Mons. Valentin Pozaić: Ponos Crkve i hrvatskoga naroda!
Vrijeme:18 min, 45 sec
U ponedjeljak 15. svibnja 2023. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu preminuo je poznati zagrebački pomoćni biskup u miru mons. Valentin Pozaić. Umro je u 78. godini života, 50. godini svećeništva i 19. godini biskupstva. Iako je u posljednih nekoliko godina proživljavao neizliječivu bolest, njegovu iznenadnu i naglu smrt Hrvati su dočekali s tugom u srcu i doživjeli je kao osobni i nacionalni gubitak.
Rođenje i školovanje
Valentin Pozaić je rođen 15. rujna 1945. godine u Selnici, župa Marija Bistrica, u brojnoj obitelji, od oca Janka i majke Agate rođene Salar.
Osnovnu je školu završio u Selnici i Bedekovčini, a nakon toga pohađao je gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Po završetku drugoga razreda gimnazije stupio je u Družbu Isusovu, a teologiju je završio na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1973. godine, a nakon ređenja nastavio je studij u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je postigao bakalaureat iz moralne teologije, a 1984. godine i doktorat.
Od 1977. do 1979. bio je član uredništva Hrvatskoga programa Radio Vatikana, a nakon toga neko vrijeme je predavao moralnu teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Od 1990. do 1993. bio je član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere i duhovni asistent Hrvatskoga katoličkog društva. Od 1990. do 1994. predavao je bioetiku na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, a 1996. je postao savjetnik Europske udruge katoličkih liječnika (Ecclesiastical Assistant – FEAMC European Federation of Catholic Medical Associations).
Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu osnovao je Centar za bioetiku.
Objavio je velik broj znanstvenih članaka i nekoliko knjiga iz područja moralne teologije, kao što su:
Život dostojan života: eutanazija u prosudbi medicinske etike (1985.)
Pred licem smrti (1990., uredio)
Život prije rođenja (1990.)
Ekologija (1991., 2004., uredio)
AIDS (1992., uredio)
Droga: od beznađa do nade (1993., uredio)
Strah: naš životni pratilac (1995., uredio)
Čuvari života (1998.)
Znanstveno usavršavanje
Osamedesetih i devedestih godina, u želji da obogati svoje znanje, posjećivao je razne zemlje i na poznatim svjetskim sveučilištima i institutima, kroz studij i znanstvena istraživanja, usavršavao se u bioetici. S tom namjerom, od sredine osamdesetih godina do biskupskog imenovanja 2005., više puta je boravio u Washingtonu DC i stručno se usavršavao na “Joseph and Rose Kennedy Institute of Ethics” koji je bio osnovan 1971. na poznatom Georgetown sveučilištu. Isto tako boravio je na “Linacre Centre for Health Care Ethics” u Londonu i na “Instituto Borja de Bioetica” u Barceloni.)
U vrijeme boravka u Washingtonu, vašingtonskim Hrvatima, te Hrvatima u Stiltonu, Pa., nedjeljom i blagdanima je služio sv. misu, a nakon mise rado se družio sa svima. Vjernici su rado dolazili na misu i slušali njegove propovijedi. U vrijeme sv. mise bio je ozbiljan i sabran, a nakon mise, u susretima i razgovorima, blag, vedar i nasmijan.
Svi smo ga doživljavali kao dobrog svećenika i čovjeka koji dostojno predstavlja Crkvu i iskreno ljubi svoj narod. Svima nam je ostao u najljepšoj uspomeni. Kao čovjek bio je odvažan i bogobojazan. Volio je otvorene razgovore i diskusiju. U obrani stavova bio je čvrst i dosljedan. Upornost i marljivost bili su obilježje njegovoga života. Život mu je bio ispunjen služenjem drugima. Znao je da posjeduje obilne talente, ali ih nije nerazumno zakopao u zemlju ni sebično gomilao u ladici, nego ih je poput pšeničnih zrnaca sijao u živote drugih. Svojim znanjem i životnim iskustvom želio je obogatiti svoje sugovornike. Ta njegova marljivost i plemenitost urodile su plodom. Ostavio je neizbrisiv trag koji će nadahnjivati generacije koje još nisu rođene. Veličina njegova života, koju svi danas slavimo, izgrađena je na božanskim načelima i vrijedna je oponašanja.
Pomoćni biskup
Za papu Ivana Pavla II. o. Valentin Pozaić je bio više od znanstvenog stručnjaka. Papa je u njemu prepoznao odvažnog crkvenog lidera i dostojnog svećenika, predstavnika nedužnih, napuštenih, siromašnih i obespravljenih ljudi i zato ga je imenovao pomoćnim biskupom u Zagrebačkoj nadbiskupiji 2. veljače 2005. godine.
Biskupsko imenovanje o. Pozaić je prihvatio kao osobnu dužnost i nastavak služenja Bogu, Crkvi i svome narodu. Za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 2005. godine. Njegovo biskupsko geslo je bilo “Život biraj.” 
Imao je titulu naslovng biskupa nekadašnje Pićanske biskupije te je više puta posjetio Porečku i Pulsku biskupiju, Pićan, u Pićanskom dekanatu, sjedište nekadašnje Pićanske biskupije. Kao višegodišnji duhovnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u nekoliko navrata je posjetio Pulu, gdje je pri Župi sv. Pavla bila osnovana prva podružnica HKLD izvan Zagreba. Bio je predsjednik Vijeća HBK za laike i član Vijeća HBK za obitelj.
Njegova hrabrost u obrani vjere i nacionalnih interesa
U isticanju i obrani vjerskih i nacionalnih uvjerenja mons. Pozaić je bio iskren, čvrst i dosljedan. Javno je kritizirao one koji su protukršćansko ponašanje, svojom šutnjom prihvaćali ili tolerirali kao normalno. Smatrao je da je takvo ponašanje prijetnja katoličkoj obitelji, Crkvi i hrvatskom narodu.
Na blagdan svih svetih 2013. mons. Pozaić je u propovijedi govorio o Isusovom govoru na gori. Želio je istaknuti i vjernicima pokazati da je temeljni smisao Isusova govora na gori priznati Božji primat u našemu životu, primat Boga i Oca i njemu se potpuno predati i povjeriti. „Oče, sve je u tvojim rukama, sve povjeravam tebi, sve očekujem i nadam se od tebe”, vapije čovjek u blaženstvima.
Mons. Pozaić je rekao da je Isus izgovorio Blaženstva “za nedužne, za ‘ovce među vukovima’, za svijet dobra protiv zla, za svjetlo nasuprot tame, za mir u svijetu nemira.”
Smatrao je da se u Blaženstvima kriju “Isusova obećanja koja nas sadržajem uvode u jedan novi svijet univerzalnih vrednota, često potpuno različit od ovoga svijeta u kojem živimo.” Ona su neka vrsta Isusove biografije. Isus je onaj siromah bez krova nad glavom. On je čovjek blaga i ponizna srca koji traži kraljestvo Božje i pravdu. U blaženstvima nas Isus poziva na obraćenje, na radosni susret s Bogom i zato nam ona moraju postati životni putokaz i kriterij prosudbe za razlikovanje dobra od zla. Onaj koji ih potpuno prihvati osjeća istinsku radost i mir duše, isticao je mons. Pozaić.
Svjestan činjenice da se današnji svijet olako poigrava ljudskim životom, mons. Pozaić nas u govoru o Blaženstvima podsjeća da je Bog gospodar svakog ljudskog života i nitko drugi. Javno i oštro je reagirao na izazove pojedinaca, koji u ime državnih funkcija ili vlastite slobode i prava gaze po slobodi i pravima drugih i zlobno ponižavaju vjernike koji nastoje živjeti životom u skladu s Isusovim govorom na gori.
“Oni koji žive Blaženstva susreću progone: kršćanofobija poprima bolne razmjere u svijetu, i u Lijepoj našoj domovini, a manifestira se putem kulturalne revolucije: izopačenje ljestvice vrednota; pobrkani su sredstva i ciljevi, vrednote i vrijednosti, ono što se može kupiti i prodati, i ono što nema cijene: osoba, savjest i sloboda, čast i dostojanstvo,” upozorio nas je mons. Pozaić.
Francuski katolički pisac François Mauriac je s pravom rekao da „onaj koji nije nikad čitao Govor na gori, nije u stanju znati što je kršćanstvo.”
Reakcija mons. Pozaića na Jovanovićevu odluku
Nakon parlamentarnih izbora 2011. i pobjede Kukuriku koalicije, dr. Željko Jovanović, član SDP-a, je bio imenovan ministrom znanosti, obrazovanja i športa. U svojstvu ministra u školskoj godini 2012. / 2013. uveo je Kurikulum zdravstvenog odgoja u škole, a svoju odluku je opravdao izgovorom da su u odgoju djece zakazali roditelji i crkveni vjeronauk.
Na tu njegovu odluku mons. Pozaić je reagirao onako kako se očekuje od katoličkog biskupa i hrvatskog intelektualca. U srijedu 9. siječnja 2013. na Okruglom stolu s naslovom “Jovanovićev zakon o spolnom odgoju u školama je poguban” osudio je Jovanovićevu odluku, ističući da umjesto ideologije, koju podmeće i nameće ministar Jovanović, antropologija treba igrati važnu ulogu u odgoju djece i mladih.
U članku “Antropologija umjesto ideologije”, mons. Pozaić piše: “Antropologija promatra čovjeka-osobu u njezinoj cjelini = čovjek tijelom i dušom jedan (GS 14). Zato smatra da je kod odgoja djeteta i mlade osobe važan cjelovit i uravnotežen razvoj na svim tim područjima. Banalizacija tijela-spolnosti – banalizacija je čovjeka.
Kršćanska antropologija temelji se na onoj biblijskoj: čovjek stvoren na sliku Božju; muško i žensko – stvori ih. I njih dvoje bit će jedno tijelo. I kad budu jedno – mogu se naći u troje (Post 1,28; 2,24; Mk 10,6). Ljubav i rađanje – prokreacija – idu zajedno.
Neo-komunistička i liberalno-fašistička kulturno-antropološka revolucija ne poznaje čovjeka kakav je do sada bio poznat: ens rationale = razumno biće, homo sapiens = mudro biće, imago Dei = slika Božja. Čovjek je sada stroj za udovoljavanje seksualnih poriva: ne prepoznaje ni zadivljenost ni zaljubljenost, ni ljubav ni rađanje, ni čistoću ni vjernost, ni žrtvu ni solidarnost.
Gdje su u toj razuzdanosti – djeca? Pogani su Rimljani znali: Djetetu dugujemo najveće poštovanje. O djeci, među ostalim, Isus kaže: ‘Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18,6). Koliko sablazni u tom zdravstvenom odgoju?” (HRsvijet.net; 10. 01. 2013.)
U predavanju na Okruglom stolu istaknuo je da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologije homoseksualizma, erotizacije i seksualizacije djece od najmlađe dobi I da se šutke prelazi preko već dobrano poznatih zlih posljedica takvih eksperimenata s djecom širom svijeta.
“Nakon ‘ukazom’ uvedene revolucije-odgoja više nema ‘muško – žensko’, više nema spola, postoji samo rod: proizvoljni izbor začudne ideologije. Više nema ‘otac’ i ‘majka’, nego ‘roditelj A’ i ‘roditelj B’. Što će biti s djecom? – Vjerojatno: ‘uradak U, V, Ž – itd. Neki se od tih zastupnika ‘revolucije – prevrata’ pozivaju čak i na Bibliju: kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! Adam i Eva: ‘Njih dvoje bit će jedno tijelo’ (Post 2,24). Adamu i Evi udijeljen je prvi blagoslov u Knjizi života – Bibliji: ‘I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!’ (Post 1,28).”
U nedostatku znanstvenih argumenata i normalnog ponašanja, ministar Jovanović je biskupa Pozaića nazvao lažljivcem i rekao da on s lažljivcima ne razgovara. Čak ga je smatrao nekopetentnim za donošenje prosudbe o tako važnim znanstvenim temama.
Pozaić je duhovito, na sebi svojstven način, uzvratio da “u slučajnoj Vladi i slučajni drug ministar može prijetiti, ponižavati i rugati se”, naglasivši da se škola ne uzdržava partijskom članarinom ministra Jovanovića nego visokim nametima poreza siromašnih građana.
Pitao je zašto se “zlo nameće silom državnog totalitarizma” i zaključio da je to logična posljedica ideologije današnjih hrvatskih neokomunista, koji svojim vladanjem nadmašuju paleokomuniste, kao da su “nošeni svojom himnom humanosti, odnosno odom mržnje i sotonskog nadahnuća.”
U obrani biskupovih stavova
Biskup Pozaić nije bio jedini hrvatski intelektualac koji je imao problema s Jovanovićevom odlukom. Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva (danas pokojni) Zvonimir Šeparović je upozorio na moralnu i duboku krizu koja se dogodila i koja je izazvana “nepromišljenim i brzopletim zakonom kojim se u škole želi uvesti spolni odgoj na način koji nije primjeren”. Istakao je da se tomu treba odupirati sve dotle dok se “taj poguban i zastrašujući zakon” ne ukloni.
Pod naslovom Shizofrena Hrvatska – svi bi htjeli biti ono što nisu, Ivo Ćurković je ustao u obranu Pozaićeva govora na blagdan Svih svetih, a negativne reakcije na taj govor nazvao je shizofrenijom.
“Biskup Pozaić je apsolutno u pravu kada govori o načinima kako aktualna vlast razara obitelji i sve druge vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Tom dijelu govora nema se što posebno dodati već upitati zašto se Crkva češće i još odlučnije ne pozabavi sadašnjošću i budućnošću Hrvatske.” (HRSvijet, 3. 11. 2013.)
Kao primjer shizofrenije Ćurković je posebno istakao neiskrenost i nelogičnost ministra Jovanovića i novinarke Jelene Lovrić, koji su se u napadu na biskupa Pozaića poslužili primjerima iz vjerskog života, premda su nevjernici. Jovanović je podrugljivo pitao, je li Pozaić ikad pročitao neku knjigu od pape Franje, a Jelena Lovrić je Pozaićev govor usporedila sa nečastivim.
Kao odgovor na njihovu dvoličnost Ćurković je napisao: “Kako je poznato oboje njih su nevjernici i bar osnova pristojnosti bi nalagala da se ne koriste argumentima nečega u što ne vjeruju. Kako se Jovanović može pozivati na papu kada ne vjeruje niti u Boga pa onda niti u Crkvu i samog papu? Pa on je sam liječnik i trebao bi znati da je ovakvo stanje shizofrenija, a da je shizofreničarima mjesto u bolnicama, a ne u ministarskim foteljama. Isto vrijedi i za Lovrićku. Nevjernica govor uspoređuje sa nečastivim u kojega ne vjeruje. Jer ako ne vjeruje u Boga onda ne vjeruje niti u nečastivog. Ili bi to ona, onako, selektivno, kako joj u pojedinoj prilici odgovara. Danas vjerujem, sutra ne vjerujem a prekosutra vjerujem u nečastivog ali u Boga ne.” (Isto.)
U obranu Pozaićevih stavova reagirali su također Đuro Vidmarović, Hrvoje Hitrec, Josip Pečarić, Zvonimir Hodak i drugi. Sva četvorica su smatrali da je biskup Pozaić ne samo znanstveno kompetentan nego i pozvan da iznosi svoje stavove. Vidmarović je na portalu “Hrvatsko Kulturno Vijeće” u isticanju Pozaićeve biografije napisao da je mons. Pozaić ne samo pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije nego i svučilišni profesor i ugledan znanstvenik.
Udruga “Glas roditelja za djecu” (GROZD) bila je protiv Jovanovićeve odluke. Predstavnici udruge su smatrali da je građanski odgoj, koji je Jovanović uveo u škole, “nova platforma za nametanje ideologije…”
Trn u oku neokomunistima u Hrvatskoj
Biskup Pozaić je na poseban način bio trn u oku tzv. hrvatskim antifašistima, ljudima koji ističu i uveličavaju zločine suprotne strane, tj. one koja se u vrijeme II. svjetskog rata borila za državu Hrvatsku, a umanjuju zločine jugoslavenskih komunista koji su rušili državu Hrvatsku i borili se za zločinačku komunističku Jugoslaviju.
Odan pravoj božanskoj istini, a ne onoj koja se zasniva na komunističkoj ideologiji, odnosno na frazama jugoslavenskih antifasista, biskup Pozaić je 22. lipnja 2009., u vrijeme prikazivanja sv. mise za pripadnike hrvatskih vojnih postrojba koje su partizani bacilli u jamu Jazovku, u svojoj propovijedi osudio partizanski zločin i odao počast žrtvama.
U svojoj homiliji biskup Pozaić je rekao: “Stojimo nad tragičnim grobom tragičnih sudbina mnogih ljudi – kojima se ni dan danas ne može i ne smije obilježiti grob, ni postaviti dostojan nadgrobni kamen, natpis, spomenik. Nikada nisu željeli doći ovamo. Nikada nisu sanjali doći ovamo. Nikada nisu slutili doći ovamo. Vjerojatno nitko od njih nikada nije poznavao ovo mjesto. I vjerojatno nikad nitko od njih nije čuo za ovo mjesto. A upravo to im je mjesto postalo počivalište, koje su im namijenili zlotvori zloga nadahnuća, mržnjom na Boga i čovjeka, mržnjom na Hrvata i katolika, i svakoga vjernika. Upali su u ruke ne znamo još uvijek čije.
Komesar je naredio ‘Boga nema’, i oni su se ponašali – kao da Boga nema, i sami su sebe, jedni druge, proglašavali bogovima, gospodarima života i smrti. Dokazi njima nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno njihovo mišljenje – komunističko, zločinačko …
U ime svih žrtava, u ime svih njihovih vapaja za životom, za istinom, za pravdom, mi vapijemo u ovaj čas: ‘Iz dubine, Bože, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! ‘ (Ps 130,1-6). Da, iz dubine, Bože, vapijemo tebi; počuj glas naš! Zločinačko komunističko nasljeđe i dalje uživa u paušalnom napuhivanju broja jednih drugih žrtava. O svojima ne govore, niječu ih. Dok su gradili komunizam, nije bilo važno koliko je palo ljudskih života. U ime revolucije žrtve su dopuštene. Revolucija guta svoju djecu, i još mnogo više onu drugu.”
Imajući na pameti sve one kojima ni danas u državi Hrvatskoj nije stalo do istine, do utvrđivanja imena i prezimena hrvatskih žrtava, Pozaić je također rekao:
“Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati. Normalno je: ako idemo na sprovod, u pohod mrtvima na groblju, stratištu, želimo znati kome idemo. Njih to ne zanima, jer ih ne zanima čovjek. Moramo li zaključiti: Istina je jednako nepoželjna danas kao i u vrijemo pedeset godišnjeg komunističkog terora?! Ima li istina pravo javnosti? Je li istina ustavna kategorija, ili je pak postala protu-ustavna u Hrvatskoj i u Europi?
Licemjeri su licemjeri: bili i ostali. Kroz pedeset godina užasa i terora, moći i vlasti, nisu ispisali poimence žrtve ni jednoga logora. Štoviše, i danas se osnivaju lažni instituti sa lažnim popisima žrtava, a što je teška nepravda stradalima i živima. Boje se istine i javno iznova pokušavaju obmanjivati domaću i svjetsku javnost…
Ovdje, na jednome od još uvijek ne-izbrojenih stravičnih mjesta stradanja hrvatskoga naroda, i svih onih drugih revolucionarnim hordama nepoželjnih osoba, ne u ratu, nego nakon rata, dužni smo obećati, čvrsto i bespogovorno, da ćemo se oduprijeti svim onim besramnim lažovima koji istinu izvrću ili prikrivaju, ma na kojem se trenutačno položaju nalazili. Moramo se oduprijeti svima onima koji bi nas i danas htjeli učiniti zarobljenicima komunističkog zla i terora; taocima jednoga desetljećima dugoga užasnoga odsječka povijesti, odsječka kojega bi se oni morali sramiti, a ne se njime i danas ponositi – skrivajući se iza pojma antifašizam.
Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, anti-teistički – protu-božji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.” (Iz propovijedi biskupa Pozaića; objavljeno je 27. lipnja 2009. na Portalu HKV)
Mons. Pozaić je iz dubine srca vapio i molio sve nas Hrvate da budemo vjerni svome identitetu i da se s poštovanjem i ljubavlju sjećamo svih žrtava, koje su pale za Domovinu, u davnom i u nedavnom ratu. Molio nas je da ljubimo svoju Domovinu i svoj narod. “’To je tvoja zemlja … Tuđin i oluje kidali su nju, al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu” (D. Britvić).
Upozorio nas je da će Hrvatska biti naša sve dok budemo tu na njoj, ali ako nastavimo iseljavanjem neće nas biti tu. Podsjetio nas je na riječi kardinala Bozanića, koji je jednom rekao: “Najveće siromaštvo Hrvatske danas se očituje u sve manjem broju rođenih. Sve manje djece, sve praznije škole, to je naše siromaštvo. Demografski deficit najteži je i najvažniji problem suvremene Hrvatske”
Biskup Pozaić nas je očinski upozoravao i hrabrio. Isticao je da je potrebno i moguće baklju ideala istine i pravde držati visoko iznad prolazne ljudske gluposti i zloće.
Svoju propovijed nad Jazovkom završio je riječima “Nad svim Jazovkama i nad svim masovnim grobnicama dobro bi stajao onaj natpis postavljen nad masovnu grobnicu u Španovici, a koji kaže: ‘Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju, gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi’.
Okupili smo se ovdje, kao braća i sestre, sinovi i kćeri jednoga Boga i Stvoritelja, u ime jedinstvene istinske antropologije, one antropologije koja je zapisana u Riječi Božjoj, u Bibliji, tamo gdje se sveti pisac Psalama pita tko je čovjek, i dobiva odgovor: I dok na oltaru molimo ‘Spomeni se, gospodine Bože, svih onih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere – kojih je vjera samo Tebi znana’, zazivamo zagovor Majke Marije: ‘Mati Slobode, čuvaj nas, štiti nas. Najvjernija Zagovornica Hrvatske, na braniku vjere stoj! Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!’ Amen.”
Sprovodni obredi
Nakon preminuća u domu sv. Josipa, prigodnim riječima od biskupa Pozaića oprostio se mons. Juraj Jerneić, upravitelj doma. Naglasio je kako je biskup Pozaić često predvodio misna slavlja i isticao svoje biskupsko geslo – Život biraj! Iako će nam svima nedostajati, njegovim odlaskom s ovoga svijeta imati ćemo jednog zagovornika više u nebu, zaključio je mons. Jerneić.
Mons. Pozaić je pokopan u petak 19. svibnja na zagrebačkom gradskom goblju Mirogoj. Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je predvodio sprovodne obrede i u oproštajnom govoru zahvalio dragom Bogu na daru koji nam je udijelio izborom Valentina Pozaića za svećenika i biskupa. Uz obitelj, rodbinu i prijatelje preminulog biskupa, sprovodu su prisustvovali umirovljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi Mijo Gorski i Ivan Šaško, mnogi hrvatski biskupi, provincijal i članovi Družbe Isusove, svećenici, redovnici i redovnice, članovi Hrvatskog katoličkog društva i velik broj vjernika i štovatelja pok. biskupa Pozaića. Izraze sućuti koji su stigli s raznih strana pročitao je biskup Gorski.
U ime Hrvatskog katoličkog društva od biskupa se oprostio predsjednik društva dr. Rok Čivljak. “Ostavili ste nam veliku ostavštinu: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje, ali i težnju iskrenoj i suosjećajnoj skrbi za naše bolesnike, sestrinskoj i bratskoj ljubavi jednih prema drugima, te vjeru u napredak HKLD-a.
Na kraju sprovodnih obreda D. Renić, provincijal Družbe Isusove je u svome govoru rekao kako je „svoj najveći doprinos hrvatskom društvu pater Pozaić dao kao promicatelj bioetike. On je doslovno donio bioetiku kao disciplinu u Hrvatsku. Osnovao je Centar za bioetiku1986. godine, objavio mnogo članaka, knjiga iz tog područja, organizirao više simpozija, nastupao u medijima, sudjelovao u državnim, crkvenim akademskim povjerenstvima, i sve to također na međunarodnoj razini.
Naglasio je kako je biskup Pozaić znao citirati: ‚Kukavičluk pita: Je li sigurno? Taština pita: Je li popularno? A savjest pita: Je li ispravno?‘ (M. L. King). Dok je katoličkim liječnicima i farmaceutima pomagao u obrani slobode savjesti, imao je pred očima svog velikog uzora blaženog Alojzija Stepinca“, rekao je provincijal Družbe Isusove.
Renić je zaključio riječima: „Oče biskupe, patre Valentine, Hrvatska pokrajina Družbe Isusove je ponosna na vaših 60 godina redovništva. Zahvalni smo za ugled koji je Družba i po vama stjecala. Na nama je odgovorna zadaća da ga opravdamo. Neka vam Krist Gospodin, kojeg ste nesebično slijedili, bude vječna nagrada, po zagovoru Djevice Marije, Majke Božje Bistričke, kojoj ste do kraja bili dječački pobožni i odani.”
Nakon sprovoda kardinal Josip Bozanić je predvodio sv. misu zadušnicu u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca. Na početku sv. mise kardinal je rekao: “… Sabrali smo se u ovom Bogoslužnom prostoru blaženoga Alojzija Stepinca da nakon sprovoda na Mirogoju, euharistijom zahvalimo Bogu za život i službu biskupa Valentina i da se po Duhu Svetomu povežemo s njime u vječnoj hvali Kristu.” Istakao je da je biskup Pozaić bio “vjeran Papinom promicanju Evandjelja života” i da ga poznajemo “kao čovjeka jasnih načela i kratkih odgovora, kao pastira koji ostavlja dojam strogih stavova ispod kojih gori srce puno ljubavi i nježnosti, kao
biskupa vjernog i odango u svim prilikama službe i života.
biskupa vjernog i odanog u svim prilikama službe i života.”
Zakljčuna misao
U ime svh nas Hrvata iz Washingtona D.C. i okolice, kojima ste osamdesetih i devedesetih godina u vrijeme boravka u Washngtonu, kroz misna slavlja, propovijedi i prijateljske posjete i razgovore, učvršćivali vjeru i ulijevali nadu, hvala Vam oče i poštovani biskupe Pozaiću. Bili ste pravi svećenik, na ponos svoga reda, Crkve i hrvatskoga naroda.
Počivajte u miru Božjem!
Šime Letina/Hrvatsko nebo
