Nogometni i nacionalni uspjesi – i što kao narod dugujemo sebi danas te prošlim i budućim naraštajima
Vrijeme:4 min, 0 sec
Ne možemo se nadati nacionalnoj dobrobiti dok ne budemo iznjedrili političku opciju čiji će nositelji biti ljudi primjerne inteligencije, domoljubni, pažljivi i sustavni u unutarnjoj politici i u obrani hrvatskih strateških interesa. To si dugujemo kao narod svim dosadašnjim naraštajima – a i onima koji tek dolaze. To dugujemo napose onima koji su dali sebe u Domovinskom ratu, i njihovim obiteljima. Nisu oni to učinili samo da bismo imali svoju nogometnu reprezentaciju, ili bili u EU-u i u NATO-u, – nego da Hrvat bude slobodan i da bude subjekt, a ne nemoćni objekt, a ne puki promatrač ili navijač, u političkim i drugim utakmicama u svojoj vlastitoj državi. Ni u onima između nje i drugih država i subjekata.
Ovi redci napisani su na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, dan prije nogometne utakmice između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Brazila, koje se bore za ulazak u polufinale Svjetskoga nogometnog prvenstva u Katru. Brazilci su izraziti favoriti. No naši nogometaši, koji su ujedno i najuspješniji hrvatski diplomati u svijetu, znaju biti najžilaviji baš onda kada su ih gotovo svi otpisali. A i svi mi kao narod općenito znamo biti žilaviji kada je izazov teži i složeniji. Posljednji put to smo pokazali u razdoblju 1990.-1995., kad smo pod vodstvom Franje Tuđmana ostvarili tri ključna cilja – hrvatsku državu, njezino međunarodno priznanje i oslobađanje okupiranih teritorija – u ’nemogućim’ okolnostima i unatoč protivljenju gotovo cijele tzv. međunarodne zajednice. Osobito se protivio onaj njezin zapadni dio kojemu se danas naši vladari pretjerano klanjaju. A sada moramo tu svoju sposobnost dokazati još jednom u okolnostima koje nisu tako dramatične, ali jesu jako zahtjevne.
No nogometno prvenstvo će proći, nadajmo se dobro za hrvatsku reprezentaciju, iako je i ovo što je do sada postigla već uspjeh. Taj uspjeh potreban je hrvatskom narodu i za dane ’povratka’ u prilično sumornu hrvatsku stvarnost. Koju nikakav ulazak u europodručje (zamjena kune za euro) i u schengenski prostor ne će promijeniti na bolje ako sami ne budemo bolji kako bismo mogli osigurati sebi i budućim naraštajima pravedniju i bolju perspektivu.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković kazao je da će s eurom i Schengenom “Hrvatska biti snažnija, otpornija, zaštićenija, manje izložena, privlačnija, sigurnija, pouzdanija za sve koji hoće doći poslovati, ulagati ili biti turisti u Hrvatskoj”. Da, za sve koji će doći poslovati, ulagati ili kao turisti. A za nas koji smo tu? Hoćemo li i mi osjetiti sve te blagodati?
Do sada svaki korak u euroatlantskom smjeru bio je od dežurnih vlasti predstavljen kao veličanstven uspjeh. Takvo prikazivanje služilo im je da ojačaju položaj vladajućih i prikriju sve ostale probleme. Od ulaska u Vijeću Europe (1996.), u NATO (2009.), u EU (2013.), pa i predsjedanje EU-u (2020.), čemu se može pridodati i izbor bivše hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova za glavnu tajnicu Vijeća Europe (2019.). A sljedeći veličanstveni uspjeh najavljen je za 1. siječnja 2023., što je datum ulaska u euro i u ’Schengen’. Kažu nam da zajednički sjedimo za stolom i donosimo zajedničke politike, da smo vidljiviji, da bolje štitimo i promoviramo hrvatske interese, da je Hrvatska demokratskija, da… „Raj na zemlji”. Ali za koga? Sve to nas, koji ne osjećamo da smo u tom njihovu raju, zbog čega nas smatraju nižima ili manje vrijednima, podsjeća na visoku cijenu koju smo platili za sve te veličanstvene uspjehe, a neke od nas i na antologijsku tvrdnju premjera Ivice Račana: „Građani žive puno bolje, ali to još ne osjećaju!”.
No vratimo se nogometu. Pozitivnu energiju koju stvara hrvatska nogometna reprezentacija valjalo bi pokušati iskoristiti da se potaknu zapretane snage koje ne žele pristati na daljnju kompromitaciju hrvatske budućnosti i blagostanja hrvatskog naroda, koje ne žele da drugi rade ono što Hrvatska može raditi sama. Da ponovo budemo suverena i samosvjesna država, žurno valja ponovno osmisliti i učvrstiti Hrvatsku kao integrirani teritorij koji kontrolira i ljubomorno čuva svoju povijest i svoja ljudska, kulturna i prirodna bogatstva. To je upravo ono što su strani interesi sprječavali i sprječavaju i dalje uz pomoć domaćih slugu.
Ne možemo se nadati nacionalnoj dobrobiti dok ne budemo iznjedrili političku opciju čiji će nositelji biti ljudi primjerne inteligencije, domoljubni, pažljivi i sustavni u unutarnjoj politici i u obrani hrvatskih strateških interesa. To si dugujemo kao narod svim dosadašnjim naraštajima – a i onima koji tek dolaze. To dugujemo napose onima koji su dali sebe u Domovinskom ratu, i njihovim obiteljima. Nisu oni to učinili samo da bismo imali svoju nogometnu reprezentaciju, ili bili u EU-u i u NATO-u, – nego da Hrvat bude slobodan i da bude subjekt, a ne nemoćni objekt, a ne puki promatrač ili navijač, u političkim i drugim utakmicama u svojoj vlastitoj državi. Ni u onima između nje i drugih država i subjekata.
Povezani sadržaj:
M. O., Hrvatsko nebo
