PROF. DR. SANJIN KODRIĆ, PREDSJEDNIK BOŠNJAČKE ZAJEDNICE KULTURE PREPOROD I REDOVITI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U SARAJEVU: Što bolji odnosi Bošnjaka i Hrvata njihov su zajednički nacionalni i interes države BiH

Vrijeme:14 min, 3 sec

 

Bošnjaci strahuju od daljnjeg dijeljenja BiH jer nemaju ništa mimo ove zemlje, a razumijem i poniženost Hrvata jer ne mogu izabrati svoje političke predstavnike

Na teška pitanja nema jednostavnih odgovora, ponajprije o odnosima Hrvata i Bošnjaka koji su svojedobno vezivali zastave, vodili teški rat koji ne umiju završiti. Prof. dr. Sanjin Kodrić predsjednik je Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i redoviti profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On poziva na angažiranje “sve pameti” kako bi se dogodio zaokret.

Profesore, stvara se dojam da su politički, ali i širi odnosi između Hrvata i Bošnjaka danas lošiji nego u godinama odmah nakon rata. To nije normalno!?

– Nažalost, bošnjačko-hrvatski odnosi zaista već dugo umnogome su negativno određeni, odnosno loši, i to ne samo u političkoj sferi. Naravno da to nije niti može biti “normalno”, kako kažete, već je i neodrživo, odnosno opasno i štetno za oba naroda, dakle, i za Bošnjake i za Hrvate, ali i za BiH. Na ovaj problem gledam trenutačno prvenstveno kao Bošnjak jer smatram da su što bolji bošnjačko-hrvatski odnosi nacionalni interes Bošnjaka kao naroda, ali, jednako tako, bez razlike, i nacionalni interes Hrvata kao naroda, kao i interes BiH kao države. Dakle, i Bošnjacima i Hrvatima nacionalni interesi u ovom smislu jesu zajednički, a isto je od iznimne važnosti i za državne interese BiH. To brojnim primjerima pokazuje i povijest, kao, uostalom, i naša suvremenost – kad god su Bošnjaci i Hrvati imali dobre međusobne odnose, to je bilo dobro i za jedne i za druge, kao i za BiH, kao zemlju u kojoj stoljećima živimo zajedno (naravno, sa svima drugima), s brojnim međusobnim vezama i uzajamnostima, uvažavajući i poštujući i razlike, koje također objektivno postoje. Zato i nije normalno, niti je dobro i za koga, da bošnjačko-hrvatski odnosi budu takvi kakvi su sada te ih moramo bez odlaganja poboljšavati što je moguće više, svatko sa svoje strane i svi zajedno, tim prije što postoje realne mogućnosti da ti odnosi budu još gori… Pritom, neadekvatni odnosi među našim narodima jedan su od razloga za ovaj intervju, posebno u smislu moje osobne obveze da dam doprinos tome da naši odnosi budu bolji te da zajednički možemo konačno krenuti dalje i graditi društvo i zemlju u kojoj živimo onako kako treba.

Zašto je to tako, tj. kako objasniti ovako loše odnose i probleme među dvama narodima?

– Odnosi i problemi između Bošnjaka i Hrvata kakve imamo danas nisu jednostavni niti su nastali odjednom – oni su višestruki, stvarali su se dugo i s vremenom su se samo umnožavali, izrastajući u još jedan moguć primjer nesretne bh. “kvadrature kruga”. U ovako složenoj situaciji, potpuno elaboriranje ovog problema tražilo bi znatno više vremena i prostora (malo bi bila ozbiljna znanstvena studija, toliko je taj problem zapetljan i složen), ali najkraće bih rekao da je srž problema, među ostalim, i u svjesnom ili nesvjesnom zanemarivanju objektivne prirode ove zemlje i njezina društva, koje se stoljećima oblikovalo u vrlo kompleksnu i specifičnu društvenu zajednicu, sa svojim osobenim unutarnjim “menadžmentom” sličnosti i razlika, odnosno nužnim unutarnjim balansom, uključujući posebice političku kulturu. BiH je takva kakva jest – ona je složeno višereligijsko i višenacionalno društvo, odnosno društvo višestrukih identiteta i kultura, a njezina unutarnja složenost, uključujući i njezine imanentne balanse, rezultat je njezine povijesti, pa i njezine geografije u izvjesnom smislu, i nije to postala tek ratom ili Daytonskim mirovnim sporazumom, kako to neki pogrešno misle. Istina, taj bh. “ekvilibrij” do temelja je uzdrmao protekli rat, a taman kada su stvari krenule naprijed, prema normalizaciji odnosa i skladnijoj izgradnji društva, ove pozitivne pomake prekinuli su raznorazni neodgovorni politički potezi. Bez obzira na to kako se stvari nastojale prikazati, mislim da je ipak u tome suština jer, iz kojega god kuta promatrali, cijeli problem uglavnom počinje od onoga što su u osnovi kratkoročni pojedinačni interesi, odnosno sitni dnevnopolitički “šićar” koji se mahom svodi na puki populizam i zloupotrebu “narodnih masa”, narodnih potreba, snova i emocija, gotovo svega što se može zloupotrijebiti za malu pojedinačnu korist, a ogromnu opću štetu. No, pogrešno bi bilo amnestirati u ovom kontekstu i širu društvenu zajednicu, osobito akademsku zajednicu i medije, kao one koji bi trebali biti “društveni um” ili naglašeno odgovorni i savjesni dio društva, a od kojih su neki nerijetko, metaforički govoreći, požar gasili benzinom, tj. ne samo da nisu tražili i nudili stvarna rješenja nego su često i pogoršavali postojeće te stvarali nove probleme. Tako su se, dakle, naši problemi umnožavali i zapetljavali, postajući svakim danom sve veći, kao gruda snijega, sve dok tenzije nisu narasle do razine kao kad se konopac nategne do granice pucanja. Trebamo raditi da do toga ipak ne dođe.

Na ovogodišnjim izborima čule su se gotovo identične poruke kakve smo mogli slušati na prvim demokratskim izborima 1990. Hrvati su tražili zastupljenost u vlasti, Bošnjaci građansku državu, a Srbi svoj teritorij. Čini se da su jedino Srbi “profitirali” od zadnjeg rata. Kako krenuti dalje, odmaknuti se od toga stanja “zamrznutog konflikta”?

– Ne bih rekao da su Bošnjaci 1990. godine tražili građansku državu jer primarni cilj Bošnjaka u ovo vrijeme bila je, prije svega, uspostava demokratskog pluralizma i artikuliranje vlastitog, autentičnog političkog subjektiviteta i u tom smislu ostvarivanje slobode. To je bio povijesni iskorak koji su u to vrijeme napravili bošnjački politički prvaci, pri čemu su ovakve bošnjačke političke težnje bile najbliže upravo hrvatskim političkim težnjama. Zato i jest bilo moguće političko zajedništvo, posebno bošnjačke i hrvatske politike, u mnogim važnim pitanjima, uključujući ona najvažnija poput referenduma o neovisnosti BiH ili obrane zemlje u trenucima raspada Jugoslavije, što su naše zajedničke vrijednosti kojih se moramo podsjećati i kojima se moramo vraćati. Stoga, iako naša današnja situacija nerijetko izgleda i kao odjek ratnih godina posebno na retoričkoj razini, moramo se okretati više onome što nas povezuje, a nastojati svim silama riješiti ono što nas razdvaja ili suprotstavlja, što treba biti slučaj i onda kada je riječ o odnosima sa srpskim narodom i ostalim sudionicima našega društva. Naše društvo danas je strahovito antagonistično, ono taj antagonizam teško može izdržavati, a da ne bude ozbiljnijih posljedica, pri čemu je produljenje antagonizama, a posebice njihovo eventualno intenziviranje štetno za sve, čak i onda kada se čini da to nekome koristi. Dakle, moramo angažirati svu pamet i znanje koje imamo i biti maksimalno odgovorni kako u politici tako i u društvu uopće, moramo izgraditi pozitivnu viziju i tako našu antagonističnu zbilju okrenuti prema zajedničkim interesima, putevima suradnje i društvenoj konstrukciji, a ne destrukciji.

Postoji dojam da bošnjačka strana želi napustiti poredak uspostavljen Daytonom, i to preko ideje građanske države. Kod Hrvata i Srba ta se inicijativa doživljava kao “mantra” u cilju izmjene političkog sustava i društvenog uređenja koji bi vodio ostvarenju dominacije Bošnjaka i stvaranju bošnjačke države?!

– Poznata mi je sumnja da je prikriveni cilj bošnjačke politike bošnjačka društveno-politička dominacija i stvaranje ekskluzivno bošnjačke države pod krinkom “građanskog”, što je bojazan posebno prisutna kod Hrvata kao demografski najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH. Smatram, međutim, da su ove sumnje, a pogotovo bojazni ipak bezrazložne iz niza razloga, među ostalim, i zato što BiH jest i bošnjačka država, ali je istodobno i država Hrvata te Srba, njihova domovina kao i naša, kao i drugih koji ovdje žive. BiH, dakle, nije niti može biti ekskluzivno bošnjačka, naprotiv, no već takva kakva jest sasvim je dovoljna da Bošnjaci nemaju potrebu posezati za “građanskom državom” da bi se u BiH osjećali kao u državi koja je i njihova. Znamo, naravno, da postoje i oni koji koncepciju “građanske države” forsiraju u nakaradnom, vrlo simplificiranom obliku, kao zapravo prvenstveno osobnu političku “mantru”, odnosno kao robu koja dobro kotira na društveno-političkom tržištu, ali bez ikakve stvarne društveno produktivne vizije, a posebno bez društvene odgovornosti. No, takve nakaradne koncepcije, koje su u osnovi pseudograđanske, praktički su neostvarive, i to kako u ustavnom smislu tako i u smislu da su suštinski protivne prirodi bića BiH kao države i društva. Što se tiče onoga što Bošnjaci istinski žele, mislim da je tu stvar jasna i prirodna. Naime, iako nisu niti mogu biti sretni s “daytonskim aranžmanom”, koji jest zaustavio rat, ali je praktički podijelio državu, doveo je u stanje izrazito otežane funkcionalnosti i kao teret joj nametnuo niz drugih nedaća, Bošnjaci u apsolutnoj većini žele prvenstveno “normalnu državu”, a to podrazumijeva upravo i normalizaciju odnosa unutar bh. društva, nadilaženje društvenih antagonizama i tenzija, rješavanje velikih statusno-identitetskih problema, stvaranje otvorenog i inkluzivnog, odnosno uređenog i funkcionalnog društva itd., a posebno okretanje socioekonomskim pitanjima i sl. To je ono što ljudi stvarno žele, a ostalo su tek manje-više fantazmagorije u nedostatku stvarne vizije i rješenja za postojeće, a pogotovo egzistencijalne probleme.

Kako osobno doživljavate ideju BiH kao građanske države?

– Kako sam već naznačio, smatram da je pojam “građanske države” u izvornom obliku civilizacijski izrazito važan, ali je u našem kontekstu uglavnom pogrešno artikuliran, vrlo pojednostavljen, nekad i do banalnosti, što se ponekad čini svjesno, a ponekad nesvjesno, odnosno devalviran i zloupotrijebljen, pa je tako na koncu uglavnom postao “avet” kojom se međusobno plašimo. Osim što smo pripadnici svojih naroda, svi smo mi i građani, a naše društvo jest i građansko, pri čemu nema sumnje da je uz individualni, građanski princip kod nas nužno poštovanje i kolektivnih, etnonacionalnih danosti, što nije kontradiktorno. Dakle, potreban nam je funkcionalan i pravičan balans etnonacionalnog i građanskog, a što je jednostavno uvjetovano prirodom bh. društva i povijesno oblikovanim bićem BiH koje sam ranije apostrofirao. To je potrebno svima – i Bošnjacima, i Hrvatima i Srbima, bez razlike, kao i građanima iz drugih naroda jer svi mi imamo potrebu i za svojim individualnim, građanskim, ali i za svojim kolektivnim, etnonacionalnim pravima, pa je nužno to dvoje adekvatno pomiriti. Uostalom, nije slučajno predsjednik Alija Izetbegović svojom apelacijom odmah poslije rata ishodio odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti svih triju naroda u cijeloj BiH, a kako to izgleda kada nema adekvatne institucionalne zaštite onoga što su i kolektivna prava, vrlo dobro vidimo u entitetu Republika Srpska, gdje su Bošnjaci i Hrvati praktički kolektivno marginalizirani upravo po čisto “građanskom” principu. Naprosto, ne možemo koncepcije iz nekih jednostavnijih ili uopće drugačijih društava tek tako prenositi u naše društvo, pogotovo ne “mehanički”, pri čemu treba znati i to da u svijetu postoje i druge države sa složenim društvima koje su našle rješenja za svoje probleme, pa i ta iskustva treba uzeti u obzir tražeći vlastita rješenja.

Visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo je u izbornoj noći reforme Ustava FBiH i Izbornog zakona. Hrvati to vide kao potez koji je spriječio da ih Bošnjaci istisnu iz vlasti, a Bošnjaci, pak, udarom na temelje demokracije. Također, s bošnjačke strane može se čuti da je za Bošnjake neprihvatljivo da “manjina” vlada “većinom”. Kako gledate na ove poteze, odnosno kako udovoljiti “manjini” i je li moguća u BiH vlast “većine”? I mogu li Schmidtove intervencije dugoročno pomoći u popravljanju odnosa Hrvata i Bošnjaka?

– Iskreno nastojim razumjeti naše društvo kao cjelinu, pa tako i sve naše kolektivne strahove. Intimno osjećam bošnjački strah od eventualnog daljnjeg dijeljenja BiH jer Bošnjaci nemaju ništa drugo mimo ove zemlje, pri čemu je bošnjački životni prostor ionako sužen i zbijen, osobito nakon posljednjeg rata kada Bošnjaci praktički žive tek na jednoj četvrtini državnog teritorija, tako da nemaju gdje drugo. Ali, isto tako, razumijem i strah hrvatskog naroda od njegove društveno-političke marginalizacije, razumijem i hrvatski osjećaj poniženosti i povrijeđenosti kad glavnina hrvatskog naroda ne uspijeva izabrati svoje političke predstavnike po svojoj izbornoj volji. Razumijem i osjećam štošta i sve to radim empatijski upravo kao Bošnjak jer baš moj bošnjački narod desetljećima je bio obespravljen, odnosno ponižen i uvrijeđen svojim društveno-političkim položajem. Zvuči naivno-idealistički, ali je, zapravo, to jedino moguće: moramo se, dakle, međusobno razumijevati i suosjećati. Primjerice, upravo sam zato još ranije, 2020. godine, kada su predsjednici Izetbegović i Čović potpisali tzv. mostarski sporazum, već samu vijest o ovom sporazumu primio s olakšanjem i prije nego što sam se upoznao sa sadržajem samog sporazuma jer, jednostavno, sporazumi i sporazumijevanje nužni su nam, bez alternative. Bez obzira na različita nezadovoljstva i prigovore koji dolaze sa svih strana, slično mislim i o aktualnoj odluci visokog predstavnika koja se javila kao “deus ex machina” onda kada sami, kao bh. društvo, nismo znali, mogli ili htjeli riješiti problem onako kako nama svima najbolje odgovara. Prema onome kako se barem nadam, to bi možda mogao biti “odušak” u našim međusobnim antagonizmima i tenzijama, a zapravo prilika da predahnemo, priberemo se i zamislimo o tome kako dalje te da se u sljedećim koracima sami sporazumijevamo i konsenzusom dođemo do boljih i sretnijih rješenja. To nam je obveza, visoki predstavnik dao nam je neku vrstu polazišta ili okvira za takvo što, a ne sumnjam da ga možemo zajednički unaprijediti ako to budemo iskreno željeli i potrudili se u tom smislu. Naravno, potpuno je neprihvatljivo da izborna volja jednog naroda, bilo kojeg, bude ignorirana ili odbačena, odnosno da politika nekog naroda bude izbačena iz “vlasti”, kako se to kolokvijalno kaže, a zapravo iz upravljanja društvom. To nije samo protivno suštini demokracije, pogotovo u složenim društvima, nego takvo postupanje uvijek nužno ima ne samo političke nego i šire društvene posljedice, uključujući i odnose među društvenim čimbenicima, odnosno narodima. Slično se odnosi i na problem demografskih “manjina” i “većina” – nikakva “nadgornjavanja” u ovom smislu nisu prihvatljiva, štoviše, ona su u pravilu vrlo opasna i štetna, a neminovno izazivaju nove društvene antagonizme i tenzije. Uostalom, svi smo mi negdje, u nekom dijelu BiH, demografska “manjina”, a u drugom “većina”, pri čemu je obveza demografske “većine” u danom slučaju da uvaži svoju “manjinu” i obrnuto. To je politička kultura BiH koja je stvarana stoljećima i koje bismo se morali držati, a ako ona zakaže (a znamo da se to događa), potrebni su nam institucionalni kontrolni mehanizmi koji će spriječiti problem i popraviti štetu. Opet se, dakle, vraćamo na nužni balans etnonacionalnog i građanskog, na naš neizbježni “menadžment” sličnosti i razlika, bez ikakvih društveno neodgovornih i simplificiranih, nakaradnih rješenja i postupaka.

Preporod i Napredak odavno grade mostove suradnje

HKD “Napredak” i BZK “Preporod” izvrsno surađuju, a BZK “Preporod” bio je jedna od rijetkih organizacija koja je pružila potporu “Napretku”, ali i Hrvatima katolicima u Sarajevu nakon žestokih osuda zbog održavanja mise za žrtve Bleiburga. Što institucije poput ovih mogu učiniti kako bi se gradio dijalog, popravljali odnosi, gradilo povjerenje? I kako graditi širi zajednički identitet naroda u BiH ne negirajući istodobno posebnosti?

Da, naša suradnja je odlična, kao i suradnja s drugim temeljnim organizacijama kulture i identiteta naroda BiH. Ona počiva na punom i stvarnom međusobnom poštovanju kako u institucionalnom tako i u narodnosnom smislu, uz uvažavanje i svih naših specifičnosti, pri čemu povjerenje gradimo pažljivo i još ga pažljivije čuvamo. Zato ni najmanje ne čudi podrška koju spominjete – to je, jednostavno, civilizacijska gesta jer nitko nema pravo osporavati bogosluženje, da ne spominjem koliko je bilo tužno i sramotno vidjeti sarajevsku katedralu pod policijskom zaštitom kakve nije bilo ni u ratu, u vrijeme najžešćih sukoba, tijekom kojih u Sarajevu ipak nije oskrnavljena ni jedna crkva ni bilo koja “tuđa” bogomolja. Uostalom, kako branim svoje pravo tako branim i pravo drugoga, a sjetimo se i pape Ivana Pavla II. i njegove podrške BiH i Sarajevu tijekom rata i kasnije…

Dakle, principi na kojima počiva naša suradnja principi su o kojima smo prethodno razgovarali i upravo tako izravno doprinosimo međusobnom dijalogu i boljim međusobnim odnosima, odnosno uopće boljem stanju našeg društva, pri čemu nastojimo biti i ona “mehkota” koja bi trebala ublažiti mnogo toga teškog iz društveno-političke zbilje i tako stvari učiniti boljima. Često ističem da je u kulturi identitet svakog naroda, ali da kultura istodobno povezuje ljude i narode, što je osnova na kojoj svatko od nas treba graditi i sebe, svoj identitet, ali i veze među nama, u smislu natpojedinačnih identiteta kao integrativnog čimbenika. Bez toga, bez potpuno slobodne artikulacije pojedinačnih identiteta, ali i veza među nama suštinski nema ove naše zajedničke zemlje.

Međutim, moram naglasiti i to da, kao temeljne bh. nacionalne institucije kulture i identiteta s tradicijama duljim od jednog stoljeća, sve ovo i još mnogo više radimo iako i dalje nemamo na odgovarajući način riješen naš društveni status i način financiranja našeg rada, ali se nadamo da će se i to uskoro promijeniti te da ćemo tako svi zajedno napokon izaći iz kobne 1949. godine kad je tadašnji režim zabranio naš rad i otuđio svu našu bogatu imovinu i tako praktički ukinuo mogućnost i pravo bh. naroda na slobodnu artikulaciju pojedinačnih kultura i identiteta te naše bh. skupnosti, sa svim našim sličnostima i razlikama. Taj problem mora se napokon riješiti, rješenje je na vidiku i stvar je društvene odgovornosti donositelja političkih odluka, a tek tada moći ćemo u punom kapacitetu izvršavati ne samo svoju kulturno-identitetsku nego i svoju širu društvenu misiju. Na kraju, nadam se, također, kako će se iznaći rješenja i za druge probleme bh. društva, u koje, naravno, ne smijemo prestati vjerovati, uključujući i bolje odnose među svima nama u ovoj zemlji kao našoj zajedničkoj kući.

Razgovor vodio Zoran Krešić/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori