D. Pejčinović: “Specijalna vojna operacija“ pretvorila u dugotrajni rat iscrpljivanja

Vrijeme:4 min, 21 sec

 

Dvjesto dana od napada Ruske Federacije na Ukrajinu

Od ruskog napada na Ukrajinu proteklo je već dvije stotine dana, što je sasvim dovoljno za (sumorni) zaključak kako se „specijalna vojna operacija“ pretvorila u dugotrajni rat iscrpljivanja. Putinova najava o Putinmobilizaciji 300.000 pričuvnika samo je dodatna potvrda da Rusija, unatoč porazu na bojišnici kod Harkova, ne namjerava odustati od ratnog rješenja. Kako je sve to započelo?

Prvobitna zamisao ruskog političkog i vojnog vrha očito je smjerala na brzu okupaciju većeg dijela Ukrajine, te smjenu postojeće i uspostavu nove, marionetske vlade u Kijevu. Putin je pritom zaboravio da Ukrajina nije Grenada, nego najveća europska zemlja poslije Rusije, te da za njezino osvajanje dvjesto-tristo tisuća vojnika nikako ne može biti dovoljno. Osim toga, okolnosti su se dramatično promijenile od vremena lagodne aneksije Krima! U proteklih osam godina ukrajinska vojska znatno je narasla, ojačala i pročistila svoje redove. U višegodišnjem „zamrznutom“ sukobu oko Donbasa na obje strane stradalo je 15 tisuća ljudi, što je Ukrajincima dodatno pojačalo borbeni moral i želju za otporom. I, dok je za pripajanje Krima Putin imao kakav-takav izgovor i demokratsko pokriće (to jest referendum), za sadašnju agresiju nema baš nikakvog opravdanja. Malo tko je povjerovao u glupave teze da Ukrajinu treba „denacificirati“ i „demilitarizirati“, a najbolji pokazatelj neuspješnosti ruske promidžbe bio je slab odaziv dragovoljaca u Rusiji i još slabija podrška osvajačima od strane rusofonih Ukrajinaca. Putin je potpuno zanemario moralni aspekt ratovanja, pa su i rezultati izostali. Je li baš moralo biti tako?

Bellum iniustum

Još u dalekom srednjem vijeku ratoborni vladari i feudalci znali su kolika je važnost vođenja „pravednog rata“ (lat. bellum iustum) za motiviranje vlastitih snaga i privlačenje saveznika; neki izgovor za napad na protivnika uvijek se morao pronaći! Prepotentni Putin o tome uopće nije vodio računa, pa se dobar dio međunarodne javnosti okrenuo protiv agresivne Rusije i pružio podršku Ukrajini. Kakva je snaga argumenata kojima su Rusi pokušali opravdati divljački napad na susjede?

Većina „putinovaca“ smatra da širenje Zapada prema istoku ugrožava nacionalnu sigurnost Rusije, što ne mora biti sasvim pogrešno. (I druge velesile slično razmišljaju; sjetimo se kubanske krize!) Jasno je da neograničeno širenje FinskaNATO-a nije najbolji doprinos europskom miru i sigurnosti, no, može li otvorena agresija biti jedini odgovor na američku post-hladnoratovsku politiku? Po toj logici, Rusija bi danas imala pravo napasti i Finsku i Švedsku, samo zato što su najavile pristupanje zapadnoj alijansi. Osim toga, s neriješenim pitanjem Krima i Donbasa Ukrajina ionako nikad ne bi dobila pozivnicu za ulazak u NATO, pa se Rusija i na taj način mogla osigurati od zapadnih „pretenzija“.

Drugi ruski argument, „denacifikacija Ukrajine“ i rušenje „nacističkog režima“, toliko je jadan da ga ne vrijedi ni komentirati. Krajnje je vrijeme da se iz rječnika europskih političara i novinara izbaci etiketa koju zdušno zlorabe lijevo-liberalni krugovi (a, od nedavno, i ruski imperijalisti!) kad god treba diskvalificirati političke protivnike. Fašizam i nacizam više ne postoje, poraženi su prije „sto godina“, i nikakva propaganda to ne može osporiti!

Treći argument, tzv. demilitarizacija Ukrajine, odražava ruske strahove od narasle moći ukrajinske vojske i njenih sposobnosti za oslobađanje Donjecka i Luganska. Ako je kijevski „režim“ doista potajno pripremao svoju inačicu „Oluje“, Putin je samo trebao pričekati ukrajinski napad na separatiste i zatim vojno intervenirati. U tom slučaju, gotovo je sigurno da Rusija ne bi dobila zapadne sankcije, a možda bi i pobijedila ukrajinske „napadače“?!

Miles gloriosus

U dosadašnjim ratovima i vojnim intervencijama ruski predsjednik Putin imao je dosta uspjeha, što ga je navelo na pomisao kako je Rusija vojna supersila koja može raditi što god hoće, poput svojedobno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Počevši od drugog čečenskog rata, koji je završio pacifikacijom Čečenije i njenim povratkom pod okrilje Ruske Federacije, preko vojne intervencije u Gruziji i uspostave dvaju samoproglašenih državica – Abhazije i Rusija UkrajinaOsetije, te uspješnog „zamrzavanja“ sukoba u Pridnjestrovlju i Gorskom Karabahu, Rusija je pod Putinom nizala vojne uspjehe bez osobitog truda i žrtava, i pritom čak stjecala simpatije diljem svijeta. Vojna pomoć Asadovom režimu u Siriji spriječila je pobjedu „Islamske države“ i višemilijunski val izbjeglica prema Europi, što je dodatno pojačalo ruski ugled među europskim građanima.

Kad je u pitanju prostor bivše Jugoslavije, ni Hrvati se ne mogu požaliti na rusku politiku. Za razliku od naših zapadnih „saveznika“ Rusi su uvijek priznavali prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, konstitutivnost sva tri naroda i poštivanje izvornog Daytonskog sporazuma. S hrvatskog stajališta – sasvim dovoljno! Kamo sreće da se i Amerikanci tako ponašaju! No, konstruktivna politika u BiH ne daje Rusima pravo da napadaju susjedne države pod smiješnim izgovorima. Čak i sa stajališta zaštite nacionalnih interesa ruski je predsjednik potpuno promašio metu. Ako je stvarno htio zaštititi ruske interese, Putin je pravu prigodu za intervenciju imao tijekom nedavnih nereda u Kazahstanu. Da je tada poslao vojsku na sjever Kazahstana, mogao je ondje proglasiti „narodnu republiku“ i tako vratiti golema ruska etnička područja koja su komunisti svojedobno poklonili Kazasima. Umjesto toga, Putin je napao prijateljski slavenski narod i trajno uništio dobrosusjedske odnose s Ukrajinom. Kako god sadašnji rat završio, u tom dijelu Europe više ništa neće biti isto!

Povezano

Šiljo: Ruska Federacija „premjestit“ će aneksijom okupiranih područja rat na vlastito ozemlje!

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori