J. Sabol: Politička Hrvatska prihvaća što katolička Hrvatska odbacuje

Vrijeme:7 min, 51 sec

Sekularizirana Europa pod utjecajem gender ideologije

Znaju li saborski zastupnici i hrvatska javnost stvarno što „rodna ideologija“ ili „gender-ideologija“ sa sobom donosi? Glasati za jedan međunarodni dokument bez pravog znanja njegovog sadržaja je Gender ideologijaporazna svjedodžba za saborske zastupnike. U duhu demokracije i u smislu pluralističkog društva može baš svatko – grupno, pojedinačno – stvarati (izmišljati) teorije kao osnovicu svoga stila i sadržaja života, jednom riječju, smije stvoriti ideologiju ili kvazi-religiju života na svojoj „istini“, na svojem moralu, bez dogmi i bez autoriteta izvan samog sebe.

To je tako dugo u redu i podnošljivo dok dotični ne upravlja svoje djelovanje u smjeru da njegove teorije ili da njegova ideologija treba ili mora biti načelo državnog djelovanja i državnog oblikovanja života građana.

Odlučujuće pitanje kod odlučivanja može li jedna teorija (ideologija) postati državno obvezatna za oblikovanje zajedničkog života jest njezina istinitost koja se mora dokazati. Primjer: jedna pedagoška teorija može postati „državno“ obvezatna od onoga časa kada se dokaže njezina znanstvenost, to jest njezina istinitost na dobro građana, i kada ju država, to jest narod, birači prihvate u Saboru…

Gender (rodna) teorija počiva na hipotezama, na željama pojedinaca ili određenih grupacija, a ne na znanstveno dokazanim činjenicama. Ona ipak nosi naziv „Gender-znanost“ i kao takva je etablirana na sveučilištima u SAD i Europi, financirana iz državnog proračuna, a najviše iz jakih privatnih financijskih centara. Na stotine, uglavnom žena profesorica, održava predavanja na sveučilištima i izvan njih, brine se za znanstvena istraživanja, za odgajanje novih gender-pristalica, za stvaranje projekata implementiranja ideja gender-teorije u nacionalno zakonodavstvo, u institucije odgoja i obrazovanja i u međunarodne institucije, u prvom redu u UNO-institucije. Sva ta aktivnost je sadržaj tzv. Gender-Mainstreaming-a s njegovim GenderKompetenz centrima posijanim po čitavom svijetu. U tim centrima se formiraju agencije, udruge koje imaju zadaću da kontroliraju provođenje gender-perspektive i programa u donesenim zakonima za gender-područje, konkretno za sve odnose između spolova. Kronološki gledano taj Gender Mainstreaming – jednostavno rečeno: propagandno širenje ideja i uvjerenja već postojećih organizacija iz svijeta feminizma – dobio je političku legitimnost rodna idelogijaza djelovanje na svjetskoj pozornici sa Svjetskom konferencijom žena UNO-a u Pekingu 1995. na kojoj je prihvaćena kompromisna rezolucija s idejama feminizma kao obvezujući dokument za ideološko djelovanje u čitavom svijetu. U taj dokument je ušao prvi puta termin „Gender“ umjesto „Sex“ usprkos protivljenju većine delegatkinja. „Većina“ je akcionu platformu toga dokumenta vrednovala kao „napad na kulture, tradicije i religiozna uvjerenja nacija svijeta…

Dokument ne pokazuje nikakav respekt za dostojanstvo čovjeka, pokušava razoriti obitelj, ignorira brak, obezvrjeđuje majčinstvo, podupire devijantne seksualne prakse, seksualni promiskuitet i seks za mladež“ ,stoji u završnoj dokumentaciji konferencije. Usprkos ovakvoj ocjeni, platforma iz Pekinga je bila aktivirana kao obvezujuće pravo za članice UNO. Ugovorom u Amsterdamu 1999. god. i Kartom osnovnih prava EU-a u Nici 2000. godine, postao je Gender Mainstreaming obvezatna smjernica politike za EU, osigurana milijardama teškog fonda iz kojeg se financiraju također klinike za abortus. Abortus je, naime, glavna točka akcionog plana Gender Mainstreaming-a. Politički i pravno je taj plan podržala Parlamentarna skupština Vijeća Europe 16.04.2008. s odlukom: u svih 47 država članica mora biti osigurano de jure et de facto pravo na abortus. Vrhunac političkog uspona ovih ideja je dokument najnovijih smjernica EU-parlamenta (2015.). Gender-ideologiji su otvorena vrata za širenje na svim područjima svijeta. Cilj je ostvarenje društveno-pedagoškog projekta za rušenje tradicionalnih uloga na osnovi spola i oblikovanje novih uloga na osnovi slobodnog izbora spola i roda. Glavnu ulogu kod toga ima država, njezin „prisilni“ aparat… Ako to nije kulturna revolucija…? Da će se RH moći obraniti od ispunjavanja ovih smjernica službene EU, može vjerovati samo politički odgoj djecenaivac. EU ima svoje mehanizme za „prisilu“ svojih članica: milijarda teški fond financiranja je pristupačan samo vjernim članicama.

Bitni sadržaj „Gender-znanosti“ (rodne ideologije):

Glavne tvrdnje, teze gender teorije u skraćenom obliku glase:

Ne određuje priroda, ne određuje Bog da novorođeno dijete bude muško ili žensko, nego to određuje društvo. Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje. Društvo konstruira odgojem, nagovaranjem, treningom, poučavanjem da se dijete razvija u smjeru muškog ili ženskog ili kojeg trećeg, četvrtog… spola. Rezultat toga se zove „gender“. Rekli bismo malo satirički: društvo je zaduženo stvarati „gendere“,t.j. društvene spolove. Bračni par rađa dijete, a društvo onda uzme to dijete i napravi iz njega muško ili žensko ili nešto treće itd. Odmah se nameće sudbinsko pitanje: tko čini to „društvo“ koje igra ulogu Stvoritelja? To određuje država snagom zakona. Primjerice, umjesto ministarstva za obitelj, odgoj, zdravlje, oblikovat će se ministarstvo za uspješno stvaranje genderea = društvenih spolova.

Time će se ispuniti želja ili san mnogih feministkinja, recimo Simone de Beauvoir, životne partnerice filozofa Jean-Paul Sartre, koja je još 1949.godine napisala djelo „Drugi spol“ na osnovi ideje – odakle joj ta ideja ne znamo: „Na svijet se ne dolazi kao žena, ženom se postaje.“ Ta izjava, ideja ili želja je postala temelj feminizma kao pokreta za prava žena. Popularnost Sartre-a i Simone de Beauvoir je učinila svoje. Sredinom 1960-tih godina dolazi do zbližavanja između teorije de Beauvoir i teorije marksizma po kojoj je čovjek samo biće društvenih odnosa jer ti odnosi čine čovjeka čovjekom. Odnosi ili prilike, u kojima čovjek živi, mogu iz čovjeka činiti po volji što hoće. Čovjek je, dakle, biće koje nije osoba, koje nema svoju slobodnu volju, svoju istinu o sebi i zato je sposoban na primanje neograničenih oblika. Da iza tih odnosa stoje članovi partije, skoja itd., to se prikriva. Izvorno su to misli Engelsa koji je propagirao ukidanje obitelji i obiteljski odgoj tražeći da se stvaraju kolektivi, koji će odgajati djecu. Marksisti i danas gledaju obitelj kao mjesto ugnjetavanja žene. Neomarksistički pokret žena „Oslobođenje žene“ smatra obitelj Istanbulska konvencijanajstrašnijom strukturom ugnjetavanja žene, još strašnijom nego su to klasne razlike. U takvim sredinama pojavljuju se perverzne fantazije i želje da se što prije omogući kloniranje kako bi spolni čin kao simbol vladanja muškarca nad ženom definitivno nestao iz života žene. Anatomija je, naime, društveni konstrukt, tvrdi feministička teorija. Stoga je cilj gender-feminističkog pokreta – na tome radi Gender-Mainstreaming – da trudnoća žene, rađanje i dojenje ne budu više vezani za žensko tijelo. Reprodukciju treba odvojiti od spola i cilj je postignut: žena je najslobodnije biće svijeta. Bitno pitanje se ne postavlja: što da radi žena s tom slobodom, je li ona sretna i zadovoljna, i je li ona još čovjek?

Istanbulska Konvencija je također konstrukt Gender Mainstreaming-a sa sličnim ciljevima. Bit tog kulturološkog usmjerenja je volja da se ne prihvati ono što u stvari, u naravi, u prirodi, po Stvoriteljevoj volji jest. Niječe se što jest da bi se moglo stvoriti ono što čovjek takvog svjetonazora hoće stvoriti: svoj svijet, čovjeka po svom nacrtu, po svojoj slici. Može li iz tog projekta nastati nešto drugo od čovjeka nego karikatura čovjeka kojega je po Božjoj objavi stvorio Bog-Stvoritelj „na svoju sliku… kao muško i žensko“? Zašto netko, teoretičarka feminizma, ne želi prihvatiti spolno određenje – Bog stvori muško i žensko – to je njezina tajna. Rekli smo: u demokraciji može živjeti s tom svojom idejom, s tom slikom gender-čovjeka. Ali nikako ne smije htjeti i zahtijevati da njezina želja postane „zakon“ za sve.

Quo vadis Europa?

Činjenica da pojedine države u Europi ispunjavaju takve želje donoseći odgovarajuće zakone, mora biti povod da se ljudi Europe uz veliku zabrinutost zapitaju: Quo vadis Europa? Živimo li mi pod kulturnom diktaturom uz pomoć „svetinje“ imenom demokracija? Zar nam je kršćansko-humanistička kultura tako ogorčila život da je Europa spremna napustiti svoje kršćanske korijene i prihvatiti „Gender projekt“ kao temelj životnog puta? Europo, zar si tako brzo Kršćanska europazaboravila strašna vremena koja su oblikovali ljudi samo po svojoj volji i protiv volje Božje? Krematoriji, koncentracijski logori, gulazi, Križni putovi, Goli otok… sve rezultati „dobrih“ ideja: ideje rase, klase, nadčovjeka, novog socijalističkog čovjeka, raja na zemlji, autonomnog amoralnog, slobodnog čovjeka! Europo, zar ne možeš shvatiti da je sva ta zla počinio čovjek zato što je zaboravio da je stvorenje i jer je proglasio Boga mrtvim?

Gender Mainstreaming“ je službena platforma politike EU-a i brojnih EU-država… Hrvatska im se nažalost pridružila: politička Hrvatska, ali ne i katolička Hrvatska.

Ono, što se sada prakticira u tim državama, treba ili mora biti orijentir hrvatske politike: vlada mora donijeti mjerila preodgoja kako u školi tako u udrugama, klubovima, u duhu rodne teorije. Oni koji su glasali „za“ Istanbulsku konvenciju, glasali su za teze i „istine“ rodne gender ideologije. Glasali su protiv sebe, protiv svoje djece i unuka. Glasali su protiv duhovno-kulturno-vjerske baštine Hrvatske. Može li kći, sin glasati protiv svoje majke, protiv svoga oca? Može li netko glasati protiv svoje domovine? Samo izdajica može to učiniti. Duša boli čovjeka kod ovih misli.

Znam da će se naći oni koji ove misli osuđuju. Imao sam snagu napisati ih samo zato jer je slične riječi uputio EUROPI najveći duhovni autoritet našeg vremena: „Ja,biskup Rima, dovikujem tebi stara Europo: nađi ponovno put do sebe same! Budi ponovno ono što jesi. Promisli kojega porijekla si ti. Oživi ponovno tvoje korijene. Imaj hrabrosti ispovjediti otvoreno i javno da si ti u svim bitnim ostvarenjima duha, intelekta i srca tvojih sinova i kćeri djelo kršćanstva“ (Papa Ivan Pavao II., Santiago de Compostela ,1982. godine). Katolička Hrvatska kao dio, kao članica te Europe, mora shvatiti da su te riječi upućene i njoj, i to zbog situacije nastale nakon ratifikacije Istanbulske konvencije. Katolička Hrvatska zapravo nije dio EU.

dr. Josip Sabol

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori