Međunarodne organizacije, ’zakon’ jačega i Hrvatska

Vrijeme:3 min, 49 sec

 

Moramo biti svjesni toga da nam je u ovim uistinu turbulentnim vremenima brinuti se gotovo isključivo za vlastitu budućnost, to jest da se pozicioniramo tamo gdje ćemo pretrpjeti što manje udaraca. A brigu za mir u svijetu, za ljudsko bratstvo i slične apstrakcije prepustimo drugima, onima koji, ako hoće, mogu na međunarodnom planu što stvoriti, promijeniti, a i uništiti.

Međunarodne organizacije koje su osnovane nakon Drugog svjetskog rata i tijekom Hladnog rata nisu prilagođene novoj stvarnosti. I to ne samo Ujedinjeni narodi, nego i druge (Organizacija američkih država, Afrička unija, Arapska liga i Europska unija, koja nema međunarodnu težinu sukladnu gospodarskoj, povijesnoj i kulturalnoj težini svojih država članica). Arhitektura međunarodnih organizacija nije pogodna ili preporučljiva za današnji svijet, nego je neučinkovit i istrošen sustav koji vapi za dubinskom strukturnom i institucionalnom obnovom, koja će izražavati današnju političku i ekonomsku stvarnost (raznolikost i multipolarnost

U Ujedinjenim narodima moć je koncentrirana u Vijeću sigurnosti, u kojemu stalno pravo veta još imaju pobjednice u Drugom svjetskom ratu, što je eklatantni anakronizam. Osim toga, sustav Ujedinjenih naroda osim političke sastavnice ima i onu ekonomsku, Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, kojima su se države obraćale preko svojih vlada, a danas su izgubile na značaju u svijetu u kojemu kapital (nominalno) hitro putuje putem informatičko-telekomunikacijskih kanala. U biti, Ujedinjeni narodi gube snagu i žanju kritike zbog pretjerane, skupe i neučinkovite birokracije. Birokracija tih institucija pretvorila se je u alternativu moći, koja često ne polaže račune državama članicama i prečesto pokušava nametnuti “vrijednosti” po kojima bi se – sukladno njezinu mišljenju – morao ravnati čitav svijet.

Dne 11. listopada 2022. katolici su se sjetili 11. listopada 1962., kada je papa Ivan XXIII svečano otvorio Drugi vatikanski koncil. Sjetili su se, i ne samo katolici, da je u jesen 1962. poslušan apel pape upućen čelnicima SAD-a i SSSR-a, J. F. Kennedyju i N. Hruščovu, da spriječe atomski rat (Kubanska raketna kriza), što im je omogućilo da izbjegnu rat i uščuvaju obraz. Osobito danas, kada ne znamo žele li čelnici Rusije i Ukrajine (ili Zapada) izbjeći nuklearni rat i uščuvati obraz ili samo žele pobijediti. Katolička Crkva bila je prije 60 godina, čitajući ’znakove vremena’, svjesna potrebe za posuvremenjivanjem ili posadašnjivanjem (aggiornamento). Jesu li današnji svjetski moćnici toga svjesni i je li moguće to napraviti? Vjerojatno da, no to najviše ovisi o SAD-u, prvoj sili, prvom financijeru tih organizacija i najutjecajnijem u svim pokazateljima moći. Kina, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska ne izgledaju pretjerano zainteresirani za to. Čini se da danas SAD to može, no ne znamo hoće li za nekoliko godina to moći (ili htjeti).

Današnja struktura međunarodnih organizacija iscrpljena je i stvara onoliko problema koliko ih rješava. Današnji međunarodni sustav nije pouzdan, ne poštuje pravila igre i ne jamči stabilnost, što je dokazala ruska invazija na Ukrajinu. U takvu scenariju neizbježne su snage koje guraju prema sukobu. Nijedna država ne bi mogla imati veći interes od SAD-a za sveobuhvatnu reformu međunarodnog sustava. Nijedna država (još) nema moć koju ima SAD, ali ne znamo ima li SAD volju da upotrijebi tu moć niti ima li još volje da bude na prvomu mjestu. Ako je ima, prvi je korak u cilju suočavanja sa situacijom, koju gospodarska i vojna moć Kine čini složenijom od one za vrijeme Hladnog rata, osmisliti strategiju za izgradnju nove međunarodne arhitekture prilagođene sadašnjem povijesnom razdoblju u kojemu nas je zapalo živjeti.

Svjetske sile dobivaju na hitrosti djelovanja i fleksibilnosti kada djeluju izravno, što je omogućilo da reagiraju na rusku vojnu akciju. No taj način djelovanja, u kojemu Ujedinjeni narodi izgledaju kao promatrač, nosi sa sobom određene rizike, osobito za male i srednje nacije. Slabljenje međunarodnog prava i međunarodnih organizacija ostavlja manje moćne države na milosti i nemilosti zakona jačega. Prije ili poslije, velike će sile morati sjesti i redefinirati organizaciju Ujedinjenih naroda i ostale međunarodne organizacije, s pogledom čvrsto uperenim prema budućnosti. U suprotnom će te organizacije postati zanemarive.

Hrvatska je osjetila i osjeća na vlastitoj koži bič tzv. „međunarodne zajednice“ i njezinih međunarodnih organizacija i mehanizama, pa čak i onih kojima i sama pripada. Stoga moramo biti svjesni toga da nam je u ovim uistinu turbulentnim vremenima brinuti se gotovo isključivo za vlastitu budućnost, to jest da se pozicioniramo tamo gdje ćemo pretrpjeti što manje udaraca. A brigu za mir u svijetu, za ljudsko bratstvo i slične apstrakcije prepustimo drugima, onima koji, ako hoće, mogu na međunarodnom planu što stvoriti, promijeniti, a i uništiti. (M. O.)

 

Povezani sadržaj:

Zdravko Gavran: Ne bi bilo dobro da se međunarodni poredak posve raspadne! (1)

 

M. O. / Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori