T. Žigmanov: U sjeni crkvenog nagrađivanja zločinca

Vrijeme:7 min, 18 sec

 

Kada episkop Srpske pravoslavne crkve iz tzv. RSK dijeli odličja

Informacija da je episkop Longin iz Eparhije novogračaničko-srednjoza­pad­noameričke Srpske ­pravoslavne Crkve dodijelio orden Svetog vladike Mardarija lideru Srpske radikalne stranke i četničkom vojvodi, Žigmanovnotornom zločincu Vojislavu Šešelju brzo je, s razlogom, prenesena u gotovo svim medijima na prostoru bivše Jugoslavije. Visoko crkveno odličje Šešelju je uime odsutnog vladike Longina, laički Momira Krče, koji je 1992. postao episkop dalmatinski SPC-a sa sjedištem u Krki (sic!), uručio vladika bački Irinej Bulović. Nakon pada tzv. Krajine, on prelazi u Divčibare kod Valjeva, a ubrzo odlazi na vladičanske poslove u države preko oceana. Očito, spomenuti na početku teksta, svi iz istoga svijeta – krajiški stari znanci.

Većina je recipijenata ove vijesti koji drže do pristojnosti ostala u nevjerici, šokirana činjenicom da crkvena organizacija koja se temelji na kršćanskim vrednotama vlastitim odličjem nagrađuje osobu koja je pravomoćno u sudskom procesu osuđena za činjenje zločina. Istina, netko bi mogao reći da kršćanska slika svijeta dopušta djela milosrđa za one u uzništvu pa i one koji su zemaljskim sudovima proglašeni krivima za (zlo)djela koja su činili, no povijest ipak ne bilježi često bizarnosti koje počivaju na pranju krvavih ruku crkvenom mirišljivom vodom. Stoga je ova i ovakva raritetnost nepojamna, a dolazi od institucije na čelu koje je osoba i dalje s adresom u Ilici 7!

Kronologija i opseg učinjenih zala

Jer Vojislav je Šešelj početkom travnja 2018. u Den Haagu pravomoćnom presudom Haškog tribunala osuđen na deset godina zatvora „zbog poticanja progona, deportacije i prisilnog raseljavanja i premještanja Hrvata iz Hrtkovaca“ Šešeljpolovicom 1992. Naime, 6. svibnja te godine u rodnom mjestu naših Miroslava i Slavka Mađera održan je miting na kojemu je organizator Vojislav Šešelj pročitao imena sedamnaestero mjesnih uglednih Hrvata kojima je javno poručeno da se imaju iseliti jer će u protivnom biti protjerani. Jedan je ubrzo ubijen – Mijat Štefanac. Uslijedio je etnički motivirano nasilje, župnik Nikola Kraljević pretučen je nekoliko puta, stvorila se panika i iseljavanje je počelo. Istina, nasilno je protjerivanje vojvođanskih Hrvata započelo još s jeseni 1991. u Novom Slankamenu, no događaj u Hrtkovcima prepoznat je u javnosti kao model.

I već dvadesetak godina unatrag, svakog početka svibnja, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini redovito ukazuje i podsjeća na tragična događanja u Vojvodini s konca 20. stoljeća. U tome, istina, nisu jedini, no s njima je redovito DSHVtek nekoliko nevladinih udruga i pojedinaca, ali bez sustavnih politika! Riječ je, istaknut ćemo, o, ničim izazvanom, progonu vojvođanskih Hrvata iz njihova zavičaja – jednom od najtragičnijih razdoblja u novijoj povijesti Vojvodine, napose kada je riječ o stradanjima živih ljudi – Hrvata u Srijemu te jugozapadnoj i zapadnoj Bačkoj. Hrvati u Vojvodini, naime, vrijeme režima Slobodana Miloševića ne pamte samo kao vrijeme straha kao izravne posljedice agresije na Hrvatsku, već i etnički motivirana nasilja i ubojstava koje se organizirano provodilo spram lojalnih građana hrvatske nacionalnosti i to samo zato što su Hrvati.

Opetovano smo dužni podsjetiti kako su Hrvati 90-ih godina 20. stoljeća protjerivani, po modelu „hrtkovačkog sindroma“ i iz drugih vojvođanskih mjesta: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Sonte, Stanišića, Subotice, Sombora… Nevladine udruge govore o tome kako je u Vojvodini tada ubijeno 25 osoba te kako ju je moralo napustiti između 35 i 40 tisuća Hrvata. Od izbjeglih se do danas gotovo nitko nije vratio u rodni kraj.

Zločini na marginama memorije i bez komemoracijskih praksi

I danas držimo kako je zadaća svih političkih i društveno relevantnih hrvatskih institucija i organizacija koje djeluju u Vojvodini i Republici Srbiji otrgnuti zaboravu strahote koje su 90-ih godina 20. stoljeća vojvođanski Hrvati proživjeli, a oni sretniji preživjeli. Jer, zajednica koja ne pamti i ne memorira vlastito stradanje, koja primjereno ne njeguje sjećanja na vlastite žrtve – jest zajednica koja nema budućnosti. To mora biti zajednička zadaća svih nas što prije, jer u politikama suočavanja s prošlošću u Srbiji još izostaju sadržaji koji se odnose na vlastito dioništvo u krivnjama za počinjene zločine i na vlastitom teritoriju te, sukladno tomu, pravno i političko rješavanje pitanja protjerivanja Hrvata iz Vojvodine. Ističemo, pravosudna tijela u Republici Srbiji rijetko su pokretala sudske postupke za učinjene zločine Haagna teritoriju Vojvodine iz tog vremena. Također, valja istaknuti kako ne postoji ni jedno javno obilježje za te žrtve, a nema ni prigodnog memoriranja. Ti se zločini, naime, sustavnim politikama prešućuju, na što se ne smije pristati.

Pa ipak, rekli smo, za zločine nad Hrvatima u Vojvodini pravomoćno je osuđen pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za kaznene sudove u Haagu Vojislav Šešelj. Isti onaj koji je nakon toga, mimo svih demokratskih standarda i standarda međunarodnoga prava, nastavio svoje političko djelovanje, koje je dijelom usmjereno ne samo na nijekanje činjenica zbog kojih je osuđen – zločina nad Hrvatima u Srijemu – nego i na aktivno djelovanje u mjestu u kojemu su se zločini i događali, kao što su to Hrtkovci, gdje njegova stranka ima prostor u kojima se odvijaju aktivnosti nijekanja zločina – što je akt njihove banalizacije. Riječju, to je nedopustivo djelovanje za svaku demokratski legitimiranu državu, koje bi onda i mjerodavna tijela Republike Srbije morala zabraniti, a Republika Hrvatska očitovati daleko, daleko veći i djelatni interes. To Hrvati u Vojvodini, kao ranjena zajednica, s razlogom očekuju jer se to može tumačiti i kao ruganje nevinim žrtvama i kao nespremnost srbijanskih vlasti da primijene neke od temeljnih preporuka Europske Unije kada je riječ o politikama suočavanju s prošlošću.

U kontekstu posljednje spomenutog valja ukazati kako je Srbija u proces demokratske tranzicije ušla s najvećim zalogom iz nedavne prošlosti – brojnim i teškim zločinima koji su u njezino ime počinjeni potkraj 20. stoljeća. Naime, političko vodstvo Srbije izravno je odgovorno za iniciranje i pokretanje ratova koji su vođeni u prvoj polovici i koncem 90-ih godina 20. stoljeća u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, u kojima su se dogodili najveći zločini u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Također, u to vrijeme vladavine Slobodana Miloševića masovno kršenje ljudskih prava događalo se i na unutarnjem planu. Pa ipak, u Srbiji se nije dogodio očekivan i potreban proces suočavanja s prošlošću.

Bez odgovornosti i krivice

Naime, ne treba biti previše obaviješten ili bolje upućen u srbijanske prilike da bi se zaključilo kako poželjne prakse i prateći diskursi o problemu krivice i odgovornosti glede događaja iz neposredne prošlosti u ovdašnjoj javnosti, kako onoj široj tako i užoj, recimo kulturnoj ili znanstvenoj, nisu dominantni. Naprotiv, oni su marginalni i borave na svakovrsnim rubovima, pa i interesa javnosti, a situirani su u širi tematski diskurzivni kontekst koji se naziva suočavanje s prošlošću. U njemu se, naime, polazi od postavke da je prošlost bila nedemokratska te da je činjeno različito zlo, koje mora biti na neki način savladano različitim instrumentima i mehanizmima.

Status dominantnog diskursa u Srbiji ima ona strategija koja to pitanje jednostavno, ali na različite načine, ignorira, pa stoga i izostaju prateće prakse! Najčešće se pritom u toj strategiji ili to pitanje jednostavno prešućuje kao nepostojeće ili je, pak, ignoriranje u funkciji pravdanja događaja iz prošlosti. Ukoliko je posljednje u pitanju, onda se polazi od pretpostavke da nikakva zla u neposrednoj prošlosti ovdje nije bilo, pa je i odličje na Vojinu reveru logična posljedica. Druga dominantna strategija u srbijanskoj javnosti jest strategija poricanja krivice – ovdje se glasno argumentira u prilog tezi da nije bilo, neposredne ili posredne, veze s tim događajima – događajima koji su, očito je ovdje, prije toga već priznati da u sebi sadrže nekakva zla. Istina, u tim se raspravama pojmovi krivica i odgovornost najčešće pretpostavljaju, rijetko se izravno spominju, ali se jasno ne određuju.

Stoga biva jasno zašto od naznačenoga procesa suočavanja s prošlošću Hrvati u Srbiji nisu imali nikakve beneficije – nitko u samoj Srbiji još nije odgovarao ni za jedan zločin počinjen 90-ih godina 20. stoljeća, a čije su žrtve bili Hrvati. Osim što je u razdoblju od 1991. do 1995. u Vojvodini ubijeno i(li) nestalo 25 Hrvata, do temelja su srušene dvije katoličke crkve (Vašice i Novi Banovci), a bilo je i više desetaka oštećenja objekata putem eksplozivnih naprava. U medijskom tematiziranju hrvatskih žrtava u Vojvodini, što je aktualizirano u nekoliko navrata tijekom suđenja predsjedniku Srpske radikalne stranke, haškom osuđeniku Vojislavu Šešelju, kada je bilo govora o zločinima počinjenim nad Hrvatima na teritoriju Vojvodine, dominiralo je nijekanje – vladali su narativi, napose u medijima koji su i 90-ih godina 20. stoljeća bili u službi velikosrpskoga političkog projekta, kako u Vojvodini nije bilo zločina nad Hrvatima, kako su Hrvati slobodno mijenjali svoje kuće, pri čemu su bili i u povoljnijem položaju budući da su ih mijenjali za veća imanja Srba iz Hrvatske i sl. Zbog toga i crkveno nagrađivanje Vojislava Šešelja ne krije nikakvo veće iznenađenje.

Mario Galić/Vijenac

 

hkv.hr/  https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo

Odgovori