Nataša Božinović: Pokoreni građani i evo zore, evo dana

Vrijeme:8 min, 51 sec

 

Koliko god pisala o zatočeništvu jugoslavenstvom u umjetničkim žanrovima i podžanrovima koji su zbog te kategorije znatno oslabljeni i trajno obilježeni inferiornošću autora, nemam moć zaustaviti tu negativnu pojavu u hrvatskome društvu osim neprestance ukazivati na nju u nadi kako će se to ipak jednoga dana ugasiti. 

Film Zora jedna je takva pojava, a Dalibor Matanić jedan je takav autor. ZORA | Trailer | 2021 - YouTube

Matanićeva, sada već mitološka opsesija, ljubav je između nesigurnoga Hrvata i karakterne Srpkinje koju u Zori nabija u artistički kupus potrebnih i nepotrebnih scena s akcentom na klišeizirane poruke vaših i naših barbarski izopačenih nacija koje jednako ne prepoznaju modernosti globalnoga brisanja, a u koje Matanić k’o Greta s klimom, dječački srlja i još samodopadno docira. U oku gledatelja manjinska srpska nacija uvijek je u prednosti pred navalom napasne hrvatske državnosti. Kao takvoj, uvijek joj treba pružati pomoć, njegovati ju kao endemsku vrstu i braniti od siline ugroženosti. Tako da globalni ili neuki gledatelj osjeti sućutnost prema žrtvi. Voljela bih dočekati dan kada će netko snimiti nešto slično o Hrvatima u Vojvodini. Ne mora biti sućutni Srbijanac, može biti sućutni, nazovimo ga Hrvat, Matanić.

Film je mogao apsolutno egzistirati kao neloš pokušaj art drame i bez bratstva i jedinstva koje na kraju, kako to uvijek biva kod mitomana, pobjeđuje ustaške silnice neumoljive i u modernističkom prikazu nekoga novog prijetećeg Jasenovca. Naime, u zadnjim scenama filma posmicana je čitava srpska obitelj. Visi na konopcu u nekoj selendretini. Njišu se u magličastoj zori u vrtlogu plesa techno partijanera. Dance partijaneri plesno su raspoloženi poput crnoga Zafranovićeva ustaše s krilima u Padu Italije, ali u 2021. godini, u šarenilu boja gdje je vrag uvijek isti, uvijek genocidno fašistički i hrvatski, ali sada kameleonski prilagodljiv novom dobu. Antifašist Matanić, drug na zadatku, poručuje: „Treba ga prepoznati!“ I tamo gdje ga nema.

Čitajući domaće recenzije filma od onih manje kritičnih do onih koji ipak zapažaju neke slabosti filma, uočavam kako je svima zajednička pretjerana tolerancija Matanićevih artističkih eskapada. Redateljski se on nametnuo kao Jupiter pa će mu se dati što god mu se snilo, pa makar svima prisilo. Nitko ne vidi da je ponajviše perpetuiranje stereotipa na način negacije zločeste države Hrvatske koja uvijek ometa idilu predivnih, nevinih srpsko-hrvatskih ljubavnih odnosa, najveća mana filma. Njegujemo mi tako u kulturi red boyse kojima s pedeset, plus-minus desetljeće, donja udre u gornju. Kabriolet ili motor, poznata priča, vjetar u kosi, izlizane gume na grbači Hrvata, a na zadovoljstvo svih ostalih naroda Jugoslavije.

Ah, slučaj Zora da je zaseban, ne samo kod autora nego na čitavoj društvenoj sceni, tko bi se obazirao. Ali stvarno, po tko zna koji put našlo se za potrebu virtualne ustaše pobjeđivati bratstvom i jedinstvom ukazanom u srpsko-hrvatskom heteroseksualnom paru koji odlično glume žena Tihana Lazović i muškarac Krešimir Mikić. Možda vam izgledaju previše birokratski istaknuti njihov očiti spol i seksualnost, ali sve za progres. Jer kakvu nam maglu globalizam donosi, irelevantna je kvaliteta glume u odnosu na seksualnost i spolno izjašnjavanje. Kao što je manje bitna kvaliteta filma od ideološke poruke filma.

Masovno pranje mozga
Masovno ispiranje mozga

A Matanić ih ima podosta. Očito je još od Zvizdana fasciniran ustašama davati novo i moderno dance ruho. Iracionalno i sociopolitološki neutemeljeno je nametati distopiju kojoj poruke nemaju nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću gdje sve rezultira filmom, koji sada  možemo lijepo nazvati artističko-političkim pamfletom. Ta sapunjarska trakavica, na razne načine opjevana ugroza Srba, Matanićev je umjetnički orgazam do kojega dolazi frljićevskom metodom silovanja.

Nedavno sam pogledala film Zbornica. Teško ga je hvaliti u proustaškome tjedniku da mladoj autorici (’88. godište) ne bih kojim slučajem omela karijeru. Njoj je to prvi i redateljski veoma zahtjevan dugometražni film, a koji je ona zanatski dotjerala kao da joj je dvadeseti po redu.

I što je najvažnije i na žalost u moru stereotipčina poput Matanića, najveća je pohvala filmu izostanak ideoloških jugoljevičarskih preseransa. Podsjetit ću na Murinu koja također ima istu manu zbog koje se u srazu sa Šerbedžijinom Terezom 37, iako s daleko više šansi barem za nominaciju Oscara, nije našla na tome putu.

Uvijek filmovi u bilo kojoj konkurenciji, ako nedostatno ne obiluju ideološkim pamfletima, budu pobijeđeni filmom koji kvalitetom zaostaju za njima. Bitno da je drug pokazao „afinitet, spremnost i zalaganje za progon nacionalista.“ Otprilike nam tako izgleda okvir podobnosti. Nešto što je punilo životopise prilikom zapošljavanja sedamdesetih, osamdesetih, u SFRJ, izvlači i danas lovu iz HAVC-a. Detekcija i kvalifikacija takvih pojava u društvu kao primjera brutalne zaostalosti sigurno bi jamčila kulturno-gospodarski progres. Danas je to jedina moguća lustracija. No bojim se da kadrovi koji bi to trebali detektirati u Hrvatskoj ne postoje iz raznih razloga. Najvažniji je da nedostaje hrabrosti prilikom odabira kadrova od strane tzv. domoljubne vlasti. Primjerice, rečenica Nine Obuljen o tomu da nikome od čelnih ljudi kulturnih institucija nije prekidala mandat djeluje vrlo fer i demokratski na prvu. Ali ako protiv vas ratuju ljudi koji tradicionalno ruše sva demokratska načela, morate se obraniti. Kod nas je, još od Račana, tradicija da lijevi nezakonito skidaju svoje ideološke protivnike, postave svoje ljude, a desni ih ne diraju. I tako su sve rjeđi primjerci čelnih ljudi u kulturnim institucijama koji su iskreni domoljubi. Primjerice, Puljak dolazi na vlast i odmah nezakonito skida glave. Želi promijeniti intendanta HNK, hadezeovca, bez obzira na to što mu mandat istječe tek za godinu dana. Pred izbore u BiH Puljak javno daje potporu bošnjačkoj stranci koja bi izbrisala Hrvate u BiH. Bez problema se outa ideološki iako su ga mnogi Splićani birali upravo zbog komunalnih problema. Kao i Zagrepčani svoga aktivista. I kad vas izlobotomiraju da vam doslovce smeće dolazi do grla, i poneki domoljub bira aktivista.

A kultura je, vele, nešto manje bitno. Nema kruha od toga, a da ne govorim u desničarskome žargonu – nema BMW-a. Tako nam se događa sve veći deficit obrazovanoga domoljubnog kadra jer im se onemogućuje uspjeh dok se na raznim humanističko-društvenim fakultetima formiraju ideološki isprazni pijuni od sličnih im mecena, a koji su voljni izvršiti zadatak prije nego što su upoznati s materijom koja im po izvršenju zadatka više nije ni potrebna. Rezultat je nekulturna i neobrazovana ljevica i desnica s jedinom razlikom što se u medijima ljevica lažno opisuje kulturnom i obrazovanom. Kod nas je točniji izraz antihrvati i domoljubi, a ne ljevica i desnica, ali neka sada bude tako. Iz ovih i mnogih primjera sve je očitije da je ideologija i revolucionarni špirit rušenja, a ne građenja, na prvome mjestu.

Izloženi tzv. ljevičarskoj viziji društva, ne jer ju želimo, nego nam iskače iz paštete, kao racionalna osoba, zapitate se: ok, ako su tako glupi da toliko izokrenu stvarnost, pa gdje je tu točka? U toj viziji, bolje reći pokoravajućoj distopiji, gdje ne postoji Domovinski rat i srpska agresija, gdje ne postoji četnikovanje i klanje Hrvata za vrijeme i na teritoriju NDH, nego postoji samo i uvijek fašistička NDH i fašistoidni Hrvati, dan danas, pomislite: Ima li taj nakaradni elaborat kraja? Zar se i najbezukusniji propagatori toga nisu zasitili?  Matanić, Sviličić, Brešan, Frljić, Klasić, Dežulović, Tomić, Markovina, Jakovina…. i ostali drugovi, nekoć pijuni, danas mecene, zar nisu konačno gotovi? Zar im nije, profesionalno gledano, postalo bar malo dosadno? A ljudski da ne govorim: inferiorno i porazno.

Zar se svojim aktivizmom nisu dovoljno ispričali Srbima, ako je to cilj, za sva ta stvarna, ali daleko multiplicirana i lažna ustaška klanja, te svu moguću i nemoguću potencijalnu ugroženost Srba da su i sami sebi, ako im ostade trunka samokritike, počeli biti bar malko kičasti u silnome dodvoravanju i tolikoj involviranosti u predaji srpskih mitova.

Koliko su im Srbi zahvalni, čitam, najbolje je upoznao Ante Tomić kojega su tri sata držali na granici misleći da se radi o drugome časnome  Anti Tomiću, branitelju i optuženiku srbijanskoga Zakona, a ne o pokorenom građaninu Anti Tomiću. Ljudski vjerujem da je Ante sebi postavio bar neka od ovih pitanja koja sam navela, da je bio u nekoj dvojbi, biti ili ne biti, ali poznajući njegovu upornost u pokoravanju, vjerujem, a vrijeme će pokazati, da je i nakon trosatnoga srpskoga mrcvarenja na granici, zaključio kako njegovo dugogodišnje pokoravanje nije dalo učinka.Groteska - Młodzieżowy.pl

Vjerujem da će ostatak drugova također zaključiti isto jer predaji slasti pokoravanja nema kraja, pa su i ova moja iščuđavanja, zapravo literarni ukras, a ne kakva pragmatična sankcija. Da nastavim u tome tonu, iako su svakojake isprike u svakojakim izvedbama navedenih pokorenih dovoljne i za buduće zločine kakve bi NDH kolonije na Marsu mogle počiniti nad srpskom nejači koju budu vukli tamo da im kopaju rudu,  to ne će zasigurno spriječiti Matanića i ekipu da snime još i još sličnih pokoravajućih uradaka: Ugroza Srba na Marsu, prvi dio ili Ljubav nesigurnog goniča robova Hrvata i karakterne ropkinje Srpkinje. Naime već postoji zombi komedija Posljednji Srbin u Hrvatskoj. Pogledati, ne pogledati ju, pitanje je sad… Jer, tmurno slutim, možda samo hudim; natrpana je sličnim porukama kao Zora i Zvizdan.

Poanta je da takvi tipovi ne će nikada shvatiti  kako im je pokoravanjem stravično ograničen umjetnički doseg, ili koji drugi, ovisno o kojoj se javnoj profesiji radi, s obzirom na to da je promicanje njihovih vrijednosti već zavladalo medijskom scenom, da je društveni narativ toliko izmijenjen da im je u materijalnom i svakom drugom smislu, to isplativo. Dakle, totalno su u struji, a ne izvan struje kako bi oni sebi rado tepali.

Na stranu što njihova skinigaće politika nije nimalo umanjila apetite srbijanske političke vrhuške. Društvena paradigma perverzno ide k tomu da nije nikakva sramota priželjkivati srpsku dominaciju na ovim prostorima. Spomenutim papcima čini se to oblikom neke multikulturalne uključivosti koja se sad s ponosom ističe. To je ono kad jedan od njih ponosno veli: predavat ću srpski na akademiji, drugi kada se zakači na zajednički jezik, treći kad mu je Račan pojam demokracije, četvrti kad u udžbeniku povijesti akcentira traktorski bijeg srpske nejači nauštrb veličanstvene pobjede Oluje, peti kad mu je Tuđman zločinac…, i onda redom ostali šesti, sedmi, osmi sve do broja koji omogući pobjedu Puljka i Tomaševića, a koji su zahvaljujući političkom položaju perjanice takvih ideja i misli i prije, a kamoli sada s političkom moći.

Kratkoročno, takvi likovi ometaju naše živote jer dugoročno su izgubili već davne 1995. i 1998. Na našim potomcima je, ako mi to ne uspijemo, da tu pobjedu više prepoznaju i uživaju u njoj. Da čak i pokorenim građanima u nekoj, nadam se bliskoj budućnosti, i njima koji to ne zaslužuju, vrate ponos. Ako ga ne prihvate, neka zaglave, ne kao Tomić na granici, nego baš u toj svojoj bezgraničnoj distopiji s priželjkivanom srpskom dominacijom. I ne tri sata, nego dugu vječnost kao ljudi bez imena, domovine i ponosa. Da im bar pokajanje traje onoliko koliko pokoravanje.

 

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori