Što se to događa u Dinamu?

U Dinamu se događa obračun između struje dugogodišnjeg predsjednika Dinama Mirka Barišića i struje iza koje stoji dugogodišnja siva eminencija Zdravko Mamić, osuđen od službenog suda Republike Hrvatske. Osudili su ga sudci koje je svojedobno on sam korumpirao i o čemu su izneseni dovoljni dokazi da i oni završe iza rešetaka ili pobjegnu u neku susjednu zemlju, kao što je i on pred uzama pobjegao u Bosnu i Hercegovinu.

Koja je struja u pravu? Nijedna! Koja je više u krivu? E, o tomu su podijeljena i polarizirana mišljenja, ne samo u upravnim strukturama kluba, nego i među navijačima. Po jednoj neformalnoj anketi nedavno provedenoj na  našem portalu, vidi se da je velika većina navijača na strani Zdravka Mamića.

Po jučerašnjem iskazivanju volje navijača organiziranih u Bad Blue Boys i okupljenih ispred hotela Sheraton, gdje se o budućoj upravi Dinama odlučivalo, reklo bi se da se većina želi riješiti „Maminja“.

(VIDEO) Skupština Dinama prekinuta: Barišić objavio da nemaju kvorum, Mamićevi skupštinari otišli

U svemu skupa udara u oči nekoliko stvari. Prva je ta da je Mamić, kao vrlo spretan lovac na mlade nogometne talente i menadžer, objektivno najzaslužniji za brojne najveće hrvatske reprezentativce i za njihovu prodaju u renomirane europske klubove. Druga je ta da je Mirko Barišić, koji je godinama vodio Dinamo uz suglasnost odnosno po volji Mamića, cijelo vrijeme zapravo funkcionirao kao birokratski aparatčik, premda na najvišem položaju, kojemu mnogo toga lošega ili nezakonitoga praktički nije smetalo. Ne toliko da bi to pokušao raščistiti ili da bi, ako to nije u stanju, dao ostavku.

Treća stvar koja udara uoči jest to da su pobunu protiv odbjeglog Mamića podignuli tek tada kada nije blizu onima koji su godinama bili uz njega i koji su šutke i pokorno služili vođenju Dinama po Mamićevoj volji. Kao da nisu dobro znali što se događa. Znali su, ali su iz osobnih interesa o tomu uglavnom šutjeli.

Četvrta stvar koja udara u oči jest aktualna politička vlast u Hrvatskoj i u gradu Zagrebu, koja je očito protiv Mamića. Državne vlasti i njima bliske neojugoslavenske strukture već godinama pokušavaju „preuzeti vlast“ nad hrvatskim  nogometom, što su prošle-pretprošle godine i uspjele, svjesne da se tu „vrte“ veliki novci, a svjesne i toga da je središnji hrvatski  klub i nacionalni simbol i financijski i politički važan za njih. 

S time ruku pod ruku ide i odnos prorežimskih medija, koji godinama ne samo pošteno, nego i nepošteno i bezobrazno ratuju i pokreću kampanje i ujdurme protiv Mamića i njegovih, što inače nije sastavni dio novinarskog posla. Praktički su svi režimski, prorežimski, anacionalni, lijevi i liberalni mediji na strani Barišića, a bezuvjetno protiv Mamića, neovisno o svim argumentima i dokazanim činjenicama. Unatoč svem šarenilu kojega kod tog čovjeka i u njegovu nogometu posvećenom obiteljskom i širem interesnom krugu ima, on na neki način odavno smeta „dubokoj državi“ onako  u neku ruku kao što joj odavno na planu glazbe smeta Thompson.

Medijske i političke manipulacije uvijek počivaju po ovom receptu: neprijateljima se „vadi utroba“, a o prijateljima se govori „samo sve najbolje“, odnosno ne istražuju se njihovi nezakoniti, nemoralni i problematični postupci ni životopisi. Tako se SDP s legijom svojih novinara i ostalih pristaša već tri desetljeća obračunava s „kriminalnim“ HDZ-om, čime stvara privid kako je on sam po svemu što čini ili je  činio „pošten“ i „neporočan“. Tako se i sada ne „vadi utroba“ ni Barišiću ni ostalim vršnim eksponentima protumamićevskog pokreta odnosno „pobune protiv (zagrebačkih) dahija“.

Prije g. 1990. i Mamić i Barišić su imali svoju pretpovijest. Ako je vjerovati nekim tvrdnjama iz medija koji nisu pod kontrolom „duboke države“, odnosno  koji su na strani nekih drugih frakcija raspadnute „jugoslavenske sinteze“, Mamić je bio razmjerno sitni švercer, a zna se da su takvi najčešće morali imati nekakvu zaštitu policije odnosno „udbe“ kako ne bi završili u zatvoru. Barišić nije bio sitni švercer, on je po takvim tvrdnjama bio suradnik KOS-a (sigurnosne službe Jugoslavenske narodne armije), na određenoj ne tako nevažnoj poziciji.

Bilo kako bilo, sve to iako nije dokazano ipak potvrđuje jedno: i mnoga dobra, a osobito mnoga zla, a najviše mješavine dobroga i lošega, koja gledamo i proživljavamo u najnovijoj povijesti imaju izvore u bivšoj nam jugoslavensko-komunističkoj državi. Iz nje i njezinih labirinata izrasli su i pozitivci i negativci i “križanci”. To je, uostalom, i logično i razumljivo. No je li razumljivo, je li normalno da i 30-ak godina nakon sloma komunizma i raspada jugoslavenske države ljudi koji su službeno sudjelovali ili potajno radili u njezinu sigurnosnom aparatu odnosno mentalno mu se i politički prilagodili vode glavnu riječ u mnogim institucijama ili imaju bitan utjecaj  na političku vlast, kao što su recimo osuđeni udbaški glavešine Perković i Mustač? Odgovor glasi: Nije to ni razumljivo, nije to ni normalno! Hrvatska ni u kojem segmentu ne smije više biti talac ni kmet ljudi koji su onda bili što su bili, a poslije su „privatizirali“ i uzurpirali sve što su mogli „privatizirati“ i uzurpirati i opet isplivali na površinu, sve do najviših vrhova posvuda.

Kampanja u korist Barišića i njegovih samo je još jedan pokazatelj da jugoslavenska „duboka država“ čuva i dalje svoje pozicije. Unutar nje događaju se i obračuni i ratovi, kao i nekoć, recimo u Karađorđevu. Hrvatski narod samo je promatrač ili izmanipulirano mnoštvo. Kao i sada kada je podijeljen u mišljenjima o tomu koja frakcija odnosno koja „struktura grijeha“ treba imati prevlast u Dinamu.

Hrvatsko nebo