Azerbajdžanski Crni siječanj – tragedija koja odzvanja i danas
Vrijeme:3 min, 57 sec
Dok u Ukrajini već gotovo godinu dana bijesni rat u razmjerima kakvi u Europi nisu viđeni od 1945., sa stotinama tisuća mrtvih, pogled tri desetljeća unazad izgleda gotovo idilično. Sovjetska javnost se voli zavaravati da je raspad Sovjetskog saveza protekao glatko i bezbolno, iako je zapravo raspad sovjetske imperije, kao i uostalom i njeno stvaranje, odnijelo brojne živote.
I dok su neki nakon raspada sovjetskog saveza krivo zaključili da je raspadom istočnog bloka došao ”kraj povijesti”, drugi su vjerovali da je era carstava i ekspanzionističkih ratova za njihovo stvaranje, barem u Europi, nepovratno otišlo u povijest. Brutalna ruska invazija na Ukrajini opovrgnula je ovakva idealistička razmišljanja. U stvari, raspada Sovjetskog saveza treba promatrati kroz niz sukoba i krvoprolića, uz spoznaju da za mnoge ta tvorevina nikad nije bila prežaljena. Nastojanja za uspostavom neke novog sovjetskog odnosno ruskog carstva traju već više od 20 godina te zadnjih mjeseci u Ukrajini doživljavaju svoji vrhunac.
Godinu dana prije krvave sovjetske intervencije u pribaltičkim republikama Litvi i Latviji, dogodio se crni siječanj u glavnom grada Bakuu, kada su trupe tada još postojećeg SSSR-a pobile i ranile stotine azerbajdžanskih civila. Uviđajući dase sovjetska tvorevina bliži kraju, i u strahu da bi u kaosu raspada Moskva mogla podržati armenske ambicije za zauzimanjem Nagorno-Karabaha, regije Azerbajdžana nastanjene brojnom armenskom manjinom, Azerbajdžanci su se počeli samoorganizirati. Kako je narod počeo izlaziti na ulice i preuzimati kontrolu u glavnom gradu i regijama Azerbajdžana, generalni sekretar komunističke partije i vođa SSSR-a Mihail Gorbačov uveo je 19. siječnja 1990. izvanredno stanje u Azerbajdžanu.
Ubrzo, sovjetske specijalane jedinice umarširale su u Bakuu, u noći sa 19. na 20. siječnja 1990. kako bi rastjerale azerbajdžanske prosvjednike te zauzele ključne institucije, među kojima je prva bila azerbajdžanska televizija. Ovu ”specijalnu operaciju” vodio je osobno ministar obrane SSSR-a Vadim Jazov a sovjetske trupe ubrzo su zauzele ključne točke u Bakuu. U krvavom obračunu sa prosvjednicima sovjetske trupe su ubile službeno 137 civila, iako se stvarna brojka procjenjuje na preko tristo smrtno stradalih, a ranjenom je gotovo tisuću osoba. Crni siječanj dogodio sa skoro dvije godine prije službenog proglašenja azerbajdžanske neovisnosti u parlamentu Azerbajdžana i raspada SSSR-a krajem 1991, te na žalost nije privukao značajniju pažnju svjetske javnosti. Tek će krvavo gušenje narodnih ustanaka na Baltiku godinu dana kasnije biti stvarni pokazatelj da je Sovjetski Savez gotov. Međutim, nedvojbeno je da je sovjetska intervencija u Bakuu bila izuzetno brutalan i uz upotrebu značajnog broja specijalnih jedinica u izrazitom nerazmjeru sa nenaoružanim civilima.
Zatvaranje oči svjetske zajednice pred crnim siječnjem u Bakuu nastavilo se i nakon proglašenja azerbejdžanske neovisnosti, jer su već 1992. počela otvorena neprijateljstva Armenije, potpomognutije Rusijom, da u otvorenom ratu zauzme Nagorno-Karabah, ali i okolne azerbajdžanske regije koje je trebalo zauzeti kako bi se povezala okupirana regija i Armenija. Moskva je potpirivala ovaj rat davanjem podrške Armeniji ne bili na taj način, po principu zavadi i vladaj, i nakon raspada SSSR-a sačuvala kontrolu na južnim Kavkazu. Ubrzo je i na sjevernom Kavkazu, u sastavu Ruske Federacije počeo rat, u Čečeniji, a čečenski ustanak je također brutalno ugušen u dva rata od strane Moskve. Ponovno zatvaranje oči svjetske javnosti nad situacijom na južnom Kavkazu – okupaciju Karabaha od strane Armenaca i rusku vojnu intervenciju u Gruziji 2008. – otovrili su vrata ruskoj aneksiji Krima 2014. i napadu na Ukrajinu čiju kulminaciju gledamo u zadnjih 11 mjeseci.
Krvavi, crni siječanj u Bakuu naredio je osobno voda sovjetskog saveza Mihajil Gorbačov koji je preminuo prije pola godine. Iste te 1990. godine Gorbačovu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Međutim, povijest nas uči da mnogi povijesni likovi poprimaju drugačije obrise sa odmakom vremena. Primjer za to je i mijanmarska političarka Aung Sang Suu Kyi, koja je dobila Nobelovu nagradu za mir samo godinu iza Gorbačova, a koja je 2016. žestoko kritizirana da kao premijerka Mijanmara nije zaustavila genocid nad narodom Rohindža.
*Krševan Antun Dujmović diplomirao je povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine, te završio na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Po završetku studija Dujmović je radio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Savezu samostalnih sindikata Hrvatske, baveći se pitanjima europskih integracija. 2006. Dujmović se zaposlio na Institutu za razvoj i međunarodne odnose kao viši stručni suradnik u sustavu znanosti u Europskom dokumentacijskom centru – EDC. Njegova područja interesa uključuju: EU komunikacijsku strategiju i politiku informiranja, proširenje EU i pristupanje zapadnog Balkana, EU fondovi i regionalni razvoj, civilno društvo i suradnja sa zemljama Azije. Od 2014. godine Dujmović je član Royal Institute of International Affairs (Chatham House) iz Londona, UK. Engleski jezik govori tečno, a talijanski i španjolski konverzacijski. Također, član je Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Glavna podružnica Mostar.
Piše: mr. sc. Krševan Antun Dujmović
hms.ba/ https://hms.ba//Hrvatsko nebo
