Z. Došen: SAD, židovski lobi, rasizam, Holokaust i forsiranje hrvatske krivnje

Vrijeme:12 min, 51 sec

 

U više od šest desetljeća čitanja knjiga i raznih zapisa o zločinima nad Židovima za vrijeme 2. svj. rata nigdje nisam našao da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske ikada naredile da se nekoga ubije zato što je Židov, Srbin. Nigdje nisam našao da je neki nacist bio osuđen za ubojstvo Židova, ali sam našao da je prijeki sud Nezavisne Države Hrvatske 1942. u Zagrebu na smrt osudio djelatnika Ustaške nadzorne službe Zvonka Devčića zbog ubojstva jednog židovskog para iz pohlepe za njihovim stanom. Kad je Devčić strijeljan, nitko od njegove rodbine, među kojima je bila i ‘ustaška majka’, baba Manda Devčić, i njezini sinovi ustaški časnici Krune i Ivan, nisu mu došli na pogreb.

U Americi, kao i drugim demokratskim državama, na početku kampanje na predsjedničkim izborima, koji se održavaju svake četvrte godine, vrlo je teško predvidjeti tko će biti pobjednik. Kandidati će neizbježno imati različite poglede na domaća pitanja: poreze, zdravstvo, obrazovanje, imigraciju, pobačaje i, naravno, “gay-brakove”, a vruće debate nastat će i o pitanjima vanjske politike, što se treba poduzeti u pogledu ruske agresije na Ukrajinu, kako zaustaviti Iran u proizvodnji nuklearnog oružja, o opasnosti od naglog ekonomskog i političkog uspona Kine, borbe protiv islamskog terorizma, globalnog zagrijavanja i kako zaustaviti eroziju američkog međunarodnog ugleda.

Na ovim i mnogim drugim pitanjima može se među kandidatima očekivati vrlo različita mišljenja i oštra suprotstavljanja. Ali, po pitanju kolosalne pomoći Izraelu, pitanju koje se na svim izborima među prvima postavlja svakome kandidatu za najvišu poziciju u najmoćnijoj svjetskoj sili, možemo biti sigurni da će se svi kandidati bez razlike i neovisno o političkoj orijentaciji ne samo slagati, nego će govoriti potpuno istim jezikom i natjecati se obećavati koji će od njih za Izrael više učiniti ako pobijedi na izborima.

Svaki od njih ističe da će, bude li izabran, Amerika u svim okolnostima nastaviti čvrstu obranu izraelskih interesa.

Nijedan od kandidata na izborima u SAD-u ne će se usuditi kritizirati Izrael…

Nijedan od kandidata neće se usuditi kritizirati Izrael za zločine nad Palestincima, Libanoncima ili za bilo što drugo ili sugerirati da bi Amerika trebala na Bliskom i Srednjem istoku primjenjivati više uravnoteženu politiku. Itko tko bi se usudio izjaviti nešto takvo može biti siguran da će istoga časa biti odbačen u stranu i da će njegova politička karijera time biti završena.

To pravilo ne vrijedi samo za predsjedničke kandidate, nego i za sve kandidate za kongres, senat, čak i za gradonačelničke i druge kandidate lokalne uprave.

Dva amigosa: izraelski premijer Netanyahu i ruski predsjednik Putin Kremlju 30. siječnja 2020.

Zašto se to događa? Zašto je kad je u pitanju židovska država među predsjedničkim i drugim kandidatima tako malo nesloge kad je među njima tako duboka nesloga oko svih drugih važnih problema s kojima su Ujedinjene Američke Države danas suočene i kada svatko zna da je američka politika spram Bliskom istoku odavno otišla krivim smjerom?

Zašto kandidati ne vide u Izraelu nikakve mane kad vrlo dobro znaju da je velik broj američkih građana, iz mnogo razloga, duboko kritičan prema tom njihovu ponašanju, a najviše zato što su isti ti kandidati uvijek spremni kritizirati mnogo toga što se događa u drugim državama?

Zašto nijedna druga država na svijetu osim Izraela ne uživa takvu odanost američkih političara?

Neki tumače da je to zato što je Izrael za Ameriku od vitalne strateške važnosti i da je Izrael Americi neophodno nuždan partner u borbi protiv terorizma.

Drugi smatraju da je posrijedi silan moralni razlog jer da je Izrael jedina država na Bliskom istoku koja “dijeli američke vrijednosti”.

Izrael promiče svoje nacionalne interese, pa i na štetu SAD-a

Ali nijedan od tih argumenata ne drži vodu. Prisna suradnja Amerike i Izraela ne čini rat protiv terorizma lakšim, nego mnogo težim, jer razlog za golemu većinu terorističkih akcija uperenih protiv Amerike jest upravo ta njezina jaka pupčana veza s Izraelom.

Može se razumjeti da je za vrijeme Hladnoga rata Izrael za Ameriku značio neku vrstu predziđa, no poslije nestanka tog “rata” g. 1990. on jedino može biti strateško opterećenje. Ipak, nijedan od tih častohlepnih političara ne usudi se to reći.

Može se postaviti pitanje kakvu strategijsku važnost za Ameriku ima Izrael, koji se ponekad ponaša kao njezin vjerni saveznik, a istočasno šuruje s njezinim neprijateljima. Kao i sve druge države (osim Hrvatske), Izrael se u prvom redu brine o svojim interesima i uvijek kada je to bilo od koristi za njihovu državu Izraelci su bili spremni na radnje suprotne američkim interesima. Jedna od njih bila je i tzv. Afera Lavon, kada su 1954. izraelski agenti, da bi pokvarili dobre odnose između Amerike i Egipta, pokušali u američko veleposlanstvo u Kairu i druge američke i britanske državne urede postaviti eksplozivne naprave. Druga je opet ona kad su 1979. – 1980. američki diplomati i drugo osoblje veleposlanstva u Iranu držani kao taoci; Izrael je tada Iranu tajnim kanalima prodavao oružje, među kojim je vjerojatno najviše bilo onoga koje je dobio od Amerike. Pored prodaje oružja američkim neprijateljima, Izrael je zemljama tzv. trećeg svijeta, uključujući i Kinu, prodavao američku tehnologiju, koju je, kao i sve drugo, dobio od Amerike, a da za nju nije platio ni jedan šekel.

Jedna od tih radnji u novije doba jest i onaj pokušaj prodaje Hrvatskoj zastarjelih zrakoplova “F 16”, koje im je nekoliko godina prije toga darovala Amerika.

Ne zato što je Izrael “jedina demokracija u tom dijelu svijeta”, nego zbog moći izraelskih lobija

Najglasnije i najučestalije opravdanje američkih političkih lidera je da Izrael ima taj specijalni status jer je on “jedina demokracija u tom dijelu svijeta”. Ali ne kažu za koga je on tako demokratičan.

Ne postoji nikakav uvjerljiv moralni razlog za američke nekritičke i beskompromisne odnose s Izraelom. Pa iako tu postoji neki moralni razlog za opstojnost Izraela kao države i budući da Amerika kao “glavni pobornik demokracije” smatra svojom dužnošću braniti Izrael kao “jedinu demokraciju” u tome dijelu svijeta, Amerika bi, zbog stalnih progona palestinskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta i brutalne odmazde za svaki pa i najmanji napad, morala ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog moralne obveze prisiliti Izrael na humanije i pravednije postupanje.

Jedan od glavnih razloga zašto su američki političari tako jednostrani jest silna moć židovskih lobija, sazdanih od raznih židovskih udruga, organizacija i bogatih i superbogatih pojedinaca koji u Americi u svojim rukama imaju silnu ekonomsku i političku moć.

Nije to nekakav ujedinjeni pokret, niti nekakva konspirativna “kabala” (kabbalah) koja kontrolira Ameriku, kako nekakve naše usijane glave stalno govore. To je jednostavno jedna moćna interesna grupa čiji je cilj bezuvjetna obrana i promocija Izraela i neprestano vršenje pritiska na šefove američke vanjske politike. Izraelski lobi najmoćnija je interesna grupa u Americi, koja ne želi (i ne dopušta) da ijedan američki političar za bilo što kritizira Izrael, nego da ga tretira kao 51. državu Sjedinjenih Američkih Država. Svi, republikanci, demokrati i svi drugi, strahuju od gnjeva te silne grupe lobista i svaki onaj tko bi joj se u bilo čemu usudio suprotstaviti može biti siguran da će na izborima biti gubitnik.

Izraelska moć je u židovskoj dijaspori

Američki Židov, sada pokojni, Leon Uris napisao je 1958. knjigu (fikciju) “Exodus”, u kojoj su Židovi prikazani kao žrtve i junaci, a Palestinci i Arapi kao lopovi i kukavice. Do sada je, većinom u Americi, prodano više od 20 milijuna primjeraka te njegove knjige.

Pokojni Eli Wiesel, Židov rođen u Mađarskoj, koji je kao šesnaestogodišnjak preživio nacističke logore smrti, u Americi je napisao 70 knjiga u kojima ističe da Židovi “nikada nisu bili ubojice, nego uvijek žrtve”. Pokojni Eli zaboravio je da su dvanaest glavnih drmatora u boljševičkoj revoluciji i Crvenom teroru koji je uslijedio bili Židovi. Da je u onih prvih sedam najkrvavijih godina Leon Bronstein “Trocki” zapovijedao crvenim hordama koje su izvršile grozne masakre nad nevinim “buržujima” i “kulacima”. Da su, kako pišu i neki židovski povjesničari, Rapoport, Salo i dr., najkrvoločniji agenti zloglasne Čeke u Ukrajini, bili Židovi. Da su Židovi bili i gotovo svi vodeći boljševici u Mađarskoj: Bella Kun (Kohn), Matyas Rakosy (Rosenfeld), Tibor Szamuely, Jenö Gerö, Arpad Szakasits, Ana Kelty i niz drugih, koji su nad mađarskim narodom izvršili grozna zločine.

Rasizam

Neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, među kojima su na vodećem mjestu Židovi, stalno melju o tzv. rasnim zakonima, ali svoj rasizam kriju kao zmija noge.

U deklaraciji utemeljenja Izraela kao nezavisne države, 14. svibnja 1948., stoji da Ujedinjeni narodi priznaju pravo židovskoga naroda da stvori svoju državu i da Židovi proglašavaju uspostavu židovske države u Eretz-Yisraelu te da je nova država država suverenoga židovskog naroda u njegovoj vlastitoj zemlji. U jednom svom govoru u Knesetu prvi predsjednik Izraela David Ben-Gurion naglasio je da “svaka Židovka koja, ako to ovisi o njoj, ne rodi barem četvero zdrave židovske djece izbjegava vršiti svoju dužnost prema (židovskom) narodu isto kao i vojnik koji izbjegava služiti u obrani svoje države”.

Za sve je uvijek izgovor Holokaust, zločin koji ne zastarijeva. U redu! Nitko ne može nijekati zločin koji su nacisti počinili nad židovskim narodom. Onima koji ga niječu savjetujem da pročitaju knjigu “Schindler’s Legacy” (ne „Schindlers List“). Ali može li Holokaust biti opravdanje za progon 700.000 Palestinaca, koje su Židovi doseljeni iz raznih zemalja Europe samo pri utemeljenju svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta? David Ben-Gurion doseljenim je Židovima tada rekao: “Mi moramo pod svaku cijenu spriječiti njihov povratak”. Između 1948. i 1968. Izraelci su s lica zemlje izbrisali više od 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovska naselja, a iz desetak gradova protjerali su sve Palestince.

Poslije tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su sa Zapadne obale prognali 250.000 Palestinaca i s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca.

Za vrijeme prvoga masovnog protesta (Intifade) 1987. – 1991. protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze izraelske obrambene snage razdijelile su svojim vojnicima i policajcima palice i poticale ih da s njima palestinskim demonstrantima lome kosti. Švedski ogranak organizacije “Spasimo djecu” (Save the Children) objavio je 1990. izvješće u kojemu su detaljno opisane posljedice tih poticanja na palestinskoj djeci na okupiranim prostorima, gdje stoji: “U prve dvije godine 23.600 djece trebalo je liječničku pomoć za ozljede od batinanja. Trećina te djece bila je mlađa od 11 godina. Petina ih je bilo ispod šest godina. Četiri petine djece imala su ozljede na glavi i gornjim dijelovima tijela, a mnoga su imala višekratne lomove kostiju. Oko 7.000 djece ranjeno je iz vatrenog oružja, a 106 je ubijeno.”

Svi koji se Izrael usude kritizirati za bilo što, židovske cionističke organizacije proglašavaju antisemitima.

Saudijska Arabija

Druga država za koju ne vrijede nikakvi međunarodni propisi, UN rezolucije ni tribunali jest Saudijska Arabija, rigidna beduinska monarhija u kojoj sva vlast i sva bogatstva pripadaju kraljevskoj kući sa sedam tisuća ‘prinčeva’, parazita koji žive na grbači ostalih 29 milijuna siromašnih Arapa. Tu civilizacijski tisuću godina zaostalu tvorevinu, u kojoj se, kao u neka tamna srednjovjekovna vremena, za najmanji prekršaj vehabijskog šerijatskog “zakona” sijeku udovi i glave, Amerika opskrbljuje oružjem i ratnom tehnikom i na vlasti drži “dinastiju” beduina koji su do njihova ustoličenja 1932. živjeli pod šatorima i muzli deve. Zahvaljujući američkoj ovisnosti o njihovoj nafti, ti beduinski “kraljevi i prinčevi” danas raspolažu fabuloznim bogatstvom, žive u pozlaćenim palačama. Za njih ne vrijede nikakvi međunarodni propisi pa ni sankcije Rusiji poslije agresije na Ukrajinu g. 2014.

Kako daleko sa svojim ekstravagancijama idu ti beduinski klauni moglo se vidjeti za vrijeme posjeta princa prjestolonasljednika Salmana bin Abdulaziza Putinu g. 2017. Kad je Salman u moskovskoj zračnoj luci Vnukovo izlazio iz zrakoplova, njegova je posluga spustila njegove pozlaćene pokretne stube, eskalator, na koje pod prijetnjom smrti, nije smjela stati ničija noga osim njegove. Ali, kako “šejtan” nikada ne miruje, eskalator se pokvario i kralj je umjesto vožnje bio prisiljen pješice sići iz zrakoplova. Nije poznato koliko je glava za taj “zločin” poslije odrubljeno. U dva najbolja hotela u Moskvi, koji su morali biti ispražnjeni prije njegova dolaska, s kraljevom pratnjom od 1.500 Arapa u Moskvu su dopremljeni i njegovi kuhari, pokućstvo, sagovi i hrana.

Kralj i Putin potpisali su niz ugovora, među kojima je i ugovor o dostavi raketa S-400 i druge nove ruske ratne tehnologije Saudijskoj Arabiji, za koje će ona platiti ulaganjem u modernizaciju ruske energetike.

Ali najveća pljuska ne samo Americi, nego čitavu svijetu jest dogovor Salmana i Putina da će svoj prethodno ugovoren pakt o drastično smanjenoj proizvodnji nafte, koja je glavni uzrok za visoke cijene koje Putinovu Rusiju spašavaju od ekonomskog kolapsa. Sad svima treba biti jasno kako je saudijski prjestolonasljednik Muhamed bin Salman uspio nagovoriti Putina na onu zamjenu zarobljenika u kojoj je oslobođen i jedan Hrvat.

Najdraži narod

Slušam kako Jakov Sedlar u interviewu na Televiziji Slavonije i Baranje govori da su Izraelcima Hrvati jedan od najdražih naroda i da je među pravednike u memorijal Yad Vashem upisano 129 Hrvata.

Ali očito je da su Židovi i u izboru pravednika vrlo selektivni. Oni vrlo dobro znadu da časne sestre i svi drugi koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj spašavali Židove ne bi to mogli učiniti da im hrvatske vlasti nisu u tome tajno pomagale ili, kad to nije bilo moguće, gledale kroz prste. To svjedoči i ovo pismo, pa pitam zašto i njegov autor ne bi mogao biti proglašen pravednikom?

Pismo poglavnika NDH Ante Pavelića

Na to se u svojoj knjizi osvrnuo i pokojni Nikola Štedul; on piše kako je, dok su se predstavnici hrvatskih vlasti pravili da to ne vide, njegov otac Židove spašavao i provodio prema Italiji

Nema sumnje da Židovi sve to znadu i baš bi oni trebali biti među prvima koji traže da se Jasenovački mit na znanstven i nepristran način jednom zauvijek preispita. Ali bez obzira na sve dokaze oni i dalje na Shoah – Yad Vashem na internetu i na svim drugim forumima tvrde da je u Jasenovcu pobijeno 37.000 Židova i 500.000 Srba. Nekima ni to nije dosta pa pišu i govore da su Hrvati bili gori od Nijemaca.

Ali za neki razlog eksterminaciju Židova u logorima u Srbiji skoro nigdje ne spominju, a kada i spominju, onda ističu da su sve to činili Nijemci.

U više od šest desetljeća čitanja knjiga i raznih zapisa o zločinima nad Židovima za vrijeme 2. svjetskog rata nigdje nisam našao da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske ikada naredile da se nekoga ubije zato što je Židov, Srbin. Nigdje nisam našao da je neki nacist bio osuđen za ubojstvo Židova, ali sam našao da je prijeki sud Nezavisne Države Hrvatske 1942. u Zagrebu na smrt osudio djelatnika Ustaške nadzorne službe Zvonka Devčića zbog ubojstva jednog židovskog para iz pohlepe za njihovim stanom. Kad je Devčić strijeljan, nitko od njegove rodbine, među kojima je bila i ‘ustaška majka’, baba Manda Devčić, i njezini sinovi ustaški časnici Krune i Ivan, nisu mu došli na pogreb.

Isto se dogodilo i s tabornikom u Cazinu Alijom Osmanovićem i njegovih sedam ortaka, koji su se po noći prikradali u pravoslavna sela i na divljački način ubijali nedužno pučanstvo. Kad je saznao za te zločine, tamošnji svećenik fra Marijan Jakovljević je Osmanovića prijavio hrvatskim vlastima. Osmanović je odmah pozvan u Zagreb, gdje je uhićen i strijeljan. Nekoliko dana poslije toga istu sudbinu doživjeli su i njegovi ortaci.

 

Povezani sadržaji:

DR Stjepandić: Poznajete li neku drugu državu pod nacističkom vladavinom, gdje je razmjerno toliko puno Židova preživjelo holokaust?

Darko Daran Bašić: Srbija uz Hitlera

 

Zvonimir R. Došen/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori