Zorica Vuković: Glupost

Vrijeme:13 min, 13 sec

 

O gluposti je Krleža zborio 1919. godine:

„Tebi, o gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj…

…Danas paseš k’o krava nad grobom glupe Evrope, 

ne umijući drugo nego mahati repom…“

Je li se kroz tih stotinjak godina u Evropi promijenilo išta osim što je ‘v’ zamijenjen s ‘u’, pa umjesto Evrope imamo Europu. Umjesto hrvatske valute kune, ubjeđuju nas da je naša valuta euro. 

Mnogo je diskusije početkom studenog, na blagdan Svih svetih kad se prisjećamo  naših dragih koji su od putujuće prešli k proslavljenoj Crkvi, kad je zagrebačko poglavarstvo na Bandićeve fontane ‘zalijepilo’ petokraku i polumjesec umjesto hrvatskih blaženika i svetaca. Petljao je nešto zagrebački dogradonačelnik Luka Korlaet (1974.) o dozvolama i terminima za dosadašnje prezentacije jer se navodno zakasnilo u proceduri.

Korlaet je dr. sc., arhitekt, izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a sada je postao arhitekt možemos nebuloza. 

Navode koje je iznio Korlaet demantirala je udruga Kristov stol koja je zamolbu za postavljanje slikopisa na fontane podnijela 20. rujna 2022., tražeći termin 31.10. i 1.11. o. g., dok je alžirsko veleposlanstvo poslalo upit, ali ne i zamolbu, 6. listopada 2022. Korlaet je rekao da je veleposlanstvo ‘zakupilo termin’, a istina je da se ovi termini dodjeljuju besplatno. Udruga Kristov stol svoju zamolbu podnijela za projekcije 31. listopada, a alžirsko veleposlanstvo za 1. studenog, čemu onda izgovor da se projekcije svetaca i blaženika nisu mogle održati na Zagrebačkim fontanama bar uoči Svih svetih? 

Odgovor leži na Korlaetovu FB: 

Kad nema riječi-nastupa vrijeđanje. Tako to rješavaju ‘korlaeti’…

U njemačkom gradu Münsteru od 3. – 4. studenog o. g. održan je sastanak G7. Tim povodom je iz Dvorane mira (koja simbolika!) uklonjeno raspelo koje je tamo postavljeno 1540. godine.

Obrazlažući zašto je sastanak održan u Münsteru, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (1980.), iz saveza zelenih, je rekla: „Westfalski mir je kolijevka modernog međunarodnog prava; to je mjesto gdje su temeljni koncepti kao što su jednakost i suverenitet država prvi put ispregovarani u velikom mirovnom sporazumu (1648. godine). Ovu baštinu moramo sačuvati. Zato sam u ovim teškim vremenima vrlo svjesno odabrala ovo simbolično mjesto za naš susret.“

Međutim u nastupu G7 nema ni jednakosti među državama, a ni suvereniteta… 

I dok Korlaet predstavlja ‘arhitekta’ novog poretka u Zagrebu, manje obdaren Mensinim kvalitetama, gradonačelnik T. T. glumi Bandića, pa se k’o prava manekenka naslikava s vremešnim mažoretkinjama, trkačima maratona, vatrogascima, ‘pupavcima’, plavim k’žiš vrećicama kako bi svaki dan obrazlagao Zagrepčanima kako on ‘dela’. Jer kako kaže sve je med i mlijeko u njegovu mandatu, a to što samo koji kilometar od Centra, Zagreb izgleda kao bojišnica u kojoj se pogubilo jesenje lišće, plastika, papir, ljuske od luka i krumpira, mušice, crvi… I neugodni mirisi… Bitno je da se sve pakira u plave k’žiš vrećice. Nije važno što će ih bubanj kamiona rastrgati kao što bi rastrgao vrećicu bilo koje boje. 

Nakon ‘obećanih’ kazna, kao u nezavisnoj Švicarskoj koju su takvom smatrali svi diktatori (?), neki su konačno dočekali da se ponovo vrate u ta ‘sretna cinkaroška vremena’ komunizma. HRT je 1. listopada, gle čuda!, ‘pronašao’ jednu takvu gospođu u središtu grada, zastupnicu stanara i članicu možebitosa u Vijeću odbora August Šenoa. Dotična građanka Đurđa Golubić hvali novi model prikupljanja otpada i veseli se kako će oni koji ne budu slušali T. T.-a biti kažnjeni: „Prije sat vremena sam izašla da vidim jesu li kante zaljepljene. Sa selotejpom sam ih zavezala tako da se poklopac ne može otvoriti, ali netko je to strgao i stavio smeće.

Ja sam to izvadila van i pregledala jer poznajemo ljude u kući. Tu je bio papir i plastika. Onda sam napisala mail da će oni biti kažnjeni. Što će te, opako, ali vjerojatno ćemo se dovesti u red. Mora se to raditi. Ja oduvijek selektiram, jedino mi je žao da u našem kvartu nema kante za bio otpad. (Kako je to moguće?) Ništa se ne može preko noći, moramo imati strpljenja i bit će dobro…“ 

Mora se raditi, veli gospođa. O, Milane!, ovi te kopiraju. I oni hoće nešto delat, al’ ne ide, pa ne ide. Kopija je kopija…

Ne mogu antifašisti ili ljevičari otrpjeti drugačije mišljenje i tuđe nagrade. 

O Istri vrlo lijepo piše Ljiljana Lili Benčik. Ona je objavila da je u popisu stanovništva 2021. u Istri bilo 76,4 % Hrvata, a samo 5,13 % Istrijana. Ovo njeno oduševljenje nisu mogli podnijeti antifšisti, pa su angažirali Armanda Černjula (1945.) koji je o njoj napisao: „Umirovljena službenica nikako se ne može smiriti i nadalje tvrdi da antifašizma nema u Ustavu RH, ni u povelji EU o temeljnim pravima…“

Iako na Wikipedii piše da je Armando novinar, on nikada nije završio nikakav fakultet novinarstva baš kao i onaj ‘novinar’ iz Faktografa

Ipak on kaže: „Ne radi se o novinarki, nego o piskaralu koja uživa kritizirati i klevetati te  sve što njoj ne štima, napada svom silinom. Po tekstovima koje je objavila i koji su nezakoniti, već je zaslužila ukupno 30-ak godina zatvora i odštete u visini najmanje 200 000 kuna!! Takvu blogericu i tzv. kolumnisticu čitatelji i ne obični, hvale u nebesa, a ultradesničarki tjednik Hrvatski fokus, koji u izdanju Takanice d.o.o. izlazi u Zagrebu, dignuo je do nebesa. Taj tjednik i objavio je nazovimo članak pod nevjerojatnim naslovom Pozdrav heroini Lili Benčik s hrvatskom zastavom, dakako sa šahovnicom i prvim poljem bijele boje. Dalje slijedi tekstić s politikantsko-prozirnim naslovom Čestitamo Vam što spašavate hrvatsku Istru!. Doista je riječ o ogavnom štivu koje se ne da ni čitati. Zamislite taj Hrvatski fokus objavljuje takve bedastoće da se čovjek pita kuda sve to vodi… U tom tekstu L. B. je nazvana je hrvatska heroina i vitez!

Mogao je Armando bar pročitati hrvatski Ustav. Bar preambulu, jer tamo se spominje i NDH, zato što je u tom dijelu kratko sažeta hrvatska povijest.

Kako se pandemijska halabuka naglo stišala, a vjetrovi rata zapuhali s istoka, počelo se govoriti o oprostu. Prva je progovorila premijerka Alberte Danielle Smith (1971.). Ona je predložila da se odobri amnestija onima koji su kažnjeni zbog kršenja javnozdravstvenih naredbi u ‘morona’ narativu, npr. pastoru koji nije htio odustati od svoje službe, prosvjednicima… Novinar Elliott Knopp podržao je njen prijedlog, ali šef kanadske vlade Trudeau (1971.), mlađahni lider WEF-a, i dalje gura ovu suludu doktrinu. 

Na ovaj prijedlog iz Alberte, američki časopis The Atlantic, koji je gromoglasno podržavao pandemijske odluke, 31. listopada 2022. objavio je članak Emily Oster pod naslovom Proglasimo pandemijsku amnestiju.

Emily Fair Oster (1980.) je profesorica ekonomije na Sveučilištu Brown, u gradu Providence u najmanjoj američkoj saveznoj državi Rhode Island. Emily proglašava pandemijske mjere pogrešnim. No, kaže da treba učiti iz pogreška i da jedni drugima trebamo oprostiti za rečeno i učinjeno u neznanju. 

Ovaj je članak izazvao velike reakcije, budući da su neki ne iz neznanja, nego namjerno, činili zlo. Treba se oprostiti, ali onome tko traži oprost i koji je za učinjeno spreman i snositi posljedice. Koliko je takvih bilo tijekom ove drame, a neki još uvijek ne prestaju. Sjetimo se samo Alemke Markotić i njenih javnih istupa…

Puno je ljudi bilo uplašeno, gotovo svi natjerani na ‘zaključavanje’, mnogi su se morali cijepiti da ne bi izgubili posao i naposljetku mnogi oboljeli su umrli zbog pogrešnog liječenja ili cijepljenja… Koliko su djeca i mladi zbog toga trpjeli i izgubili u obrazovanju i normalnom druženju s vršnjacima i rodbinom?

Prof. dr. sc. Gordan Lauc (1970.) od samog početka suprostavio se vodećoj struji i često su ga etiketirali pogrdnim epitetima. Na FB 1.11. o.g. piše: 

 

  • Gordan Lauc: Oko ovog članka u The Atlantic se razvila jako žustra rasprava, pa ću i ja dati svoj doprinos.

Naš odgovor na ovaj virus je strašno podijelio društvo i nanio ogromnu štetu, a ako želimo popraviti tu štetu, moramo biti spremni oprostiti. Velik broj ljudi je doista bio zaveden i njima treba oprostiti. Bilo bi pristojno da priznaju da su pogriješili i zatraže oprost, no ja osobno sam onima koje smatram žrtvama, spreman oprostiti i bez toga. 

Međutim, postoje i oni koji su jako dobro znali što rade i njima ne treba oprostiti. Oni koji su privatno govorili jedno, a u medijima drugo, ne zaslužuju oprost. Oni koji su se nemoralno bogatili, ili ostvarivali društveni utjecaj svjesnim širenjem straha i propagande također ne zaslužuju oprost. Ti ljudi su zločinci koji moraju odgovarati. Nadam se da će tu pravosuđe i Porezna uprava odraditi svoj dio posla.

 

  • Filip Galić, pravnik, (FB, 1.11.): Ma je l’, zaboraviti i oprostiti si međusobno?

Oprostiti, primjerice:

 1. Provođenje fašističkih i totalitarnih ideja?

 2. Uvođenje cenzure na velika vrata?

 3. Ignoriranja svih do tada poznatih medicinskih protokola?

 4. Korištenja neznanstvenih, nikad istraženih metoda za borbu protiv virusa.

 5. Omalovažavanje i javno blaćenje svih koji ne misle u skladu sa narativom?

 6. Iživljavanje nad djecom, oduzimanje školovanja i psihičko zlostavljanje?

 7. Podržavanje i aktivno agitiranje na sve gore navedeno.

Ne, gospodo, ovakve stvari se ne zaboravljaju, niti praštaju. Ne smijete dobiti niti grama razumijevanja i suosjećanja za lažni pokušaj amnestiranja vas samih koji ste nas terorizirali zadnje 2,5 godine i koje je samo priroda morala ušutkati i demantirati. 

Ako se ovo sada zaboravi, iduće krize će biti još gore, a društvena reakcija daleko štetnija…

Moglo bi se još nabrajati jer kako reče Enstein: Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir još nismo sigurni.“

O ljudskoj gluposti pisao je Dietrich Bonhoeffer (1906. – 1945.) njemački pastor i borac protiv nacionalsocijalizma. Od 1939.-1941. bio je na studijskom putovanju u SAD; no vraća se i pridružuje grupi koja planira atentat na Hitlera. Godine 1945. ubijen je u logoru Flossenburg u zabačenom gorju u Bavarskoj. Tek nakon njegove smrti, postali su poznati članci koje je pisao. Jedan od njih je tekst o gluposti.

„Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo protestirati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako ustreba, silom spriječiti. Zlo nosi vazda u sebi klicu samoraspadanja, budući da ostavlja u čovjeku barem nelagodu. Protiv gluposti smo bespomoćni.“ 

Bonhoeffer kaže da je glupak sobom zadovoljan i nikad ga se ne može uvjeriti razlozima jer on to ne prihvaća. Naime, glupost nije defekt intelekta nego ljudskosti. Po njemu glupost nije urođena nego ljudi u određenim prilikama postanu glupi jer se daju učiniti glupima. Stoga je glupost više sociološki problem jer moć, bilo politička ili religiozna, udara velik broj ljudi. Tako ovi ljudi ne razgovaraju argumentirano nego se služe krilaticama koje su njima ovladale. (Npr. moje tijelo, moj izbor!) Zato je glupan spreman činiti zlo i u isto vrijeme nesposoban je prepoznati ga. 

„Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast. Zato je jasno da se glupost ne može prevladati poučavanjem, nego jedino oslobađanjem. 

Biblija kaže da je strah Božji početak mudrosti (Ps 111, 10), a to znači da je unutrašnje oslobođenje čovjeka za odgovoran život pred Bogom jedino zbiljsko prevladavanje gluposti.“

Ove su misli utješne jer daju nadu.

„Ja vjerujem da Bog može i hoće da iz svega, pa i iz najvećeg zla, nastane dobro. Zato on treba ljude koji su spremni da se posve založe za ono što je najbolje. Ja vjerujem da nam Bog u svakoj nevolji daje toliko snage koliko nam je potrebno. Ali on nam je ne daje unaprijed da se ne bismo pouzdavali samo u sebe, nego samo u njega.“

Jesu li to prepoznali i hrvatski muževi kad su u listopadu u Zagrebu počeli moliti krunicu na prvu subotu u mjesecu. U studenom su im se pridružili muškarci u Splitu, Vinkovcima, Dubrovniku. Jer jedino… se Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom. Mk 9,29

Krunicu je 5. studenog na Trgu bana Jelačića u sklopu projekta Muževni budite – bratstvo Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina koji su prepoznali ovu opasnost. Molilo je na slijedeće nakane nekoliko stotina muškaraca:

 – za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, 

 – za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, 

 – za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju, te za obnovu katoličkih brakova, 

 – za prestanak pobačaja i otvorenost bračnom životu,

 – za autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja,

 – za duše u čistilištu,

 – za osobne nakane.

Izazvalo je to i mnoge nepoćudne komentare neistomišljenika. 

Ali…

„Teologija koja nikoga ne uznemiruje, već, štoviše, osigurava moć ovoga svijeta, nije teologija koja vjeruje.“,napisao je talijanski teolog i biskup Bruno Forte (1949.).

Ohrabrenje je u emisiji Kompas Radio-televizije Herceg-Bosne 1. studenog 22., poslao dragi kardinal Vinko Puljić. Na prijetnju Hrvatima međunarodnog protektora za BiH ‘ili ćete se asimilirati ili nestati’, kardinal je odgovorio:  Preživjeli smo Turke i komuniste pa ćemo i vas jer smo žilav narod.“

„To je vrijeđanje. Slušam dat će nama Hrvatima prava. Zašto meni davat ono što mi pripada?“, pitao se kardinal i objasnio kako moraju priznati ono što je ljudima Bogom dano kao čovjeku, vjerniku i narodu. „Treba ljudski sjesti i jednakopravno se dogovoriti…Važno je da znamo ispravno vjerovati i ispravno se Bogu moliti.“ 

Nažalost i Hrvati u BiH nemaju s kim sjesti za stol i u razgovoru se dogovoriti iako kardinal poziva na dijalog.

Kako je taj dan bio i blagdan Svih svetih, kardinal je rekao: „Crkva slavi proslavljenu Crkvu, a na Dušni dan trpeću Crkvu – duše u čistilištu. Mi na zemlji smo putujuća Crkva. Nama putnicima svi ti proslavljeni ljudi su smjerokaz kako i mi jednoga dana trebamo postići taj doživljaj.“

U subotu 5. 11., kuhajući ručak, slušala sam na Katoličkom radiju emisiju Živa veza. Razgovor s australskim Hrvatom Steve-om Ravic-em vodila je hrvatska diplomatkinja, književnica i promotorica hrvatske kulture Tuga Tarle (1947.). 

Prvi put sam čula za Steve-a Ravica (1973.).

Stipe Ravić ili Steve Ravic rođen je u predgrađu Melbournea u obitelji hrvatskih imigranata. On je od malena istaknuti član hrvatske dijaspore u Australiji, dobro govori hrvatski jezik i kontaktira s Hrvatima diljem svijeta. Kad je s roditeljima, krajem osamdesetih posjetio Hrvatsku, otac mu je kupio kameru i rekao mu: „Sve snimaj.“ Tako je kamera postala njegov pratilac i karijera. Nakon istraživačkog novinarstva, te produkcija na radiju i televiziji, Steve se bavi prijenosom koncerata u živo, među ostalim i koncerata Marka Perkovića Thompsona. Nakon glazbenih projekata, usredotočio se na dokumentarne i igrane filmove kao režiser i montažer. Snimio je biografski film My Way i akcijski triler Hotel Underground. Surađuje s umjetnikom Charlesom Billichem.

Charles Billich (1934.) hrvatski je slikar koji je radio u Lovranu kao Karlo Bilić. Zbog neslaganja s jugoslavenskim režimom, bio je nekoliko godina u zatvoru, a pušten je uz intervenciju Crvenog križa, nakon čega emigrira u Australiju 1956. godine. U Melbourneu završava studij umjetnosti. Omiljen zbog svog stila rock zvijezde i vlastitog izražaja, suvremeni nadrealistički umjetnik Charles Billich plijenio je maštu kolekcionara diljem svijeta i danas je jedan od najznačajnijih likovnih umjetnika u svijetu. 

Nakon dokumentarca o Billichu, Ravic sprema igrani film o njemu. O tome i o povezivanju Hrvata Domovina i dijaspore razgovara s gospođom Tarle. Njegova je ideja da preko svjetski poznatih Hrvata, zainteresira ljude za Hrvatsku kao što to čine u Australiji, negirajući udbaške i ine laži.

https://soundcloud.com/hrvatska-katolicka-mreza/ziva-veza-051122

 

Ima onih koji, srećom, idu sigurno: ciljaju visoko i slijede Isusa koji se predstavio kao Put, Istina i Život. Vjerovati u ovo nije lako, ali je moguće i uzbudljivo jer se život mijenja na bolje unatoč teškoj svakodnevnici; bez očaja, bez težnje za moći i materijalnim bogatstvima jer pravo blago je vjera u obitelj Božju u Sveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga u jedinstvu s Crkvom kojom mi grješnici putujemo k svetosti. Hoćemo li to prihvatiti, naša je slobodna volja, a cilj putovanja je: Neka bude volja Tvoja, Gospodine! 

Bez muljanja… 

Koliko ćemo u tome uspjeti vidjet ćemo brzo kad stanemo pred Njegovo lice. Jer život je tako kratak.

 Zorica Vuković,Hrvatsko nebo

 

Odgovori