Vladimir Trkmić: Sveti Petar Claver Katalonac – redovnik

Moram se posvetiti službi Božjoj do smrti, pod uvjetom da sam poput roba

Jedna od velikih sramota, i velika žalosna povijesna činjenica kolonijalnih zemalja Europe je trgovanje robljem. To trgovanje robljem činile su sve kolonijalne zemlje Europe na američkom kontinentu. Tijekom nekoliko stoljeća nitko nije zaustavio neljudska postupanja sa stanovnicima afričkog kontinenta koje su na silu, žigosane kao stoku, vezane lancima odvozili u Novi svijet. Odvodili su ih specijalnim brodovima, prodavali za sitan novac, te ih iskorištavali na plantažama, u rudnicima i na drugim mjestima kao jeftinu radnu snagu bez imalo samilosti i poštivanja njihovog osnovnog ljudskog dostojanstva i slobode. U prvi mah bi neki neobjektivni povjesničar mogao napisati da nitko nije bio protiv takvog postupanja sa crnačkim afričkim narodima. Svaka strana ima dvije medalje, pa tako i ova o trgovini crnačkim robljem. I tada je bilo onih unutar Katoličke crkve koji su bili protiv okrutnog ponašanja sa robovima. Jedan od tih bio je katalonski svećenik, isusovac, intelektualac i svetac Petar Claver. Kao sveca ga slave Katolička crkva i Evangelička luteranska crkva u Americi. Prigodom kanonizacije, proglašenjem svetim 15. siječnja 1888., u Rimu ,u Italiji, Papa Leon XIII. je izjavio: „Nijedan život, osim Kristova, nije me tako duboko dirnuo kao život sv. Petera Clavera.“ Što reći na to? Bio je istinski redovnik, svećenik, ispovjednik, zaštitnik misija za afričke narode i branitelj ljudskih prava, zaštitnik pomoraca. Umro je na glasu svetosti u 74 godini života.

Trgovina crnačkim robljem

Afroeuropsku trgovinu robljem započeli su Portugalci oko 1440. godine, no, svoj vrhunac dostigla je pod vodstvom Engleza koji su brodovima prevozili preko Atlantskog oceana golem broj Afrikanaca kao robovsku snagu na plantažama pamuka i duhana u njihovim američkim kolonijama. Više od sedam milijuna Afrikanaca, prema nekim procjenama, prevezeno je od Afrike da bi u Americi živjeli u bijedi i siromaštvu. Ta je trgovina donosila veliku dobit europskim i afričkim trgovcima, a uništila je nekoliko afričkih kraljevstava. Proizvodnja tropskih poljoprivrednih proizvoda (poput kave, pamuka, šećera, ruma) uz uporabu ropske snage je bila iznimno profitabilna i predstavljala je glavni izvor prihoda kolonijalnih imperija, a poslije i osamostaljenih država Sjeverne i Južne Amerike. Procjenjuje se da je Konfederacija Američkih Država nakon proglašenja neovisnosti (koja je dovela do Američkog građanskog rata i posljedično do oslobođenja robova u SAD) predstavljala zahvaljujući poljoprivredi zasnovanoj na ropskom radu četvrtu najveću ekonomiju na svijetu. Zapravo je – prema procjenama – od 6 i pol milijuna ljudi koji su doseljeni u Južnu i Sjevernu Ameriku između 1492. i 1776. godine samo njih 1 milijun došlo iz Europe, dok su preostalih 5 i pol milijuna bili afrički robovi. Uvjeti života robova su bili iznimno teški, a pomor izrazito visok.

Trgovci

Trgovci iz engleskih luka plovili su u zapadnu Afriku i razmjenjivali robu za Afrikance koji su bili uhvaćeni i dovedeni do obale. Robovi su se žigosali poput stoke te brodovima prevozili u Ameriku. Robovi su bili okovani lancima kako ne bi skočili preko palube zato što je gubitak roba značio gubitak dobiti. Radi prijevoza robova su čak bili građeni i posebni brodovi.

Sajmišta za robove

U Amerikama su, na sajmištima robova, trgovci na dražbama prodavali Afrikance vlasnicima plantaža. Trgovcima i kupcima Afrikanci više nisu bili ljudi, već imovina. Obitelji robova su se obično razdvajale zauvijek. Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti afričkim crncima. Godine 1516. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokršten nedugo nakon 1500. kao kralj Affonso I., srdačno je primio Portugalce koji su došli s obećanjima kako će trgovati i donijeti mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kućnih slugu i drugih sebi podčinjenih ljudi, a zatim uvidio neutaživu portugalsku glad za robljem koje će uzgajati šećer na Sao Tomeu ili u Brazilu. Portugalski zastupnici bezobzirno ruše kraljevu vlast među obalnim poglavicama trgujući sa svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoćenika. Odvode svakoga koga se dočepaju, pa i članove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahaše da ožalošćeni kongoanski kralj 1526. piše u pismu poslanom u Lisabon kako “zemlja ostaje povremeno bez stanovništva”. Dva stoljeća kasnije kralj Dahomeja čak nudi bijelcima stvoriti plantaže na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokušaj ne uspijeva jer dosta afričkih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskih pušaka. Kapetani jedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujući veličinu, snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zagušljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili prema Americi što su mogli brže (a to je bilo vrlo sporo) nadajući se da gubitak robova na putu ne će biti veći od 10% do 15%. Borbot opisuje uobičajeni prizor: “Kada dovedu robove iz unutrašnjosti u Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daščaru sagrađenu za to pored plaže; kad ih Europljani trebaju preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog čovjeka, do najmlađega; muškarci i žene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglašeni podobnima na grudi se užarenim željezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske tvrtke kako bi svaka država mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemogućili trgovcima zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se žene, kao najnježnije, ne spale previše”. Zapovjednik broda obično bi se opravdano bojao pobune pa bi obično naredio zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo jer ih se tako odvodi iz “beskrajne noći divljega barbarstva” u zagrljaj “nadmoćne uljudbe”. Britanski državni tajnik za kolonije lord Dartmouth još je 1775. mogao u Parlamentu reći da njegova vlada ne može dopustiti obustavu ni “bilo kakvo” slabljenje “trgovine koja toliko koristi naciji”. Dio Afrikanaca, većinom iz Angole, uspio je pobjeći iz zarobljeništva u sjeveroistočnom Brazilu te su oko 1605. osnovali svoju vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspješno branila od stalnih portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Barbot piše 1860-ih: “Silni robovi koje kalabarski crnci prodaju svim europskim nacijama nisu njihovi ratni zarobljenici; većinu su ih kupili od susjeda iz unutrašnjosti”.

“Moram se posvetiti službi Božjoj do smrti, pod uvjetom da sam poput roba.”

Peter Claver ( španjolski : Pedro Claver y Corberó ; katalonski : Pere Claver i Corberó ; 26. lipnja 1580. – 8. rujna 1654.) bio je španjolski isusovački svećenik i misionar rođen u Verdúu ( Katalonija, Španjolska ) koji je zbog svog života i rada postao svetac zaštitnik robova , Republika Kolumbija , i služba za Afroamerikance . Tijekom 40 godina njegove službe u Novom Kraljevstvu Granade, procjenjuje se da je osobno krstio oko 300 000 ljudi (u skupinama od 10) i čuo ispovijedi preko 5000 robova godišnje. Zaštitnik je i pomoraca . Smatra se herojskim primjerom onoga što bi trebala biti kršćanska praksa ljubavi i ostvarivanja ljudskih prava.  Kongres Republike Kolumbije proglasio je 9. rujna nacionalnim danom ljudskih prava njemu u čast.

Rani život

Claver je rođen 1580. u pobožnoj katoličkoj i bogatoj zemljoradničkoj obitelji u katalonskom selu Verdú , Urgell , smještenom u provinciji Lleida , oko (87 km) od Barcelone . Rođen je 70 godina nakon što je španjolski kralj Ferdinand pokrenuo kolonijalnu kulturu ropstva odobrivši kupnju 250 afričkih robova u Lisabonu za svoje teritorije u Novoj Španjolskoj Kasnije, kao student na Sveučilištu u Barceloni , Claver je bio poznat po svojoj inteligenciji i pobožnosti. Nakon dvije godine studija , Claver je zapisao ove riječi u bilježnicu koju je vodio cijeli život: “Moram se posvetiti službi Božjoj do smrti, pod uvjetom da sam poput roba.” Tijekom 40 godina njegove službe u Novom Kraljevstvu Granade, procjenjuje se da je osobno krstio oko 300 000 ljudi (u skupinama od 10) i čuo ispovijedi preko 5000 robova godišnje. Smatra se herojskim primjerom onoga što bi trebala biti kršćanska praksa ljubavi i ostvarivanja ljudskih prava.  Kongres Republike Kolumbije proglasio je 9. rujna nacionalnim danom ljudskih prava njemu u čast.

U Novom svijetu

Nakon što je završio studij, Claver je ušao u Družbu Isusovu u Tarragoni u dobi od 20 godina. Kad je završio novicijat , poslan je na studij filozofije u Palmu, Mallorca . Dok je bio tamo, upoznao je vratara koledža, sv. Alphonsusa Rodrigueza , brata laika poznatog po svojoj svetosti i daru proroštva . Rodriguez je smatrao da mu je Bog rekao da će Claver provesti svoj život u službi u kolonijama Nove Španjolske , i često je poticao mladog studenta da prihvati taj poziv. Claver se dobrovoljno prijavio za španjolske kolonije i poslan je u Novo kraljevstvo Granada , gdje je stigao u lučki grad Cartagena 1610.  Morao je provesti šest godina studirajući teologiju prije nego što je zaređen za svećenika, živio je u isusovačkim kućama u Tunja i Bogota .Tijekom tih pripremnih godina bio je duboko uznemiren surovim tretmanom i životnim uvjetima crnih robova koji su dovedeni iz Afrike. Do tog vremena, trgovina robljem bila je uspostavljena u Americi otprilike jedno stoljeće. Vlasnici rudnika zadovoljavali su svoje potrebe za radnom snagom uvozom crnaca iz Angole i Konga, koje su kupovali u zapadnoj Africi za četiri krune po glavi ili mijenjali za robu i prodavali u Americi za prosječnih dvjesto kruna po osobi. Drugi su bili uhvaćeni nasumično, posebno sposobni muškarci i žene za koje se smatralo da su prikladni za rad. Cartagena je bila središte trgovine robljem i 10 000 robova godišnje je dolazilo u luku, prelazeći Atlantik iz Zapadne Afrike pod toliko lošim uvjetima da je procijenjena trećina umrla u tranzitu. Iako je papa Pavao III . osudio trgovinu robljem, a Urban VIII . izdao papinski dekret kojim se zabranjuje ropstvo, (kasnije ga je papa Pio IX . nazvao “vrhovnom zloćom” ), to je bio unosan posao i nastavio je cvjetati. Kada je 1622. godine svečano zavjetovan, Claver je potpisao svoj posljednji dokument o zavjetovanju na latinskom kao: „ Petrus Claver, aethiopum semper servus“ – Petar Claver, sluga Etiopljana“, to jest Afrikanaca zauvijek.

Služba robovima sv. Petra Clavera

Ukrcavši se na brod, ušao je u prljava i bolesna skladišta kako bi liječio i opskrbio njihov loše tretirani, prestravljeni ljudski teret, koji je preživio putovanje od nekoliko mjeseci pod užasnim uvjetima. Na brodovima se bilo teško kretati jer su ih trgovci robljem napunili do posljednjeg mjesta. Claver je nosio ogrtač, koji bi posudio svakome u potrebi. Pojavila se legenda da onaj tko nosi ogrtač dobiva doživotno zdravlje i izliječi se od svih bolesti. Nakon što su robovi istjerani s broda i zatvoreni u obližnja dvorišta kako bi ih pomno promatrala gomila kupaca, Claver im se pridružio s lijekovima, hranom, kruhom, limunima. Claver je robove vidio kao sukršćane, potičući i druge da to čine. Tijekom sezone kada robovlasnici nisu imali naviku dolaziti, on je putovao zemljom, posjećujući plantažu za plantažom, kako bi pružio duhovnu utjehu robovima. Tijekom njegove 40-godišnje službe procjenjuje se da je osobno katehizirao i krstio 300 000 robova. Zatim bi ih pratio kako bi osigurao da kao kršćani dobiju svoja kršćanska i građanska prava. Međutim, njegova se misija proširila izvan brige za robove. Propovijedao je na gradskom trgu, pomorcima i trgovcima i vodio seoske misije, vraćajući se svakog proljeća da posjeti one koje je krstio, osiguravajući da se s njima postupa ljudski. Tijekom tih misija, kad god je to bilo moguće, izbjegavao je gostoprimstvo plantažera i nadzornika; umjesto toga, odsjeo bi u odajama za robove. Kroz godine neumornog rada i snagu njegove vlastite jedinstvene osobnosti, situacija robova polako se popravljala. S vremenom je postao moralna sila, apostol Kartagene.

Bolest i smrt sv. Petra Clavera

Posljednjih godina života Peter je bio previše bolestan da bi izašao iz svoje sobe. Ostao je četiri godine, uglavnom zaboravljen i zanemaren, fizički zlostavljan i izgladnjivan od strane bivšeg roba kojeg je nadređeni unajmio da se brine za njega. Nikada se nije žalio na svoj tretman, prihvaćajući ga kao pravednu kaznu za svoje grijehe. Umro je 8. rujna 1654. godine. Kad su ljudi u gradu čuli za njegovu smrt, mnogi su na silu ušli u njegovu sobu kako bi odali posljednju počast. Njegova je reputacija svetosti bila takva da su skidali sve što bi služilo kao relikvija. Gradski suci, koji su ga ranije smatrali smetnjom zbog njegovog upornog zalaganja za robove, naredili su javni sprovod i on je pokopan uz pompu i ceremoniju. Opseg Claverove službe, koji je bio nevjerojatan i prije nego što se uzme u obzir astronomski broj ljudi koje je krstio, shvatio se tek nakon njegove smrti. Proglasio ga je svetim 1888. godine papa Leon XIII . , zajedno sa svetim isusovačkim vratarom Alphonsusom Rodriguezom . Godine 1896. papa Leon također je proglasio Clavera zaštitnikom misionarenja među svim afričkim narodima.  Njegovo se tijelo čuva i časti u crkvi isusovačke rezidencije, koja je sada preimenovana u njegovu čast.

Čuda sv. Petra Clavera

1. “Svjedoci su pod prisegom posvjedočili da je više puta oživio mrtve. Tako je svetac u život pozvao ropkinju don Vinka Villalobosa, zapovjednika Cartagene, koju su već htjeli pokopati i podijelio joj sveto krštenje. Isto se dogodilo u kući don Franje da Silve. I tamo je umrla jedna još nekrštena ropkinja prije nego što je svetac mogao stići. Primili su ga jadikujući: ‘Kakva nesreća! Tko je to mogao predvidjeti?’ Claver je upitao: ‘Zar je kratka ruka Gospodnja? On je Otac pun ljubavi; samo malo vjere i pouzdanja u njega!’ Onda su ga odveli do tijela gdje je nakon kratke žarke molitve umrlu pozvao imenom i upitao želi li se krstiti. Ropkinja je odmah otvorila oči i razgovjetnim glasom rekla da to želi svim srcem. I nakon što je primila sveto krštenje, potpuno zdrava se digla sa svog ležaja.
2. Još je dojmljivije bilo oživljenje jednog roba koji je usprkos svim svečevim opomenama i molbama odbio krštenje i umro u potpunoj tvrdoglavosti. Već su odnosili nesretnikov leš da ga pokopaju u neposvećenoj zemlji kad je pristigao Claver, koji je u međuvremenu molitvama i strogim djelima pokore navaljivao na božansko Milosrđe, i zapovjedio da vrate tijelo. Pozvao je umrloga u život i podijelio mu krštenje koje je ovaj zamolio pred mnogim svjedocima. Upitan o tom slučaju- koji je, naravno, izazvao mnogo pozornosti- pred svojim duhovnim poglavarima, svetac je u svoj jednostavnosti priznao istinitost toga oživljenja, dajući svu čast samo Bogu.”

Danas mnoge organizacije, misije, župe, vjerske zajednice, škole i bolnice nose ime svetog Petra Clavera i nastavljaju njegovu misiju.

Pomolimo se. Dobrostivi Bože, Ti si svetom Petru Claveru dao snage da bude rob robova i da im služi zadivljujućom ljubavlju i strpljenjem. Pomozi nam, po njegovu zagovoru, da nasljedujemo Isusa Krista i da bližnje ljubimo po djelu i istini. To Te molimo po Isusu Kristu, Sinu Tvojemu, Gospodinu našemu i Bogu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga po sve vijeke vjekova. Amen.

Hrvatsko nebo