Zdravko Gavran: Pod čijom je stvarnom vlašću i odgovornošću Bosna i Hercegovina?
Vrijeme:7 min, 45 sec
Imamo dakle vrlo „zanimljivu“ situaciju: Schmidt kao „protektor“ BiH očekuje da se u redovnom demokratskom procesu razrješuju prijepori među „protektiranima“, dok oni, nemoćni te prijepore međusobno razrješivati, zahtijevaju od njega da se isprsi i primijeniti doista velike ovlasti, i osobne i s moćnim međunarodnim zaleđem, kojima formalno i valjda i stvarno raspolaže. Daytonska država dvostruke odnosno trostruke ili četverostruke razine ovlasti i odgovornosti (Schmidt, savezne vlasti, RS i Federacija BiH) pokazuje se tako kao svojevrsno „bez-vlašće“, ili „među-vlašće“. Nešto slično kao i Kosovo, koje je isto tako i pod političkim nadzorom i pod oružanom silom izvana, no gdje oni „izvana“ izbjegavaju posegnuti za ovlastima i silom, očekujući od onih „unutra“ da ogule vruće političke krumpire. Jedinima učinkovitima pokazuju se oni koji su „fizički“ poduzetni ili drski, na što drugi reagiraju beznadnim apelima. Teško da će još dugo moći ostati tako. Ono što ne može razriješiti sustav, (raz)riješit će se jednom, a možda i prije, via facti.
Nakon donošenja zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) kojim se poriče i odbacuje nadležnost državnoga Ustavnog suda nad entitetom „Republika Srpska“ uzbudili su se duhovi na svim stranama. Bošnjačke i bošnjačko-građanske stranke očekuju i zahtijevaju od određenih institucija (Državno odvjetništvo, Ustavni sud…) da poduzmu odlučne mjere te optuže Dodika i ostale za protuustavno i protuzakonito djelovanje, za što je predviđena kazna do pet godina zatvora. Istodobno se obraćaju visokom predstavniku međunarodne zajednice Christianu Schmidtu, tražeći od njega da se posluži daytonskim, a napose „bonnskim“ ovlastima, koje mu daju pravo udaljiti s dužnosti svakoga tko po njegovoj ocjeni ugrožava daytonski poredak ili čini ono što je nedopustivo, ne obazirući se na njegov izborno-demokratski legitimitet.
Sve u svemu, prava zbrka među vršnim domaćim protagonistima
Aktualni bošnjački član i trenutni predsjednik tročlanog Predsjedništva BiH kandidiran i predložen od bošnjačko-građanske „Trojke“ (drugi je, ali iz protivnoga tabora, a nominalno kao SDA-ov Hrvat Željko Komšić, a treća je Dodikova igračica Željka Cvijanović) Denis Bećirović dao je izjavu u kojoj je dao međunarodnoj zajednici rok od sedam dana da zaustavi „ubijanje Daytonskog sporazuma“. Nije objasnio što će se dogoditi odnosno što će i tko učiniti ako se međunarodna zajednica na njegov ultimatum ogluši.
Drugi član Predsjedništva, Komšić, primijetio je kako čovjek s američke crne liste (M. Dodik, očito, koji je od SAD-a kažnjen nekim personalnim sankcijama) što ga je američki veleposlanik M. Murphy „pustio u vlast“, vodi BiH u stanje klasične pobune po modelu Radovana Karadžića iz godine 1992.
U zajedničkom priopćenju bošnjačko-građanske stranačke „Trojke“, koja je jezgra sadašnje kolicijske vlade na razini države, a u kojoj su i Dodikov SNSD i Čovićev HDZ, dok je Izetbegovićeva SDA u opoziciji, ističe se ocjena kako odluke poput one iz Banje Luke ugrožavaju mir u BiH i u „regiji“. Zatim e kaže da će se (ne kaže se tko) iskoristiti sva pravna i politička sredstva kako bi se zaustavilo takve „rušilačke pohode“. I „Trojka“ od „međunarodne zajednice“ traži i očekuje da …. odlučno i nedvosmisleno „stane u obranu mira“. Hm, hm. „Trojka“ je naime sasvim svjesna da bi kažnjavanje Dodika imalo za posljedicu njegovo povlačenje iz vladajuće koalicije, da bi to dovelo da pada jedva nekako formiranoga Vijeća ministara, da bi čitav projekt preotimanja središnje uloge u vlasti SDA-i pao u vodu te da bi Dodik bio ohrabren vući daljnje poteze koji bi, naposljetku, Republiku Srpsku dovele do pune „secesije“, to jest do faktičnoga, ako ne i juridički priznatoga osamostaljenja.
HDZ BiH, po običaju, nudi neko srednje, pomirljivo rješenje, predlažući da se na uredan način najprije popune nepopunjeni ili ispražnjeni stolci u Ustavnom sudu.
Sve u svemu, prava zbrka među vršnim domaćim protagonistima.
Umjesto da (kako zahtijevaju iz Sarajeva) Dodika kazni, Schmidt nudi suradnju „svim čimbenicima u tom entitetu“ kako bi njihova Skupština izvršila svoju zakonsku obvezu
Iz (Schmidtova) Ureda Visokog predstavnika (OHR) priopćeno je pak, kako je pokušaj NSRS da potkopa autoritet Ustavnog suda BiH neprihvatljiv prijestup protiv Daytonskog sporazuma te ozbiljan izazov vladavini prava u RS-u i nasrtaj na ustavni poredak BiH. No umjesto da zaprijeti očekivanim kaznama ili (kako očekuju iz Sarajeva) smijeni najodgovornije, u prvom redu Milorada Dodika, predsjednika RS-a, visoki predstavnik odlučio se za drugu metodu. Ponudio je suradnju svim čimbenicima u tom entitetu kako bi pomogao NSRS-u da izvrši svoju zakonsku obvezu (poštovanje odluka saveznoga ustavnog suda), te da poštuje „Dayton“.
Najizričitiji pak iz sarajevskih vrhova vlasti bio je u najavi akcija jedan od najneozbiljnijih političara i dužnosnika, ministar obrane Zukan Helez. On je u izjavi istaknuo da je izvršen „najgrublji udar na ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine“ te da su „pred nama, reći ću, dva plana, a možda i scenarija“. Prvi je taj da reagira Tužiteljstvo BiH te da se Schmidt posluži svojim kaznenim ovlastima i tako „oslobodi BiH secesionističkog terora s kojim se desetljećima suočavamo, a time i jednom za sva vremena ugasi i svaki naredni secesionistički plamen, ma s koje strane dolazio, i ma iz čije glave bio!“.
Za takve poput Heleza postoji samo unitarna država, a svako drugo tijelo odlučivanja, svako drugo pravo, odluka, stajalište mišljenje ili nacionalni identitet moraju se podvrgnuti ’vrhovnoj’ volji bosansko-bošnjačkih unitarista, koje se smatra čuvarima i vlasnicima zajedničke države triju naroda i ostalih.
Ako se očekivanja od spomenutih izjalove, Helez kaže da će se primijeniti „Plan B“, a što znači „samo svih 51.209 km² i nikako drukčije“. Iako nije rekao ni objasnio ni tko bi to ni po kojim ovlastima ni kada ni što konkretno učinio, to je očito izrečena prijetnja novim obračunom s većinski srpskim, a i svakim mogućim drugim, neposlušnim, entitetom. On kao umišljeni, neovlašteni i priglupi zapovjednik Vojske BiH zapravo najavljuje fizičko, prisilno stavljanje cijelog ozemlja BiH pod nečiju (?) središnju kontrolu.
Pustimo sada postrani ono što svi znaju: da Armija BiH nije sposobna ni za što, i da su dobro obučeni i opremljeni Dodikovi specijalci znatno sposobnija oružana sila od njih, o Srbiji i eventualno Rusiji u njihovu zaleđu da se i ne govori. O masovnom „narodnom“ otporu među Srbima u BiH u slučaju „vojne intervencije“ na „njihovu“ republiku da se i ne govori – a ni o uvježbanim i naoružanim paravojnim skupinama kao što je “Srbska čast” (na slici pokraj ovog ulomka). Ili o takvim paravojnim skupinama u okviru bošnjačko-muslimanskog korpusa. Zapitajmo se radije nešto drugo.
Zapitajmo se radije ono što stoji u naslovu: Pod čijom je stvarnom vlašću i odgovornošću Bosna i Hercegovina?
I bez ulaženja u sve sporazume, ustave, zakone, paragrafe, deklaracije, rezolucije, anekse, akte i odluke koje su sastavni dijelovi daytonske i poslijedaytonske pravno-političke arhitekture te države, svima je dobro poznato da u toj zemlji između Drine i Une i između Save i Trebinja postoji dvostrukost vlasti.
S jedne strane, BiH funkcionira kao i svaka druga demokratska zemlja, a ima i više razina biranih vlasti nego mnoge druge.
S druge strane, najviše ovlasti pridržane su visokom predstavniku odnosno Vijeću za provedbu mira (PIC), utemeljenim Daytonskim sporazumom, naime proizvoljnom skupu od nekoliko desetaka zemalja čiji upravni odbor od desetak odabranih država instruira u ime cijele „međunarodne zajednice“ visoke predstavnike što smiju ili trebaju, a što ne smiju ili ne trebaju činiti. Tako se to dogodilo i u studenomu, kada je Schmidt proglasio one svoje odluke na koje su SDA i mnogi bošnjački ekstremisti i eksponenti toliko bjesnjeli. Bez potpore najjačih zapadnih i prozapadnih sila, a u prvom redu SAD-a, ni visoki predstavnik ne će u pravilu ništa na svoju ruku učiniti. „Nije lud“!
„Bez-vlašće“ odnosno „među-vlašće“ ne će moći još dugo potrajati – kao ni u Kosovu!
Zbog takve situacije mnogi smatraju Bosnu i Hercegovinu međunarodnim, a uvelike američkim ili američko-europskim, u svakom slučaju sada (nakon političkog otuđenja i izoliranja Rusije) zapadnim „protektoratom“, štićenim i nadziranim područjem, a ne u pravom smislu samostalnom državom. No pritom i visoki povjerenik i upravni odbor uporno već godinama (nakon što su se s Petritschem i još nekima iživjeli prije dvadesetak godina, i prije i poslije toga, nad Hrvatima i njihovim legitimnim pravima i interesima) izbjegavaju radikalne odluke. Najprije su ih izbjegavali poduzeti protiv panbošnjačkih ekstremista iz SDA-e, a sada tu pasivnost ponavljaju naspram „secesionistima“ iz Republike Srpske.
Imamo dakle vrlo „zanimljivu“ situaciju: Schmidt kao „protektor“ BiH očekuje da se u redovnom demokratskom procesu razrješuju prijepori među „protektiranima“, dok oni, nemoćni te prijepore međusobno razrješivati, zahtijevaju od njega da se isprsi i primijeniti doista velike ovlasti, i osobne i s moćnim međunarodnim zaleđem, kojima formalno i valjda i stvarno raspolaže. Daytonska država dvostruke odnosno trostruke ili četverostruke razine ovlasti i odgovornosti (Schmidt, savezne vlasti, RS i Federacija BiH) pokazuje se tako kao svojevrsno „bez-vlašće“, ili „među-vlašće“. Nešto slično kao i Kosovo, koje je isto tako i pod političkim nadzorom i pod oružanom silom izvana, no gdje oni „izvana“ izbjegavaju posegnuti za ovlastima i silom, očekujući od onih „unutra“ da ogule vruće političke krumpire. Jedinima učinkovitima pokazuju se oni koji su „fizički“ poduzetni ili drski, na što drugi reagiraju beznadnim apelima. Teško da će još dugo moći ostati tako. Ono što ne može razriješiti sustav, (raz)riješit će se jednom, a možda i prije, via facti.
Povezano:
HELEZ/Ako Tužiteljstvo i Schmidt ništa ne poduzmu protiv sudionika udara, imamo plan B
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
