Hrvatske kronike H. Hitrec: Srbi na okup, u blizini restauriranoga Vodotornja

Vrijeme:9 min, 47 sec

 

Sredinom listopada 2022.

Iznenađujuće toplo, politički nekorektno nazvano bablje ljeto (je li pravo ljeto muško?), šume u koloru, na Žumberku sam iznenadio obitelj puhova u pretincu kredenca, razbježali se osim jednoga kojega je Hitrecdohvatio moj pas, ubojica s dječjim licem, divlja životinja koja se u šumi vraća korijenima. Pokušaj reanimacije nije uspio.

Šuma živi svojim životom, naizgled lijepa posebno u jesenskom ruhu, ali se u njoj događaju barbarski napadi na slabije i sporije, što nije slučaj u ljudskomu svijetu gdje vladaju civilizirani odnosi i običaji, nema nasilja I ratova. Bazinga. Ima li čovječanstvo sreće? Ima. Proučavatelji svemira tvrde da se taj neizmjerno i neshvatljivo velik organizam trenutno nalazi u mirnijem stanju, i tako već milijunima godina, a kada će opet poludjeti, ne zna se. S te smo strane, znači, mirni, pa se bojimo samo udara većeg asteroida, na što Ameri imaju odgovor – poslali letjelicu koja se namjerno zabila u neko manje tijelo i skrenula ga s putanje, navodno, pa sada valjda imamo nebeski štit. Loša je vijest da se asteroid od kojega strepimo već odavno nalazi na Zemlji, u Kremlju, i s njega se iskrcao elijen nalik Putinu, a drugi se uputio u Peking, što su ostale zemlje i ljudi prekasno shvatili i sada se dovijaju kako uspostaviti nebeski štit iliti kišobran za obranu od poludjeloga tipkača po gumbima i novoga, tehnološki profinjenijega Mao Tse Tunga koji je uz pomoć corone stavio Kineze pod nadzor do sada neviđen u svijetu, te će poslušno ginuti za Tajvan.

U spomenuti europski štit Hrvatska nije uključena, barem za sada. Ali trudimo se. Kupuju li Capak i društvo zalihe joda, ne znamo, za sada kupuju i dalje samo cjepivo protiv corone, pa ako dođe do najgorega možemo samo jodlati.

U vojnom smislu mi smo još dobra stara klasika, a modernizirat ćemo se tek nakon nuklearnoga rata ako ga nedajbože doista bude, sa stožerom u Hušnjakovu odakle su neandertalci huškali jedni druge protiv homo sapiensa i Porfirijeizgubili bitku. Da su uspjeli, ne bi se rečeni navodno pametni homo brzo razvijao tehnološki i na druge načine, i ne bi Zemlja danas bila u opasnosti da ju homo uništi, svi bismo se mirno grijali uz vatricu, jedan bi mamut bio dovoljna potrošačka košarica za mjesec dana, a s dovoljno sjekira doskočili bi i inflaciji raznoraznih grabežljivaca, plaćalo bi se u naturi, a ne eurima koji se upravo naturaliziraju u Hrvatskoj koja je preplavljena divinizaciijom eura s najviših mjesta, da smo ostali na “ustaškim kunama“ mirovine bi bile manje, a i plaće, poručuju nama blesavima. Iz Srbije nema pohvala što u Hrvatskoj nestaju kune, jest, to je samo trik, kažu, kune odlaze, ali Hrvati ostaju ustaše. I nemaju Hrvati nebeski štit protiv nebeskoga naroda, čiji su pripadnici u manjoj mjeri ipak ostali u ustaškoj državi, a tomu se može doskočiti isprva manjim mirnodopskim specijalnim operacijama kao u nedjelju u Vukovaru gdje je Porfirije dovukao cijeli Sveti arhijerejski sabor baš na dan pogibije junaka Blage Zadre, u čijoj pogibiji, ali i općoj neprijateljskoj genocidnoj navali na Hrvate SPC nije sudjelovao, pa neka njih u Vukovaru, vele idioti. Nije vladika Lukijan, recimo, u srpnju 1991. zahtijevao da se Vukovar „oslobodi“ i grad postane upravo, kulturno i duhovno središte srpstva, što košta da košta dodao je vladika Atanasije Jevtić, a vladika Filakret uzeo mitraljez da bude svijetli i sveti primjer. No dobro, spomenuti više vjerojatno ne igraju za reprezentaciju, nema ni patrijarha Pavla, ni Irineja koji je Hrvatsku svodio na Zagrebačku županiju, ostao je samo Perić koji na svoj dobrohotan, ha, način, u promijenjenim prilikama radi točno po onoj uputi koja kaže da Vukovar treba pretvoriti u kulturno i duhovno središte, valjda finsko. Na tom je tragu blagoslovio crkvu sv. Nikolaja, te Srpski dom (za dom!) u Vukovaru, uz blagoslov hrvatske Vlade koja je nešto promrmljala samo u svezi s pogrješnim datumom, a inače je sve u redu. Štoviše, bila je ondje i potpredsjednica Vlade. Koje Vlade ? Pa hrvatske Vlade. Uz nju arhitekt novije hrvatske političke koalicije, Pupovac, a vidjeli smo i Stanimirovića koji je devedeset i prve ušao u Blago ZadroVukovar u odori neprijateljskih trupa, ušao u posljednje ustaško uporište iz kojega su zatim izvedeni i izneseni ranjeni hrvatski branitelji i odvezeni na Ovčaru. O SPC odličju Šešelju sramotno je i govoriti.

Znači, Srbi na okup, u blizini restauriranoga Vodotornja. Novoizgrađeni Srpski dom. U blizini Vukovara je Tovarnik gdje skupina hrvatskih domoljuba već desetljećima pokušava završiti Matošev dom, odnosno rodnu kuću najhrvatskijega pjesnika i kulturni centar uz nju, ali u Zagrebu odmahuju rukom, pa i Matica hrvatska koja je bila blokirala rečene žitelje Tovarnika sve do slanja na bubanj, a kako će se postaviti novo vodstvo Matice, još je nejasno.

U Vukovaru je zato dostojno komemorirana pogibija Blage Zadre, što je bilo lijepo za vidjeti, i Hrvatska je vojska bila ondje, pa i njezin poglavar Milanović koji je u međuvremenu razumio koliko je hrabrosti zahtijevala obrana Hrvatske u najtežim mjesecima, obrana u kojoj doduše nije sudjelovao kao ni njegov banski oponent, ali nikada nije kasno, je li. Iskupio se djelomično za odnos prema braniteljima u vrijeme svoga premijerskog mandata, djelomično velim. Ne zaboravljamo pokušaj nasilnog uvođenja ćirilice, s kojom je u svezi i Porfirijeva pojava u Vukovaru ovih dana – naime, taj je događaj (događaji) trebao anulirati neuspjeh u popisu stanovništva, to jest nedovoljan broj Srba u Vukovaru da bi se zakonski uvela ćirilica uz latinicu, da, trebalo je tako, manifestno, malo podignuti potištene, licemjerno usput izjednačavati agresora i žrtvu uvijenim riječima o plemenitom spomenu na jedne i druge. Pravoslavlje malo smiješati sa svetosavljem, za bolju budućnost. Svi smo mi kršćani, zaključak je. Nije rečeno je li kršćanski oružanom silom ući u susjednu državu, okupirati velik dio njezina teritorija, ubijati, klati i silovati, „pomicati granice“, što bi rekao Perić Porfirije. E, moj Periću. Kako će na kraju izgledati Dnevnik maloga Perića, nije teško naslutiti.

Uspomene i daleke zemlje

Tako ja, u istomu danu ili u razmaku od jednoga, ulazim u mjesta moga školovanja. Prvo u zgradu koju je televizijska serija učinila opće poznatom, školu u Kušlanovoj gdje sam grijao klupe u višim razredima pučke, a zatim u III. gimnaziji. Povod: okrugla obljetnica o kojoj će još biti riječi. Zatim navečer u vijećnici Filozofskoga fakulteta koji nisam često posjećivao ni kao student, a diplomirao komparativnu književnost u neuobičajenim okolnostima, jer se Indija Hrvatskadiplomski kod Ive Hergešića pretvorio u bocu konjaka. Ali zgrada ipak budi uspomene na prvu polovicu šezdesetih i sve one starije ili mlađe od mene studente i studentice, uglavnom svojeglave i čudne tipove koji su, baš zato što su takvi bili, poslije u životu postigli više no onih s drugih odjela, u novinarstvu i književnosti, u kazalištu i drugdje. Znači, pola stoljeća nisam stupio nogom na taj Fakultet, nije bilo razloga. Sada jesam. Povod: zbornik o hrvatsko-indijskim odnosima – trideset poglavlja za trideset godina diplomatskih odnosa dviju zemalja, glavni urednik pročelnik Odjela za indologiju Ivan Andrijanić, urednici Mislav Ježić (prognan s FF-a), Ružica Čičak-Chand i Darko Žubrinić. Suradnici mnogi, među njima i potpisnik ovih redaka. A da je instruktivno, jest. Tiskana na engleskom jeziku (da na kojemu bi) velika je to knjiga koja uz veze i odnose Hrvata i Indijaca priča priču o mnogim hrvatskim sudbinama u dalekom svijetu, iz onih vremena kada je bio doista dalek. Prva od četiri velike cjeline govori o političkim i gospodarskim relacijama, zalazi u povijest prve polovice dvadesetoga stoljeća izvrsnim tekstom akademika Mislava Ježića i usporednim životopisom Stjepana Radića i Mohandasa Karamchanda Gandhija, blizanaca u politici nenasilja, a oba pala kao žrtve nasilja, atentata. Radić i Gandhi nikada se nisu susreli, što je vječna šteta, ali je vođa hrvatskoga pokreta dobro poznavao Gandhijevo djelovanje. Nadalje je objavljen napis Ružice Čičak-Chand o pokretu nesvrstanih i plovidbama jugoslavenskoga diktatora u Indiju i drugdje. Sljedeća i vrlo zanimljiva cjelina posvećena je misionarima Hrvatima kao što bješe plemić Nikola Ratkaj, pionir indologist Filip Vesdin, isusovac Pavao Mesarić, Anton Vizjak i fra Ante Gabrić. Sljedeća poglavlja posvećena su književnosti, kulturi, religiji, znanosti. Antun Mihanović bavio se, osim hrvatskom himnom, više-manje amaterski i indologijom, kao i Pero Budmani, Vladimir Mažuranić nadahnuo je Ivanu da napiše (nedovršeni) roman o Jaši Dalmatinu, Tin Ujević napisao i objavio niz tekstova o indijskoj kulturi, a Josip Hitrec (Joseph George Hitrec) nakon trinaest godina provedenih u Indiji fascinirao američku čitateljsku publiku romanima i novelama iz indijskoga života. Oduševljena Indijom bijaše i Vesna Kreković gandhiKrmpotić, a genijalnom je hrvatskom slikaru Kristianu Krekoviću Gandhi pozirao u pariškom atelieru. U znanosti se posebno ističe utjecaj fenomena Chandre na hrvatske matematičare. Da, zaboravio sam: knjiga završava Andrijanićevim prikazom indološkoga i ne samo indološkoga rada akademika Mislava Ježića, zakonitoga nasljednika Radoslava Katičića.

Završna poglavlja ionako za temu imaju indologiju, od početnih predavanja sanskrta u Zagrebu do znanstvenika koji su nastojali da indologija postane stalnom katedrom na Filozofskom fakultetu (Čedomil Veljačić, Sveto Petrović) i konačnim uspjehom filološkoga diva Radoslava Katičića 1959. godine. Skupina jezika na sjeveru Indije naziva se novoindoarijskim jezicima, kojima je zajednički predak staroindoiranski. Svi su indoarijski jezici u rodu s hrvatskim jezikom, odnosno baltoslavenska grana s hrvatskom grančicom. Eto, zato su indijski jezici, pa onda i sanskrt i hindski naravno, genetski srodni hrvatskom, što je lako dokazati sličnošću mnogih riječi.

Nego, spomenuo sam slikara Krekovića o kojemu se tako malo znade u Hrvatskoj. Na spomenutom predstavljanju knjige o hrvatsko-indijskim vezama, pokazuje mi Darko Žubrinić monografiju obavljenu na katalonskom, s velikim brojem reprodukcija sjajnih Krekovićevih slika, ne samo portreta u kojima je bio nenadmašan, nego i onih iz peruanskoga života (bio je i peruanski državljanin). Zaboravljeni genije, jest. A slike, koje nisu nestale ili uništene, izložene su u Muzeju Kreković koji je otvorila španjolska kraljica Sofija 1981. Živio je Kreković posvuda, uvijek sanjajući o Hrvatskoj u kojoj je umalo izgubio glavu nakon sloma NDH – suđeno mu je u komunističkom procesu, zločinačkoj skupini (Tin Ujević, Lovro Matačić, Kristian Kreković), a zatim je izbjegao zajedno sa svojom židovskom ženom, pijanisticom, i više se nikada nije vratio. Eto kako se sve nekako posloži: dan prije pisao sam pogovor za buduću knjigu odvjetnika Srećka Ilića o komunističkim sudovima, suđenjima i presudama od četrdeset pete do osamdeset devete, a suđenje Krekoviću, Tinu i pl. dirigentu Matačiću opširno je prikazano, zajedno s čuvenom Tinovom torbom, njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom.

Odlazili su slikarski i kiparski velikani u iseljeništvo, u mnogim razdobljima od renesanse do danas, neki iz političkih, Maksimilijan Vankaneki iz umjetničkih, neki iz drugih razloga, među njima i Maksimilijan Vanka koji se oženio Amerikankom, slikao beskućnike na newyorškim ulicama i freske u hrvatskoj crkvi Sv. Nikole u Millvaleu pokraj Pittsburga, snažno djelo.

Nedavno je Branko Ivanda snimio dokumentarni film o Vanki, nisam ga vidio, ali je sigurno dobar kao i sva Ivandina djela, a redatelj je u intervjuu korektno spomenuo dugogodišnji napor Mladena Jurana i potpisnika ovih redaka da kroz hribarovski HAVC proguraju igrani film o Vanki, bez uspjeha, premda je slikarev životopis više no zanimljiv, intrigantan, od zagonetna podrijetla do smrti u Meksičkom zaljevu. Nema sluha za igrane biografske filmove, ma nema sluha ni za štošta drugo, počam od ekranizirane hrvatske povijesti, a ako je što strano povijesno ili parapovijesno onda Hrvatska služi samo kao – lokacija. Služi, da, tužna sluškinjina priča. A vidiš, kažu gledatelji, ta Hrvatska i sama ima neku povijest, gledaj ta čuda, a kao da se srami, je li. Ne stidi se Hrvatska, nego bratija koja vuče konce u hrvatskomu filmu, no to je druga i duga priča, ratna priča, to jest priča o kulturnom ratu u kojemu su pobjednici već odavno muljatori s protuhrvatskim štihom. S tom bih pričom i završio današnje javljanje, a da ju zaokružim i vratim se Indiji, o Bože moj, koliko je filmova ondje snimljeno, više no igdje na svijetu. Dobar je dio „štancanje“ i podilaženje domaćoj publici, ali se iz te množine s vremena na vrijeme pojave istinski vrsna djela.

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori