Damir Pešorda: Postoje li korijeni zemlje?
Vrijeme:3 min, 54 sec
Nakon oslobađanja generala Markača i Gotovine u Haagu, raspomamljeni je Viktor Ivančić u svojoj kolumni zavapio: Karajte me karirano! Dobro, danas su sve seksualne sklonosti legitimne te je to s karanjem razumljivo i prihvatljivo ako mu je tako drago, nego zašto karirano? E, tu već dolazimo do teških psiholoških problema. Naime, rečenoga Viktora uvijek razjare hrvatski simboli, osobito taj nesretni ”kockasti” grb ili, po Ivančiću, karirani, a tada se baš puno mahalo hrvatskim zastavama te je to Ivančića bacilo u svojevrsni amok. Njega se ovdje prisjećam tek kako bih ilustrirao tu posebnu vrstu averzije, odbojnosti i bijesa koju određeni akteri hrvatske javne scene osjećaju prema hrvatskim simbolima, ali i prema svemu što na ovaj ili onaj način veliča ili afirmira Hrvatsku ili nešto hrvatsko. Tako da izraz ”mrzi sve što je hrvatsko”, koliko god se naprednjaci sprdali s njim, nije bez utemeljenja u stvarnosti i prilično precizno opisuje jedan soj ljudi.
Obljetnica Oluje također je jedan od onih dana koji izaziva uznemirenost i frustraciju ne samo kod Vučića i njegovih ”vulina” nego i kod rečenoga soja ljudi. Oluja teško pada i Anti Tomiću te je ove godine u Jutarnjem listu zavapio: ”Inteligentnijem je svijetu zapravo iscrpljujuće slušati dvadeset sedam predugih godina, svakog kolovoza iznova uvijek iste gluposti o ‘veličanstvenoj, herojskoj vojno-redarstvenoj operaciji Oluja’.” Žulja nesuđenog podoficira ”dvadeset i sedam predugih godina”, on bi da ta mora konačno prestane. Čini se da se i on osjeća ”kockasto pokaran” ovih dana početkom kolovoza. Pa se sve nešto izmotava, zaobilazi kao mačak oko vrele kaše nastojeći da sakrije koliko ga boli proslava hrvatske pobjede, a da ipak izlije kantu onoga istoga materijala po hrvatskoj pobjedi kakav su njemu svojedobno izlili po glavi.
Pa kreće onako izokola, od Torcidina natpisa “Dok su korijeni zemlje čuvali suze i znoj, oni su ganjajući svjetlo išli u nemoguć boj. Oluja 95″ na Hajdukovoj međunarodnoj utakmici. Peče njega i što Torcida hrvatski diše unatoč udruzi ”Naš Hajduk”, i što je utakmica međunarodna, i što se sve to poklapa s Danom pobjede… Pa sve nešto palamudi o lošim učenicima, nepoznavanju materinjeg jezika, lošoj sintaksi i tako dalje: ”Sto mu gromova, što je to? Kakva je to poruka? Što je tu subjekt, a što predikat? Dvadeset, trideset ili možda čak četrdeset metara je bilo u tome natpisu, deseci muškaraca su ga držali, deseci hiljada su mu oduševljeno pljeskali, a stotinama hiljada ispred malih ekrana su se ovlažile oči kad se pojavio na poljudskom sjeveru, i nitko nije opazio da je on gramatička besmislica, da ne postoji, da spomenem samo najočitije, nešto takvo kao što je korijen zemlje.”
No, postoji li uistinu ”nešto takvo kao korijen zemlje”? Ne želim cjepidlačiti, ali, kao prvo, Ante dečke krivo citira, oni su govorili o korijenima, ne o korijenu. Kao drugo, zemlja je doslovce puna korijenja raznog i svo je to korijenje na neki način i zemljino jer se nalazi u njoj, no anonimni autor Torcidina natpisa vjerojatno nije mislio na doslovno korijenje nego je riječ o metafori, a tu je, što bi Tomić kao nekakav književnik trebao znati, štošta moguće, pa tako i ”korijeni zemlje”. Dovoljno je uzeti bilo koju antologiju poezije, hrvatske ili neke druge, pa ćete naći sijaset rogobatnijih metafora od ove. Što se tiče jezične ispravnosti ni sam se Ante tu nje iskazao, pa tako u rečenici o Mili Martiću piše: ”Čak je i blesavom Mili Martiću možda bilo jasno da će ih Hrvatska vojska pregaziti, ali jednostavno nije mogao izaći iz svoje uloge, bilo ga je sramota odustati.” Bilo ga je sram, valjda! No, pustimo to, otkuda ova dobrohotnost, gotovo nježnost prema Martiću!? Blesavim obično nazivamo nekoga tko nije baš bistar, ali je benigan. Dok je Martić notorni zločinac.
No, temeljni razlog zbog kojega je Tomić ”mrčio hartiju” jest sljedeći pasus: ”Četrdesetak hiljada muškaraca, većinom starijih, bezvoljnih četrdesetogodišnjaka i pedesetogodišnjaka, koje je pod oružjem imala SAO Krajina, nisu zaista imali nikakve šanse protiv sto trideset hiljada prosječno bitno mlađih i motiviranijih hrvatskih vojnika. I zbog toga ova operacija nije bila veličanstvena i herojska. Jer je Hrvata bilo tri puta više. Vojno-redarstvena akcija Oluja bila je veličanstvena i herojska upravo koliko bi veličanstveno i herojsko bilo da trojica studenata Fakulteta tjelesne i zdravstvene kulture u gostionici prebiju nekog pretilog, sredovječnog gemištera.” U tih nekoliko rečenica Tomić je sažeo svoj odnos prema Oluji i hrvatskoj slobodi u njoj izborenoj. Prvo, razvidna je silna želja da se hrvatska pobjeda nekako umanji, a neprijatelji hrvatske slobode nekako ekskulpiraju, svedu na ”bezvoljne četrdesetogodišnjake i pedesetogodišnjake”, učine gotovo simpatičnima i dostojnim suosjećanja. Drugo, lukavo se pokušava Hrvatsku vojsku poistovjetiti s nabildanim nasilnicima koji u birtiji prebijaju sredovječnog pijanca. Lukavo, govnom pomazani književniče, lukavo!
Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo
