Damir Pešorda: Bugarsko pitanje

Vrijeme:4 min, 6 sec

 

Devedesetih je književni povjesničar Stanko Lasić ustvrdio kako nema nikakva razloga da hrvatskoj književnosti išta više znači srpska književnost od, primjerice, bugarske književnosti. Na to je na ostarjeloga profesora takozvana hrvatska kulturna javnost digla graju da ni on nakon kratke polemike s Mandićem nije više potezao to pitanje. Ali ono je aktualno i danas, štoviše aktualnije nego te devedeset sedme kada ga je Lasić formulirao.  I to ne toliko u književnosti samoj, premda i na tom polju srboljubni poslenici vrijedno rade, koliko na drugim područjima: estradi, sportu, pa i politici na jedan iščašen način. Srbija u svijesti prosječnoga Hrvata ni dvadeset pet godina nakon Lasićeve preporuke kako bi srpske teme iz hrvatske perspektive bilo uputno tretirati, na žalost, nije spala na razinu Bugarske. Naprotiv, mediji se svojski trude da stvore dojam kao da se Jugoslavija nikada nije raspala.

Od ukidanja vize za građane Srbije do danas hrvatska politika čini nerazumljive ustupke Srbiji u nastojanju da izgradi što bolje podnose s njom i da je pogura prema Europskoj uniji. Ima u tome nerazumnom ponašanju podosta hrvatske poslušnosti briselskim nalogodavcima, ali i naslijeđenog jugoslavenstvujućeg refleksa. Europska unija danas često koristi Hrvatsku za pridobivanje Srbije na sličan način kao što je Katolička crkva tijekom nekih minulih stoljeća koristila Hrvate za eventualno širenje na pravoslavni istok. I sama jugoslavenska ideja dobrim dijelom svoj nastanak i uspjeh duguje tom opsesivnom nastojanju europskog zapada da prodre na istok, pod različitim geslima, ali s podjednakom upornošću. Hrvati su u svim tim zamašnim projektima služili samo kao alat.

U četvrtak je u Pragu održano prvo okupljanje država nove europske inicijative – Europske političke zajednice. Začetnik je inicijative francuski predsjednik Macron, a svrha valjda nastojanje da se pokaže kako i Europa nešto poduzima u ovom teškome vremenu. Glavna tema je bila energetska politika u sjeni rata u Ukrajini. Tako je Srbiji rečeno da u okviru novog paketa sankcija Europske unije Rusiji ni Srbija neće moći računati na jeftiniju rusku naftu koja do Srbije dolazi hrvatskim naftovodom. Odluka stupa na snagu od 1. prosinca ove godine. Pritiješnjen s jedne strane zahtjevima Eu i SAD-a da uvede sankcije Rusiji i proruskim raspoloženjem srpske javnosti, Vučić je u svoje frustracije odlučio iskaliti na Hrvatskoj znajući da od nje neće dobiti adekvatan odgovor, a usput će i nezadovoljstvo domaće javnosti preusmjeriti na Hrvatsku, koju u Srbiji ionako obožavaju mrziti.

Posebna priča su srpski mediji u kojima u ovakvim prilikama mrzilačka raspojasanost doseže vrhunac. Nabrojimo samo neke naslove: ”Hrvati objavili rat Srbiji”, ”Osveta ustaša!”, ”Dežmekasti ustaša cmizdri…” itd. Inače, ohrabreni hrvatskom mlitavošću u bilateralnim odnosima, u Srbiji javnost već duže vrijeme percipira Hrvatsku kao državu koja ne zaslužuje postojati i koja je njima, Srbima i Srbiji, nešto dužna te taj dug stalno mora vraćati. Iako je rat vođen u Hrvatskoj, u Srbiji su s vlastitom krivnjom odavno raskrstili, to jest zauzeli su pozu žrtve i ustrajno nadograđuju narativ o hrvatskim zločinima, obnovi NDH, fašizmu i slično. Pribjegavši prokušanoj metodi inverzije, srpski propagandisti već su srpsko javno mnijenje doveli do spremnosti da se sveti Hrvatima ili, kako to jedan od viđenijih članova vladajuće stranke u Srbiji kaže, da ih ”denacifikuju”.

Srpskim televizijama danonoćno kruži stotinjak živopisnih likova, od ćosavog četnika Vojislava Šešelja do bradatog doktora Nestorovića koji je svojedobno virus SARS-CoV-2 proglasio najsmješnijim virusom, te svi oni sluđenom narodu pune uši nebulozama o borbi svijetla i tame, to jest Rusije i Zapada, o tome kako će Rusi izbiti na Dunav, pa će se njihovom pobjedom i oni okoristiti ”denacifikujući” Hrvate i vraćajući ”srpske zemlje” majčici Srbiji… U tim se emisijama psuje majka, poziva na dvoboj, rogobori protiv pedera, citira Davida Ickea kao relevantan izvor, pušta mašti na volju glede mogućnosti ruskog nuklearnog oružja da zbriše neprijateljske države s lica zemlje itd. Bojim se da šira hrvatska javnost uopće nema predodžbu što sve krčka u tom srpskom loncu. Kao što je dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća zapadnim svijetom prošao val avangardnih totalitarizama kao što su bili boljševizam, fašizam i nacionalsocijalizam, a čak se američki new deal kroz državni intervencionizam uklapa u taj duh vremena – isto tako početna desetljeća ovog stoljeća obilježava sličan trend slabljenja demokracije i jačanja autokracije. Takav su autokrati Putin ili Erdeoğan, ali sve više i Vučić.

Međutim, nije problem u Vučiću, kao što nije bio ni u Miloševiću, ne, problem je dublji. Kao što reče Davor Velnić u svojoj kolumni na Kamenjaru: ”U Srbiji se europska uljudba nije ukorijenila pa su pokušaji uključenja Srbije u EU žalosna lakrdija i jalov politički manevar da se Srbija na prijevaru ugura tamo gdje nije nikad pripadala.” A ako je, ne daj Bože, današnji hrvatski poslušnici ipak uguraju u Eu, neki budući Tuđman morat će tražiti načina da iz te zajednice izađe. Premda, kad malo razmislim, to će biti potrebno ušla Srbija unutra ili ne. A što se tiče srpskog pitanja, krajnje je vrijeme da se ono po važnosti izjednači s bugarskim pitanjem. 

Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo

 

Odgovori