Kulturna djelatnost Kongregacije armenskih mhitarista

Armenokatolici imaju nekoliko redovničkih zajednica, a jedna je od njih Kongregacija mhitarista. Mhitaristi čine kongregaciju benediktinskih redovnika Armenske katoličke Crkve. Mhitaristički red osnovao je 8. rujna 1710. u Carigradu armenski svećenik Mhitar iz Sebaste.

Giuseppe Bernardino Bison (1762. – 1844.),Venecija. Pogled na otočić San Lazzaro degli Armeni

Utemeljitelj Kongregacije Mhitar iz Sebaste

Mhitar (arm. Մխիթար Սեբաստացի, također tal. Mekhitar da Pietro, prije zaređivanja Manuk Petrosjan, 1676. – 1749.) rođen je, kao i zaštitnik grada Dubrovnika sv. Vlaho, u tadanjoj Maloj Armeniji, odnosno u današnjem Sivasu u Turskoj. Zaređen je u samostanu sv. Nšan (sv. Znamenje), dobivši ime Mhitar (arm. mkhitar – utješitelj). Već s petnaest godina postaje sarkavag (đakon). Putuje u Ečmiadzin, a zatim se vraća u Sebastu, gdje počinje izučavati djela armenskih, sirijskih i grčkih teologa. U Sebasti (1696.) zaređen je za svećenika. Potom kao kršćanski propovjednik putuje u Carigrad, gdje okuplja oko sebe učenike. Nakon što su ga Osmanlije prognali, bježi sa svojim učenicima ponajprije u kapucinski samostan, a zatim 1702. godine u Moreju, koja je tada bila pod zaštitom Mletačke Republike. U Modonu gradi armensku crkvu i samostan, udarivši temelje budućega reda. Godine 1712. papa Klement XI. dao mu je službeno odobrenje i imenovao ga opatom.

Budući da je Kongregacija bila izložena progonima i vjerskoj nesnošljivosti od strane Osmanlija, a između Mletačke Republike i Osmanlijskoga Carstva počeo je rat, Apostolska Stolica je 1712. priznala Mhitara za vrhovnoga opata Kongregacije; godine 1717. Mletačko je vijeće, uz poseban dekret Klementa XI. (papa od 1700. do 1721.), armenskim redovnicima stavio na raspolaganje mletački otočić San Lazzaro (arm. Surb Gazar) s istoimenim samostanom.

Dvorište mhitarističkoga samostana na otočiću sv. Lazara

Armenska katolička crkva mhitarista na otočiću sv. Lazara u Mletcima (Veneciji)

Samostanska knjižnica na otočiću sv. Lazara

Otočić sv. Lazara postao je središte armenske djelatnosti (kulturne, znanstvene, izdavačke). Otvara se knjižnica, pripremaju se za tiskanje stari armenski i drugi rukopisi te za sastavljanje armenska slovnica i rječnik. Ondje je Mhitar živio trideset godina, baveći se duhovnokulturnim životom, pisanjem i tiskanjem knjiga. Djela su mu: Tumačenje Evanđelja po Marku (1713.), Tumačenje Propovjednika (Eklezijasta); Slovnica jezika grabar (1730.); Armenska slovnica narodnoga jezika; Armenski rječnik, sv. 1. (1749.); Armenska kateheza (na književnom i narodnom jeziku); Armenska Biblija. Mhitar je preminuo 27. travnja 1749. godine.

Mhitar (Mkhitar) Sebasteci

Mletački samostan i tiskara u Beču

Iz povijesti samostana poznato je da je u IX. st. otočić pripadao benediktincima, potom ga Mletačko vijeće daje sirotištu. U XII. st. ondje se nalazi bolnica za gubavce, što je otočiću dalo i ime, prema sv. Lazaru, zaštitniku gubavaca. Bolnica za gubavce sredinom XVI. st. premještena je na drugo mjesto. Od konca XVII. st. do početka XVIII. st. otočić je pripadao isusovcima, potom privatnim vlasnicima koji ondje podižu vojnu tvornicu. Godine 1789. u samostanu je otvorena tiskara koja je radila više od 200 godina, a zatvorena je godine 1991. Knjige su se tiskale na različitim jezicima. Mhitaristi su na otočiću sagradili crkvu, muzej i knjižnicu, u kojoj je pohranjeno više od 150.000 svezaka i oko 4000 armenskih rukopisnih knjiga.

Otočić sv. Lazara

Kada je novoizabrani poglavar Kongregacije o. Stjepanos Melkonjan pokušao u Red mhitarista uvesti neka nova pravila, Red se razdijelio na dva ogranka. Godine 1773. skupina armenskih redovnika preseljava se u Trst, a godine 1811. u Beč, gdje ponovno organiziraju samostan i tiskaru. Svoja su izdanja tiskali na temelju carske povlastice (sastojala se od 35 članaka) o tiskanju knjiga na „istočnim i zapadnim jezicima” koju je izdala Marija Terezija (1717. – 1780.), a poslije ju potvrdio i car Franjo Josip I. (1830. – 1916.).

Armenska katolička crkva u samostanu mhitarista u Beču, 1811. – 1874.

Samostanska knjižnica u Beču

U mhitarističkoj tiskari u Beču otac Anastazije organizira također i lijevanje armenskih slova. Mhitaristička tiskara u Beču u srpnju 1812. godine izdaje na grabaru (staroarmenski jezik) svoju prvu knjigu – Život Djevice Marije.

Životopis Djevice Marije, Tiskara mhitarističke kongregacije u Beču, 1812.

Iste godine mhitaristi tiskaju na njemačkom jeziku knjigu o konjima. Od habsburških vlasti dobivaju dopusnicu za izdanje obrednika i molitvenika na latinskom jeziku. Armenski katolički redovnici izdavali su knjige na 41 jeziku: armenskom, bugarskom, češkom, engleskom, francuskom, grčkom, hrvatskom, latinskom, mađarskom, poljskom, rusinskom, ruskom, slovačkom, slovenskom, srpskom, talijanskom, ukrajinskom i drugim jezicima. Samostanska knjižnica u Beču broji više od 2800 armenskih rukopisa i više od 170.000 svezaka starih i suvremenih tiskanih radova. Knjižnica ima u europskim zemljama najveću kolekciju armenskih listova (novina) i časopisa. U fondovima samostana nalazi se desetak tisuća armenskih moneta i dvadesetak tisuća iz drugih zemalja, a također keramika, sagovi i drugi muzejski predmeti.

Znatan dio izdanja na stranim jezicima čine rječnici, slovnice te udžbenici na stranim jezicima. Bečka riznica čuva nekoliko tisuća manuskripta i 15.000 radova na stranim jezicima. Primjerice, 1851. god. tiskan je prvi svezak Rječnika japanskoga jezika. U mhitarističkoj tiskari Vuk Karadžić (1787. – 1864.) objavljuju 1818. Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima. Armenski veleposlanik u Republici Hrvatskoj sa sjedištem u Pragu dr. sc. Ašot Hovakimjan, koji je istraživao slavenske knjige tiskane u mhitarističkom samostanu u Beču, piše: „Sve do danas u svim publikacijama o tiskanju knjiga na slavenskim jezicima u tiskari Kongregacije mhitaristi u Beču tvrdilo se je bez iznimke da je prvenac tiskarske ‘slavike’ bio Vukov Rječnik. Međutim, prema našim istraživanjima tri godine prije pojave ove knjige, tj. 1815. godine u tiskari mhitarista (‘U slovotisnici P.P. Mechitaristi’) otiskana je poema hrvatskoga književnika i političkoga djelatnika A. Dorotića ‘Kratko iskazanje jednoga dogadjaja, u komu se naša godine 1813. redovnik F. Andrija Dorotich’. Andrija Dorotić (1761. – 1837.) cijeli je svoj život posvetio stvari ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, pa je s tim ciljem i došao u Beč u vrijeme Bečkoga kongresa, čijem je opisu i posvećena poema tiskana u vidu brošure” [2 , s. 58. – 59.]. Fra Andrija Dorotić je organizator otpora tadanjoj francuskoj vlasti i ustanka 1809. godine. Skrbio se oko ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Ugarskom. Imao je jako važnu političku i društvenu ulogu u događajima prve polovice XIX. st.

Godine 1847. u istom samostanu Petar Petrović Njegoš (1813. – 1851.) tiska Gorski vienac.

Godine 1828. mhitaristi su dobili odobrenje za prodaju knjiga u svojoj knjižari. Iste godine opat Aristakes Azarjan organizira „Savez za širenje dobrih katoličkih knjiga“. Tijekom približno dvjestogodišnjega rada tiskare objavljene su knjige s područja matematike, medicine, biologije, filozofije, teologije, povijesti, prava, jezikoslovlja, književnosti, gospodarstva, arheologije, zemljopisa, poljodjelstva, odgoja i dr. na različitim stranim jezicima [5].

Izdavanje hrvatskih knjiga

U armenskoj samostanskoj mhitarističkoj tiskari u Beču je u XIX. i XX. st. objavljeno nekoliko tisuća knjiga na različitim jezicima, među njima i oko 240 hrvatskih knjiga iz različitih područja društvenih, humanističkih te prirodnih znanosti. Bečka tiskara armenskih mhitarista imala je važnu ulogu u formiranju i poticaju etnokulturne samosvijesti mnogih naroda. Zanimljivo je i to što su u njoj tiskani primjerci hrvatskoga političkoga dnevnika Novi pozor (od 5. rujna 1867. do 12. svibnja 1869.), koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro-Ugarskoj Monarhiji [3, s. 13.]. U armenskoj tiskari svoja djela su objavili glasoviti hrvatski pisci kao što su Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Medo (Orsat) Pucić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar i mnogi drugi. Primjerice, u armenskoj tiskari u Beču tiskan je Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik od Josipa Drobnića, sa osnovom gramatike ilirske (protumačenom němački i talianski) od Věkoslava Babukića. Troškom Matice ilirske. U Beču. Tiskom jermenskoga manastira, 1846-1849. ili Dramatička pokušenja Dimitrija Demetera. Dio II. Beč, Tiskom Jermenskoga manastira, 1844. Bečka tiskara armenskih mhitarista odigrala je važnu ulogu u formiranju i poticaju etnokulturne samosvijesti mnogih naroda [1, s. 69.].

Vojni je graditelj, general Nikola Maštrović (1791. – 1851.) mnoge katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama te mnoge druge crkve na području Otočke pukovnije, poglavito oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio zahvaljujući i bečkim mhitaristima [2, s. 78. – 79.].

Vojni zapovjednik, graditelj i diplomat Nikola Maštrović

Prema podatcima povjesničara Vinicija B. Lupisa, u Državnom arhivu u Dubrovniku čuvaju se dvije barokne grafike povezane s tim armenskim katoličkim redom. Na jednoj od njih prikazan je svetac kako kleči i moli ispred Bogorodice s Kristom, a ispod njega su stihovi pjesnika, crkvenoga naučitelja sv. Grigora Narekacija; na drugoj je u biskupskoj odjeći prikazan sv. Jakov Stariji sa samostanom ispod planine Ararat, na kojoj se nalazi Noina korablja [6, s. 208.].

Barokna grafika, Mletci (Venecija), XVIII. st., Državni arhiv u Dubrovniku

I na koncu, Mletačka i Bečka kongregacija ponovno su se ujedinile tek u srpnju 2000. godine. Kongregacija mhitarista imala je važnu ulogu ne samo u armenskoj negoli i u povijesti drugih naroda, zahvaljujući tiskanju i širenju knjiga u području njihove etnolingvokulturne i duhovne baštine. Djelatnost je Kongregacije mhitarista u armenskoj i svjetskoj kulturi neprocjenjiva.

Literatura

1. Bagdasarov, Artur R. Armenska Katolička Crkva: kratki pregled, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2021., 142 str.

2. Hovakimjan, Ašot. Srbi i Armeni; kulturne i književne veze od kraja XVIII do početka XX veka, Srpsko-armensko društvo; Radio-televizija Beograd; Radio-televizija Srbije, Beograd, 1993., 252 str.

3. Maštrović, Tihomil. Neukrotivo svoji. Kroatističke rasprave i članci, Erasmus naklada, Zagreb, 2011., 78. – 79.

4. Maštrović, Tihomil, Slavko Harni, Croatica Mechitaristica (bibliografija hrvatskih knjiga objavljenih u Mehitarističkoj tiskari u Beču), Erasmus naklada/Nacionalna i sveučilišna naklada u Zagrebu, Zagreb, 2011., 312 str.

5. Venskaja kongregacija mhitaristov. Stranicy istorii, Aniv, god. 39., sv. 6., Minsk, 2011., str. 39. – 54.; Barbara Danšer, Most meždu kul’turami Vostoka i Zapada, Aniv, god. 40., sv. 1., Minsk, 2012., str. 46. – 58.

6. Vinicije B. Lupis. O armensko-hrvatskim kontaktima, Društvena iztraživanja: časopis za opća društvena pitanja, god. 18., sv. 1. – 2., 2009., str. 203. – 217.

Pripremio:Artur Bagdasarov

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo