H. Hitrec/Body u Zagrebu

 

Drame u izboru prof. dr. sc. Sanje Nikčević

„Body u Zagrebu“ Hrvoja Hitreca ili hajdemo se nasmijati današnjemu kazalištu!

Ova silno duhovita satirična komedija (autor ju zove „postdramska komedija“) napisana je devedesetih, kad smo se svi ponadali da će se promijeniti svjetonazor i da ćemo se napokon riješiti predstava koje govore da svijet nema smisla i pri tome ruše sve kršćanske vrijednosti. No to se nije dogodilo u cijeloj Europi pa ovo što Hitrec opisuje vrijedi i danas.

Komedija govori o dolasku svjetski poznatoga redatelja koji treba u HNK-u režirati hrvatski klasik (Šenoino Zlatarovo zlato), ali ništa ne zna o tom klasiku, prezire tekst kao takav, neobrazovan je i samo slijedi trendove. Zato postavlja predstavu u konvenciji nove europske drame (s plitkom politikom, golotinjom, seksom i krvi na sceni – jer se to „nosi“), sa sto statista od kojih je pedeset mladića golih prsa i jedan sastav koji svira hard rock… Pri tome se ponaša kao razmažena zvijezda, ubire velik novac, drogira se i pravi probleme…

Odlično prikazana praznina svih tih redateljskih koncepata i kazališta glavne struje koje po cijeloj Europi uz velike riječi poput „kritike društva“ i „razotkrivanja licemjerja i malograđanštine“ stvara prazne predstave koje reakciju publike mogu izazvati samo vrijeđanjem ili sablažnjavanjem. Pri tome imaju i medije (kritičar za kojega se zna da će pohvaliti) i novac odnosno državu (Ministar koji podržava intendanticu iako spava u loži za vrijeme predstave), a i premijernu publiku koja će pljeskati. No nemaju izvedbe jer, kako kaže ravnateljica, „kome ćemo to prodati“.

Odlično prikazani i međuodnosi u kazalištu: autoritarna ravnateljica koja je dio europskoga trenda, glumice (od mladice koja će sve napraviti za ulogu do one koja je u mirovini i stalno dolazi s vrećicama – na putu do probe ide u kupnju jer kuha i čuva unuke), glumci (od nesretno zaljubljenoga, ovisnika, do onoga koji ne dopušta da se pali hrvatska zastava pa makar to bio redateljev zaštitni znak i makar ga izbacili iz predstave), obrazovani gay-dramaturg, ujedno profesor na akademiji, koji vidi da je to prazno, ali podnosi sve dok u jednom trenutku i njemu ne prekipi…

Tu su vrlo istiniti različiti problemi: od silne želje za prvom velikom ulogom, prevelikoga posla da se zaradi za bolesnu kćer koja najviše želi da je majka s njom, nesretnih ljubavi i ostavljanja, ostavki zbog neslaganja s koncepcijom ili politikom… Sve su situacije realne, likovi prepoznatljivi, a radnja vođena napeto i logično. Pri tome se i čitatelj naglas smije od duhovitih situacija do govora glavnoga lika koji natuca hrvatsko/engleski (a kako bi tek moglo biti smiješno u izvedbi!) jer se pokazuje kazalište iznutra, što je nama izvana uvijek zanimljivo vidjeti: od dogovaranja poslova, preko proba do scenskih radnika garnirano scenama privatnoga života glumaca. Budući da pisac tu sredinu i poznaje, i voli, i razumije, može se smijati svemu onomu nelogičnomu, praznomu i lošemu… a da ne ruši smisao umjetnosti kao takve i da se ne odrekne svoje ljubavi prema toj umjetnosti. Na kraju se dogodi i jedan pravi pokušaj ubojstva. Tko je pokušao ubiti koga i zašto je ministar padom iz lože spasio stvar, morate pročitati…

To je prava satira, dakle prikaz stvarnih javnih ljudi, i mi ih prepoznajemo, što daje dodatni bonus, ali će u komediji uživati i oni koji te stvarne osobe ne poznaju. Smijat će se ludostima suvremene umjetnosti, ali će se unatoč tako jasnomu prikazu suvremenoga kazališta na kraju dobro osjećati. Čitatelju/gledatelju bit će lakše kad vidi da je to doista prazno i da on sam nije lud kad nakon neke HNK-ove predstave uporno misli: „ovaj car mora da je gol“, ali se ne usudi reći. Smijat će se ljudskoj gluposti ili kukavičluku – svemu onomu što komedija razotkriva i ismijava ali pri tome ne ruši smisao svijeta oko nas… Nego nam ismijavajući mane i ono loše u ljudima ruši njihovu snagu i otvara prostor za – vrline i za dobro. Komedija vjeruje da ima i dobra i izlaza i zato se može smijati zlu. Upravo to Hitrec radi. Cijeli svoj život u različitim djelima i žanrovima, a ovdje u drami, satiričnoj komediji.

Tko bi to mogao igrati na sceni?

Ovo bi mogla biti prava ansambl-predstava i velika uspješnica kad bi HNK u Zagrebu i njegovo vodstvo imali hrabrosti pokazati vlastiti odraz u kazališnom zrcalu. Bila bi uspješna i u bilo kojem drugom HNK-u. Budući da je ova komedija sa dvadesetak likova na sceni napisana – ako ne bolje – svakako na razini proslavljenih britanskih komediografa poput Raya Cooneya i Michaela Frayna, bila bi odličan repertoarni potez i Kazališta Komedija koje se zavuklo u sigurnu zonu igranja broadwayskih uspješnica (a nekad je stvaralo hrvatski mjuzikl), kao i Histriona koji u posljednje vrijeme igraju obrade obrada (a nekad su zahvaljujući upravo njima nastajali suvremeni hrvatski satirični pisci).

prof. dr. sc. Sanja Nikčević

_______________________

Hrvoje Hitrec

B O D Y     U     Z A G R E B U
/postdramska komedija/

Napomena:
Drama je napisana devedesetih godina kao filmski scenarij, a potom prerađena za kazalište. Objavljena je u časopisu Republika 7-8/2020, a do sada nije izvedena. Ovdje donosimo završnu inačicu te drame.

©
Autor dopušta objavu na Portalu HKV-a.
Sva su prava za ostala objavljivanja ili izvođenja pridržana. Ni jedan dio teksta ne smije se kratiti, nadopunjivati, umnažati, ni u cijelosti ni djelomično reproducirati i izvoditi na pozornici, kao ni objaviti drugdje (elektronički ili tiskano) bez prethodnoga autorova dopuštenja.

Autorov kontakt: hrvoje.hitrec@zg.t-com.hr

_______________________

OSOBE

BODY KORAK (40), kazališni redatelj, zvijezda postdramskog teatra

GRETA KOKOT (50), ravnateljica najvažnijeg kazališta u Zagrebu, a i u Hrvatskoj

MIROSLAV MIKAC (65), njezin savjetnik i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti

LANA PALATIN (28), glumica u usponu

MAJKA Lane Palatin, glumica u mirovini

IGOR (35), apotekar, Lanin bivši muž

FRAN MATIĆ (30), glumac, Lanin ljubavnik

NINA KOLAR (40), glumica, u svom kazalištu i u telenovelama

PETRA (9), Ninina nepokretna kći stradala u prometnoj nesreći

STELA ČIZMIĆ (65), glumica pred mirovinom, baka

PERO BRATANIĆ (50), glumac, hrvatski branitelj

SANDRO VUKIĆ (35), glumac, bivši ovisnik

NENAD ŠPOLJAR (60), glumac pred mirovinom, s problemom memoriranja teksta

EMIL HANADI (48), glumac

LEO KRAPP (42), glumac

ANTUN RODIĆ (43), glumac

ANA BORDURA (55), kostimografkinja

OLGA, inspicijentica

VARGA, kazališni kritičar

MARKO, majstor pozornice

MINISTAR KULTURE (60)

PUPI DE GUPONE (25), mladi režiser u usponu

NOVINARKA

LIJEČNIK

ČISTAČICA

SCENSKI RADNICI

_______________________

Soba ravnateljice kazališta. Ravnateljica Greta Kokot sjedi za stolom, potpisuje ispisane dokumente. Ulazi Miroslav Mikac, njezin savjetnik i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti.

MIKAC: Evo nas. (Ogleda se.) Opet je nekamo nestao… Valjda je u toaletu.

GRETA: Dugo vam je trebalo.

MIKAC: Ne pitaj, avion je kasnio dva sata, a onda je bilo i nekih komplikacija, valjda su ga zamijenili s nekim. Pa onda još u hotel…

GRETA: I, kako ti se čini…

MIKAC: Zgužvano, bez energije… umorno.

GRETA: I ti bi bio da režiraš šest komada u godinu dana. Jedva sam ga se dočepala.

MIKAC: Čestitam, znači fast food režija.

Ulazi redatelj Body Korak. Nemarno odjeven, djeluje svježe i energično.

KORAK: Gud filing, malo kold voter i diglo me ko avion.

Greta ustaje, pruža mu ruku.

GRETA: Čast mi je vidjeti Vas uživo. Preko Skypea izgledali ste mi stariji…  Sjednite… Čujem da je bilo nekih neprilika na aerodromu.

KORAK: Misanderstending… Oni mene sve prekopalo, šejm. I pipalo!

GRETA: Žao mi je… Ali sada ste tu i sve će biti u redu. Prekrasno je da govorite hrvatski… ili nešto slično. Neki moji stariji glumci ne znaju engleski, seljačine… A otkud…

KORAK: Ou, long stori… Moja mama s Balkan. Išla mlada brat đegode u Inglend, a nju ubro moj stari Dačmen, Niderlender, tulipani… anderstend. Ja internešnl čajld.

MIKAC: Interesantno… Zagreb će Vam se sigurno svidjeti.

KORAK: Hauever… Vi imate samo to jedan vaš pozorište u Zagreb?

MIKAC: Ma ne, zaboga, imamo ih dvadesetak. Velikih, malih, državnih, gradskih…

GRETA: Privatnih…

KORAK: Ou! U takva provincija? Veri anjužuul.

Greta i Mikac se pogledaju, Mikac slegne ramenima.

GRETA: Odmorite se do sutra… Hotel je dobar?

KORAK: Ma nema veza, šta je tu je, ja slip i u magazin za kulisa.

MIKAC: Sutra ćemo Vam pokazati Zagreb.

GRETA: I kazalište. Sutra u jedanaest, može?

KORAK: Ja ne funkcioniše do nun.

GRETA: Onda u podne.

Mrak.

 Stan u kojem živi majka glumice Lane. Lana ulazi, vuče kovčeg na kotačima.

MAJKA: O, Lana, putuješ nekamo?

LANA: Da, k tebi, mama… ako me primaš.

MAJKA: Kao i uvijek. Ti struju, ja plin i vodu.

LANA: Dogovoreno.

MAJKA: Nije išlo, ha?

LANA: Baš nije.

MAJKA: Meni se taj mulac nikada nije sviđao.

LANA: Meni je… u početku… Još se traži.

MAJKA: Znamo tu priču… Traži sebe, a kad mu ne ide, nađe neku poput tebe.

LANA: Nemoj, mama… počeo me je gušiti.

MAJKA: Ah, ta fraza…

LANA: Ne, zbilja me je gušio, uhvatio me za vrat… (Pokazuje na sebi, hvata se rukama za vrat.)

MAJKA: U krevetu? Pa znaš… neki…

LANA: Ne, u kuhinji… Pusti to, mama, gotovo je… Ali ima i dobrih stvari, dobila sam glavnu ulogu.

MAJKA: Lijepo. Jedan od ovih komada…

LANA: Ma ne, Šenoa…. „Zlatarovo zlato“.

MAJKA: Oho… A tko režira?

LANA: Body Korak.

MAJKA: Nikad čula…

LANA: Kad ne pratiš… Svi se trgaju za njim. Od Londona do Milana… ma svi…

MAJKA: Gostujući… a naših nemamo?

LANA: Ma daj… uostalom, baš me briga… ja ću biti dobra.

Mrak.

Liječnička ordinacija. Glumac Nenad Špoljar i liječnik.

LIJEČNIK: Moglo bi se liječiti… odnosno, moći će se liječiti… za deset, petnaest godina.

ŠPOLJAR: Ha!

LIJEČNIK: Žao mi je… Ja sam Vas, gospodine Špoljar, gledao još prije rata… u Gavelli, neki Čehov ili slično. I jedanput u Dubrovniku.

ŠPOLJAR: Ne sjećam se… (Trgne se, shvaća da je rekao besmislicu.) I što ja mogu učiniti?

LIJEČNIK: Ništa. Čekati… Je l’ još uvijek postoji šaptač… Onaj iz školjke?

ŠPOLJAR: Šaptač? Da… ne baš iz… Zašto?

LIJEČNIK: Pa, to će biti prvi simptomi… kad počnete zaboravljati tekst.

ŠPOLJAR: O, pa onda ja to imam već četrdeset godina.

Mrak.

 Trg bana Jelačića. Body Korak i Miroslav Mikac šeću centrom Zagreba. Body Korak nezainteresiran. Ulazi postarija glumica Stela Čizmić, nosi košaru, u košari riba, salata, voće. U drugoj ruci plastična vrećica.

STELA: Bok, Miro… Kaj, ideš u teatar?

MIKAC: Je… Stela, da te predstavim gospodinu Koraku… Stela Čizmić, Vaša Magda u „Zlatarovu zlatu“.

Korak ravnodušan, mlako daje ruku Steli, ali odustaje jer ona ima pune ruke. Stela spušta košaru, pruža ruku Koraku, koji je već stavio ruke u džep i odsutno gleda oko sebe. Mikac daje znak Steli da je sve to neugodno. Body otkorača dalje.

STELA: Koji je taj, za Boga miloga… Odvedi ga u ribarnicu… (Pokazuje kretnjom.)

MIKAC (nasmije se ): Sutra je prva čitaća… no, vidimo se.

STELA: Na žalost.

Stela odlazi, Mikac ostaje s Bodyjem.

KORAK (gleda za Stelom): Ektris? Ja mislila neka hauskiping vumen.

MIKAC: Pa Vi ste ju uzeli u podjelu, vidjeli ste ju na dividiju… Goldoni.

KORAK: Ou, jes… Rajt.

Kreću se dalje.

KORAK: Tudej kog vas u Jugoslavija holidej?

MIKAC: Ne. I nema Jugoslavije. Hrvatska… Kroejša. Zašto pitate?

KORAK: Sori… vi imala brexit, ja forget… Ali tko ovi pipl u pab ko da je holidej?

MIKAC: A, kako tko… studenti, penzioneri, umjetnici, nezaposleni, zaposleni… na pauzi… valjda… Tako mi živimo. Ležerno… Mi smo… no, južnjaci srednje Europe, otprilike…

Opali top s Griča. Korak se baca na tlo.

KORAK: Teroristi!

Mikac mu pomaže da ustane.

MIKAC: Ma to je tradicija… top javlja da je podne… Gore, iz stare kule…

KORAK: Stjupid tradicija… Ima tu toilet?

MIKAC: Valjda. U slastičarnici…

Mrak.

Ured ravnateljice kazališta. Greta Kokot za stolom, preko puta nje Korak, koji drži noge na stolu. Gretu to živcira, ali mu dopušta. Na stolu dvije šalice s kavom, Korak uzima jednu.

KORAK: Ovo ne Kroejša, ovo Kafejša… to mi je peta tudej. (Pokazuje na šalicu.)

GRETA (smije se izvještačeno): Duhovito… ha, Kafejša… No, pripremila sam Vam ugovor… cifra je ona koju smo okvirno dogovorili… pogledajte…

KORAK: Ma meni bila svejedno… mani… ja prezirem mani.

Uzima ipak ugovor u ruke, promatra papir.

KORAK (preneraženo): Aj dont biliv!

GRETA: To je cijena samo za Vas, inače dajemo puno manje…. ovim našima…

KORAK (gleda i dalje u papir, zapanjen): Kuna? Vi još plaćate s krzno?

GRETA: Hrvatska moneta… a Vi ste mislili…

KORAK: Nije evro?

GRETA (ponešto iživcirana): Nije… u kunama je.

KORAK: A u evrima bi bila…

GRETA: Pa, podijelite sa sedam.

Korak naglo ustane, izlazi, uvrijeđen. Greta potrči za njim. Viče.

GRETA: Mister Korak, to je bila početna cijena… Dogovorit ćemo se.

Mrak.

Lana Palatin i mlađi muškarac, ljekarnik Igor.

LANA: Što ti hoćeš?

IGOR: Da mi se vratiš… popravit ću se… bez tebe to nije dom.

LANA: Znači, ako se vratim, to će biti popravni dom?

IGOR: Lana…

LANA: Gotovo je. Umorila sam se… Ja sam glumica, a tebi treba druga profesija… medicinska…

IGOR (suzdržava bijes): Lana…

LANA: Idi, molim te…

IGOR: Kada ću te opet vidjeti?

LANA: Kad kupiš karte za predstavu.

Mrak.

Kazališni bife. Omanji šank i nekoliko stolova. Nekoliko glumaca i glumica za šankom, odjeveni u kostime (Pero Bratanić, Sandro Vukić) jer je stanka predstave koja se igra za srednjoškolce. Ostali glumci, za stolovima, u svakodnevnoj odjeći.

PERO: Mrzim matineje… ta su derišta opaka, moj Sandro.

SANDRO: Sad je dobro, Pero, nemaju špriherice. Ili puno manje…

PERO: Igraju te glupe igrice na mobitelima. Pa oni nas i ne gledaju!

SANDRO: Sve u rok službe… (Ispije piće.) U drugom činu imam samo jedan ulaz… Živio, Ante.

Sandro izlazi. Rodić sjedne pokraj Špoljara.

RODIĆ: Kako je bilo?

ŠPOLJAR: Pa, dobro, Rodiću, dobro, za sada. (Mrzovoljno.) Eto ti moje sreće, a imao sam takve planove za penziju…

RODIĆ: Nije važno, i to ćeš zaboraviti.

LEO: Je, čovjek snuje, a Bog određuje… Mojeg je susjeda puknuo infarkt točno na dan kada je primio prvu penziju.

ŠPOLJAR: Kad je vidio cifru, je l’?

LEO: Ljudi, što znamo o tom genijalcu?

ŠPOLJAR: Preciziraj.

LEO: O tom Koraku.

ANTE: Mutež. To su ovi novi impertinentni davitelji. Ali sredili smo mi i bolje.

Za drugim stolom glumica Nina Kolar, glumci Emil Hanadi i Fran Matić.

NINA: A zakaj ti šutiš, Emil?

EMIL: Pripremam se za ulogu. Studiozno.

NINA: A kaj si ti?

EMIL: Onaj mutavi… nijemak… Jerko.

NINA: Eto, nekima uvijek padne sjekira u med. A ja imam teksta ko pljeve… ak je ko u romanu…

FRAN: Da, zapravo… ko je radio dramatizaciju?

NINA: Nemam pojma, ko god da je, tak bumo ga zaštrihali… Jesi ti uopće čitao „Zlatarovo zlato“?

FRAN: Je, skraćenu verziju na Googleu, ali čitao sam strip, sjajan… Devlić… Koliko znam, ti si zaljubljena u mene, pohotna Grubarova iz Samobora… A možda…

NINA: Ha! Zato teatar i je iluzija… Drži se ti Lane, dečko. Sada se slobodno možete… (Prekida se.)

Ulazi Lana Palatin, loše volje.

NINA:  Lana, dođi sim… priča se da si konačno napucala apotekara…

LANA: Nisam raspoložena.

NINA: Patiš? Daj da te vidim… Niš ne vidim… Nema patnje. Samo još jedna skoro nevidljiva sjena. Ti si još početnica… i u tome.

FRAN: Dođi k meni, ja ću te utješiti… kao uvijek.

Lana sjedne pokraj njega.

LANA: Može, odi mi po jednu votku…

Fran Matić kimne, odlazi do šanka. Lana dovikne Špoljaru.

LANA: Bok, tata Krupić.

ŠPOLJAR: Zlato moje… (Ostalima.) Kad je proba, u dva?

NINA: Vidiš da još pamtiš… (Lani.) A kaj se ti stalno osvrćeš?

LANA: Onaj kreten me stalno prati… Ma tu se ne će usuditi.

Fran Matić joj donese piće.

LANA: Hvala. (Ispije.) Plaćam svima. Za moju prvu veliku ulogu.

Mrak.

Scena. Scenski radnici raspremili su kulise predstave koja je upravo odigrana. Ostale su još neke sitnice. Nadzire ih majstor pozornice, Marko. Ulaze ravnateljica Greta i Korak.

GRETA: Teško je voditi repertoarno kazalište sa svim tim segmentima… troškovi su veliki, a kriza je stalna… pa sindikat, za ubit se…

Korak ju i ne sluša, korača po bini. Odjednom urlikne. Jedan scenski radnik pada s niskih ljestava.

GRETA: Što je, čavao?

KORAK: Akustika…. probam, ne loše.

MARKO (scenskom radniku koji se pridignuo): Evo još jednog… No, to bu veselje.

GRETA: Marko, da vas upoznam… mister Korak… Marko je majstor scene.

MARKO: Imam zmazane ruke… Inače sam jako sretan kaj Vas vidim.

Korak kimne glavom, ide prema dnu pozornice.

GRETA (Marku): Budi pristojan s njim. Sjeti se da sam ti zaposlila sina…

Korak se vraća do Grete.

KORAK: Aj lav tač s pipl. Mi ući u publika s jednim briđ.

GRETA: Sjajno… Ako se baš mora.

KORAK: Tu bazen sa hladni voter…

Greta se smrzne, misli na troškove.

Marko se prekriži.

Mrak.

Glazbeni intermezzo.

Dvorana za pokuse. Veliki stol. Sjede glumci: Lana Palatin, Fran Matić, Ante Rodić, Sandro Vukić, Leo Krapp, Pero Bratanić, Nenad Špoljar, Emil Hanadi, Nina Kolar. S njima za stolom ravnateljica Greta, redatelj Korak i profesor Mikac.

GRETA: Ja znači mislim, i uvjerena sam, da će gospodin Korak i njegova režija, njegova umjetnost, značiti velik korak prema mojoj viziji teatra… Jedan pljesak za gosta.

Glumci plješću preko volje, osim Nine Kolar i Sandra Vukića koji plješću i kada drugi prestaju. Korak podigne ruku, afektirano.

KORAK: Krv, znoj, suze i sperma… to je sve što vama ja obećala mogla… Sve što vi znati, a znati… ja vidjelo na dividi vaše glume… no, sve to forget.

Glumci se pogledavaju. Mikac sliježe ramenima, Špoljar prema Rodiću, prigušeno.

NENAD: Ja bum se zbljuval… I kaj to smrdi?

SANDRO (pokazuje na Koraka): On. To mu je sretna majica… Praznovjeran.

Ulazi Stela Čizmić, glumica, nosi vrećicu.

STELA: Oprostite, morala sam pričuvati unuka… (Koraku.) Bok, dečko…

Greta se mršti.

STELA: Mičite guzice.

Ugura se između Matića i Hanadija.

GRETA: Mislim da „Zlatarovo zlato“ znate svi… iz lektire, ako ne drukčije… Možda ste se čudili da je u mojem programu, ali namjerno je… da se vidi kako novo čitanje može i od takvog jednog…

ANTE (Steli): Ode Šenoa.

STELA: Baš me briga, idem u prijevremenu…

GRETA: Ipak, da osvježite podlogu, evo, pozvala sam našega profesora Mikca da nas kratko uvede… (Govori Koraku.) Ako se slažete.

KORAK: Of course, baš mi je interesting o čemu se radila.

Greta ga pogleda ispod oka, misli da se šali.

GRETA: Ja vas sada napuštam… Imam toliko toga… (Koraku, tiše.) Dođite po akontaciju… Miro…

Greta izlazi, Miroslav Mikac ustaje.

MIKAC: Hvala… Smatra se da je „Zlatarovo zlato“ prvi moderni hrvatski roman. Šenoa je pretraživao arhive i pronašao zapis o sukobu medvedgradskog vlastelina Stjepka Gregorijanca sa zagrebačkim zlatarom Krupićem.

Pozadinom pozornice kreću se, usporeno, uvećani kadrovi iz stripa Radovana Domagoja Devlića, „Zlatarovo zlato“. Usporedno, Mikac objašnjava radnju romana.

MIKAC: Srdit zbog toga što mu Krupić nije odmah otvorio gradska vrata, silnik se okomljuje na zlatara… Vrhunac je to neprijateljstva između građana slobodnog kraljevskoga grada na brdu Greč… ili Grič… i gospodara utvrde na obronku Medvednice. Stoljeće šesnaesto, burno i tragično, navaljuju Turci, a i seljačka buna… Pavao Gregorijanec spašava Krupićevu kćer Doru od podivljalih konja. Zaljubljen je u djevojku, ali nju želi i zagrebački brijač Grga Čokolin. Čokolinove intrige pokreću radnju. Protiv ljubavi Dore i Pavla su stari Gregorijanec i Klara Grubarova, vlasnica Samobora. Samo su nijemi Jerko i haramija Radak na strani zaljubljenih. Radak ubija Čokolina, ali je za Doru prekasno, zlatarovo zlato umire od otrova Klare Grubarove. (Mikac sjedne, kadrovi stripa nestaju.) Ovaj je roman napisan na granici između romantizma i realizma, ali unatoč proteku vremena i danas se čita kao uzbudljivo štivo.

FRAN: Ima i drugi kraj, Grga Čokolin zakolje Doru.

LANA: Ma svejedno. A ti ostaneš živ.

FRAN: Živi mrtvac. Zombi.

ŠPOLJAR: Nemoj mu davati ideje… (Glavom prema Koraku.) možda to kupi.

MIKAC (ustaje): Prepuštam vas… sudbini.

Mikac izlazi. Glumci čekaju što će reći Korak.

KORAK (sjedi, namršten, zatim se počne smijati kao luđak, udara šakama po stolu): Veri fani… Romeo i Đulija of Kroejša… I gadni figaro Čokolino. Moram to pročitala, ali dajđest.

Glumci se pogledavaju. Stela Čizmić je još za vrijeme Mikčeva tumačenja izvadila iz vrećice igle i vunu, plete. No sada baš ona postavlja pitanje koje sve zanima. Formulira oprezno.

STELA: A tekst, gospon Korak, obično ga dobijemo na početku…

KORAK: Tekst! Aj beg jor pardon. Tekst? Pa do njega mi došla na kraju… ili ne ćemo… (Obraća se svima.) Tekst… to je ono što davilo pozorište.

PERO: To jest kazalište, htjeli ste reći.

KORAK: Hau ever, sve ih je davilo… Ako baš trebala nešto reć, to išlo van na proba. No gud, aj si… vi još u tranzicija od vaša drama do evropska… ja vam samsing tekst davati sukcesiv, ako baš…

Korak ustaje i naglo izlazi.

KORAK: Đast jedna moment.

Leo Krapp i Emil Hanadi pale cigarete.

NINA: Kaj je to bilo?

SANDRO: Ako mene pitaš, samo mala kriza. Malo će šmrknuti i vratiti se ko nov.

RODIĆ: Bit će da je to. Ti imaš iskustva, Sandro, vjerujem ti.

SANDRO: Ja sam čist ko suza već tri godine.

ŠPOLJAR: Čujte, ljudi, ovo nije dobro počelo, a loše će i završiti. Ja sam radio sa svakakvim zvekanima, ali je u njihovoj ludosti bilo sustava, što bi reko…

LANA: Ma pustite ga, pa još nismo ni počeli, a već…

EMIL (zlobno): Veli ona… sve za glavnu ulogu.

Ulazi Korak, opet djeluje dobro, živahan, energičan.

KORAK. Ekskjuz mi, telefon kol from Landn… (Opazi da su Leo Krapp i Hanadi zapalili cigarete.) Nou, nou, aj dont biliv, vi pušila!

LEO: Samo dvije… kutije.

Korak se teatralno drži za grlo jednom, a drugom rukom prekriva oči.

KORAK: Stop, stop, gasi, ja se gadi.

Hanadi preko volje gasi cigaretu, Krapp ustaje.

LEO: Popušit ću vani.

KORAK: Gud, inaf za tudej, od sutra počela raditi. Probe od jedna do pola noć.

INSPICIJENTICA: Oprostite, to ne će ići, pa mi navečer imamo predstave.

KORAK: S mojim glumac? (Pokazuje na glumce za stolom.) Sa ol of ju?

INSPICIJENTICA: Ne sa svima, ali…

KORAK: Ja govoriti sa Greta. Mene čeka u region drugi gaža on tventi november, i tu ja u Zagrab mora biti finiš do tventi.

NINA: To bu na knap.

LANA (s prizvukom): Je, ali… ako je grozno, barem da je kratko.

NINA (Koraku):To s probama, znate… neki od nas snimaju sapunice.

KORAK: Aj dont shvatila.

NINA: Soup opera. Telenovela. I Fran je u njoj, i Sandro…

Fran i Sandro kimaju glavom, zabrinuto.

KORAK: Greta kazo vi na plaća od država.

NENAD (imitira ga): Mi na gradska plaća. I mi imati sindikat… i svoje slobodno vrijeme.

NINA: Ja sam samohrana majka.

KORAK: Ou… meni dobro rekla, dont gou in Kroejša.

Mrak.

 Restoran u Tkalčićevoj. Stol, na njemu dva tanjura. Mikac i Korak. Korak zadubljen u jelo, ali opaža da je Mikac mahnuo prolazniku mekih kretnja.

KORAK: Gud fud… Ti gej, Miro?

MIKAC: Oprostite, nismo tako bliski.

KORAK: Ma ne ćemo ni da budemo… samo pitam, radi koverzejšn… Kad dolazi ta reporter?

MIKAC: Već je trebala… (Ugleda novinarku, ustaje.) Karla… baš mi je drago… Da te predstavim… Karla Posavec iz kulturne rubrike najčitanijeg i tako dalje, gospodin Body Korak.

KORAK (ne ustaje, ne prestaje jesti): Hau du ju du.

MIKAC: Sjedni, Karla, ja moram ići, a vi razgovarajte. (Tiše.) On govori nešto kao hrvatski.

KARLA: Dobro, i ja se snalazim.

Mikac namjerava otići.

KORAK: Stop, ko će ovo platila?

MIKAC (hladno): Kazalište… uzet ću račun.

Mikac se udaljuje od Koraka i Karle, naleti na kritičara Vargu.

MIKAC: O, gospodine Varga… Pa dobar dan i doviđenja.

VARGA: Pozdrav, maestro, kamo tako žurno… Vidio sam da ste imali društvo… novi ljubimac?

MIKAC: Naprotiv. A Vi biste kao kazališni kritičar trebali znati… to je Body Korak.

VARGA: Body Korak! U Zagrebu? Kod nas? Pa on je zakon. Kako ste ga samo…

MIKAC: Pitajte Gretu. Ja s tim nemam veze.

VARGA: Naravno. Vi ste staromodni, profesore… zato se i čudim.

MIKAC: Znači, kritika je unaprijed pozitivna. A Greta će Vas i dalje voditi na gostovanja i…

VARGA: Hoćete reći da sam korumpiran.

MIKAC: Ne, uopće ne želim reći da niste.

Odlaze svaki na svoju stranu. Pozornost publike i reflektora vraća se na Koraka i novinarku.

KORAK (i dalje jede, sada desert): Samo Vi pitala.

KARLA: Vaš je „Macbeth“ u Bratislavi izazvao mali skandal.

KORAK: Veliki. Sve što ja radila veliko…

KARLA: Dio kritike je postavio pitanje gdje se izgubio Shakespeare…

KORAK: Idiots.

KARLA: I zašto se na kraju pali zastava.

KORAK: To moj poetika. Gdje god ja došla sve u vatra.

KARLA: Izvanredno. Razumijem… Vi ste teatarski Prometej. Ja Vam se divim…. Nego, zašto baš Šenoa?

KORAK: Ko?

KARLA: Šenoa… po njemu radite, ne?

KORAK: A da, ne mogu zapamtila, kil mi… ali ime, jes… August… uvijek se klovn zove August.

Oboje se smiju, Karla izvještačeno.

Mrak.

Dvorana za pokuse. Čitaća proba. Svi glumci, inspicijentica i Korak, i dalje je u istoj majici.

KORAK: Po noći ja ne spavala, tu mač fud za moj stomak… čitao tog Augusta, dajđest, i došla do koncepcija… Fenomenal… of kors. Ja sebe ask što za vas je August tudej? Muzej! Zato mi njegov old gold pretvorila s moja alkemija u dijamant za moderna publika. O. K.?

FRAN: Meni to dobro zvuči.

HANADI (rezignirano): Zvuči poznato.

RODIĆ: Ali likovi ostaju, ne? I priča?

KORAK: Kostur, jes. Iz ormar of Zagreb.

NINA: Ja hoću ostati Grubarova.

KORAK: I hoće, samo moderno… Vi se skidala na scena?

NINA (zaokruži pogledom): Samo ako ima umjetničkog opravdanja.

KORAK: Super. Mi ga našli… Ali to sada pusti… Koncepšn! Sitizen of Zagreb budu liberali i zanatlije, a taj Gregor… Gregorjanez…

ŠPOLJAR: Gregorijanec. Stjepko.

KORAK: Hauever… On bude ministar iz desnica. Stepko nabije sitizens takav task da ga svi mrze. Majstori se bune, a čif im je zlatar Krumpić.

INSPICIJENTICA: Krupić.

KORAK: O. K… Vi imati samsing… kao udruženje zanatlija?

LEO: Imamo obrtničku komoru.

KORAK: Fenomenal. Krumpić neka bude čif of kamara. Organizuje demonstrejšn, a ministar kaming sun s policija i prebije ga ko kera.

PERO (Lani Palatin, pjevuši, ironično): Zagreb, Zagreb, otvori vrata…

LANA: Izlazna…

KORAK (napola čuje): Vi pjevala, gud… mi imala bend na stejđ. Teatar bed bez bend.

Mrak. Desetak taktova hard rocka.

Ured ravnateljice. Greta Kokot, Miroslav Mikac, Korak. Ulazi kostimografkinja Ana Bordura. Greta ustaje, kao i Mikac, Korak ostaje sjediti. Jede sendvič.

MIKAC: Naša Ana Bordura, legenda.

Korak mahne Borduri, i ne pogleda ju. Ana Bordura je fina starija gospođa. Lecne se jer ju nepristojnost vrijeđa.

GRETA: Gospodin Korak mi je baš izložio redateljsku koncepciju. Ingeniozno!

MIKAC (ironično): Uzbudljivo. Još se tresem.

GRETA KOKOT (Ani): Sjedni.

Kostimografkinja sjedne dalje od Koraka.

ANA BORDURA; Tako mi je drago, napokon opet povijesni kostimi… Čelenke, pera, hrvatski plavo, štajerski žuto… a djevica Dora u svijetloj opravi s braun prslučićem i zlatnim križićem.

GRETA: Čekaj, čekaj. Stop.

Ana zašuti.

GRETA: Koncepcija… no, naime, sve je preneseno u ovo vrijeme, naše… Intrigantno, ne?

ANA BORDURA: Pa… aha… (Sve joj je jasno.) Možemo stilizirati, da ipak malo vuče…

KORAK: Glumci… muško blek usko pantaloni, gore goli.

ANA BORDURA: Šalite se… pa to je ipak…

GRETA: Kriza je, štedimo.

MIKAC: Sve osim Šenoe.

GRETA: Imamo dugova, da.

ANA: Je, deca, dužni ste… dužni ste mi ispriku. Za ovo ste mogli angažirati i garderobijerku. Ja se ne potpisujem na pizdarije.

Greta i Mikac su prilično osupnuti rječnikom koji nije uobičajen za Anu. Korak samo slegne ramenima. Kostimografkinja izlazi, zalupi vratima.

GRETA: Krava… (Koraku.) A uvijek je bila tako fina.

KORAK: Old histerikl vumen.

GRETA: Pregazilo ju je vrijeme, to je… Imam sastanak u gradu, vi još popričajte o… koncepciji…

Greta izlazi, ostaju Mikac i Korak.

MIKAC: Nije ni njoj lako… A o koncepciji… ja se tu ne želim miješati.

KORAK: Pa i ne mogla, Vi ste njezina konsiljere i moj čičerone po Zagreb, a ovo je drugi biznis.

MIKAC: Gledajte, hm… kolega… niste se raspitali. I ja sam redatelj, ali sada se više bavim profesurom na Akademiji.

KORAK: Jang boys, ha?

MIKAC (hladno): Ne. Grazzini, Dorante… Diderot… danas im govorim o „Paradoxe sur le comedien“. Gdje ste Vi diplomirali?

KORAK: Ja išla na tečaj u Amerika, ali i to vest of tajm… ja nečrl talent… (Pokazuje znake krize, očito je ovisnik.)… gdje Vi u Zagreb nabavljala krek?

MIKAC: Travu?

KORAK: No, no, to za stoka… Stronger. Krek! Ne botanika.

MIKAC: Zbilja ne znam… pitajte Sandra Vukića.

KORAK: Čokolino?

MIKAC: Aha… sigurno još ima svoje veze.

Mrak.

 Stan Nine Kolar. Nina Kolar i kći u invalidskim kolicima. Petri je devet godina.

NINA: Imaš crvene oči… plakala si?

PETRA: Malo.

NINA: Kaj je bilo, zlato? Znam da ti je teško…

PETRA: Ti si plakala… kad te je onaj striček tukao.

NINA: Mene? Pa kaj ti je, kad je mene ko… imam crni pojas… Ah, opet si gledala tu sapunicu!

PETRA: Tak te bar vidim… Nikad te nema doma.

NINA: Moram zaraditi… za sve… a ako više ne budu plaćali asistente, i to ću ja… Skupljam lovu i za tvoju… bit će skupo, ali ćeš opet hodati! Makar ja morala puzati po bini u ovim bedastoćama…

Mrak.

Dvorana za pokuse. Korak, Ante Rodić (Stjepko Gregorijanec), Nenad Špoljar (zlatar Krupić).

KORAK: Tudej samo vas dva. To majka svi scena. Ključ! Ti Stepko mlatiš Krumpić sa bič. Imala ovaj tekst, to napisala jestrdej. Evo…

Korak gurne papirić Rodiću.

ANTE (čita): Šta ne otvaraš, mater ti purgersku… (Rodić nastavlja ironično.) Dojmljivo, u duhu romantizma na prijelazu u realizam… Ovaj, znači mlatim ga i to govorim… i to je sve?

ŠPOLJAR: A ja?

KORAK: Ti urlala od pejn ko mečka u stupica.

NENAD (bez naboja, ravno): Aaaaaaaaa.

KORAK: Stronger!

ŠPOLJAR: Strongeeeeeeer.

KORAK: Ma urla jače!

ŠPOLJAR: Pa tako reci… Aaaaaaaa… (Viče.)

KORAK: Sou. Sada tekst poznat svima dvoje… to sad na suho, ali posle bude oko vas puno znojnih muškarci i oni biju tebe Krumpić, a bend svira samising vajld. Hevi! Ajde probat. Uzmeš ovo, Stepko.

Korak uzima perušku koju je valjda ostavila čistačica. Rodić i Špoljar ustaju od stola, stoje jedan naspram drugoga. Rodić udara Špoljara peruškom, ovaj pada, urla.

ANTE: Šta ne otvaraš, mater ti purgersku…

Nenad Špoljar urla.

KORAK: Još, još… tu ide umjetna blad. Šikala sve po prva reda publika.

Rodić opet udara Špoljara koji leži na podu, pokušava zaštititi lice.

ANTE: Može malo cipelarenja? (Špoljaru.) To si želim otkako si mi maznuo ulogu starog Glembaja.

KORAK: Bit him! Tarantino!

Rodić cipelari Špoljara, bez pravih udaraca. Ulazi čistačica.

ČISTAČICA: A, tu je… (Dolazi do Rodića, uzima mu perušku.)

KORAK (histerično): Niko ne ući dok proba!

ČISTAČICA (izlazi, govori za sebe): Vrag te jebi mutavi.

KORAK: Fenomenal! Nau! Ti Stepko ga izvadiš i popišaš se po Krumpić.

ANTE: Molim? Što izvadim?

KORAK: Pa to čim se piša, of kors. Mi tebi tejk jedan pumpica.

ŠPOLJAR: Po meni?

KORAK: Jes. To bila kanon u nova drama. Nema predstava bez pišanje…

Špoljar ga gleda nekoliko trenutaka, skuplja slinu, ali se suzdrži. Napetost prekida ulaz Lane Palatin.

LANA: Bok.

KORAK: Baš na tajming… Krumpić na pod, u bedu… Ti, Lana, istrčala na scena, čupala kosa i derala se ko jarac.

LANA: Evo, samo da se skinem… (Odloži tanku jaknu i torbu.)

NENAD (s poda): Daj brže, žulja me.

KORAK: Tu bila tekst, ja pisala.

Daje joj papirić. Lana baci pogled na papirić.

LANA: Zapamtila sam.

Baca se na Špoljara.

LANA: Oče, oče… (Rodiću.) Fašist jedan medvedgradski.

KORAK: To! Super. Sad ga drmati jer misliš on ded.

ŠPOLJAR: A ja samo popišan.

LANA: Kaj?

ŠPOLJAR: Niš, niš, samo ti drmaj.

Lana Palatin drma Špoljara.

KORAK: Ekspresiv, jer bude najt, dark… a ti si istrčalo iz houm ravno iz krevet, gola.

LANA: Je l’?

KORAK: To efekt, sve poludark. Ti nagnuto nad Krumpić, a old porno Stepko metne ti ga… anderstend?

LANA: To će biti stilizirano, nadam se. Decentno.

KORAK: Of kors. Ti užasnuto od blad of tatko, pa tebe svejedeno. I još… sad mi kaming inspirejšn… To! Još dotrčala staro Magda kad vidi da se tu ima neki seks, a nju nitko ne zvala.

U tom trenutku ulazi Magda, to jest Stela Čizmić, nosi plastičnu vrećicu iz dućana.

STELA: Oprostite, malo kasnim… rasprodaja…

Mrak.

Ured ravnateljice.

GRETA: Pa to je katastrofa… (Podigne slušalicu telefona.) Mira, zovi mi ministarstvo i budi uporna. Hoću ministra i nikog drugog. Reci da je pitanje života i smrti… (Spušta slušalicu.) Jebem ti život.

Uzima mobitel, zove Mikca, ima ga na brzom biranju.

GRETA: Miro, imaš… ma pusti predavanja, imamo situaciju… Čekaj, zovu me… (Javlja se na poziv iz ministarstva.) Da, da , molim vas, spojite me… Halo…

Ministar na prosceniju, s mobitelom. Krupan, žuta kosa, preširoko svijetloplavo odijelo, šarena kravata. Govori u publiku.

MINISTAR: Da, Kokotica?… Ako ti trebaju novci, skini se odmah.

GRETA: Nije to, ministre… još je gore. Policija mi je uhitila režisera, i to stranca. Renomiranog.

MINISTAR: Nazvala si krivo ministarstvo.

GRETA: Čekaj… čekajte… Ne smije doći do medija jer smo onda svi….

MINISTAR: Dobro… A koga je ubio… osim kazališta?

GRETA: Ma nije nikoga, idiot je naletio… kupovao drogu kod krivoga…

MINISTAR: Mulac… ajde, izvući ćemo ga i usmjeriti prema alkoholu… da ga upoznamo s našom baštinom.

Mrak.

Korak i Sandro Vukić. Korak je neispavan, nepočešljan i vrlo srdit.

SANDRO: Evo vidiš da naše sudstvo funkcionira, nezavisno… Samo si prespavao u buhari.

KORAK: Ti, Čokolino, ti mene dovela u sačekuša. Ajl kil ju.

SANDRO (hladno): Ne, mene će ubiti haramija… Čuj, Body, to je bio gaf, nisam znao da taj radi za policiju… u moje doba bio je diler. Zato je uvjerljiv… Ali glavno je da smo te izvukli.

KORAK: Mene pipo neki luđak u ćelija… Kada proba? Moram sebe tuširati i kupiti nova majica. Ova smrdi.

SANDRO: No, bilo je i vrijeme.

KORAK: Mi problem imala i dalje, aj kant radila bez koka. Nabavila mi koka! Aj vont kokica!

Korak hvata Sandra za grlo, ovaj se jedva obrani.

SANDRO: Razumijem… i meni je bilo tako… Ali imam ideju… onaj Lanin, bivši, on je ljekarnik.

KORAK: Lekar?

SANDRO: Ne, apotekar… Idemo, nije daleko.

Mrak.

Ljekarna. Sandro Vukić i ljekarnik Igor, bivši muž Lane Palatin.

SANDRO: Andol, molim.

IGOR: Za djecu ili odrasle?

Sandro je izrazito nizak.

SANDRO: Za mene… I još nešto… Sami smo?

IGOR: Ja jesam, otkad je Lana otišla… Reci, Sandro.

SANDRO: Trebam… znaš već… ne za sebe.

IGOR: Aha… ali to košta… Ja riskiram, ali ću to učiniti za tebe ako ti budeš pratio svaki Lanin korak, s kim je, što pije, što jede… ja ne mogu sve, moram raditi.

SANDRO: Dogovoreno.

IGOR: A koji ti je onaj vani?

SANDRO: Režiser. Sada je vani, a noćas je bio unutra.

IGOR: Čekaj tu… Brašno držim u sefu. I pištolj… već su mi dvaput provalili.

Mrak.

Kazalište, proba na pozornici. Nina Kolar, Fran Matić, Sandro Vukić, Leo Krapp, Emil Hanadi. Korak sjedi posve sa strane, na prosceniju, ispred njega stolić sa stolnom svjetiljkom i komadićima papira. Korak djeluje mirno, pun energije, u novoj majici, počešljan. Majstor pozornice Marko ulazi na binu, za njim dva radnika nose laganu, improviziranu postelju.

KORAK: Gud, više u centrum… O. K. Čistka. (Pokazuje kretnjom majstoru i radnicima.)

MARKO (Nini, u prolazu): Kak se to ovaj razgovara?

Nina Palatin slegne ramenima.

MARKO: Joj, kad ga puknem.

KORAK: No?

INSPICIJENTICA: Izvorno?

KORAK: Aha, August… hi, hi…

INSPICIJENTICA: Stjepko Gregorijanec poslao je sina u Samobor kod Klare Grubarove, koja se udala za bana Ungnada, ali i dalje… pizdi… za Pavlom Gregorijancem… Tko je to pisao?

KORAK: Čokolino. Meni pisala dajđest of dajđest… On sada meni dramaturg.

(Ustaje.) Čokolino!

Ulazi Sandro.

KORAK: Nina, ti legla. Čokolino tebe masirala. To ja došla na fenomenal ideja da Čokolino maser a ne figaro.

Nina odjevena u traperice, majica. Štikle. Legne potrbuške na krevet. Sandro ju masira.

NINA: Znači, bila bum uglavnom gola?

KORAK: Je… onda ti ulazila Fran, vidiš gola Klara poduzetnica. Fren!

NINA: Ali ja sam banica.

KORAK: Forget.

FRAN: I što kažem?

KORAK: Nasing. Samo čudiš, ali dalje luking.

SANDRO: A ja?

KORAK: Ti se blendala.

Sandro se povlači.

KORAK: Nina rekla: Pavle, vejt!… Onda imala dugi tekst… Olga!

INSPICIJENTICA (čita s papirića, sarkastično): Moja žudnja čeka tvoju spermu medvedgradsku.

NINA: Dobro, zapamtila sam.

KORAK: Nau ju Pavle… Šta kaže?

INSPICIJENTICA: Ja volim Doru Krupićevu… mene ne ćeš nikada imati.

FRAN: Ja ljubim Doru… mene ne ćeš imati.

KORAK: Jače, strast, krik, emošn… Teturala po scena i vikala prema publika: Nikada! Nikada! Nevr!

Fran Matić učini što mu kaže.

KORAK: Ti Nina tekst: Daj mi, daj mi… onda ustala, primala ga za reprodukšn.

NINA (Nina to napravi, ovlaš, kaže Franu tiho): Nemoj se nadati.

KORAK: To, onli jače… Pavle prepuštala hormonalno… bacala se na Klara i dere ko mutav… Tu dolazila bend.

INSPICIJENTICA: Bend? (Zapisuje.)

KORAK: Tri minit… onda Pavle svršavala Klara na lice jer vjeran Dori. Imala pumpica za to, sve stilizovano.

NINA KOLAR (Franu): Joj, da mi ne treba love…

FRAN: Ovako nije ni meni ugodno…

KORAK (inspicijentici): Dalje.

INSPICIJENTICA: Pavle izlazi zgrožen, veli: Dora, samo tebe ljubim, idem ubijati islamiste da se smirim.

KORAK: Tu se valjaš po pozornica dve minit, trčati, kričati.

Fran Matić sve to uradi, preko volje, onda ustaje, izlazi.

INSPICIJENTICA: Ulazi Grga Čokolin.

KORAK: Čokolino! Tekst znaš…

SANDRO: Jasno da znam. Pa ja sam autor.

SANDRO (prema Nini Kolar): Sve sam vidio.

NINA: Voajer! Oh, kako mrzim Doru… Mrzim, mrzim, mrzim!

KORAK: To! Govor mržnje.

SANDRO: I ja, i ja, i ja…

KORAK: To! Tu opet bend znojnih muškarac gore goli.

Mrak. Nekoliko taktova hard rocka.

Stan majke Lane Palatin. Lana u laganom ogrtaču, oprala je kosu – turban nježne boje.

LANA: Ali ti već godinama ne ideš u kazalište.

MAJKA: A što bih tamo trebala vidjeti, molim te. Idem tu i tamo na operu, ali ni to više nije, uglavnom… kad je tvoj otac pjevao Radamesa… da si to…

LANA: Pa jesam, imamo ploču.

MAJKA: Je, ali ploča je ploča, trebala si ga vidjeti, a ne samo čuti. Kakav nastup. Kakav muškarac… A sada imamo samo ploče, gramofonsku i nadgrobnu… No dobro, ali na tvoju premijeru ću doći, ipak ti je prva glavna… Lana Palatin, nova zvijezda…

LANA: Ne ćeš.

MAJKA: Zašto?

LANA: Vjeruj mi, to nije za tebe.

Mrak.

 Ured ravnateljice. Greta Kokot i Miroslav Mikac.

GRETA: A čuj, mogu samo reći da mi je žao.

MIKAC: Ne mogu na dvije stolice, i teatar i Akademija… A nije samo to… Ja tamo učim te mlade ljude što je gluma, a ima zbilja prekrasnih talenata… učim ih što je Ferrara pod utjecajem Ariosta značila za dramu… i zašto je Terencije osuđivao divlju farsu punu akcije… a onda oni dođu u kazalište sretni što će igrati i nalete na kretene kao što je taj tvoj Korak. Nema tu više glume, ti režiseri ne trebaju glumce… samo njihova tijela…

GRETA: Ali to je trend, to se od mene traži… Mislila sam da ti…

MIKAC: Ne, sve ima svoje granice… (Izvadi papir iz džepa sakoa.) Ovo je moja ostavka na mjesto savjetnika… Premijeru ću gledati iz benjoara, da me nitko ne vidi.

GRETA: Ako te uopće pozovem.

Miroslav Mikac izlazi bez riječi. Greta pali cigaretu, uzrujana.

GRETA: Stara frajla.

Mrak.

Pozornica. Korak i Emil Hanadi, koji bi trebao igrati nijemog Jerka, izvanbračnog sina Stjepka Gregorijanca.

KORAK: Ti htjela spik sa mene, Hanadi?

EMIL: Da… naime, ne vidim gdje sam ja tu… u Vašoj koncepciji. Jest da je Jerko nijem, ali…

KORAK (duboko zamišljen): Znam! To! Brecht! Ti komentar davala, bat reper.

EMIL: Ali ja sam nijem.

KORAK: Jes. Ti ne govorila, ali pjevala. To bila srprajz za publika.

EMIL: Ja reper?

KORAK: Otvaraš komadinu, repaš… ja tebe naučila. (Repa.) To vam je priča kad jedan čiča, naci i faši ne da sinu da voli Dorinu, Krumpićku malu od Zagreb zlatara, jednoga pravog liberala…

EMIL: Znači, nešto kao konferansa… samo s repom.

KORAK: Ti u praksa glavni na stejđ.

EMIL (neuvjerljivo): Oh, kako sam sretan… Idemo na piće, ja plaćam.

KORAK: Ja ne piti, ne ševiti, živjela onli for teatar otkad vidjela prva predstava sa tventi jears.

EMIL: Tek tada?

KORAK: Mene madr end fadr nikad vodila, a ni oni išla. Šit of perents. Litl mene zaključavala u ormar. To mi razvila imaginejšn… Ali nikad nisam bila u teatar za čildrn.

EMIL: Nikad nije kasno. Sutra te vodim na Pepeljugu.

KORAK: Ou, moj frend.

Zagrli ga. Na pozornicu dolaze svi glumci u budućoj predstavi.

KORAK: To sad bila jedna masovka, ol of ju, a na premijera imati tventi statisti puta tri, okej, šezdeset. Svi na Zagreb, svi po Zagreb. Pred jednima Stepko sa zastava of Kroejša, a s njim klerofašist pop Vragec… s krstom.

INSPICIJENTICA: Vramec. Kanonik Vramec.

KORAK: Hauever… Od njih se branila Radak i gradski straži sa zagrebačka zastava. To je još tventi statist. Piši. (Inspicijentici.) Oni svi urlala, tukla, padala, plazila, tekla krv do koljeno, pis of mozak puta šest… U publika katarza.

LEO: Već sam mislio da sam zaboravljena.

INSPICIJENTICA: Radak… Pero… Bratanić!

PERO (rastresen): Ko? Ja?… Nazočan.

KORAK: Radak ih sve otjerala i spalila zastava… Onda bend svira Internacionala. Pop bježi, krst mu pada… svi gazila…

Pero Bratanić dolazi do Koraka.

PERO: Koju zastavu Vi spalila? (Imitira ga.)

KORAK: Of Kroejša, dakako.

PERO: Dok sam ja tu i dok sam živ nitko ne će u ovom kazalištu paliti hrvatsku zastavu, razumiješ?

Unese mu se u lice, krajnje opasno.

KORAK: Ali to moja zaštitni znak.

Bratanić mu stavlja šaku pod nos.

PERO: A ovo je moj zaštitni znak.

KORAK (bježi, uplašen): Help! Greta, Greta…!

ANTE: Bravo, Pero, tako se izlazi iz podjele.

Mrak. Glazbeni preludij.

Ljekarna. Sandro Vukić i ljekarnik Igor.

SANDRO: Proklet bio, kada sam vidio kako je njega diglo, i ja sam pao… Urnebesno. Ali ne ću više. Ne vraćam se u to… Možda samo još jednom… dvaput…

IGOR: Moj recept. Otvaraju se nebesa, ha? Anđeli pjevaju… Ali ti ionako nemaš love za to.

SANDRO: Imam informacije.

IGOR: O Lani?

SANDRO: Aha. Sad je s tim Franom Matićem… a bila je i prije… Imali su par seksi scena, pa nastavili privatno… Događa se.

IGOR: Kurva… Ili moja ili ničija… ne mogu živjeti bez nje dok je živa… Ja ću ju uništiti. Imam plan, a ti ćeš mi pomoći.

Mrak.

Kazalište. Pozornica. Nenad Špoljar, Stela Čizmić, Lana Palatin, Vukić… Lana pije kavu iz plastične šalice. Korak, inspicijentica. U dnu pozornice panorama Griča i Kaptola, 16. stoljeće.

KORAK: Idemo… ti Krumpić… čekaj, stop, šta ovo bila? Marko!

Ulazi majstor pozornice, Marko.

MARKO: Izvolite?

KORAK: Šta ovo? Kakav je to pikčer?

MARKO: Hintergrund. Grič i Kaptol.

KORAK: Kakav grund?

INSPICIJENTICA: Pozadina.

KORAK: To Dizni! Makni to. Muv!

MARKO: Dečki, dižite Diznija… A Vi se, gospon režiser, dogovorite sa scenografom… da nas ne zajebavate.

Marko izlazi. „Dizni“ nestaje.

KORAK: Primitivi… (Glumcima.) Idemo delati. Kaj sad imamo?

MAGDA (Lani): Opa, još bu postal purger.

INSPICIJENTICA (čita ravno): Zlatar Krupić na izlasku iz kuće prijeti Dori da ne nasjeda zavodniku Pavlu, Magda ju brani… kad majstor ode, dolazi Grga Čokolin s otrovom koji mu je dala Klara.

ŠPOLJAR: Za tekst ne ću ni pitati… Vi mi foršpilajte, gospon Body.

KORAK: Kaj?

INSPICIJENTICA: Da mu osobno pokažete…

KORAK: Šta?

INSPICIJENTICA: Kako da to odigra.

KORAK: Nema tu filozofija… (Špoljaru.) Vi reći šta mislila.

ŠPOLJAR: Je l’? To bi bilo grdo… No, ajde, improviziram… (Lani.) Doro, kćeri moja, ja idem na Savu u ribičiju, a ti da mi se nisi s onim Pavlom…

KORAK: Šorter.

ŠPOLJAR: Ja na ribičiju, a ti…(Prijeti prstom.)

KORAK: To. Nema brbljava teatar ko ona baba Šekspir… Staro Magda!

STELA: Nije Dora takva… Dora je svetica, čista srca…

KORAK: Kupljeno… Sad ide muzika. Tventi plesačica u bijelo sa srce na sisi. Kolosal.

INSPICIJENTICA: Pišem.

KORAK: Sada ti, Dora.

LANA: Da?

Lana odloži šalicu. Sandro kriomice sipa prah u šalicu.

KORAK (Lani): Ti gledala u publiku i pjevala Ajm sou jang end bjutiful… Kada došla zi end, ušuljala se Čokolino… Čokolino!

Sandro gleda u šalicu, oklijeva.

STELA: Kaj je s tobom?

Sandro se trgne. I dalje djeluje dekoncentrirano.

KORAK: Tebi Klara od apotekara dala otrov za Dora.

SANDRO VUKIĆ (rastrojeno): Otkud ti znaš… Aha, u komadu… Evo i šalice… Lana, to je tvoja kava.

Lana ispije gutljaj. Zatim kani ispiti do kraja, ali ju Sandro zaustavlja.

SANDRO: Nemoj više.

LANA: Ma odlična je… da se ne ohladi.

SANDRO: Dosta! Ostavi nešto meni.

Gotovo joj istrgne kavu, Lana ga začuđeno gleda. Ostali ne znaju što se događa, to jest da je Sandro nešto stavio u kavu, vjerojatno otrov.

LANA: I što ja sada govorim? Stanite… Sve mi je nekako, vrti mi se… Kao da sam otrovana…

Onesvijesti se. Sandro se prima za glavu.

KORAK: Genijalno.

INSPICIJENTICA: Krupić. Tekst!

ŠPOLJAR: Bilo koji? Dobro… Obuzdat bijesnu, upornu joj ćud – Tko bolje zna ukrotit ženskog zmaja – Nek reče, pa će dopast božjeg raja.

INSPICIJENTICA: Pa kaj ti je, to je iz Ukroćene…

ŠPOLJAR: Vidiš, ipak pamtim.

Sandro, koji jedini zna što se događa, naginje se nad Lanu.

SANDRO: Zovite hitnu! Prokletstvo! Zadavit ću kretena.

Mrak.

 Ured ravnateljice. Greta Kokot i Korak.

GRETA: Ma sve je to lijepo, ja Vas cijenim i poštujem, ipak ste Vi ime… europsko… ali sada je tu već pedeset statista i taj bend… Troškovi su narasli, trostruko.

KORAK (drži noge na stolu): Ah, mani, mani… nema, nema, na zi end se našla.

GRETA: Ja Vas molim da smanjite… a i inače, premijera je petnaestoga. Sada je već frka… Sreća je da se Lana brzo oporavila.

KORAK: Štednja, gud. Ja već izbacila jedan glumac, aut.

GRETA: Da… ali i to sa zastavom… malo pretjerano…

KORAK: I ti bila u toj naci cenzura?

Greta gubi živce.

GRETA: Ne znate Vi… (Prekine se.) I maknite noge sa stola, dođavola! (Telefon, kućni.) Lastrić? Kud baš… prvo živi devedeset godina, a onda baš sada… Ljudi su tako neobzirni.

Mrak.

 Stan Lanine majke. Lana Palatin i majka.

MAJKA: Nisam dobro čula… Tko je u drugom stanju?

LANA: A tko… Dora Krupićeva… ma ja sam, mama.

MAJKA: Pa to je divno. (Zagrli Lanu.) A tko je gospodin koji mi je napravio unuka?

LANA: Nadam se da je pravi.

MAJKA: I?

MAJKA: Zlato, ne pomišljaš…

LANA: Ne. (Ozbiljno.) Valjda mu nije naškodila ta kava… Još nisu sigurni što je to bilo u njoj… Ja sumnjam… Mama, ako mi se nešto dogodi…

MAJKA (misli da se Lana boji porođaja): Ma daj, sada su porodi dječja igra… Jedino nekad zapne mobitel koji čvrsto drže u ručici…

Mrak.

Proba na pozornici. Korak, Ante Rodić (Stjepko Gregorijanec).

KORAK: Nau, Stepko, ti sada samo na bina… staro naci kaje se prema pipl od Zagreb. Oni tu (Pokazuje prema dvorani.) u publika. Ti klečala… Sa dva noga!

Ante Rodić koji je isprva htio kleknuti samo na jednu nogu, klekne na obje.

KORAK: Udarala šaka po brest. (Pokazuje kretnjom.) Spika?

INSPICIJENTICA: Mea culpa, mea culpa.

KORAK: To! (Udara se šakom po prsima, zakašlje se.) Mea klupa.

INSPICIJENTICA: Culpa.

KORAK (nervozno): Hauever.

ANTE: Dobro, dobro, idemo, bole me koljena. (Udara se šakom po prsima.) Mea culpa… mea culpa… (Za sebe.) Oprosti mi, dragi Gavella. (Zatim glasno.) I što dalje?

KORAK: Dalje ide njemak Jerak na rep.

Emil Hanadi na proscenij.

EMIL: Oj, purgerska mati, nemoj tugovati, udri brigu na veselje, Gregorijancu leti perje. On će skoro u samoći zatvoriti kapke, u pustome dvoru otegnuti papke.

KORAK: Fenomenal. Sada scena Radak ubiti Čokolina.

INSPICIJENTICA: Nemamo Radaka, izbačen je.

KORAK: Onda Jerak ubije Čokolina… Rep!

EMIL: Radak je pošo u lovce, hvatat vražje isilovce, ostavio Jerku osvetu slatku, upucat će maser kao patku… Tu se negdje skriva, a ja nijemo pratim… Gdje mi je puška? Aha, tu je.

Sandro kao Grga Čokolin korača, osvrće se kao progonjeni čovjek. Zaskoči ga Jerko s puškom.

SANDRO: Joj, a to si ti, nijemak, već sam se usro, mislih da je Radak.

Emil Hanadi gestama objašnjava da je Radak nekamo odjahao, onda pokazuje na sebe i na pušku, pa prema Grgi Čokolinu. Čokolin shvati da će ga Jerko ubiti.

SANDRO: Zar ti, fačuk gregorijanski?

Emil Hanadi kima glavom, potvrđuje.

SANDRO: Onda nek padne Grga.

Hanadi opali, Čokolin pada.

KORAK: Ne odmah mrtav, stend ap… Zombi!

Sandro teško ustaje, korača prema Hanadiju. Ovaj se povlači, uzima motornu pilu koju do tada nismo vidjeli, uključi pilu.

KORAK: Zastor, kraj predstava. Iza zastor Jerak pili Čokolina. Grga vrišti, publika u delirij… Idemo prema di end, tumorou sve povezati.

INSPICIJENTICA: Znači sutra progon.

KORAK: Kaj?

INSPICIJENTICA (odustaje): Ništa, ništa… ali još se moramo vratiti na scenu Dorine smrti, to niste…

KORAK: Ou jes, Lana okej?

INSPICIJENTICA: Je, nazvala je, dolazi sutra.

Mrak.

Omanji stol. Restoran pored groblja. Miroslav Mikac i Lanina majka, piju kavu.

MAJKA: Lijepo si govorio nad odrom. Lastrić je bio velikan… I veliš, deset godina je sjedio na klupi pred kazalištem?

MIKAC (kimne): Deset… A koliko je ljudi došlo u krematorij? Trideset, četrdeset? Koliko glumaca? Tri, četiri.

MAJKA: I još je dvaput zvonio mobitel onom ćelavom… to mu je unuk, ha? On je jedini pljeskao, osim nas dvoje.

MIKAC: Ali zato jer je naslijedio kuću.

Lanina majka se nasmiješi, prelazi na drugu temu.

MAJKA: A ti… kako si?

MIKAC: Ha… odgajam glumce… za burzu. Ali Lana je imala sreću, zbilja je talentirana.

MAJKA: Samo da ju ne pojedu… Dobro, daj mi objasni kaj to sad rade po kazalištima, ja sam stara i glupa…

MIKAC: Ovaj… to je postdramski, intertekstualni teatar jake redateljske koncepcije… prevedeno na hrvatski – bedastoća. Ali svaka sila za vremena…

MAJKA: Nabaviš mi kartu za premijeru?

MIKAC: Ja? Pa Lana će ti…

MAJKA: Ona me ne želi… ne smije znati.

MIKAC: Jednu kartu? Nemaš nikoga?

Lanina majka odrično kima glavom.

MIKAC: Takva žena, pa to je grijeh. Da nisam što jesam, ja bih…

MAJKA: Ali jesi… Jednu kartu, idemo…

Mikac teško ustaje, Lanina majka to primjećuje.

MAJKA (ironično): Je l’ se tebi uopće isplati ići dolje u Zagreb?

Mrak.

Kazalište, pozornica. Proba na pozornici. Lana Palatin, Nina Kolar, Fran Matić, Korak, inspicijentica. Lana leži mrtva, nad njom likuje Nina Kolar, to jest Klara Grubarova.

NINA (Lani): Ne trepći… Tvoja smrt, moja sreća. Sada je Pavao samo moj.

Ulazi Fran Matić.

FRAN: Nikada. Sve znam, za otrov i sve. Ne ćeš ti mene. Idi u Samobor, nesretnice.

Nina Kolar se hvata za glavu, u očaju, odlazi.

FRAN (Koraku): I onda? Bacam se na Doru i plačem?

KORAK: Ne, ona ne mrtva. Onli i litl. Ti ju Pavel oživila.

FRAN: Kako? Masaža? Usta na usta… a to hoću.

Lana se smješka.

KORAK: Nou, to ne Dizni, ti nju u last minit… (Pokazuje kretnjom da glumac treba „obaviti snošaj“ s Dorom i tako ju oživjeti.)

FRAN: Pa to je nekrofilija… Ma sve je ovo… Ja odlazim!

LANA: Fran, daj pusti k vragu… meni ne smeta, samo ako bude prigušeno svjetlo… I to jako prigušeno.

NINA: To je i tako samo za premijeru. Repriza ne će ni biti puno. Ak bude više od tri, ja bum se poševila s Čokolinom na Jelačić placu.

KORAK: Dobro meni rekla, dont gou in Kroejša… Ajde, Fren, da to finiš napravimo.

Fran Matić legne na Lanu.

Mrak.

Stan Nine Kolar. Nina Kolar i njezina kći Petra u invalidskim kolicima. Kći čita časopis.

PETRA: Mama, piše… Nina Kolar u vezi s dizajnerom.

NINA: Da vidim… Joj, kad ovim tračerima dizajniram njuške… Lažu. To su takve novine… Ma sve novine.

PETRA: Ne ću novog tatu.

NINA: Petra… samo jednoga si imala i tako će ostati.

PETRA: Ja sam ga sanjala…

NINA: Znaš kako smo se tvoj tata i ja upoznali? Zabio se u mene na semaforu. Uvijek je loše vozio… Da sam bar išla s vama… ja bih vozila i sada bi…

Zvoni mobitel.

NINA: Molim… (Sluša, mršti se.) Znam ja što je ugovor, a znate vi što je premijera? Ludnica. Pa snimajte scene gdje mene nema… Nema gdje me nema?… Dobro, dobro u subotu dvanaest sati bez prekida. Da, ne ću ići ni na zahod.

Isključi mobitel.

PETRA: Opet te ne bu bilo?

NINA: Sad se malo zgusnulo, malo me pritisnulo, zatrpalo… Ali za Božić sam samo tvoja. Idemo na skijanje!

PETRA: Mama!

NINA: No… na sanjkanje… Skinemo kotače, montiramo te na sanjke… sjediš i voziš se… Juriš! Ti se bar ne moraš bojati da ćeš završiti u kolicima.

PETRA: Mama! (Prijekorno.)

NINA: Oprosti… to je od adrenalina… Moram ići… Teta dolazi za pola sata.

Mrak.

Kazališno predvorje. Veliki platneni pano na kojemu manjim slovima piše ZLATAROVO ZLATO, još manjim AUGUST ŠENOA, a najvećim BODY KORAK. Ispred stuba Greta Kokot dočekuje zadnje uzvanike. Prolazi Varga, kritičar.

GRETA: Bok, Varga… očekujem dobru kritiku.

VARGA: I ja očekujem… malo više nego zadnji put.

GRETA: Dogovoreno. Idi, svi su već unutra… Čekam samo ministra. Kasnimo… a evo ga, fala Bogu, može hodati… jedan i pol promila, pristojno.

Ministar nesiguran na nogama, zaglavinja.

GRETA: Čast mi je, ja ću Vas osobno otpratiti do lože.

MINISTAR: Može. I probudi me prije kraja, Kokotice…

Prolaze Mikac i Lanina majka.

GRETA: A došao si, izdajniče… Gospođo Palatin, čuvajte ga se.

Greta nastavlja koračati s ministrom, koji se oslanja na nju. Ulazi ljekarnik Igor, bivši Lanin muž. Nervozan je, osvrće se oko sebe, zatim odlazi.

Mrak.

Puno gledalište. Publika koja je došla na premijeru „Zlatarova zlata“. Mikac i Lanina majka sjede u loži sa strane pozornice u ravnini pozornice. Iznad njih u loži Ministar i Greta Kokot. Ljekarnik Igor sjedi u parteru, posve na kraju četvrtoga reda. Svjetla u gledalištu se gase.

Glazbeni intermezzo, hard rock, s urlicima i zvukom motorne pile. Traje neko vrijeme.

Kraj predstave. Publika plješće. Zastor se otvara. Poklon. Nina Palatin izlazi sama, klanja se. Reflektor na Ministra koji plješće, opasno nagnut iz lože.

Igor, bivši Lanin muž, ustaje sa svoga mjesta, vadi pištolj i brzo korača prema bini. Lana Palatin ga ugleda, ali od šoka ostaje nepomičnom.

MAJKA (ustaje u loži): Lana! Bježi!

U tom trenutku Ministar pada iz lože, na Igora. Igor pada pod težinom Ministra.

Pucanj iz pištolja. Publika u šoku.

Mrak.

 Pozornica. Greta Kokot stoji sama na pozornici i obraća se publici.

GRETA: Poštovana publiko! U ime kazališta ispričavam se na incidentu koji je na sreću završio sretno. Atentator je onemogućen i uhićen. Naš hrabri ministar kulture spriječio je zločin. Pljesak za našega ministra i za još jednu sjajnu našu premijeru! Za glumce i redatelja Bodyja Koraka!

Ministar se pojavljuje na bini sa zavojem oko glave, klanja se. Izlaze još jednom svi glumci u predstavi. Skupni poklon, u sredini Korak, Ministar i Greta Kokot. Povlače se, zastor se zatvara.

Mrak.

 Zračna luka u Zagrebu. Body Korak i Greta sjede u kafiću, pred Gretom hrpa novina. Ona lista novine. Body je dobre volje.

GRETA: Naravno, sve su kritike dobre. Varga kao uvijek, njega vodim na gostovanja, sve besplatno. A Karla mora, hoće-ne će, zaposlila sam joj brata na blagajni…Samo desni portali deru po nama… nacionalisti… konzerve.

KORAK: Sve gud, ja hepi. Kaže brbljavi baba Šekspir – sve dobro što se dobro svrši s dobro honorar. Ja došla egein u Zagreb. (Pjeva.) Sira, putra, milk end buter…

GRETA (nije oduševljena): O tom-potom.

KORAK: Publika pljeskala ko mutava….kaj nije?

GRETA: Je, premijerna, besplatna… to je moja publika, ali treba prodati reprize. Dvije, najviše tri, ali reći ćemo da nemamo dovoljno novca za tako skupi projekt. To uvijek pali. Onda ćemo otići na neko gostovanje i donijeti kući koju nagradu.

Glas s razglasa: „Mole se putnici za Beograd da se upute prema izlazu broj trinaest.“ Greta i Korak ustaju, ljube se.

GRETA: Eto, svemu dođe kraj. Bilo je uzbudljivo, dragi Body.

KORAK: Kis for mi Zagreb i sve glumac… osim Pero. Gud baj.

Korak odlazi. Greti zvoni mobitel. Javlja se. S druge strane tajnica.

GRETA: Molim! Pupi de Gupone. Pa trebao je doći sutra. Režiser u usponu, nova zvijezda europskog teatra, kako ne znaš? U koliko sati? Pa to je sada! Ali ja ne znam ni kako izgleda… Da, da, za dunda… kojega dunda, tvojega, glupačo, pa „Dunda Maroja“ će režirati!

Kroz izlazna vrata za putnike bojažljivo proviruje mlađi muškarac. Izlizane i poderane hlače, prljava majica, skupe naočale, papirnata vrećica u rukama. Izlazi, okreće se prema vratima.

GRETA (zastaje, promatra ga, shvati da bi to mogao biti Gupone): Mister Gupone…

GUPONE (prestrašeno se trgne): What do you wont, women?

GRETA: I am director of the theatre and I am glad to see you…Welcome in Zagreb.

SVRŠETAK

_______________________

Hrvoje Hitrec suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, filmski i televizijski scenarist, dramski pisac i publicist. Rođen je u Zagrebu 1943., diplomirao komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Bavio se novinarstvom i uređivao nekoliko humorističkih listova i časopisa.

Autor je četrdesetak knjiga, od toga je najveći broj romana. Njegove knjige za djecu i mlade doživjele su veliku popularnost, posebno „Smogovci“ koji su bili podlogom za uspješnu televizijsku seriju.

U novom stoljeću Hitrec se okreće povijesnomu romanu i do sada je objavio sedam romana iz različitih stoljeća hrvatske povijesti.

Bio je dugo godina ravnatelj zagrebačkoga kazališta Trešnja. U tom kazalištu, ali i u drugima poput satiričnoga Jazavca, izvedeno je dvadeset njegovih dramskih djela, pretežito komedija.

 

hkv.hr / Hrvatsko nebo