“Lav sa Soče” – jedini feldmaršal austrougarske vojske koji nije austrijskih korijena – bio je pravoslavni Hrvat

Prije tri dana navršile su se 103 godine od smrti Svetozara Borojevića, feldmaršala austrougarske vojske, velikog vojskovođe i ratnog zapovjednika iz hrvatskih krajeva. Borojević, koji je dobio i titulu “od Bojne“, bio je jedini feldmaršal austrougarske vojske koji nije austrijskih korijena, a u povijesti će ostati poznat pod nadimkom “Lav sa Soče”. Prenosimo osvrt s portala trafika.hr.

Takvoj povijesnoj ličnosti na kraju je ove godine srušena i rodna kuća u selu Mečenčani na Banovini. Dva je rata preživjela, onaj veliki potres iz g. 2020., ali ne i ljudske bagere. Nijedna vlast do sada nije bila iskazala želju da od kuće napravi spomen-lokaciju, zapravo se poprilično izbjegavalo uopće raspravljati s neke državne razine o Borojeviću. Lijeve vlasti nisu željele povezivanje s Austro-Ugarskom, koliko god Prvi svjetski rat bio posvema drukčiji i nedefiniraniji u pitanju “krivih” i “pravih” u odnosu na Drugi svjetski rat. Desnim vlastima pak vjerojatno nije pasalo da je Borojević pravoslavac. Izjašnjavao se, naime, pravoslavnim Hrvatom.

I tako se došlo do situacije da se u Hrvatskoj njegova rodna kuća ruši bez ikakve namjere da se obilježi najveći i najbolji hrvatski ratni zapovjednik. Možda bi se s njime vojno mogli uspoređivati tek knezovi Domagoj i Branimir, no zapravo postoji premalo povijesnih tragova o njihovu stvarnom utjecaju ponajprije na neretvanske gusare, koji su tih godina harali Jadranom i bili strah i trepet Venecije i Bizanta. A i oni su svoj dio povijesnih zasluga dobili.

Dok Borojevića s druge strane mnogo više slave u Sloveniji, gdje je jedan dio ljudi ipak svjestan da je njegovo vođenje fronte na Soči zapravo utjecalo i na današnje granice susjedne države. Da Borojević i njegova vojska nisu izdržali 11 napada Talijana u dvije godine i da čak nisu u kontranapadu zauzeli dio teritorija Italije, zasigurno bi karta sjeverozapada Kraljevine SHS izgledala drukčije. Bolje za Talijane, lošije za Slovence. Kao da bi onda i granica 1945. izgledala drukčije, ne može se zaboraviti da su i u Drugom svjetskom ratu Talijani uspjeli izvesti fintu i na kraju se postaviti ako ne kao dio pobjedničke alijanse, a ono bar kao žrtve nacizma. Slovenci tako mnogo više respektiraju Borojevića, prave mu se spomenici i mnogo ga češće spominje.

A feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne na kraju je i skončao neželjen i nevoljen, gotovo pa ponižen, voli se tako povijest ismijati s ljudima. Nakon rata želio se vratiti u Hrvatsku, odnosno friško formiranu Kraljevinu SHS. Odbijen je, jer je bio visoki časnik austrijske vojske, a iako će trebati deset godina da se nova država pokaže u potpunosti srpskom hegemonijom, pravi vladari nisu mu već tada željeli oprostiti da je bio na drugoj strani. A ta druga strana nikad ga nije smatrala svojim, ipak je bio Slaven, a ne German, tako da nikakvu mirovinu nije dobio u Austriji, gdje je onda nastavio živjeti u blizini Klagenfurta (Celovca).

Bio je tako na kraju jedini bivši feldmaršal bez vojne mirovine. I ne samo to, nakon što je godine 1920. preminuo od posljedica moždanog udara, pokopan je u običan grob bez ikakvih vojnih počasti. Pola godine nakon toga preživjeli članovi habsburške loze ipak kupuju grob u bečkim arkadama, te tamo na vječni počinak stavljaju svojega pouzdanog feldmaršala. Tamo i danas leže ostatci najvećeg hrvatskog vojskovođe, Svetozara Borojevića od Bojne, pravoslavnog Hrvata koji je bio strah i trepet Talijana na Soči i kojem su u Hrvatskoj i rodnu kuću srušili.

Danko Radaljac

trafika.hr / Hrvatsko nebo