Nataša Božinović: Muški seksepil i uspaljeni Dežulović

Kada je prvi val migranata zapljusnuo hrvatske granice, kada je ministar bio Milanovićev pouzdanik Splićanin Ostojić, pa je sukladno tome bilo mjesta panici, odmah se pojavila fora iz redova navijača Hajduka na račun izmjene povijesne tradicije: I pape i dida bili su Alkaida!

Danas, kada hrabri hrvatski policajci čvrsto čuvaju granice, odnosno kada nas tu i tamo lijevi Guardian potpomognut hrvatskom petom kolonom, izvijesti o premlaćivanju ilegalnih ekonomskih migranata bez putovnica, možemo nazrijeti, čitajući između redova, da se stvari odvijaju kako se trebaju odvijati na granici. Također nas tu i tamo Urša i slični  podsjete da su majke i djeca Ukrajinci s putovnicama isti kao i neidentificirani agresivni vojno sposobni muškarci, te da joj je sigurnost hrvatskih građana zadnja rupa na sviralu kao uostalom i cjelokupna dobrobit zemlje gdje je ona parlamentarna zastupnica.

Potom Uršu mister Prkačin podsjeti da nije  Hefnerova zečica, pa da baš može opravdano lupati gluposti, i tako zabode nož ispravnoj hrvatskoj politici na granicama žešće negoli to čini Urša i Guardian zajedno. Ne mali broj puta iskakali su naši ‘ajduci ovako naoružani desetercima i ćorcima pred pojmom ženske ljepote i ona ih je kakva bila lijepa ili ružna, uvijek pokorila. Njih kakvi bili, lijepi ili ružni.

U razgovoru na kavi s građanima što je popularizirao Mesić, a Milanović tu kavansku komunikaciju doveo do savršenstva s kim bilo, pa poučeni predstavnicima institucija, kao tsunami efekt, i međ’ nama običnim ljudima javila se potreba spuštanja ljestvice do ispod svih mogućih razina.

Velim  prijateljici na kavi onako analitički raspoložena: „Jesi li čula za Prkačina? Što bi čovjeku da se uhvati komentirati izgled? Kako Bujanec Mrak Taritaš svojedobno. Ne bi da su oni Brad Pitt!“. Prijateljica, sklona jednostavnosti, ko iz topa će: „Fuj su mi oboje.“– „Ne..ne..ne.. Nemoj tako. Imaju ljudi i dimenziju duhovnosti.“, pokušavam zadržati, donekle akademsku razinu priče, pa krenem s retoričkim pitanjima: „Je li Prkačinov seksepil na muškoj ljestvici veći od Uršinog na ženskoj Ili Bujančev od Mrak Taritašinog?…“. Trenutno me zbuni  izraz prijateljičinog lica; WTF, ali bez značajnog prekida koncepcije monologa, nastavim samouvjereno: „Problem je…“, velim ja: „ Mogu li  vlastiti ukus, primjerice neugledan izgled muškarca u diskusiji  koristiti kao argument u raspravi? U tome slučaju taj bi argument morao apriori podrazumijevati da sam Angelina Jolie na ženskoj ljestvici, pa bi se osnovna bit rasprave, bila ona o migrantima ili o Pupovčevim moćima, u koju svrhu, nejasno je, preusmjerila na što? Na osobnu umišljenu pobjedu na ljestvici ljepote???!!!“, vrisnem teatralno.

Prijateljičin izraz je sada bio WTF na kvadrat, ali isto se uključi reda radi:  -„ Da..da..hm….“, da ne ispadne da je u to sparno jutro skroz naskroz out. A meni je bilo dovoljno što je definitivno suglasna sa mnom da ni Prkačin ni Bujanec nisu Brad Pitt,  pa dodam hrabro:“… kako je Prkačin jasno do znanja dao Urši.“ – „Š..š..štaa..šta joj je točno dao znanja?“,  sad već želeći sudjelovati .- „ Pa to.. znaš… da Urša kod njega apsolutno nema šanse kao ženska.“,  zaključim banalno al’ nadmeno kao da je ono od maloprije bio vrh filozofije bitka. Malo smo ušutile s pogledima u daljinu, a onda poput revolveraša u dvoboju, tko će prije, posegnusmo za svojim mobitelima da dokrajčimo apsurde.

No apsurdi su nesavladivi.  Svojim osebujnim stilovima i Bujanec i Prkačin i drugi, slavili su sve ljestvice ženske ljepote. Od 0 do 10. Desetke su bile Kolinda i Bruna Esih. No i one ostariše. Pune celulita i fumade pred pojavom mladosti, blještavila, zategnutosti i ljepote zabavnjaka Škore, sve su im šanse potonule. Ako su one bile desetka, Škoro je bio stotica. Uh cike, uh veselja, uh te vražje uspaljenosti… Prijateljske veze su se kidale. I svakojake druge. I bratske i rodjačke.Pjevalo se ..Sude mi i Ne dirajte mi ravnicu...Vidjelo se bogme iz svemira za koju momčad igra predmetni dvojac. Ali o tome se sad već mogu pisati razni elaborati psiho-sociološke struke. Vratimo se ljepoti.

Ni Torcidaši nisu imuni na nju. Nekoć je kraljica Torcide bila prelijepa Doris Dragović, ali je ona otišla pjevat u Crnu Goru Mili Đukanoviću nakon čega je promptno skinuta s prijestolja.   Nakon nje, jedan od značajnijih je bio Vinko Coce. U određenom vremenu pojavljuje se i niz manje značajnih pretendenata, među kojima i pevaljka Sevka dok Torcida nije okrunila istinskoga kralja Vinograda Mladena Grdovića. Torcida je u tome trenutku, više nego itko drugi, kratko i jasno poručila: Ljepota nije bitna! Bitan je duh. A duh Urše i one kako joj Prkačin uzgred dometne „masne i debeljuškaste“, male Siščanke, je skroz na skroz fuj! Pa bile one lijepe i mršave poput Angeline Jolie.

Detronizirajući Mladena Grdovića zbog pjevanja reprezentaciji 2018., Torcida je pokazala i drugu stranu medalje. Naravno, ne istinska Torcida. To su bili tipovi ubačeni po direktivi svojih ideoloških komesara. I takve je sve lakše prepoznati.  I oni stavljaju akcent na vanjski izgled. Kao što se mlađarija kiti na Ultri pokazujući  da su drugačiji od drugih primjereno dobi, ovi slično, samo ultra nezrelo i neprimjereno dobi, daju značaj simbolima u odijevanju žarom infantilne provokacije.

Neki od njih nose šešir i glume boeme, a drugi nose zvezdu petokraku i glume kretene.

Promovirajući svoj Bili libar knjigu o Hajduku, Dežulović je stavio na prsa zvijezdu da se vidi čiji je iskonski navijač i da s navijanjem za Hajduk nema blage veze. On za Hajduk navija kao Srbi u ratu za Jadransko more. Samo ako je srpsko. Pod sličnim uvjetima, on je navijač Hajduka. Samo u kontekstu velikosrpske Jugoslavije. Ono što bi Dežulović najradije izbrisao s lica zemlje je povijesni grb Hajduka  1911.; crveno bijela polja- 100% hrvatsko. 100% pamuk.

Boro je 100% sintetika. Stvor uzgojen u SFRJ laboratoriju. Mislim da bi se i sami Borini tvorci (stari komesari), da su živi(ne računajući Manolića), čudili trajanju i žilavosti, a još više bi se čudili paradoksalno idealnim i dalje kontroliranim uvjetima u novonastaloj „ustaškoj“ zemlji za ovakva stvora tip-Boro- generacija – od Vardara do Triglava.

Takvim tipovima, nekad Mosor, danas Kosanović, Dežulović…, ima ih malo, ali imaju medije pa djeluje više, a koji svoju jugo srpsku agendu žele promovirati tobože ljubavlju preko Hajduka, parafrazirajući foru s Alkaidom; i pape i deda bili su Zvezda. Nadam se da će biti prepoznati i kulturno i subkulturno evakuirani u prirodna staništa. Jer, ipak su proizvod s greškom.

Pogreška im je vrsta ljigave slabosti koja se najbolje očituje prilikom gostovanja u srpskim emisijama. Boro kod Zorana. Pogledajte! Iako je voditelj Zoran Kesić mlađi desetljeće i više od Bore, ne možete se oteti dojmu da je Boro učenik koji se dokazuje pred svojim mentorom. Kao dobar mentor i pedagog, srpski novinar Zoran, da  bi izvukao najbolje od svoga učenika, manipulira s njim. Opijen učiteljem, Boro se nije libio pružati svakojake sladostrasti svome mentoru da bi mu udovoljio. „Još i još pljuni po Hrvatskoj…“, napaljivao je Zoran uspaljenog Boru, a ovaj mu je pružao strastvene užitke od početka do orgazmičke raspamećenosti samoga kraja emisije. Kladim se, da kad su se kamere ugasile da je sretan i znojavvpar zapalio cigaretu, rashladio se pjenušcem iz šumadijskih vinograda, a možda i zajedničkim tušem. Nikad se ne zna. Divlji zov šumadijske kulture pjenušaca koliko god nagonski rajcao naše mangupe, mentalno će ih do kraja uništiti. Prije negoli će im naškoditi sadašnji uvjeti u Hrvatskoj. A oni su slijedeći:

Osnovnoškolci od 14 godina legnu u oblik svastike i to je društveni problem. Stari prdonja stavi zvijezdu na prsa, lažira hrvatsku povijest, povijest hrvatskoga nogometa i to je kulturni događaj.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo