Hrvatske kronike H. Hitrec: Za sada nam dobro ide, živimo u najboljem od mogućih svjetova

Vrijeme:6 min, 51 sec

Listopad 2022. ide svršetku

Za sada nam dobro ide, još se ne smrzavamo, u izvješću o stanju nacije stojimo bolje nego u realnom životu, živimo, znači, u najboljem od mogućih svjetova, to jest trećemu. Doskočili smo i iseljavanju mladih, djevojke i momci, žene i djeca hrvatska vraćaju se iz Irske gdje je sve poskupjelo, u Hrvatsku gdje je jeftino i sve Hitrecmiriše po jesenskim plodovima, dobrom vinu i kontinentalnim festivalima. Dobro uvježbana hrvatska vojska (i policija) izbila je na istočne granice, u Ilok koji slavi sv. Kapistrana, doduše Talijana, ali i zaštitnika (vojnih) kapelana, onoga vojujućega fratra koji je skupa s Jankom Hunjadijem obranio tada ugarski Beograd od Turaka, a stoljećima poslije Srbi iz Beograda okupirali Ilok. Usporedo je u Zagrebu ovih dana izbila svađa oko uvježbavanja ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, možda u Srijemu, a na i nadalje okupiranom istoku srijemskom (od jugokomunističkih vremena do danas) valjda će Srbi uvježbavati ruske vojnike, i eto belaja. Nepouzdane vijesti kažu ipak da su Srbijanci prestali igrati ruski rulet, čak su navodno podržali sankcije Rusiji, treba im vjerovati kao i uvijek jer su skloni istini i pravdi, a najviše me zabrinjava što su se najednom počeli ulizivati Hrvatima, pa bi jedan Hrvat trebao postati ministrom i to ne bilo koji nego Žigmanov. Ajde da i to vidimo. Dotle u Zagrebu jedni druge optužuju da su ruski igrači, spavači krmeljavi, ali još nema dokaza. Za mađarske igrače ima. To što predsjednik države ne želi uvježbavati Ukrajince logično je, a ni oni ne bi htjeli da ih on podučava, sa svojim iskustvom iz Domovinskoga rata. Milanoviću predbacuju da se približio desnici, a nije, nego Mačekovoj ostavštini, to jest, reče Mačak, kad se veliki tuku, mali trebaju biti pod stolom. Kako je ta Mačekova strategija uspjela, znamo. Izvršna je vlast, voli to reći, na pravoj strani povijesti i Dnjepra, a vrlo joj godi i kada se penje na krimsku platformu.

Ipak je Hrvatska sretna zemlja, dok Putin razara Ukrajinu i ukrajinsko Peručko jezero, gađa gradove i civile nešto iz očaja, a više poradi baš zločinačke zabave, dotle mi u Hrvatskoj za udarne vijesti imamo bacanje boca na policiju city centarnakon derbija i neradnu nedjelju. Svaki grad pretvorit će se u Svetu Nedelju, osim nešto radnih, što je stanovite kupce ozlojedilo jer moraju kupovati subotom, a neki već i petkom.

Odlazak u trgovačke centre nedjeljom odavno je zamijenio druge aktivnosti, poput izleta ili odlaska u crkvu, u rečenim je centrima ljeti prohladno i ugodno, a zimi se grije, što u novim cvokotavim okolnostima nije zanemarivo. Trgovci su naravno srditi zbog neradnih najava, jedan dan u tjednu ne mogu podvaljivati, kao ni proizvođači, kreativni umovi. Eto, ja sam prije podosta godina počeo kupovati neke kekse koji mi pašu, pakirani u kutiju koja nije šuštala kada sam ju protresao. Sada šušti. Onda ja, oprezan kakav jesam, oprezno otvorim kutiju da vidim što šušti, je li se uvukao miš ili slično. A nije. Šušti zato što u kutiji još ima puno prostora, barem za deset keksa, koji su zabunom ostali u tvornici, ili petnaest. Varaju me, ali i pomažu, karitativne su to firme, znaju da imam nešto šećera pa me spašavaju od inzulina.

I to sve izloženo u kunama ili eurima, da se ljudi priviknu. Banke trljaju ruke jer im klijenti masovno donose novčanice iz tajnih pretinaca, naglo bankari povećavaju kapital, premda su stranci i do sada nalazili načine kako nas guliti, a ova im je eurska tranzicija pala kao sjekira u med. Vrlo stari ljudi sjećaju se još vremena kada su se kune zamjenjivale za dinare. Eto kako se povijest ponavlja. Ja sam na tavanu zgrade u Zvonimirovoj kao dječak pronalazio kune, a kada sam ih donio u stan bilo je vike i graje, baci to da nas ne bace u zatvor, a tebe u popravni dom. Pa što, reče moj rođak, ondje će ga popraviti, poslije se može upisati u partiju i napredovati.

Vraćam se u zbilju koja je ozbiljna. Velika rekapitulacija stanja nacije i financija donijela je na vidjelo da smo profućkali mnoge od europskih milijarda, nismo ih znali povući, rokovi prošli, a mi ostali na suhom. U europskim su fondovima beamteri uživali, vidi te Hrvate ne znaju ispuniti jednostavni formular s milijunima kućica, upitnika i jezik euuskličnika, ili im se ne da. A jest, pričaju mi dužnosnici raznijeh ustanova da je to posve nova znanost i trebalo bi otvoriti specijalizirane fakultete s obveznim predavanjima na hrvatskom, ali i engleskom. Brexit je uspio, ali je engleski ostao u Europi. Znači, formulari na engleskom ili hrvatskom, kao što se u školi do samostalnosti učilo da postoji hrvatski ili srpski. Tako je to, uz hrvatski mora uvijek postojati još neki ili nešto, da ne bude samo hrvatski, premda je službeni jezik Unije, navodno. Kao što uz hrvatsku zastavu uvijek mora biti još neka, prije jugoslavenska, sada unijatska. Ne do Bog da bude sama, valjda bi se osjećala grozno osamljenom dok joj bura boje brije.

A što je, glede europskih fondova doista u stvari? Mi smo Hrvati plemeniti i dobri, nismo pomamni za novcem, uvijek mislimo na to da treba dati drugima koji imaju niže plaće i standard uopće, nemamo siromašnih osim onih trideset posto i odgojiteljica u dječjim vrtićima koje uvijek mogu pojesti barem malo, od onoga što djeca ostave na tanjurićima. Sada će i školska djeca, pa i najsiromašnija, imati jedan obrok dnevno, da se naviknu. Pa kada odrastu i zaposle se ili ne, živjet će i blagovati jedan obrok dnevno, ako se nastavi recesija, inflacija i ostale blagodati. A školske teke zamijenit će hipotekama.

Deklaracija o Jugoslaviji

Pojavila se ovih dana, knjižica malena kao molitvenik, pod naslovom od kojega se čovjek trzne. A nije što bi pomislili. Autor je Josip Pavičić iz Naklade Pavičić, domoljub neupitan, uz Deklaraciju objavio u knjižici i dva otvorena pisma neistomišljenicima, tri priče o jugoslavenskim anti/fašistima i pet jugoslavenskih glosa.

Na zadnjim stranicama autor kaže da knjiga opsegom i donekle sadržajem podsjeća na brošuru koju su pod deklaracija o jugoslavijinaslovom Deklaracija o hrvatskom jeziku s prilozima i Deset teza objavili 1991. Stjepan Babić, Dalibor Brozović i Josip Pavičić (ne će valjda liliputanac Jurica), pretiskali tada Deklaraciju iz 1976. s dvama Brozovićevim prilozima, Pavičićev Dnevnik deklaracijskih zbivanja i Babićev Pogovor.

Deklaracija o Jugoslaviji nastala je , citiram, „iz potrebe da se napokon, na sažet, pregledan, jednostavan način, jasno i nedvosmisleno deklariraju stajališta o tome kako bismo se danas, nakon svih iskustava s jugoslavenskom idejom i stvarnošću jugoslavenske države, imali (mogli, morali) odnositi prema onome što je Jugoslavija kao povijesna činjenica bila, što nam je ona dana kao uspomena, utvara, mit, i, uopće. Gdje joj je mjesto u suvremenom hrvatskom društvenom imaginariju.“ Da se, kratko rečeno, Jugoslaviju definira i arhivira. S naglaskom na arhiviranju.

Ne ću prepričavati cijelu Deklaraciju koja opisuje sudbinu Hrvatske i Hrvata u obje Jugoslavije, posebno komunističke. Tek citiram završne rečenice: „Najodvažniji među Hrvatima pružali su otpor režimu i završavali u tamnicama i na grobljima. Takvi su uzor novim generacijama, no da nije bilo običnog, svakodnevnog, prosječnog Hrvata, koji se unatoč svim nedaćama nije predavao, ne bi bilo ni Republike Hrvatske: on i njegova obitelj pobijedili su Jugoslaviju.“ Vrlo točno.

Jezik naš svagdašnji

Kada čovjek čita koliko jezika ima na svijetu, a još više koliko ih je bilo pa nestalo, zahvalan je i začuđen nad opstankom hrvatskoga. Taj divni, bogati, veličanstveni jezik izdržao je sve barbarske napade i negiranja, a sada mu jezikunutarhrvatska čeljad sitnim ubodima nastoji narušiti standard (što je nemoguće) i normu (što je moguće). O jednom od tih uboda pisao sam stotinu puta, to jest o nestanku povratnih glagola.

Pridonose tomu ne samo mediji, nego i udžbenici iz – hrvatskoga jezika. Sin moga znanca, pismeniji od udžbenika, zastao je nad rečenicom „Zašto lastavice sele u jeseni“. Dijete zna razmišljati: tko to seli lastavice, upitao se, i kako ih seli, zrakoplovima, autobusima ili dronovima? Ma ne, one se same sele, zaključio je, pa umetnuo velikim slovima SE da svima bude jasno. Eh, da je više takve djece. I još više odraslih. Jedina je sreća da se lastavice u proljeće vraćaju, za razliku od povratnih glagola koji se često ne vrate i napokon će, ako se stvari tako nastave, ostati negdje u sjevernoj Africi. A autori (autorice) rečenog udžbenika, sve dr. sc., doći na svoje.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori