Damir Pešorda: Cajke

Iskustvo me naučilo da postanem sumnjičav dočim naletim na tipa koji se zove Hrvoje. Posebice ako ima turbohrvatsko  prezime tipa Šimičević, Zovko, Klasić ili Horvat. Averziju naspram, po njihovom mišljenju, prenaglašena hrvatstva takvi ne umiju skriti. A takvo je, opet po njima, svako hrvatstvo prepoznatljivo kao hrvatstvo. Stoga kada na mom omiljenom balkanskom portalu nebalkanskog imena naletjeh na članak jednog od tih na krivo nasađenih ‘hrvoja’, ovaj put Marijanovića po prezimenu – odmah sam naslutio da će tu biti štofa barem za početak ovotjedne kolumne. Zašto je to s hrvojama tako, vrag će znati, možda su u nekim slučajevima ta imena predstavljala svojevrsnu mimikriju jugofila u hrvatskoj sredini, a možda je posrijedi sinovska pobuna i Edipov kompleks. Nevažno, vratimo se Marjanoviću i cajkama. Naime, članak koji mi je zapeo za oko upravo o njima govori. 

Povod najnovijoj raspravi o ”pošasti turbofolka” u hrvatskoj ”srednjoeuropskoj i mediteranskoj kulturi” jest hrabri iskorak pulskog gradonačelnika Zoričića u vidu zabrane cajkaške fešte u gradskom prostoru s obrazloženjem da takav ”glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada.” Poduzetni su se organizatori, znakovitog naziva Hiljadarka, odmah odlučili koncert prebaciti u Osijek. Međutim, ne lezi vraže, tamo se ustobočio osječki gradonačelnik, hadezeovac Radić. Ne da ni on! Izbori više nisu tako daleko te i HDZ mora hvatati bodove na nacionalnim temama. Sad što većina njih i sami najradije odvrću i zavrću žarulje kad se stvar otme kontroli u sitne noćne sate, druga je priča. Ugodno je iznenadila – a bio sam uvjeren da to nikada neću biti u prilici reći – i ministrica Obuljen Koržinek podržavši odluke pulskog i osječkog gradonačelnika.

Marjanović je, naravno, protiv zabrana. Kao, ne sluša on to, ali zabrane nikada nisu rješenje. Dok sam bio mlađi, uistinu su sam vjerovao tim hrvojama  kako su oni ”rokeri” koji ne slušaju narodnjake. Možda oni sami to još uvijek vjeruju, međutim lažu sebi samima! Jer dočim im netko narodnjake upakira malo drugačije, ubaci malo ciganskog štiha ili ukomponira u srcedrapateljni film s  regionskim sentimentom (čitaj: Toma) – otkidaju, samo što vene ne režu. Provjereno. Marjanović kaže: ”Hrvatski rat protiv cajki je kao američki rat protiv terorizma. Ne samo da je nefunkcionalan nego stvara još više toga protiv čega se bori.”  Ne htijući, upotrijebio dobru usporedbu koja sjajno oslikava dvosmislenost ”hrvatskog rata” protiv turbofolka, kao i američki rat protiv terorizma. 

Amerika je, barem dijelom, terorizam i inspirirala da bi na koncu imala protiv koga ratovati. Jer ratovati se mora. Sada kada je upriličen pravi rat, terorizam je utihnuo. A usudio bih se kladiti da će se ponovo buknuti kada se za to ukaže potreba. S Hrvatskom i cajkama je slično premda ima i jedna ključna razlika. Terorizam je Americi potreban da potvrdi i ojača svoju ulogu svjetskog policajca, dok su za Hrvatsku cajke krajnje štetne, i to ne samo na uljudbenoj razini nego i državno-političkom smislu. S druge strane cajke su sjajan alat u rukama onih koji rade na obnovi jugosfere u bilo kojem obliku. Stoga odnos prema cajkama nikada nije samo pitanje ukusa nego i političko pitanje. Barem dotada dok postoji ideja ”regionskog” zbližavanja uz pomoć (ne)kulture. Mudreseri koji u istoj rečenici kažu kako ne slušaju tu vrstu glazbe, ali da treba omogućiti narodu da je sluša što više jer, eto, narod to voli – pravi su promotori cajkaškog duha u Hrvatskoj.  Da elite u ovoj zemlji nisu sklone cajkama, ne bi se one tako dobro uhvatile ni u narodu. Razlozi te sklonosti, naravno, nisu stvar ukusa i glazbenih preferencija, nego duhovne i ideološke zarobljenosti ”jedinstvenim kulturnim prostorom”.

Stoga ohrabruje stav pulskog gradonačelnika, iskorak nalik njegovu nikada ne bi pao na um nekome iz IDS-ova političkog legla. Dodatni mu je plus u mojim očima što je ohrabrio i jednog hadezeovca da se prisjeti kako cajke baš i nisu  hrvatski ”glazbeni izričaj”. Što se ministrice Obuljen Koržinek tiče, lijepo je da ni ona ne preferira turbofolk premda u njezinu iskrenost ima razloga sumnjati. Devedesetih dok je nacionalni naboj bio snažan, a nacionalna samosvijest na vrhuncu, protiv cajke se nije trebalo boriti. Taj su tip osjećajnosti na puno kultiviraniji način pokrivale tamburice. A i poznati nosioci imena Hrvoje bjehu drugačiji, kao npr. Hrvoje Kačić ili Hrvoje Hitrec.

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo