Vladimir Trkmić: Katolicizam kao običaj i izvanjsku tradiciju treba “lomiti”, pretvarati u osobnu vjeru!

Vrijeme:6 min, 22 sec

 

Kakve mi vjernike imamo i poznajemo? Vjernike tradicionalne usmjerenosti, ili vjernike s jakom osobnom vjerom? One koji su „prigodni katolici“ za Božić i Uskrs, ili one koji svoje vjerničko svjedočanstvo slijede svakim danom? – Tradicionalizam kao takav, kao nešto negativno prisutan je i u katoličanstvu. Zato bi trebalo biti za svakoga od nas važno „lomiti“ ga i pretvarati u osobnu vjeru. Osobna vjera je nužnost, potreba za svaku zajednicu. Bez nje običaji ostaju samo običaji i ništa više. A takvo katoličanstvo nije plodno, ni privlačno, ni perspektivno.

 

Osobna ili tradicionalna vjera

Tradicija je vjerovanje ili ponašanje (narodni običaj) koje se prenosi unutar skupine ili društva sa simboličnim značenjem ili posebnim značenjem s podrijetlom u prošlosti. Sastavni dio kulturnih izričaja i folklora, uobičajeni primjeri uključuju praznike, svetkovine, blagdane. Ideja tradicije primijenjena je i na društvene norme kao što su pozdravi, tradicionalno oblačenje i druge stvarnosti. Tradicije mogu trajati i razvijati se tisućama godina. Riječ tradicijas potječe od latinske riječi „tradere“, što doslovno znači prenijeti, predati, prenositi, dati na čuvanje. Razne akademske discipline također koriste tu riječ na različite načine. Tradicionalizam, u povijesti filozofije, shvaćen je kao sklonost vrednovanju tradicije u smislu skupa propisa i običaja naslijeđenih iz prošlosti. To je konzervativni stav prema promjenama, bilo malim ili velikim.

Kakve mi vjernike imamo i poznajemo? Vjernike tradicionalne usmjerenosti, ili vjernike s jakom osobnom vjerom? One koji su „prigodni katolici“ za Božić i Uskrs, ili one koji svoje vjerničko svjedočanstvo slijede svakim danom? – Tradicionalizam kao takav, kao nešto negativno prisutan je i u katoličanstvu. Zato bi trebalo biti za svakoga od nas važno „lomiti“ ga i pretvarati u osobnu vjeru. Osobna vjera je nužnost, potreba za svaku zajednicu. Bez nje običaji ostaju samo običaji i ništa više. A takvo katoličanstvo nije plodno, ni privlačno, ni perspektivno.

Pjesma „Krist na žalu“ svetog pape Ivana Pavla II. izuzetno je snažan motiv po svom tekstu uosobljene vjere. Pogotovo po stihovima: „Moje blago su predanost Tebi…. i srce čisto da idem s Tobom… Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju.“ Prelazak s tradicionalne na osobnu čvrstu, nepokolebljivu vjeru nužan je i težak put.

 

KRIST NA ŽALU

Krist jednom stade na žalu

tražeć ljude za velika djela

da love srca božanskom Riječi.

O Bože, zar si pozvao mene?

Tvoje usne moje rekoše ime.

Svoju lađu sada ostavljam žalu,

odsad idem kamo šalješ me ti.

Ja sam siromašan čovjek.

Moje blago su predanost Tebi

i srce čisto da idem s Tobom.

O Bože …

Ti trebaš dlanove moje,

moga srca ražaren plamen

i kaplje znoja, samoću moju.

O Bože …

Ti i ja krećemo danas

lovit’ srca na moru života

a mreža bit će Riječ Božja prava.

O Bože …

Karol Woytila – sveti papa Ivan Pavao II.

 

Moral (ćudoređe – ćudorednost)

Moral je u najširem smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, narodnih običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kakvo ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je pojam morala blizak pojmu etosa. Za razliku od pozitivnih zakona, pravila morala – kada su prekršena – ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. Na moral utječu: svijest ljudi, odgoj u obitelji, vjera, tradicija, životno iskustvo i politika. Pravni propisi imaju svoj izvor u moralnim zakonima. Moralni zakoni i pravni propisi jaki su obrambeni mehanizam društvene zajednice, pogotovo u slučaju opasnosti. U filozofskom značenju, pojam morala (ili filozofije morala) istoznačan je s praktičkom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme filozofije morala – ili filozofske discipline etike – dobro, ispravno djelovanje, ćudoredan život.

Poslanica Diognetu str. 150.

V. karakteristika kršćana, koji se od ostalih ljudi ne razlikuju u vanjskom, socijalno-građanskom pogledu, ali to više svojom uzornom religioznošću i ćudorednošću.

„Kršćane naime ne dijeli ni zemlja ni jezik, ni običaji od ostalih ljudi. Oni naime niti prebivaju gdje sami u posebnim gradovima, niti žive kakvim neobičnim životom. A nije taj nauk njihov nikako izumljen umovanjem i brigom domišljatih ljudi, niti su oni na čelu ljudskoj nauci poput nekih (filozofa). Stanuju u grčkim i barbarskim gradovima, kako se već komu dogodi; i prilagođuju se domaćim običajima u nošnji, hrani i ostalom življenju; ali pri tom očituju divno, i, kako svi složno priznaju, nevjerojatno vladanje u svom građanskom životu. Žive u svom zavičaju, ali kao stranci; imaju sve zajedničko s drugima kao građani, ali trpe sve kao tuđinci. Sva im je tuđina domovina, i sva domovina tuđina. Žene se kao što svi; rađaju djecu, ali ne izlažu poroda. Dijele s drugima stol, ali ne krevet. Žive u tijelu, ali ne po tijelu (Filipljanima 3, 18-20.). Borave na zemlji, ali je življenje njihovo na nebu. Pokoravaju se određenim zakonima, ali posebnim vladanjem svojim nadmašuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Svijet ih ne zna, pa ih ipak osuđuje; kažnjava ih smrću, a oni oživljuju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju (2. Korinćanima 6, 9-10.); trpe oskudicu u svemu, pa opet u svemu obiluju. Preziru ih, a u preziru se proslavljuju. Kleveću ih, a oni blagoslivlju (1. Korinćanima 4,12). Ruže ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore. Smrću kažnjeni vesele se, jer ustaju na novi život. Židovi ih napadaju kao ljude drugog plemena, a Grci ih gone; no dok ih mrze, ne znaju kazati uzrok svojoj mržnji.“

Identitet katolika prema poslanici Diognetu

Poslanica Diognetu jest remek-djelo kršćanske starine. Neki su ju pripisivali sv. Justinu, no dandanas se ne zna tko je njezin autor, tko ju je napisao. Crkveni oci ne spominju ju u svojim spisima. Očuvana je i postoje dva primjerka koji se brižno čuvaju. Ona je biser kršćanske starine. Uz poslanicu svetog Ignacija Antiohijskog, nekad je bila rado čitana kao knjiga koja oduševljava i privlači čitatelje. Jedini do sada očuvani rukopis poslanice iz 13. ili 14. stoljeća nalazio se u Strassbourgu. No taj je rukopis na žalost izgorio u požaru. Jedan se rukopis poslanice Diognetu čuva u Tübingenu, a drugi u Lyidenu.

Poslanicu je vjerojatno pisao autor s vrlo dobrim teološko-apologetskim i pastoralnim znanjem. Koji je identitet katolika po toj poslanici? Kakvo znanje i ponašanje treba biti u životu kršćana? Mogli bismo nizati pitanje za pitanjem. No čini mi se da je bolje nekoliko puta čitati poslanicu. Odgovori dolaze sami po sebi. Katolici žive u tijelu, ali ne po tijelu: „Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. (Filipljanima 3, 18-20)“

Ono što je impresivno u poslanici Diognetu jest činjenica da autor potiče kršćane na život pokoravanja zakonima, i očekuje da će vladanje kršćana duhovno nadmašiti postojeće zakone. To pak znači da je katolički identitet satkan u primjerenom vladanju. U činjenici da vjernik osobnom vjerom i vladanjem bude uzorna ponašanja, u kojeg će se mnogi ugledati. Imamo li takve vjernike u domovinskoj Crkvi, u Katoličkoj crkvi u Hrvata? Ili smo se opustili u svijetu, te se ni po čemu ne razlikujemo od drugih. Pročitaj nekoliko puta poslanicu Diogenetu, i razmatraj gdje si ti, gdje si po tim mjerilima morala.

 

Povezano:

ZDRAVKO GAVRAN: Kršćani među poganima („barbarima“)

Nenad Piskač: Pismo anonimnog kršćanina Ivanu Pavlu II., majki Tereziji i Alojziju Stepincu

 

Vladimir Trkmić, Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori