V. Trkmić: Prije šest desetljeća počeo je Drugi vatikanski sabor (koncil)

Vrijeme:7 min, 26 sec

 

Prije 60 godina – 11. listopada 1962. – počeo je Drugi vatikanski sabor (1962.-65.), koji se naziva i Drugi vatikanski koncil. Sljedećih je godina oko 2800 koncilskih otaca u ukupno četirima zasjedanjima u bazilici svetoga Petra raspravljalo o tomu kako Crkva može naviještati svoju evanđeosku poruku u uvjetima suvremenoga svijeta i ideološkoga pluralizma. Koncil je završio rad 8. prosinca 1965. za vrijeme pontifikata pape Pavla VI. (1963.-1978.). Tijekom triju godina saborski su oci izradili 16 dokumenata: četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije.

 

Bio je to 21. po redu ekumenski (sveopći) sabor Katoličke Crkve

Drugi vatikanski sabor bio je 21. ekumenski (sveopći) sabor Katoličke Crkve. Sazvao ga je g. 1962. godine papa Ivan XXIII., koji je preminuo za vrijeme trajanja, pa je Sabor nadalje vodio papa Pavao VI. Zaključen je g. 1965. Bio je to najvažniji crkveni događaj 20. stoljeća.

Sabor je bio okrenut prema „ aggiornamentu“, obnovi, to jest otvaranju Katoličke crkve prema modernom društvu. Među najvažnijim odlukama bile su odluke kojima su otvorena vrata slavljenju sv. mise na narodnim jezicima i otvoreniji pristup prema drugim velikim svjetskim religijama.

Ivan XXIII.: Crkvu treba provjetriti, otvoriti prozore da u nju uđe svježina

Prethodna dva sabora bila su davno (Tridentski sabor završio je s radom 1563., Prvi vatikanski sabor 1870.), a društvene promjene koje su se zbile u međuvremenu iziskivale su nove duhovne i praktične promjene i zaokrete u životu Katoličke crkve. Sam papa Ivan XXIII. rekao je da Crkvu treba provjetriti, otvoriti prozore da u nju uđe svježina. Što je dakako značilo da su nužne temeljite promjene – „in capite et in membris“ ( u glavi i u udovima). Među klericima i laicima. Nakana pape i želja koncilskih otaca bila je obnoviti Crkvu potpuno, temeljito, s vrha do dna.

Četiri saborska zasjedanja

Sabor je proveden kroz četiri saborska zasjedanja, koja su održana u Bazilici sv. Petra.

  1. zasjedanje: 11. listopada – 8. prosinca 1962.
  2. zasjedanje: 29. rujna – 4. prosinca 1963.
  3. zasjedanje: 14. rujna – 21. studenog 1964.
  4. zasjedanje: 14. rujna – 8. prosinca 1965.

Drugi vatikanski sabor objavio je četiri zakonika ili konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije.

Konstitucije

Lumen Gentium (O dogmatskoj biti Crkve)

Dei Verbum (O božanskoj Objavi)

Sacrosanctum Concilium (O liturgiji)

Gaudium et Spes (O ulozi Crkve u modernom svijetu)

Dekreti

Inter Mirifica (O medijima)

Unitatis Redintegratio (O ekumenizmu)

Orientalium Ecclesiarum (O istočnim katoličkim crkvama)

Christus Dominus (O biskupovim zadacima)

Optatam Totius (O obrazovanju svećenika)

Perfectae Caritatis (O obnavljanju crkvenih redova)

Apostolicam Actuositatem (O ulozi laika u Crkvi)

Presbyterorum Ordinis (O svećeničkom poslanju)

Ad Gentes (O misijama)

Deklaracije

Gravissimum Educationis (O kršćanskom obrazovanju)

Nostra Aetate (O odnosima s ne-kršćanskim religijama)

Dignitatis Humanae (O slobodi vjere)

 

Naši biskupi i teolozi na II. vatikanskom koncilu

Na Drugom vatikanskom koncilu okupili su se svi biskupi svijeta. Katolička crkva vođena Duhom Svetim raspravljala je o svim aspektima crkvenog života, o čemu svjedoče dokumenti izglasani na samom koncilu. Dakako da su biskupi i nadbiskupi uza se mogli imati osobnog teologa. Naš, tada još zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Šeper imao je uza se osobnog, mladog i vrsnog teologa, redovnika-kapucina dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića. Raspravljalo se o svim temama koje se odnose na Katoličku crkvu i njezin položaj u svijetu i u različitim društvenim sustavima. Koncilski oci imali su uz osobno aktivne teološke rasprave mogućnost davati i izricati ’intervente’ na pojedine teme. Nadbiskup Šeper imao je niz zapaženih intervenata na pojedine teme o kojima se raspravljalo. Zapaženo je i njegovo vrsno poznavanje Katoličke crkve i teološke misli. Da je to istina, svjedoči podatak da ga je papa Pavao VI. uskoro imenovao kardinalom. I ne samo to! Kard. Šeper postao je kao prvi Hrvat u povijesti Katoličke crkve prefekt (predstojnik) Kongregacije za nauk vjere. Tu ljudski rečeno funkciju visokog ranga u Vatikanu obavljao je od g. 1968. pa sve do svoje smrti 1981.

Koncilski duh hitro se proširio po Crkvi u hrvatskim krajevima

Dr. Šagi-Bunić bio je vrlo aktivan na saboru, a poslije toga vrstan promicatelj svih njegovih zaključaka. I to ne samo kao profesor, nego kao teolog-pisac, propovjednik, kolumnist. Za vrijeme Koncila pokrenut je crkveni informativni list „Glas Koncila“, a zatim i Kršćanska sadašnjost – izdavačka kuća vođena vrsnim teolozima, među kojima su se isticali: dr. T. Šagi-Bunić, dr. Josip Turčinović, dr. Adalbert Rebić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Aldo Starić. Ta je nakladnička kuća obdarila hrvatsku javnost mnogim prijevodima knjiga znamenitih svjetskih teologa. Tako smo već prvih godina njezina djelovanja mogli na hrvatskom jeziku čitati teološka promišljanja teologa Karla Rahnera, Josepha Ratzingera, Yvesa Congara i drugih.

Spomenuti hrvatski teolozi okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti bili su vrsni predavači budućim svećenicima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te je tako koncilski duh vrlo hitro zaživio u Katoličkoj crkvi u Hrvata.

Ne smijemo zaboraviti ni dr. Bonaventuru Duda, dr. Jerka Fućaka, jer su nam podarili izvrstan prijevod Biblije.

Za koncilske ideje i smjernice, te provođenje svega u djelo zaslužni su također vlč. Vladimir Pavlinić, don Živko Kustić, dr. Josip Ladika te ostali urednici i novinari Glasa Koncila, pisci i publicisti.

Vrijedno je spomenuti mjesečnik „ Veritas“ i mjesečnu obiteljsku reviju „ Kana“, koji su također svojim sadržajem mnogo pridonosili razvijanju koncilske misli. I to po člancima i kolumnama urednika i člancima laika. Da je II. vatikanski koncil zaživio na hrvatskom govornom području i u dijaspori, zaslužni su mnogi svećenici, redovnici, redovnice.

Kardinal Franjo Šeper

Rođen  2. listopada 1905. u Osijeku, preminuo 30. prosinca 1981. u Rimu. Za svećenika zaređen 26. listopada 1930. Postao biskup 21. kolovoza 1954., nadbiskup 21. rujna 1960., a kardinal 25. veljače 1965. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, te ju je završio 1924. godine. Teologiju je studirao u Zagrebu i Rimu. Kao pitomac Papinskog zavoda „Germanicum et Hungaricum“ doktorirao je na Gregoriani. Od 1941. do 1945. bio je rektor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, od 1954. zagrebački nadbiskup koadjutor, a od 1960. nadbiskup. Kao nadbiskup pokrenuo je Pastoralni tjedan za trajnu naobrazbu svećenika, osnovao katoličku novinsku kuću Glas koncila (1964) i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost (1968). Kardinal Franjo Šeper sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1965. godine kardinalom, a bio je i predsjednik međunarodne teološke komisije, pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1968. -1981.), te član brojnih vatikanskih vijeća i komisija. Istaknuo se u koncilskim pripremnim komisijama i na samom koncilu; promicao dijalog sa suvremenim društvima, zagovarao ređenje trajnih đakona laika. Na Koncilu je uz izvrsnu klasičnu naobrazbu i poznavanje jezika pokazao teološku odmjerenost. Kongregaciju za nauk vjere reformirao je u ured vrednovanja važnih teoloških mišljenja, pa je po ocjenama mnogih zaslužan za razvoj postkoncilske teologije i Crkve. Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere bio je prvi Hrvat u povijesti koji je dosegnuo tako važan crkveni položaj. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici.

Prof. dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić

Tomislav Janko Šagi-Bunić (Janko Šagi, od 1960. upotrebljava književno ime Tomislav Janko Šagi-Bunić) (rođen u Brodarovcu kraj Varaždina, 2. veljače 1923. – umro u Zagrebu 21. srpnja 1999.). Bio je jedan od vodećih hrvatskih katoličkih teologa dvadesetog stoljeća, sveučilišni profesor, franjevac kapucin. Nakon završetka osnovne škole odlazi u kapucinsko sjemenište u Varaždinu. Godine 1940. stupa u kapucinski novicijat u Škofjoj Loki, u Sloveniji. Studij teologije završava 1949. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1951. godine radnjom „Kristologija Prokla Carigradskog (434. – 446.)“. Od 1951. do 1952. služio je vojni rok, a nakon toga sve do smrti živi i djeluje u Zagrebu. Od 1955. do 1958. godine bio je provincijal Ilirske kapucinske provincije u Hrvatskoj i Sloveniji.

Profesorom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu postaje akademske godine 1952/53. Za dekana Fakulteta izabran je akademske god. 1969/70, u godini proslave 300. obljetnice utemeljenja Zagrebačkog sveučilišta, i zatim ponovno u više navrata. Kao dekan zauzimao se za razvoj teološkog istraživanja i integraciju ove najviše crkvene visokoškolske ustanove u Hrvata sa Zagrebačkim sveučilištem. Dne 7. prosinca 1979. bio je izabran za dopisnog člana „Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti“ u Zagrebu. U svojstvu osobnog teologa zagrebačkog nadbiskupa Šepera, nazočio je i aktivno sudjelovao na svim zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora. Postao je članom međunarodne Teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere (29. 4. 1969). Surađivao je kod osnivanja i usmjerenja Glasa Koncila (1962.), jedan je od inicijatora biltena za ekumenska pitanja Poslušni Duhu i časopisa Svesci Kršćanske sadašnjosti (1966.) čiji je bio glavni i odgovorni urednik do br. 19-20/1971. Usko je surađivao kod organiziranja Kršćanske sadašnjosti – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informaciju (1968) i Teološkog društva Kršćanska sadašnjost, kojemu je predsjedao od 1977. do kraja 1989. godine. Makar na glasu kao najizvrsniji teolog, češće je pisao članke i knjige za široko čitateljstvo, uvijek pazeći na visoku kvalitetu sadržaja. Godinama je redovno objavljivao popularne tekstove o teologiji na trećoj stranici Glasa Koncila, tada najčitanijega katoličkog glasila u Hrvatskoj. O njegovu životu i djelovanju snimljen je g. 2013. dokumentarni film autora i scenarista Augustina Bašića, te redatelja Nevena-Mihaela Dianeževića.

 

Povezani sadržaj:

Tri retorička pitanja o Drugom vatikanskom koncilu i tradiciji

 

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo

Odgovori