Regionstvo i jugoslavenstvo nikad ništa drugo i nisu bili nego druga imena za velikosrpstvo

Izljevi nevjerojatnoga bijesa srbijanskih političara i medija, iznenadili su prošlih dana i oponente sadašnjoj hrvatskoj vlasti. Međutim, jedan je sveučilišni nastavnik u Zagrebu (podučava povijest), u Jutarnjem, 9. listopada 2022. iznio mišljenje da “hrvatski i srpski nacionalisti koriste jedni druge za igranje igrica.” (!!!). Kakva Ukrajina, kakva europska politika otpora osvajačima, kakve ustaše i ustaška vlada? Nacionalističke igrice. Za što konkretno hrvatski političari koriste srpske ‘nacionaliste”? Tko, kad, gdje i zašto? A navodno umjereni srbijanski portal B92, 6. listopada 2022. donosi ovu vijest: “Ranije jutros pojavila se informacija da je ustaški režim u Hrvatskoj na čelu s Plenkovićem stopirao uvoz ruske nafte u Srbiju preko Janafa”. Dakle, u Hrvatskoj je na vlasti ‘ustaški režim’ koji je nešto stopirao Srbiji. Što je u toj vijesti istinito, a što je ‘igrica’, kako to profesor opisuje? Dvije ružne laži u jednoj rečenici s portala B92, pokazuju da ni ovdašnji profesor (T. Jakovina) ne govori istinu.

Teško bi bilo nazvati ‘malom igrom’ lažnu tvrdnju da Hrvatska nešto stopira Srbiji, a još teže lažnu tvrdnju da Hrvatskom upravlja ustaški režim koji je, navodno, donio tu odluku. Valjda igrom žele nazvati samo to što pokušavaju Hrvatsku držati u srpskoj orbiti, iako već desetljećima nje tamo nema i ne će je biti. Ne treba više ni tumačiti, ni dokazivati da su se, voljom naroda, naši državni, politički i svi drugi interesi, povezani s pravom na prosperitet i na opstanak hrvatske države, okrenuli prema slobodnom svijetu razumijevanja, suradnje, međusobne potpore i poštovanja. Taj svijet nikako nije spreman samo mirno gledati, ničim izazvano razaranje slobodne Ukrajine.

Ustaštvo i nafta

Otpor volji hrvatskih državljana, koji nemaju interesa ni za kakve igre sa Srbima, ponegdje, još uvijek postoji i oko nas. Zastupnici interesa, protivnih toj volji, nisu se pojavili ‘mesićizacijom’ naše zemlje, kako je netko nedavno nazvao jedan primitivni pokušaj, nego puno prije, ali su neko vrijeme bili prigušili i prikrivali svoje djelovanje. Interes naše zemlje i interes aktivnih ‘nostalgičara’ za onim što je bilo u nedemokratskom poretku i u nametnutoj državi, ma kakva bila, nije isti, niti može biti isti. Neistine i obmane ne susrećemo više samo u skrivanim prostorima nego i na javnim pozornicama i u javnom govoru. Pri pokušaju upozoravanja na te aktivnosti, pomaže nam misao da ima dana kad neko posebno svjetlo obasja pojedine segmente ovostranosti, kako bi ih bolje vidjeli i razumjeli njihovo mjesto u ukupnom poretku. Jedan od tih dana u hrvatskoj političkoj stvarnosti bio je 6. listopada 2022.

Toga smo dana na domaćoj političkoj sceni mogli bolje uočiti tendencije i stremljenja aktera, kroz dovođenje pred saborsko povjerenstvo, radi svjedočenja o istini, osobe koju su mjerodavne državne institucije i formalno osumnjičile za protuzakonito postupanje, a na međunarodnoj je sceni odluka EU o sankcijama Rusiji i srpsko odbijanje sudjelovanja u tomu, završilo vrlo apsurdnim srbijanskim odgovorom: ostaju bez ruske nafte zbog ustaške Hrvatske. U domaćim političkim razračunavanjima, glasnogovornik oporbe je u Saboru ultimativno zahtijevao: ‘nek se maknu s vlasti’ oni koji je obnašaju. Kako bi se trebali ‘maknuti’: vlastitom voljom ili je to poziv nekome da ih ‘makne’? Ne spominju izbore.

Sadašnja optuživanja iz Srbije na hrvatsku adresu nemaju nikakve veze sa stvarnim događajima i povodima. Nekontroliranom retorikom Vučić i njegovi ljudi, optužbama za ‘ustaštvo’, pokušavaju zadržati homogenizaciju svojih birača. Danas će tamo i za iznenadnu vremensku nepogodu optuživati Hrvate (‘Ustaše’). Ali krivo bi bilo misliti da tu retoriku ne prati i njihovo prikriveno djelovanje u Hrvatskoj, koje se zaklanja iza ‘regionstva’ i ‘jugoslavenstva’, ali je zapravo posve usmjereno na promoviranje srpskih političkih ciljeva. A to regionstvo i jugoslavenstvo nikad ništa drugo i nisu bili nego druga imena za velikosrpstvo. Ozbiljan preokret, koji u toj dimenziji naših odnosa s drugima, nije bio posebno razmatran, bilo je hrvatsko pristupanje Europskoj uniji 2013. Hrvatima više nisu trebale nikakve ‘igrice’.

Dobri odnosi sa susjedima

Naime, Hrvatska je konačno zbiljski stala na put ponovnoga povratka među europske države. I Srbija je, naravno, to mogla učiniti. Ali nije. Što je naša zemlja više ulazila u euro-atlantske integracije, to je Srbija intenzivnije razvijala odnose s Putinovom Rusijom. I na to je, svakako, imala pravo. Na razinu hrvatske suradnje i sa Srbijom i s drugim susjednim državama i ubuduće će utjecati i to hoće li se orijentirati prema demokratskim standardima ili prema putinovskoj politici. Ali to ni u kom slučaju ne znači da će Hrvatska odlučivati umjesto Srbije, na koju će stranu, ili da ima što protiv suradnje s Rusijom. Ovdje govorimo o agresorskoj Putinovoj državi. Sigurni smo da su dobri odnosi sa svima, a posebno sa susjednim državama, prioriteti hrvatske vanjske politike. Nažalost, ostali su tragovi drukčijih politika, koje su htjele određivati nacionalne interese Hrvatima, umjesto njih samih.

Stoljećima smo do 1918. živjeli u različitim državnim vezama s drugim narodima i državama zapadnoga kulturnog i civilizacijskoga kruga. Narodi i države s kojima smo nakon Prvoga svjetskog rata morali početi zajednički život (osim Slovenije) imali su svoju povijest, tradiciju, kulturu, vjersku baštinu i identitet. Srbi su do pod konac 19. stoljeća, pet stotina godina živjeli pod Osmanskim Carstvom. Je li od 1918. do 2022. u odnosima između Hrvata i Srba, u novoj državi, ikad vladao sklad i sloga, je li to bilo možda obilježje vlasti komunista koje glorificiraju suvremeni ‘revolucionari’? “Hrvatska samo radi svoj posao, ono što radi već 81 godinu, kao što to radi od 1941. godine do danas – ništa se tu nije promijenilo”, rekao je Vučić po dolasku u Prag, početkom listopada 2022. Vučiću su i ustaše i komunisti i demokratska vlast u Hrvatskoj isti, jer su se odmaknuli od srpskoga trona.

‘Ovi Južni Slaveni’

Što provokatori danas priželjkuju? Da se i Hrvatska okrene Kremlju, kako bi se ‘složila’ sa Srbima? Projugoslavenski i prokomunistički orijentirani ljudi u Hrvatskoj, naime, uopće ne vjeruju da se Jugoslavija definitivno raspala prije više desetljeća. I svojim umišljajima maltretiraju sve one koji su zagledani u stvarni život i svijet činjenica. Hrvati su se uključili u euro-atlantska povezivanja, Srbija je izabrala drukčiji put. Vučićeva politika svakodnevno pokazuje koji su njezini prioriteti. Jedna od ljetnih provokacija 2022. u Hrvatskoj donosi tvrdnju da ‘i olovo plivati može ako se Hrvati i Srbi slože’. (“Kad se Srbin i Hrvat slože i olovo plivati može”). Tu su parolu ‘aktivisti’ ispisali na jednoj ploči latinicom i ćirilicom i pokušali je staviti na zgradu gradske uprave u hrvatskom primorskom gradu, u okviru jedne umjetničke manifestacije. Organizatori nisu dopustili postaviti tu ploču na spomenutu zgradu, a ‘izlaganje’ na nekom drugom mjestu jedan domaći, mladi čovjek nije dobro razumio, pa je ploču slomio i ostavio na kanti za smeće. Opravdanje svoga postupka je pokušao naći u uporabi ćirilice, iako izbor pisama nije središnji smisao provokacije, nego sadržaj: ‘sloga’ Hrvata i Srba. Ipak, izazivanje je uspjelo a ‘ćirilica’, kao razlog destrukcije ploče, dospjela je u naslove mnogih medija ne samo u našoj zemlji.

Korijene spominjanoj ‘slozi’, drugi su tražili u povijesti. “Ovo što se događa u Hrvatskoj važno je i za šire okružje, zar ne? Naravno da je važno. Svi smo mi još uvijek, htjeli to ili ne, na neki način povezani. Ovi Južni Slaveni u svojoj povijesti najčešće su bili robovi i sluge, Srbi, Crnogorci, Makedonci i jedan dio Bosne 500 godina pod Turcima, a Hrvati i Slovenci 500 godina pod Germanima. Ali pustimo politiku. Neka je đavo nosi…” (R. Šerbedžija, Večernji, 30.8.2020.). Najprije treba reći da te banalne simplifikacije ne donose ništa dobra: prvo, Hrvati (i Slovenci) nisu bili “500 godina pod Germanima”. Hrvatska je povijest toga razdoblje drukčije izgledala. Osmanlije su Srbiju pobijedile 1389. Hrvatska u to vrijeme nije bila ‘pod Germanima’ nego je unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva nastavila ratovati protiv osvajačkoga carstva Osmanlija, koje je u razdoblju 1454.-’63. anektiralo cijelu Srbiju, a 1463. je ‘pala’ i Bosna. Srbija je oslobođena Sanstefanskim mirom 1878., nakon 489 godina neslobode.

Regionska unija teatara

Hrvatska je, sva ta stoljeća bila dijelom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, što je prema Hrv. Encikl. “historiografska sintagma kojom se označava državna zajednica između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom što je nastala prihvaćanjem ugarskog kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskoga kralja (tradicionalan datum 1102. godine), a prestala je postojati raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918.” Glumac, dakle, nije rekao istinu. A njegova neistina dio je uvjerenja da postoji jedan, ‘troplemeni’ narod, ‘iste’ povijesti, ‘ropske i sluganske’ i zajedničke budućnosti. Taj je narod čak nazvan narodom jugo-slavena. Susrest ćemo se i s pokušajem revalorizacije ‘nasljeđa ljevice i zajedničkoga jugoslavenskog iskustva’, s glavnom postavkom da se etnički identitet, nije gradio kroz povijest, nego ga i danas netko može ‘uspostaviti’ (kao što je uspostavljen i narod ‘jugoslavena’).

Od jugoslavenskog ‘kpgt’ koncepta (kazalište-pozorište-gledališče-teatar), prije devedesetih prošloga stoljeća, do sadašnje Regionalne unije teatara, ništa se u njegovu pogledu na ‘umjetnost Regiona’ nije promijenilo. Oni rade na ‘slozi’. Spomenuti je glumac to tumačio i prije 1990., a posebno nakon 2000. i ‘useljenja’ u kulu na Malom Brijunu.

Prošle godine je, u 21. sezoni Šerbedžijina kazališta Ulysses, u kolovozu, u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu započeo ‘kazališni projekt Regionalna unija teatara (RUTA) Grupa Triglav’, u sklopu kojega su gostovale predstave kazališta iz Beograda, Sarajeva, Skoplja, Ljubljane i Podgorice. S ‘priprema’ Grupe Triglav u Beogradskom dramskom pozorištu ispratio ih je patrijarh Porfirije koji je bio nazočan početku susreta.

Nove veze ‘troplemenoga naroda’

Na mnogim se razinama u Hrvatskoj uvijek pravila distinkcija između osvajačkoga srpstva i tamošnjih ljudi, koji nemaju takav pristup suradnji s drugim narodima. I danas u Hrvatsku dolazi sve više turista iz Srbije, pa i onih koji u našoj zemlji nalaze sezonski ili stalni posao. U medijima koji izlaze u Hrvatskoj, u naše je vrijeme obilje priloga koji idu za smirivanjem međusobnih odnosa, iako je politička Srbija uglavnom na Vučićevoj, proruskoj strani i vrlo neprijateljski raspoložena prema Hrvatskoj. Mediji u Srbiji su naglašeno protuhrvatski orijentirani. Retorika aktivista regionskoga povezivanja’ malo se razlikuje od one iz 1918. koja se temelji na proklamaciji o jednom narodu, triju vjera? Ne samo što su jedan narod, kako tvrde, nego im je i povijest, stotinama godina bila ‘ista’, ‘vazalska’, ropska i sluganska, kako tumači glumac.

Na ‘novom povezivanju’ intenzivno rade ljudi koji se u Hrvatskoj prepoznaju kao zagovornici komunističkoga jugoslavenstva, a neki vjeruju da imaju i posebne promidžbene i obavještajne zadaće. Postali su glavnim domaćim akterima povezivanja na starim, iskušanim osnovama. Jedan ‘regionski’ umjetnik piše i drame o tomu kako se pojam nacije ne može zasnivati ‘na uspostavljanju etničkih razlika’. Srbijanska je politika, uz vrlo intenzivno naoružavanje, već nekoliko godina pojačavala i svoje promidžbeno djelovanje izvan Srbije. Hrvatska je posebno izložena tim pokušajima. Dijapazon je vrlo širok, od dijela medija u Hrvatskoj koje su kupili, do ‘cajki’, koje su se odmah nakon rata vratile u Hrvatsku.

Važna uloga pripada različitim kružocima, forumima i okupljanjima poput onih u utvrdi Minor na Malom Brijunu, gdje su instalirani čim su 2000. komunisti došli ponovno na vlast. Tomu su se stalno dodavali novi sadržaji. Posebno su se razmahala organiziranja raznih ‘regionskih manifestacija’ kroz ljeto, u hrvatskim primorskim gradovima. Svojim javnim manifestacijama nazive daju, uglavnom, na engleskom jeziku, ili ih obilježavaju teško razumljivim kraticama, kako bi se stvarao dojam posve različit od nakane i skrivenih ciljeva. Sve treba izgledati avangardno, moderno, lijevo, otvoreno i progresivno. Sadržaji su posve oprečni tim prividima. Ciljeve korčulanskih ljetnih okupljanja, jedan je od organizatora ovako prikazao :”Ovakvi skupovi su jezgre iz kojih se prije ili poslije mora razviti jedna, ja bih rekao, snaga koja će dovesti u pitanje postojeće stanje stvari. I to treba podržavati.” (A. Lešaja).

Rejugoslavizacija

Malo je bilo mjesta i gradova uz obalu koje ovoga ljeta nisu posjetile ‘regionske’ ekipe iz različitih kulturnih i estradnih djelatnosti. To su bili uglavnom aktivisti zamišljene rejugoslavizacije. Ne ćemo ovdje ulaziti u to u kojoj je mjeri strani faktor u sve to uključen, poticajima, ljudima i novcem. Rekosmo da ‘kpgt’ goste na Brijunima, već više od dvadeset godina, dočekuje R. Šerbedžija, koji tamo glumi, pjeva, recitira itd. Njegova supruga potpisuje režije većine brijunskih, beogradskih i drugih umjetničkih kreacija koje dolaze u Minor. Po ostalim mjestima i gradovima domaćini su tamošnji ‘nereformirani’ Titovi aktivisti, komunisti, orjunaši, feralovci, seminaristi s porfirijanskoga doškolovanja u Zagrebu i slični. Apostrofiranje glumca Šerbedžije je povezano s njegovom prosudbom o povijesnoj mijeni, o uzroku i naravi rata kojega Hrvati nazivaju obrambenim i oslobodilačkim, Domovinskim. (“Morao sam napustiti Hrvatsku jer je ona napala moju državu Jugoslaviju.”). Otišao je 1990., vratio se nakon rata.

Nije govorio istinu, o svom odlasku. Niti je on morao napustiti Hrvatsku (“jer je ona napala…”), niti je Hrvatska koga napala. Hrvatska je napadnuta. Govori o dvije države: njegovoj i onoj koja je napala njegovu državu. (Novinar ga, kasnije, u studiju televizije N1 pita: tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva? Šerbedžija: ‘Hoćete li vi mene ostaviti na miru, čovječe, ne želim o tom stvarima govoriti! Da se sad dignem iz studija?) (N1, 2016.). U toj državi, o čijem statusu, agresora ili žrtve agresije, ne želi govoriti, iako to prešućivanje odgovora implicira ozbiljnu moralnu insuficijenciju, Šerbedžija je danas, kako se dade vidjeti, vrlo moćan čovjek. (Govorimo o državi, a ne o domovini.)

Na Brijune se vratio 2000.,a 2011. je postavljen za profesora glume u Rijeci. Tamo je dobio stan i sve što uz to ide, ali Rijeka mu nije mogla sagraditi primjereno prostor za rad sa studentima, pa je napustio taj posao. Ne ćemo se ovdje zadržavati ni na povijesti Maloga Brijuna od 2000. nego ćemo još samo zabilježiti da je iz Beograda 2022. došla cijela ekipa odigrati jednu predstavu (Tramvaj zvan čežnja, u srpskoj verziji Tramvaj zvani želja). I nije premijera bila na Malom Brijunu, kako javlja Istra 24. Premijera je bila dva mjeseca ranije u Beogradu. Možda na brijunsku ‘premijeru’ Hrvatska nije potrošila ni jedne kune, a možda su ‘regionci’ uz svoje posebne razloge, došli i radi zarade i druženja tamo sa svojima, uz šum morskih valova.

Revolucionarna ’68.

Na južnoj strani Jadrana, članovi Udruge za promicanje ljudskih prava i građanskog aktivizma KaP, Udruga antifašista i Nova ljevica 2018. u Korčuli su pokrenuli Forum ‘kako bi oživili tradiciju društveno-humanističkih rasprava i potaknuli rasprave s lijevih pozicija o aktualnim političkim, društvenim i kulturnim pitanjima’. Tomu su dodali i debate o izazovima i nasljeđu ljevice pod nazivom Korčula after PARTY, koji će se baviti ‘revalorizacijom nasljeđa ljevice i zajedničkoga jugoslavenskog iskustva, izazovima novih lijevih politika i odnosima u regiji uz predstavljanje novih knjiga, predavanja i tribine’. Sve to je zamišljeno kao svojevrsni nastavak Korčulanske ljetne škole iz vremena vladavine komunista, koja je okupljala filozofe lijeve, pa i one staljinističke orijentacije. Posebnu su pozornost usmjerili obilježavanju 50. obljetnice studentske ‘revolucije’ iz 1968.

Zazivanje ‘revolucionarne 68.’ pokazuje zamrznutost uma u vremenu kojega više nema i retoriku koja je pod potpunim uplivom ondašnje ideologije. U njihovoj se pod/svijesti Jugoslavija još uvijek raspada. Ovu prosudbu potvrđuje i govor o uspomenama na korčulanska okupljanja filozofa oko časopisa Praxis. Već pripisivanje atributa ‘revolucionarna’ godini 68. upućuje na narav tih povezivanja. Problem je u tomu što o ‘revolucionarnosti’ 68. po svijetu postoje mnogi prijepori, a vrlo je malo afirmativnoga govora o slavljenju Che Guevare i kineskih komunističkih vođa. O pobuni mladih po Americi i Europi u to vrijeme vijetnamskoga rata i rasnih napetosti u SAD-u, pariških studentskih demonstracija napisane su mnoge knjige. Nemaju se baš čime hvaliti. O šezdesetiosmoj u Titovoj državi, jedva da bi se išta moglo napisati. Teško bi naime, bilo nazvati okupljanje studenata u Zagrebu i Beogradu nekakvim buntom, kad se oni nisu ni protiv čega bunili nego samo klicali vlasti Tita i Partije i zaklinjali im se u potpunu odanost.

‘Pobuna’ kroz slavljenje Tita

‘Pobunjenici’ su 1968. beogradsko sveučilište nazvali Crvenim univerzitetom Karl Marks, a zagrebački studenti su svoje nazvali Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a. Ali ni profesori u toj odanosti nisu zaostajali. Posebno revolucionari iz uredništva Praxisa. Glavni urednik G. Petrović je napisao i predložio da se, u ime svih, pošalje ‘pozdravni telegram drugu Titu’: “Studenti i nastavnici Zagrebačkog sveučilišta, okupljeni na svom ‘velikom revolucionarnom socijalističkom zboru’ u Studentskom centru, izražavaju ti punu podršku za dosljednu humanizaciju i revolucionarni preobražaj našega društva na načelima socijalističkoga samoupravljanja.” Prijedlog je prihvaćen. Tito je u javnom obraćanju studentima uzvratio s pohvalama.

U svim je istupima na Sveučilištu naglašavana ‘borba’ protiv ”buržoaske demokracije”, protiv političkoga pluralizma i višepartijskoga sustava. Novine su donijele vijest da je jedan student na zboru u Studentskom centru ‘dobio buran aplauz kad je rekao da na mitingu imaju mjesta samo komunisti, a nacionalist, šovinist i antikomunist nema što tražiti među njima.’ Tako je, vrlo sažeto prikazano, izgledala ‘revolucionarna 68.’ u zemlji ‘radničkoga samoupravljanja’. Nacionalizam se u vrijeme ‘pobune’ nije spominjao. To je došlo nakon dvije-tri godine. Tada su šezdesetosmaši imali s kime ući u oštar boj i ‘pobijediti’. Hrvatske su tamnice napunili ‘nacionalistima’ (a nacionalist je u onodobnom jeziku partije, bio ekvivalent današnjem Vučićevu nazivu za Hrvate – ustaše). Na Zapadu su slavili Che Guevaru, Mao Zedonga, Marxa i Marcusea. U Titovoj su državi željeli još više komunizma, još odlučnije nastupanje protiv kapitalizma (gdje i kako?) i potrošačkoga društva. I treće: čuvanje bratstva i jedinstva kao ‘zjenice oka svoga’ (sve do Vukovara i Srebrenice). Teško je razumjeti što danas na Korčuli želi evocirati ‘jugoslavenska ljevica’. Da i ‘olovo plivati može’?

‘Uspostavljanje’ etničkoga identiteta

Među aktivistima na Korčuli od početka je zapaženu ulogu imao i srbijanski aktivist, ‘beogradski pisac, pjesnik, dramatičar, glumac i režiser’ stanoviti Zlatko Paković. Ipak je prošlo neko vrijeme dok 2022. nije došao na naslovnicu Večernjega lista. I to zbog ‘proregionskoga djelovanja’. A njegova ‘umjetnička misija’ zahvaća i druge sfere života, posebno političke, s orijentacijom prema komunističkim zamislima o ‘vlasti’, etničkim ne/zadanostima i posebnoj misiji na prostorima ‘Regiona’. Ali to je samo jedan segment ‘regionske suradnje’. Paković je već nekoliko godina dijelom ‘revolucionarne ekipe’ koja putuje hrvatskom obalom. U Korčuli je on već 2018. tumačio smisao ‘strategije kazališnoga otpora’.

U Zadru je 2021. pripremio predstavu “Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom”. Inspiraciju za dramu je, kaže, pronašao u jednoj izjavi pape Franje koji je, navodno, rekao da je klerikalizam najveći grijeh kršćanske crkve. Zagrebački je novinar Pakovića susreo u rujnu 2022., tjedan dana prije razgovora za Obzor, “na Korčulanskom afterpartyju, među ostalim i na tribini o europskoj lijevoj misli i njezinu odgovoru na goruća pitanja”. I tamo je govorio o ‘uklanjanju dijalektičke drugosti’. Ljevica, kaže, opet mora biti ‘prijetnja koja vlastodršcima i financijskim moćnicima utjeruje strah u kosti’. Ali u Korčuli je borac protiv ‘dijalektičke drugosti’ promovirao i svoju knjigu, prema kojoj je nastala i drama praizvedena u Zadru. U jednoj od njezinih verzija “papa Franjo se usuđuje eksplozivom raznijeti Vatikan u zrak.” Koje ste vi vjere, pita Pakovića novinar Pofuk? “Ja sam ateist”, odgovara umjetnik Paković. S tih pozicija on i poučava o vjerama, religijama i papinim prioritetima. U Hrvatskoj, naravno.

Kaže da je njegov pogled na vlast u budućnosti identičan idealu ‘komunista Pasolinija’, a to znači da je bit u tomu ‘da se likvidira ideja vlasti’. Ovo je novinaru poticaj za pitanje: ‘što mislite o nacijama?’ “Zgražavam se nad idejom nacije koja se zasniva na načelu etničkog porijekla…” Njegova je zadaća ‘po regionu’ tumačiti svoje osnovno polazište da postoji netko tko uspostavlja etničke razlike, jer ne vjeruje da su to povijesne kategorije. Etnički se identitet, po njegovu sudu, nije gradio kroz povijest, nego ga i danas netko može ‘uspostaviti’. To je i jedan od središnjih elemenata revolucionarne misli jugoslavenskih komunista iz 1945. A ‘jugoslavenski’ su ‘etnikum’ uspostavili neki drugi ljudi. Njihovi nasljednici razbuđuju Hrvate ‘rafiniranim’ umjetničkim govorom, kako bi se vratili u vrijeme prije 1941.

Ivan Bekavac

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo