Zdravko Gavran: Nogomet i šport kao hrvatsko samopotvrđivanje i oslobađanje
Vrijeme:10 min, 9 sec
„Tako sam ušao u stranku, ne kao dužnosnik nego kao još jedan član više i u okviru te skupine radio sam stegovno vjerujući da je organizirano političko djelovanje najbolji doprinos u borbi za ponovno hrvatsko oslobođenje.”
Dr. Ivo Korsky, 1985., o svom davnom ulasku u Hrvatsku republikansku stranku, u emigraciji
Večerašnja pobjeda hrvatske nogometne vrste protiv austrijske nogometne vrste u Beču razveselila je Hrvatice i Hrvate. Mnogi od nas nalaze u nogometu ono čega ne nalaze u našoj stvarnosti. Čega to? Ne nalaze mogućnosti ostvarenja čega pozitivnoga, a ponajviše mogućnosti hrvatskog samopotvrđivanja i hrvatskog oslobođenja. Što znači: i ’oslobađanja’ pozitivnih unutarnjih, stvaralačkih i ljekovitih energija ljudi i zajednice. Ondje gdje oslobađanje ne koče pokvarena politika i od naroda otuđena središta domaće i strane moći, ono se najlakše, ili se jedino ondje može i ostvariti, ponekad i u punini.
Točno je da mnoge ljude zanima šport sam po sebi, zato što u njemu uživaju – kao sudionici, a masovno kao navijači. Mnogim drugima to nerijetko izgleda nerazumljivo. Šport je samo jedna od sastavnica života i stvarnosti, u kojoj su nam mnoge druge sastavnice važnije i prječe, za život nužnije i korisnije. No šport je zdrava sastavnica života, i njegovanje športskih aktivnosti, osobito među djecom i mladima, oduvijek se smatralo poželjnim i korisnim. Tjelesne aktivnosti ojačavaju ne samo naša tijela, nego su korisna i psihofizički, i moralno, a i u smislu vježbanja za društvenost, za spoznaju da trebamo družiti se i surađivati i usklađivati se i odmjeravati snage i sa sobom i s drugima.
Smisao za zajedništvo u hrvatskom narodu povijesno je narušen i poremećen
Spomenuti smisao za zajedništvo u hrvatskom je narodu odavno narušen i poremećen. To ima i svoje brojne povijesne razloge i uzroke. Na ovoj vjetrometini i razdjelnici svjetova na kojoj se našao od razdoblja stvaranja svoje prve kneževine odnosno kraljevine na ovom prostoru unatrag trinaest do jedanaest stoljeća, hrvatski narod stalno je doživljavao vanjske udare, genocide, raseljavanja te ugroze i gubitke svojih povijesnih zemalja. U srednjem vijeku, utvrdili su povjesničari, bilo nas je brojčano kao i Engleza. Danas u Engleskoj živi 55 milijuna ljudi (mnogi su doduše osvajačkog, kolonijalnog, useljeničkog i inoetničkog porijekla), dok u današnjoj Republici Hrvatskoj živi oko 3,8 milijuna stanovnika. Engleska je jedna od najnapučenijih zemalja, mjeri li se napučenost gustoćom stanovnika po jednom četvornom kilometru. Hrvatska nipošto ne ulazi u krug najnapučenijih zemalja.
Hrvatsko zajedništvo razarano je teškim situacijama u koje su hrvatske zemlje tijekom povijesti dolazile. One su izazivale različita mišljenja i pokazivale različite osobne i skupne interese u smislu kako takvim situacijama doskočiti, kako se u njima snaći, kako preživjeti, kako napredovati i uspijevati, kako opstati. Podjele u pojedinim razdobljima, recimo između hrvatskih i autonomaških Dalmatinaca, između hrvatskih i protalijanskih Istrana, između hrvatskih rodoljuba i mađarona, između austrofila i ugrofila, između jugoslavena i pravaša, između ljevičara i desničara, katolika i progresivaca, između prosrbski (južnoslavenski) i protusrbski (nacionalistički) orijentiranih, između proustaški i propartizanski postavljenih ljudi odnosno između zastupnika samostalne hrvatske države pod svaku cijenu i onih Hrvata koji su rješenja vidjeli u obnovi i održanju Jugoslavije ili u pristajanju uz vodstvo i politiku komunističke (najprije prostaljinističke, zatim protitoističke) partije često su se zaoštravale i dobivale tragične razmjere vanjsko-unutarnjih sukoba i razračunavanja. One su se svakako i prenosile na potomke i sljedbenike, na sljedeće naraštaje.
Gornji slojevi pojačavali su razdore čineći zataje i izdaje, dok se u glavnini naroda održavala samosvijest
Više nego u samom narodu, koji je u novijoj povijesti bio i ostajao u glavnini to što jest – narod mnoštva „običnih“ hrvatskih ljudi koji imaju svoj jezik, svoju vjeru, svoje tradicije i običaje, svoju svijest, svoj etički kodeks, svoja vjerovanja i nazore, te mnogi kolektivni identitet čuvaju dugo i u stanju iseljenosti ili političkog egzila – gornji slojevi bili su ti koji su pojačavali razdore i upotrebljavali ih za svoje partikularne probitke, čineći zataje i izdaje. Kada se trebalo umiliti Karađorđevićima, našlo se dovoljno onih da to nekako pred sobom i narodom nekako i opravdaju, da u tomu pronalaze dublji smisao i korist za narod. Isto se događalo kada se trebalo umiljavati okupacijskom Hitleru ili Mussoliniju, Straljinovu Sovjetskom savezu odnosno komunizmu ili Titovu jugoslavenstvu i pročetničenom partizanstvu – tobože zato da bi Hrvati opstali i u „danim okolnostima“ ostvarivali neke vlastite probitke. Najčešće, iako ne uvijek, to je bilo zavaravajuće i iluzorno. Bile su to grube tlapnje s dalekosežnim štetama, ali na kojima su vladajući sustavi jako inzistirali, šireći odgovarajuće apologije i ideološke doktrine u samom narodu da bi opravdali, najčešće, svoj osobni ili skupni politički kukavičluk, ili zaluđenost i fanatizam, ili sebičnost i svoje partikularne koristi, povlastice i probitke. Poradi kojih su pristajali biti i instrumentima opresije i represije u ime stranih ili „viših“ sila.
U takvim okolnostima narod je svaki put bio tlačen i prigušivan, što mentalno, što fizički. Narod je bio obuzdavan, sputavan, umrtvljivan u svojoj samosvijesti i u svojoj časti i ponosu. Slabilo se i razaralo njegovu vjeru u sebe samoga, pa i svaku pomisao da će ikada išta moći ostvariti po vlastitoj volji i želji. A većina naroda uvijek je bila ta koja je, makar potiho, u sebi, ili u intimi obitelji, čuvala svijest o onomu što je istinski naše, narodno i hrvatsko, a i državotvorno.
Slaven Bilić za Engleze govorio o ratu u Hrvatskoj i što je predsjednik Tuđman govorio sportašima
Jedino iz te svijesti i „pod papučom“ raznih režima i okupatora čuvana hrvatska i slobodarska samosvijest i volja za vlastitom suverenošću, za demokracijom i slobodom, mogla se održati ideja državnosti te ostvariti suvremena hrvatska matična država i biti priznata u obliku današnje suverene i demokratske hrvatske države u zatečenim avnojskim granicama. Isto tako, mogla se ostvariti i takva Bosna i Hercegovina u kojoj je hrvatskom narodu priznat status konstitutivnoga, dakle jednoga od triju tvorbenih i nosivih naroda.
Tlačenja, potiskivanja, gušenja i izigravanja samosvijesti i autentične volje većine hrvatskog naroda doživljavamo i u njegovim dvjema državama
No u toj matičnoj hrvatskoj državi opet i već dugo doživljavamo iz povijesti nam toliko poznate situacije u kojima narod opet praktički nije „svoj na svojemu“. U drukčijim okolnostima, i pripadnici hrvatskoga narodu u Bosni i Hercegovini doživljavaju obespravljivanje, a nema toga mnogo pozitivnoga čime se mogu pohvaliti i preostali Hrvati u Vojvodini odnosno Srbiji te u Crnoj Gori…
Uvijek iznova uspostavljaju se takvi poredci u kojima je od izvorne hrvatske svijesti i osjećaja, htijenja i očekivanja važnije nešto drugo. Danas su to na globalnom planu određena geopolitička i geoekonomska svrstavanja, osobito u EU i NATO, što samo po sebi nije i ne bi moralo biti loše. No uvijek se u povijesti, pa tako i danas, u ime nekih pozitivnih ideja i koncepcija nametalo ljudima i narodima i one ideje i ideološke koncepte i konkretne odluke koje su velikoj većini naroda bili strane, tuđe, odbojne, dvojbene, rizične ili štetne. Tako se događa i danas.
Zapadna središta moći nameću takozvanu liberalnu demokraciju i svoje imperijalne interese, oslabljuju našu suverenost, rastaču i razbijaju naš etički kodeks, ukorijenjen u tradicijskom katolištvu i (ne samo naše) mentalitetu, običajima i načinima života. Zapadna središta nalaze načina imati u Hrvatskoj na vlasti ili u posjedu moći one stranke, snage i konkretne „igrače“ koji će njihovim zahtjevima i očekivanjima ići niz dlaku, koje će zadovoljavati njih, a ignorirati, izigravati ili raznim sredstvima gušiti htijenja, očekivanja i osjećanja glavnine domicilnog naroda. Uvijek u povijesti u ime nekih „viših“ razloga i interesa tlačilo se je domorodačke zajednice i skupine, bili to narodi ili plemena, vjerske ili jezične zajednice, zatim krugove slobodnomislećih, skupine ponosnih i borbenih, a osobito usamljene i hrabre pojedince koji su vidjeli dalje i razumjeli bolje od zastrašene, zavarane, zaglupljene ili inerciji, kompromisima i oportunizmu sklone većine.
Postotalitarni i postdemokratski totalitarizam
Posljedice su takvih nastojanja to da se sprječava jačanje onih snaga (kakve sada, unatoč svim presijama i propagandama i pritiscima i ucjenama izvana, dolaze na vlast u susjednoj, nekoć stvarno katoličkoj, Italiji!) koje izražavaju volju probuđenog i ponovno samoosviještenog dijela naroda. Organizirani establišmenti imaju u mnogim zemljama moć gušenja ili slabljenja političke alternative.
To je drastično vidljivo u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza odnosno komunističkog bloka te bivše Jugoslavije koje nisu prošle faze nužne lustracije odnosno dekomunizacije ni mentalnog i ideološkog pročišćenja. U njima se stvara i održava tvrdi postototalitarni politički, vlasnički, institucijski, obrazovni i informacijski totalitarizam.
Istodobno, u razvijenijim i dekadentnijim zemljama bivših zapadnih demokracija stvara se i održava i iz njih se drugima „prodaje“ meki postdemokratski politički, vlasnički i institucijski totalitarizam.
U Hrvatskoj (a i među Hrvatima u BiH) mnogi su već očajni što je sve skupa – i to nakon pobjedonosnog oslobodilačkog rata i nacionalne emancipacije – postalo (nekim čudnim i gotovo nevjerojatnim slijedom zbivanja i poteza!) mučno i neizmjenjivo, što nijedan pokušaj stvaranja političke alternative odnosno mijenjanja sustava nepravednih uspostavljenih odnosa u bilo kojem segmentu više ne uspijeva.
Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (3)
Zašto ne uspijeva stvaranje snažnog Pokreta za hrvatsku budućnost na posve drugim osnovama od onih kojih je bilo i ima napretek?
Znatan i najvitalniji dio hrvatskog naroda zbog toga se je već iselio, praktički je onemogućen i glasovati na izborima i referendumima, drugi dio želi se iseliti, treći se kompromitirao, izručio moćnima ili kapitulirao, četvrti se pasivizirao i rezignirao, a tek peti i sve manji dio pruža kakav-takav otpor. No taj otpor nikako da poprimi oblike pravoga, spontanoga, odlučnoga i dobro organiziranog narodnog pokreta. Za kakav se prije više od četiri godine programski zauzela skupina potpisnika Proglasa hrvatskomu narodu s idejom vodiljom stvaranja „Pokreta za hrvatsku budućnost“ – na posve drugim osnovama od svega čega je dotad, a i čega je – na žalost – i poslije toga bilo napretek.
U takvim okolnostima kakve su ovlaš opisane velik dio naroda – što svjesno što spontano – intimno se, u sebi se ne mireći s takvim stanjem, traži „pukotine“, traži prostore ostvarenja svojih temeljnih htijenja i težnja, koji se mogu svesti na zajednički nazivnik odnosno imenovati kao htijenja i težnje prema zadovoljstvu u samopotvrđivanju. Ako takvo samopotvrđivanje nije u dovoljnoj ni u većoj mjeri moguće ni u politici na globalnoj, europskoj i međususjedskoj razini, ni u strankama, organizacijama i udrugama, ni u sferi vlasništva i poduzetništva, ni u kojem drugom obliku javnom angažmanu, ni u sindikatima i inicijativama, ni u klerikaliziranoj i umrtvljenoj i opasno rastakanoj Crkvi, pa ni u užim zajednicama, ono se traži i po mogućnosti nalazi u športu. Ili u još nekim takvim nišama društvenosti koje nisu potlačene stranom i domaćom političkom i ekonomskom moću otuđenom od glavnine naroda. Koje nisu podvrgnute toj povlaštenoj moći, a koja nerijetko uzurpira temeljna prava i pravila i koja se ponaša sukladno onoj metodi samovolje koju je aktualni predsjednik HDZ-a i hrvatske vlade izrazio riječima „Ja mogu što hoću“. Koje impliciraju sljedeće: „A vi ostali ne možete što hoćete, nego samo ono što vam ja odobrim ili dopustim.“
U športskim uspjesima sposobnosti hrvatskih ljudi i hrvatskog zajedništva mogu i dalje doći do izražaja
Jedino ako se sve to uzme u obzir, može se razumjeti izljeve oduševljenja hrvatskim športskim uspjesima, kao što je večerašnja nogometna pobjeda nad reprezentacijom Austrije, dakle države koja nam je posljednjih godina nemila zbog svojih zabrana i represija prema komemoraciji žrtava genocida nad hrvatskim narodom koji je počeo kod Bleiburga.
Unatoč određenim igrama i manipulacijama, korupciji i drugim prljavostima, u športu ipak i nužno prevladava metoda koju se može odrediti kao „Mogu odnosno možemo ono i onoliko koliko doista vrijedimo u odmjeravanju i nadmetanju s drugima.“ Tu nijedan politički ili ekonomski ili medijski mogućnik ne može ono što vrijedi proglasiti nevrijednim, a ono što ne vrijedi uzdignuti na pijedestal.
U športskim uspjesima sposobnosti hrvatskih ljudi i hrvatskog zajedništva mogu i dalje doći do izražaja. Tu oni mogu doživjeti da se sposobnost, marljivost, čestitost, ustrajnost, dosjetljivost, ingenioznost vrjednuju i priznaju, a ne da ih se potiskuje, obezvrjeđuje i ponižava. Športski uspjesi dokazuju vrijednost i sposobnost i volju i samosvijest hrvatskog naroda – prigušenu i onemogućenu u gotovo svim drugim „disciplinama“. Zato im se toliki Hrvati, pa i oni koji su se udaljili od naroda i njegove samosvijesti ili su zgoljno podjarmljeni i ’ubijeni u pojam’, toliko i vesele. I neka se vesele!
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
