IZ STRANIH MEDIJA/Kennedy Hall: Pokajnici za tiraniziranje drugih zbog Covida 19 nemaju pravo na bezuvjetnu „amnestiju“!

Kanadski publicist i angažirani katolik Kennedy Hall* reagirao je na članak Emily Oster, američke profesorice (na Sveučilištu Brown – JJE Goldman Sachs) i ljevičarske publicistkinje, u kojem je ona pozvala na „amnestiju“ za totalitarne pristupe u odnošenju prema Covidu 19 unatrag više od dviju godina. Gospođa Oster svoj je članak u kojem priznaje temeljnu zabludu i u svom rigorističkom odnosu prema koronavirusu objavila pod naslovom “Let’s Declare a Pandemic Amnesty” (Proglasimo pandemijsku amnestiju!) u glasilu Atlantic. Donosimo Hallovu reakciju Pandemic Amnesty? Not So Fast (Pandemijska amnestija? Ne tako žurno) objavljenu u katoličkom časopisu Crisis Magazine, koji su prije 40 godina pokrenuli vodeći američki katolički intelektualci. Hallov članak na hrvatski je preveo Z. Gavran.

Članak autorice u Atlanticu o ideji svojevrsne „pandemijske amnestije“ podiže valove. Taj članak, naslovljen „Proglasimo pandemijsku amnestiju“, napisala je Emily Oster, koja je suradnica Atlantica i profesorica na Sveučilištu Brown.

Srž je članka u tomu da su posljednje dvije godine bile donekle ludo blesave, te da bismo stoga morali svi oprostiti i zaboraviti sve ružnoće i nedoličnosti povezane s Covidom poradi obnove međusobnih odnosa i pouzdanja jednih u druge.

Oster je započela svoj članak pripovijeđu o tomu kako je njezin četverogodišnji sin za vrijeme šetnje u travnju 2020. vrištao „SOCIJALNO DISTANCIRANJE!“ na prolaznika koji mu se previše približio. Sada, ne izričući nikakav sud ni o Oster ni o njezinu malom djetetu, reći ću da moja djeca, u dobi od sedam, šest, četiri i tri godine te jedno tek rođeno ne poznaju čak ni riječ „Covid“. Dijelom je tako zbog toga što smo se [moja žena i ja] odlučili za kućnu školu prije nego što su započela zaključavanja (lockdowns), pa tako naša djeca nisu bila ni u kakvoj institucionalnoj strukturi gdje bi im se o takvim stvarima pričalo.

Osim toga, moja žena i ja odlučili smo se zarana da ne ćemo mučiti našu djecu pojmom koji ona ne mogu razumjeti. Kako ćete djeci objasniti virus tako kompleksan kao komunizam, naime, kako ćete to učiniti malim bićima. Naša su djeca očito znala da su se stvari promijenile, no samo toliko da znaju: „ljudi se brinu da se ne bi razboljeli, a vlada je vrlo čudna“.

Imali smo, ipak, jednog dana blizak susret u parku, kada im je neka djevojčica zamalo otkrila to o [ko]rona-čudovištu. Ona se kroz park vozila svojim biciklom, a moj sin, koji je tada ima četiri godine, krenuo je prema njoj da bi joj rekao ’Zdravo’ – znate, poput ljudskog bića – a djevojčica je zakričala: „Ostani gdje jesi, zar nisi čuo za koronavirus, mogao bi umrijeti!“

Žurno sam ’pobrao’ svoju djecu da se ne susretnu s malom ljevičarkom, a moj me je sin zapitao, sa svojim divnim tepavim riječima – „Tata, što je taj korpa-mirus?“

Odgovorio sam mu: „Mislim da se je ona pravila važna.“

Bio je to blizak susret.

Bilo kako bilo, autorica članka zatim je pokušala opravdati luđačko ponašanje što ga je ona ubrizgala u svoje dijete. „Te mjere opreza bile su totalna zabluda. U travnju 2020. nitko se nije zarazio koronavirusom tako što je u šetnji mimoišao koga drugoga. Zaraza na otvorenomu bila je zanemarivo rijetka. Ni naše šivene maske načinjene od starih marama ne bi ionako nimalo pomogle. No stvar je u ovomu: Nismo znali.“

Posljednji je redak taj koji me muči. „Nismo znali.“

Onako kao što bi Irci rekli: malarkey! („Kaj god!“)

Zasigurno, ima nepoznanica u propagiranoj wuhanskoj gripi, no nije stvar u tomu. Postoje nepoznanice o toliko toga u životu, ali nijedna od tih nepoznanica ne daje nikomu pravo djelovati poput luđaka koji se zauzima za cjepivnu segregaciju, za ostajanje bez posla onih koji se odbiju cijepiti, ili za zaključavanje starijih u kaveze poput bijesnih zvijeri tako da mogu umrijeti na pozivima putem Zooma dok maskirani poslužitelj pritišće „kraj poziva“, a članovi obitelji prate na zaslonu kako baka ispušta duh.

Kao što se vidi, ispostavlja se da je gđa Oster bila jedna od onih divnih ljudi kojima je svitalo filozofski kako bi to bilo na dobro sviju ako bi se necijepljenim građanima oteščalo živote – udarci će se nastavljati sve dok se ćudorednost ne poboljša.

Ona je u prosincu 2021. napisala da treba vršiti „obiteljski pritisak“ na necijepljene ljude, te da će cijepljenje biti nužno za posao, putovanje zrakoplovom i nazočenje na skupovima. Čak je rekla: „Ne moramo se sramiti takvih postupaka.“

Kao tipičan ljevičar, Oster je našla načina ne spomenuti u članku svoj nutarnji totalitarizam. Umjesto toga, pokušala se usredotočiti na činjenicu da ju nazivaju „učiteljem-ubojicom“ zato što je mislila da se učenici mogu obrazovati u razredu. I premda nisam sretan da ju se nazivalo ubojicom, smatram u nekoj mjeri pretjeranim to da je napisala članak tražeći amnestiju, a zatim se prikazala tako kao da je ona sama bila žrtva, s obzirom na to da je javno zagovarala vršenje pritiska na necijepljene od njihovih obitelji te da oni gube svoja radna mjesta.

U njezinu članku ona je osim toga pokušala svrnuti razgovor na činjenicu da se, eto, nekim ljudima dogodilo da budu u krivu, a drugima da budu u pravu, pa mi sada trebamo samo prijeći preko svih tih poziva neka necijepljeni izgube svoje radno mjesto, prijatelje i mjesto u društvu zato što, kao što ona reče, „mi jednostavno nismo znali“.

Upravo u tomu leži temeljni problem: ti ljudi ne razumije da nije stvar u činjenicama. Stvar je u moralu.

Zgoljno je pogrješno da ljudi javno zastupaju segregaciju i ostajanje bez posla za skupinu ljudi zbog toga što ne žele medikament koji je načinjen tek prije petnaest minuta.

Zgoljno je pogrješno dovoditi svoju djecu do ludila zbog nečega o čemu si samo čuo u mainstreamskim vijestima, do te mjere da ta djece vrište na nepoznate ljude koji im se približe na manje od dva metra.

Zgoljno je pogrješno ne pozivati članove obitelji za Božić zato što nisu uzeli isti medikament kao što si ga uzeo ti.

Zgoljno je pogrješno zatvarati crkve – znate, to su mjesta na koja odlazite kada se smrt približi – zato što misliš da je smrt blizu!

Zgoljno je pogrješno zatvarati granice godinama i posvema devastirati poslove koji se zasnivaju na turizmu.

Zgoljno je pogrješno demonizirati svako drukčije mišljene pri traženju znanstvenih i medicinskih odgovora. Na um mi dolazi nešto o znanstvenoj metodi koja iziskuje drukčija mišljenja i suprotne dokaze kako bi se poduprlo točno određene tvrdnje…

Mogao bih tako nastaviti i nizati primjere dalje.

Neovisno pak o bilo kojem pitanju morala i moralnosti, morali bismo se zapitati jesu li ljudi kao što je ta profesorica uopće sposobni za kritičko mišljenje.

Čitava povijest znanstvenog napretka doslovce nam pokazuje kako je nemoguće stvoriti cjepivo u tako kratku isječku vremena, bez primjerenih sigurnosnih mjera opreza, a onda tu stvar nametati milijardama ljudi a da pri tom ne bude nikakva rizika da se pojave teški i smrtonosni popratni učinci.

Stoga se upravo to moramo zapitati. Traži li ona amnestiju zbog djelovanja koje naliči na orwellijansku ludost, ili ona traži amnestiju za idiotizam?

Razumije se da sve trebamo oprostiti u kršćanskom smislu; no amnestija je druga stvar.

Ja mogu oprostiti ubojici, ali ubojica ne dobiva amnestiju.

Ja mogu oprostiti idiotu – što je dobro zato što, inače, ne bih bio kadar oprostiti sebi –, ali idiot ne dobiva amnestiju od toga što je idiot.

Nenad Piskač: Život u logoru (1)

No ti ljudi koji zgoljno žele ići dalje bez priznavanja ne samo toga da su bili krivi, nego i da su mentalno nezdravi [ludi] vjeruju da im njihova ustrašenost s razloga što su im na TV-u rekli da budu ustrašeni opravdava ono ponašanje koje sada nemaju potrebu okajati [učiniti pokoru], unatoč činjenici što su postupali poput hitlerovskih novoobraćenika.

Nedavno je nova premijerka Alberte [misli se na Danielle Smith, koja je mjesto premijerke Alberte u Kanadi preuzela 11. listopada o. g., nap. prev.], koja na svu sreću postaje kanadskom Kristi Noem [guvernerka Južne Dakote u SAD-u], iznijela javnu ispriku progonjenim župnicima, necijepljenim stanovnicima i dobrim ljudima koji su bili stavljeni na stup srama zato što nisu mislili da se u povijesno nepouzdane gigante big-pharme [farmaceutske industrije] čovjek smije pouzdati.

Ona je izrazila „duboko žaljenje“ zbog onoga kroza to su ljudi prolazili. I ispričala se za ulogu države, rekavši kako radi na tomu da budu odbačene sve pravne tužbe i terećenja protiv onih koji su prosvjedovali protiv tiranije. Ono što je najbolje u svemu jest to da ona za vrijeme lockdowna uopće nije bila na toj dužnosti! Ona je nova premijerka, ali se ispričala za nešto što uopće i nije činila… zgoljno zato što je bilo pogrješno to što se tada činilo.

Uzgred rečeno, mislim da će sigurno biti određene amnestije – pravosudne amnestije za junake boja protiv zaključavanja koja se traži u Alberti.

Ovo pak govorenje o „amnestiji“ kojim se bave ljevičari, koji su govorili da mi idemo ubijati ljudsku vrstu bez čarape preko vlastitih usta, jest besmisleno.

Žele li išta što bi se primicalo amnestiji, tada bi možda mogli početi s isprikom.

Evo obrasca [za ispriku]: „Žao mi je što sam učinio/učinila svoju najbolju boljševičku audiciju, i obećavam da vas nikada više ne ću etiketirati kao desničarske ekstremiste i kovid-idiote koji poriču virus i kao antivakseri ubijaju bake. Isto tako, za sve one članke koje sam objavila/objavio a za koje se sada dokazalo da su u cijelosti bili u netočni i lažni, i za sve one politike koje sam podupirala/podupirao a koje su jamčile da će vam život biti pretvoren u ruševinu te ste izgubili svoj posao, no dakle, žalim i zbog toga. Oh, i kad smo već kod toga, ja vjerojatno nisam trebala/trebao podupirati nikakav pokret koji je za cilj imao vas tretirati kao drugorazredne građane zato što ste s pravom odlučili izuzeti se iz medicinskog tretmana koji nije prošao ni redovnu pokusnu fazu. Kriv(a) sam za to.“

*Kennedy Hall pisac je dviju knjiga: Terror of Demons: Reclaiming Traditional Catholic Masculinity [Demonski teror: Ponovno posezanje za tradicionalnom katoličkom muževnošću] i Lockdown with the Devil (Zaključavanje sa đavlom). U punom je radnom novinarskom odnosu kod LifeSiteNews i ima sve popularniji YouTube-kanal, gdje je domaćin u emisiji The Kennedy Report. Oženjen je, ima četvero djece i živi u Ontariju u Kanadi. To što objavljuje možete pronaći na naslovu: thekennedyreport.com.

Crisis magazine/https://www.crisismagazine.com/Hrvatsko nebo