Damir Pešorda: Ekofanatici u muzeju

Vrijeme:3 min, 9 sec

 

Kada se talibani svojedobno rušili statue Bude u Bamiyanu, zgražao se cijeli zapadni svijet. Dvadesetak godina kasnije navodno najnapredniji dio toga zapadnog svijeta nemilice ruši statue povijesnih velikana na trgovima, parkovima i drugdje, a pod sumnju su došla i umjetnička djela nevezana uz konkretne povijesne osobe, primjerice Meštrovićevi Indijanci u Chicagu. Ta su rušenja svoju inspiraciju i opravdanje nalazili u woke ideologiji koja nejednakost kroz povijest drži najvećim zlom. To je zlo, tvrdi se,  uzrokovano rasizmom, seksizmom, homofobijom i  drugim predrasudama te kompletnu sadašnjost i prošlost treba očistiti od tragova toga zla. I dok u Americi pod znak pitanja dolaze Kristofor Kolumbo i Thomas Jefferson, teško je ne vidjeti sličnost između talibanskog i woke radikalizma.

Jedan od odvjetaka woke radikalizma svakako je i ekofanatizam. Zapravo, uz radikalni feminizam ekološki aktivizam jedan je od preteča woke kulture. Danas su ekološki ekstremisti udarna šaka moćnika koji kroz narativ o klimatskim promjenama hoće preobraziti energetsku politiku cijeloga svijeta, no u prvom redu Zapada. Greta Thurnberg je njihova heroina, a ugljični otisak zatvorski broj stanovnika buduće distopije koja se planira izgraditi po postavkama globalističke ideologije. Ideologije koja na sebi svojstven način objedinjuje radikalni feminizam, dženderizam, LGBTitd. narative, razne oblike new age duhovnosti, transhumanističke maštarije… Objedinjujući ideja te ideologije nije toliko što ono jest, to jest što afirmira, nego protiv čega ona jest u svim svojim manifestacijama – a to je uporno, nepomirljivo nijekanje kršćanskih temelja zapadne civilizacije i svih vrijednosti koje iz njih proizlaze.  

U posljednje je vrijeme trend među ekoaktivistima zalijevanje slika juhom od rajčica, pire krumpirom i sličnim priručnim sredstvima. Tako je zalivena poznata slika Suncokreti Vincenta van Gogha, ekomilitanti iz skupine Last Generation gađali su pire krumpirom Monetove Stogove stijena u muzeju, u Muzeju Barberini u njemačkom Potsdamu aktivisti su bacili pire krumpir na sliku Claudea Moneta, a najnovija meta klimatskih aktivista bilo je prošlog petka remek-djelo Johannesa Vermeera Djevojka s bisernom naušnicom. Parole koje prilikom tih vandalskih činova izbacuju aktivisti prilično su nemaštovite: ”Just Stop Oil!”, ”Ako je potrebna slika s pire krumpirom ili juhom od rajčice na njoj da bi se društvo sjetilo da nas smjer s fosilnim gorivima sve ubija onda ćemo baciti pire krumpir na sliku”, “Što je važnije, umjetnost ili život?”, “Jeste li više zabrinuti za očuvanje slike ili očuvanje planeta?” i tome slično. Teško je dokučiti kako se zalijevanjem Djevojke s bisernom naušnicom može pomoći planetu, no u akcijama ekofanatika ionako najčešće ne treba tražiti logiku. 

No, napad na najvrjednije muzejske eksponate govori nešto o suvremenom svijetu, ali ne ono što bi aktivisti možda željeli, nego ono čega možda nisu ni svjesni, a izrasta i njihove podsvijesti, kao i iz kolektivnog podsvjesnog. U razdoblju postmodernizma zapadna kultura osvijestila je vlastitu muzealnost, štoviše učinila je jednim od uporišta postmodernističke poetike. Logičan sljedeći korak bilo je rješavanje balasta muzejskog svijeta, u simboličnom smislu – rušenje muzeja. U muzeju je sve definirano, uokvireno, nema mjesta za razvoj i istinsku promjenu. Iz postmodernističkog relativizmu izraslo je ideologijsko čudovište, stroj za oblikovanje novog svijeta u kojemu relativizma neće biti, potisnut će ga čvrsta pravila. Koja nama zatočnicima starog svijeta apsurdno zvuče, no neki budući naraštaji po njima će se možda rađati, živjeti i umirati.

Na kraju bih se ponovo vratio na početnu usporedbu woke radikala i talibana. Iz perspektive islamskih fundamentalista koji su uvjereni da posjeduju istinu sasvim je logično da uklone statue koji samim svojim postojanjem vrijeđaju njihova Boga. To je jedna od neugodnih strana uvjerenja o posjedovanju apsolutne istine. Slična rušilačka strast resila je i komuniste u rana herojska vremena uspostave komunističke vlasti. Ta uvjerenost u svoju istinu i riješenost da rušilački djeluju  krasi i woke radikale, pa i ekološke vandale po muzejima ma koliko njihov vandalizam djelovao relativno benigno. Ekofanatici u muzeju svojevrsni su vjesnici novog svijeta. 

Damir Pešorda, Hrvatsko tjednik, Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori