OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (16)

Vrijeme:21 min, 1 sec

 

Prethodni, ovaj i sljedeći nastavak iz knjige „Hrvatski nacionalizam” donose iznimno zanimljive Korskyjeve analize međunarodnih odnosa i njihovih mijena i prilagodbi, odnosa velikih sila SAD-a, Sovjetskog saveza i Kine te uloge ostalih sila i zemalja, napose perspektive hrvatskog naroda u danim međunarodnim okolnostima i u njima čvrsto usidrenoj Titovoj Jugoslaviji.

 

STRANE SILE I HRVATSKA (2)

  1. Slabljenje supervelesila

U času kad je svijet doista bio podijeljen na dva tabora i kad su dva pola snaga upravljala svjetskim zbivanjem, te kad se ovo stanje pričinilo stabilnim i nepromjenljivim, nastala je kriza koja je srušila ovu shemu i probudila nove snage što su pokrenule cijeli svijet i stavile ga u dinamično stanje koje danas potpuno jasno osjećamo. Zanimljivo je, međutim, da su svi ti pokreti i poticaji dolazili od onih u čijem je interesu bilo održavanje postojećeg stanja i koji su očajno pokušavali zaustaviti promjene u svojoj kući, dok su istovremeno htjeli lokalizirati svoje napadaje na položaje druge strane.

Prije nego što prijeđemo na daljnju raščlambu ove pojave, želio bih ukazati da je u ovom djelovanju Jugoslavija pod Titom odigrala isto takvu nelogičnu ulogu. Jugoslaviji je odgovaralo stanje stvoreno podjelom na dva svijeta i s nepomičnim granicama kako blokova tako i unutar blokova. Unutrašnja slabost i neriješena nacionalna i socijalna pitanja povezana s teškom gospodarskom krizom koja je neminovna posljedica svakog socijalističkog društvenog sustava, nalagala je Titu da brani status quo pod svaku cijenu. (Kad govorimo o socijalizmu, mislimo na marksizam u različitim njegovim varijantama, a ne na socijalne pokrete nemarksističkog temelja koji pokušavaju smanjiti izgrede slobodnog tržišta i uskladiti gospodarske uspjehe slobodne inicijative s potrebama socijalne pravednosti.)

No začudo Tito je stalno poticao na revolucije u Africi i u Aziji i bio jedan od najborbenijih komunističkih klinova tamo gdje ruska noga nije mogla ni stupiti. U Alžiru, u Abesiniji, u Egiptu, u Indoneziji, svagdje gdje su postojala žarišta otpora protiv američkog utjecaja, ili uopće zapadnog utjecaja, i gdje je postojala borba za narodno oslobođenje ili za stvarnu, a ne samo formalnu nezavisnost, Tito je preko svojih agenata raspirivao ovakva nastojanja i odvodio cijele krajeve u neutralizam, što je uvijek značilo odvajanje od Zapada, a nikada od Istoka, i približavanje Istoku bez opasnosti da bi moglo doći do američke intervencije. U tome Tito nije bio originalan, nego je primjenjivao Lenjinov savjet o iskorištavanju nacionalne borbe pojedinih naroda za rušenje nadnacionalnih imperija. Ali Titov je uspjeh bio veći od sovjetskog, jer je zahvaljujući američkoj i uopće zapadnoj propagandi nakon 1948. godine prikazivan u svijetu kao stvaralac nacionalnog komunizma nasuprot moskovskom, internacionalnom komunizmu. U svojoj zemlji Tito se jasno pokazao protivnikom nacionalizma i u malome je provodio istu onakvu politiku koju je Staljin provodio u velikom u Sovjetskom Savezu. Stoga njegova prodornost do 1948. godine nije bila velika. Tek kad mu je Zapad skovao aureolu nacionalnog komunizma, mogao je Tito širiti komunizam u afričkim i azijskim zemljama koje nisu željele jednu dominaciju (zapadnu) nadomjestiti drugom dominacijom (istočnom). U tom pogledu Tita je stvorila zapadna ljevica.

Ovi vanjskopolitički uspjesi pomogli su Titu da kod manje svjesnih ljudi u Jugoslaviji zadobije neki autoritet. Ljudi su se dali zabliještiti međunarodnom slavom svoga diktatora, što nije ništa posebno nova. Zar nije Mussolini uspjesima u Abesiniji i Albaniji uspavao veliki dio Talijana? Zar to nije isto uspjelo i Hitleru kad je pripojio Saar, Austriju i Sudete? Svakom diktatoru potrebni su vanjski uspjesi da bi njima prikrio svoje unutrašnje neuspjehe.

Osim toga kod nekih, politički razvijenijih krugova ovo poticanje na nacionalno oslobođenje u svijetu dovelo je do razmišljanja o vlastitom položaju, što se u Jugoslaviji počelo očitovati za hrvatskog proljeća, a posebno je zanimljivo bilo kad se Bijafra borila za nezavisnost. Kroz simpatije za Bijafru mnogi su Hrvati isticali svoju želju za hrvatskom nezavisnošću.

Isti problem nastaje i u Sovjetskom Savezu. Nikakvo odvajanje između vanjske propagande i unutrašnje stvarnosti ne može biti toliko savršeno da propaganda, ako je utemeljena na stvarnim, snažnim porivima, ne dovede do nekih, pa makar i samo ograničenih odjeka u vlastitoj kući. Titova politika “trećeg svijeta” slabila je američke i zapadne pozicije, no istovremeno je slabila ideološki temelj na kojemu počiva njegova vlast. Slabljenje američke pozicije relativno jača sovjetsku poziciju i time slabi Titovu, jugoslavensku neutralnost. Tek činjenica da je radi rusko-kineskog sukoba oslabio i položaj Sovjeta, uspostavila je narušenu ravnotežu u kojoj se status quo na Balkanu ipak održava unatoč elementima rastvaranja. No ravnoteža je sada daleko labilnija nego u doba oštre polarizacije na dva svijeta, jer počiva na većem broju promjenljivih čimbenika i zato je svako pomicanje snaga u svijetu može lakše ugroziti.

  1. a) Slabljenje Sjedinjenih Država

Rekao sam već na početku da je Amerika od 1945. godine uglavnom u defenzivi prema Sovjetima i da nije imala jačeg idejnog temelja.

Zadnja velika politika, koju je Amerika izradila i koja je doista dovela do trajnog uspjeha, bio je Marshallov plan ponovne izgradnje ratom opustošene Europe (zapadne i srednje), čime je zaustavljen sovjetski prodor prema zapadu.

Slijedeći logični korak, zahtjev senatora Roberta Tafta da se vodi aktivna politika oslobađanja istočne Europe, nije usvojen u času kad je Republikanska stranka na prijedlog svog liberalnog krila postavila za kandidata generala Eisenhowera s točno određenim zadatkom da dovrši rat u Koreji i da uspostavi mir sa Sovjetima uz poštivanje postojećih sfera utjecaja.

To je bilo razdoblje u kojemu je glavna filozofija na Zapadu bila vizija engleskog povjesničara Arnolda Toynbee-a koji je tvrdio da će se kapitalistički sustav postepeno približavati socijalizmu, a socijalistički sustav kapitalističkom tehnološkom društvu, tako da će na dulji rok otupjeti oštrice između njih i doći do njihova izjednačenja. Toynbee je to izvodio iz analogije sa sukobom između islamskog osmanlijskog carstva i kršćanske Europe, gdje su se nakon stoljeća borbe obje strane smirile i suživjele. Danas se vidi koliko je ta filozofija samo odraz želja za mirom sitog europskog Zapada, koji je na taj način opravdavao svoje prepuštanje istočne Europe i velikog dijela Azije komunistima.

Vrhovni cilj bila je proizvodnja što većeg broja materijalnih dobara uz suvereno preziranje svake politike i filozofije. Zapad je zaboravio da ne živi čovjek samo od kruha, nešto što se u Rusiji, unatoč službenog materijalizma, nije nikada smetnulo s uma.

Potpuno bez dalekosežnog plana ulaze Sjedinjene Američke Države u rat u Indokini i sukobljuju se izravno s neprijateljem kojemu je do pobjede ideje, a ne do veće proizvodnje potrošnih dobara. Psihološki šok toga dodira, spoznaja da i Amerika može voditi jedan moralno neopravdani rat – neopravdan zato jer nije išao za jednim višim ciljem nego za obranom postojećeg stanja – razočaranje da jedna supervelesila ne može diktirati jednoj trećerazrednoj sili, sve je to dovelo do reakcije u samoj Americi. Ideologija, u prvi čas doduše samo marksistička i uopće protuzapadnjačka, ponovno je ušla u američki javni život.

U tom času trebalo je odlučiti da li će Amerika preuzeti na sebe ideološko vodstvo svijeta u borbi za slobodu ili će se pokušati izvući iz nezgodnog položaja. Iste snage koje su gurale na vrh generala Eisenhowera ponovno su odlučile izborom i preko dr. Kissingera stvoren je novi vanjskopolitički pragmatizam, tj. oportunizam u veoma profinjenom obliku. Njime je prikriven američki vojnički poraz i otvoren je politički proces koji je pod imenom policentrizma stvarno smanjio utjecaj Sjedinjenih Država u svijetu.

Posljedice nisu mogle izostati. Na Prednjem istoku su proizvođači zemnog ulja osjetili da nema tolike američke premoći da bi bili ugroženi i počeli su dizati cijene svojem jedinom blagu, zemnom ulju. (U ovaj čas ne ulazim u opravdanost samog čina, iako mislim da je samo dizanje cijena bilo opravdano kako s njihova stajališta, tako i s općeg svjetskog stajališta, da bi se taj nenadomjestivi izvor sirovina već danas počeo nadomještavati s drugim izvorima energije. Želim samo istaknuti da bi deset godina ranije bio nezamisliv takav pokušaj.)

Američke republike, koje su bile apsolutna domena Sjedinjenih Američkih Država, što su Sovjeti trebali poštivati po prešutnom američko-sovjetskom sporazumu, same izlaze iz ove podložnosti i otvaraju veze prema Moskvi, a u Chileu i Peru-u i prema Pekingu, a da se Sjedinjene Države ne mogu oduprijeti ovoj infiltraciji Sovjeta, jer su se same stjerale u politički položaj koji im onemogućava stvarni utjecaj na ove zemlje.

Sjevernoatlantski pakt sve više se ruši. Danas nema predsjednika de Gaullea da se njega krivi zbog tog slabljenja. Danas su na vladi socijaldemokrati u Velikoj Britaniji i u Njemačkoj koji iz ideoloških razloga žele zbliženje s Moskvom, jer na dulji rok žele uvesti socijalizam u svoje zemlje, iako se ne slažu s nasilnom, revolucionarnom metodom komunističkog krila marksizma. Ako se odobrava Brandtova “Ostpolitik”, tj. otvaranje Njemačke prema Moskvi, što je bilo pozdravljeno u velikom dijelu američkih intelektualnih krugova, onda se ne mogu istovremeno tražiti od Njemačke žrtve za jačanje vojničkog potencijala protiv Sovjeta. Velika Britanija je od 1956. godine aktivno zaposlena s likvidacijom same sebe. Francuska se spasila iz sličnog položaja zahvaljujući političkoj viziji generala de Gaullea i danas ima svoj položaj lokalne velesile koja točno znade što hoće, ali ti nacionalni interesi nisu uvijek u skladu s interesima sjevernoatlantskog pakta.

Pomanjkanje ideološke kohezije onemogućilo je Sjedinjenim Državama da u ime nekih viših ideala nametnu demokratizaciju u Grčkoj i u Portugalu, jer je Amerika teško mogla osuđivati grčku diktaturu kad istovremeno godinama aktivno podupire jugoslavensku totalitarnu diktaturu. Isto tako Sjedinjene Države nisu vršile nikakav pritisak na Portugal da posuvremeni svoju unutrašnju politiku. Da li zastarjela, desničarska katolička diktatura Salazara ili zastarjela,  ljevičarska diktatura Tita, sve to pokazuje da je američka politika prije Vijetnama, za Vijetnama i poslije Vijetnama bila stalno odgađanje kriza, a ne hrabro rješavanje potencijalnih žarišta kriza.

Davno je već rečeno, da je ofenziva najbolja defenziva. U Sjedinjenim Državama se još uvijek smatra da je popuštanje bolje od navale i da se diplomacija mjeri kilometražom koju prevale predsjednik i njegov državni tajnik, a ne idejno-političkim planom koji bi se izradio u globalnim razmjerima i koji bi se sustavno promicao – osim ako se napuštanje položaja i priznavanje stvorenih stanja doista smatra planskom politikom.

Slavljeni Nixonov pragmatizam na vanjskom području i Kissingerova diplomacija predstavljaju završnu fazu politike popuštanja koja je započeta 1952. pod predsjednikom Eisenhowerom. Veoma je vjerojatno da nosi u sebi klicu nove, djelatne politike, kao što teza nosi u sebi svoju antitezu.

Danas se u Americi, zahvaljujući ljevičarskoj infiltraciji i utjecaju, može govoriti o idejama u politici, što je bilo smiješno i neprihvatljivo prije dvadeset godina, Ovaj uspjeh ljevičara, ovo politiziranje američke sredine, dopustit će da se u njoj razviju nove snage, isto tako političke, no suprotnog predznaka.

Materijalno je Amerika još uvijek najjača zemlja na svijetu i potrebno je samo da politički dozrije da bi njen utjecaj bio u omjeru s njenom materijalnom snagom.

Vojnički poraz u Vijetnamu nije pokazao slabost Sjedinjenih Država u materijalnom pogledu, nego njenu političku nedozrelost. Ne želim upasti u pogrešku koju su sami Amerikanci pokazivali i izražavati neko veselje radi ovog poraza, jer, na dulji rok, ovo nije samo američki poraz nego poraz svih snaga slobodarskog svijeta. Zato ću u dokaz gornje tvrdnje navesti riječi jednog američkog novinara koji je, nakon poraza u Vijetnamu, pod naslovom “Sjedinjene Države bježe od stvarnosti” napisao da su “Sjedinjene Države stalno odbijale da priznaju da njihove oružane snage nisu bile dorasle zadatku. U tom postoji čimbenik taštine, jer nijedna zemlja ne voli priznati da su joj vojnici slabiji od drugih. Ali ovakva taština je izvanredno opasna, ako navede jednu vladu da dade svojoj vojsci zadatak koji ova ne može izvršiti.” (Clive Petersen, “The US flees from reality” u “Buenos Aires Herald” od 16. svibnja 1975. str. 8)

Odgovarajući na izgovor da je područje bilo nepovoljno i da su saveznici bili nepouzdani i da je zato došlo do neuspjeha, isti novinar primjećuje da je isto područje bilo nepovoljno i za Sjeverni Vijetnam, a da se veliki dio pučanstva bojao Sjevera jednako kao što nisu voljeli Amerikance, Zato Clive Petersen zaključuje:

“Ne, istina je daleko neugodnija i mora se uočiti ako Sjedinjene Države žele zaustaviti svoje opasno slabljenje. Na svakom koraku Amerikanci su bili pobijeđeni od boljih zapovjednika. Kao čovjek prema čovjeku Sjeverni Vijetnamci bili su daleko iznad američkih vojnika. čini se da je Pentagon bio zabliješten s tehnološkim čudesima koja je imao na raspolaganju, te je zanemario temeljna ratna sredstva: stegovne, skromne vojnike, hrabre zapovjednike, izdržljivost.”

A ja bih dodao još da je Pentagon zaboravio da u suvremenom ratu idejno izgrađen vojnik uvijek se bori bolje od onoga koji nema ideologije, da politički vođeni rat uvijek ima više uspjeha od strogo nepolitičkog rata i da, konačno, još i danas vrijedi pravilo generala Clausewitza da je rat nastavak politike samo drugim sredstvima. U Vijetnamu je doduše bila poražena nepolitička, nestegovna, neizgrađena i razmažena američka vojska, no taj je poraz bio samo djelomično prouzročen ovim čimbenicima. Glavni je poraz tamo doživjela američka politika koja nije shvatila snagu nacionalne svijesti jednog naroda i činjenicu da je protivna strana razvila svestranu, svjetsku političku djelatnost koja je Ameriku utjerala u neodrživi položaj i vanjski, u biti nevažni rat, pretvorila u unutrašnjopolitičko američko pitanje.

Upravo ovaj poraz Sjedinjenih Država može koristiti slobodarskim pokretima u svijetu, jer će nužno dovesti do preispitivanja temeljnih postavaka američke politike. Sigurno nećemo saznati za nove odluke i nove alternative, koje će se izrađivati tijekom slijedećih godina, kao što nismo poznavali poslijeratne američke planove, nego smo ih iz različitih djelatnosti naknadno mogli iskonstruirati. No nemoguće je da jedna velesila, i to u svojoj srži veoma zdrava i mlada velesila, može prijeći preko ovog iskustva bez novih analiza i novih planova. Možda će upravo poraz omogućiti Sjedinjenim Državama da politički dozriju i da njihov utjecaj bude u omjeru s njihovom materijalnom snagom. Činjenica je, pak, da je u ovom času relativna snaga Sjedinjenih Država slabija nego što je bila poslije 1948. godine i da one ne vode događaje nego ovi vode njih.

  1. b) Slabljenje Sovjetskog Saveza

Na početku smo govorili da je prilikom podjele svijeta na američki i na sovjetski pol materijalna snaga Sovjetskog Saveza bila daleko ispod snaga Sjedinjenih Država, no da je politički bila daleko iznad svoje suparnice.

Sovjetski su vlastodršci veoma sustavno jačali materijalne temelje svoje vlasti, počevši od stvaranja ratne mornarice, koja je od neznatne snage postala danas ravna mornarici Sjedinjenih Država, a u nekim pogledima i premoćna, te izgradnje raketnog oružja u kojemu nema velike razlike između obje supervelesile.

Do ovakvih uspjeha ne može se doći samo materijalnim sredstvima, nego je potreban visoko naobraženi ljudski materijal, i to ne samo nekoliko genija, nego široki kadrovi specijalista na svim područjima. U tome su Sovjeti doista imali zavidnog uspjeha i njihovi su tehničari danas ravni zapadnim. Ali dizanje intelektualne razine jedne sredine ne može se ograničiti na jedno područje. Ne može čovjek biti samo genijalni matematičar, prvorazredni fizičar, izvrsni kemičar, moderni biolog, originalni jezikoslovac, savršeni upravnik |i – istovremeno – politički zaostali ruski “mužik”. I mimo volje vlastodržaca i uz sve prepreke ovakvi ljudi počinju osjećati svoju vlastitu vrijednost, a neki i nenadomjestivost, i prirodno se bune protiv političkih oblika diktature koja je stvorena za bezličnu, polupismenu masu što se bori za najnužnije potrebe i nema vremena da mnogo razmišlja o svom položaju. Između političkog sustava stvorenog za vladanje nad tom primitivnom masom i sjajnih tehničkih prvaka koje je stvorio sustav, tj. novih intelektualaca, mora doći do sukoba. Sukob je nerješiv. Ako vlast uništi intelektualce da bi se održala nepromijenjenom, njena će snaga u odnosu prema slobodnom svijetu opasti. Ako ih hoće iskoristiti, ovi će povijesnom nuždom uništiti sustav koji ih je odgojio. Francuski kraljevi su mogli vladati kao apsolutni gospodari nad gladnim i nepismenim seljacima, ali nisu mogli održati takvu vlast nad bogatim i naobraženim građanskim staležom. Isto tako sovjetska vlast, terorom ili bez njega, može se održati nad nepismenim seljakom ili polupismenim radnikom čiji je ideal dobro se najesti, još bolje se napiti i po mogućnosti izbjeći preteškom radu bez opasnosti tjelesne kazne. Teže se on može održati kod visoko kvalificiranog radništva koje zna da je potrebno sustavu i koje po svojim kvalifikacijama ima i većih zahtjeva. Nikako se ne može održati kod pravih stvaralačkih intelektualaca koji su potrebni u jednoj suvremenoj, tehnički visoko razvijenoj državi, jer su njihovi zahtjevi duhovne naravi, a ne samo zadovoljavanje najnižih tjelesnih potreba.

Isto tako sovjetsko pomaganje nacionalizma u svijetu i isticanje prava na slobodu čovjeka, iako je samo sredstvo za postignuće drugog, posve različitog cilja, nužno djeluje kod onih koji su pozvani izraditi i promicati tu politiku. Ne može čovjek biti određen da promiče oslobođenje u Africi a da mu nikada ne padne na pamet pomisao da bi bilo potrebno istu ideju ostvariti i kod kuće. Ne može se govoriti o potrebi da Rodezija bude samostalna, etnički jedinstvena država, a da se jedan etnički Ukrajinac ili Uzbek ne zamisli nad sudbinom narodne zajednice iz koje je potekao.

Sovjetski Savez, danas najveći mnogonacionalni imperij na svijetu, promicanjem nacionalnih revolucija zarazio je i sebe i probudio snage koje ga slabe. Unutrašnje suprotnosti moraju tako doći do izražaja, a sukob s Kinom služi kao katalizator za pojavu disidenata na političkom (osobnom) području kao i na etničkom (nacionalnom) području. Ako uzmemo samo dva primjera, Aleksandra Solženjicina, kao predstavnika onih koji žude za osobnom slobodnom, i Vladimira Moroza, ukrajinskog nacionalista i zatočenika, koji predstavlja one koji traže slobodu i nezavisnost nacionalnih zajednica, vidimo da je podizanje intelektualne razine podgrizlo onu političku snagu koja je Staljinu poslužila da bude ravan Sjedinjenim Državama, unatoč tadanje gospodarske i tehničke slabosti Sovjetskog Saveza.

Svi vanjskopolitički uspjesi Sovjetskoga Saveza u posljednjih dvadeset godina, a ne može se poreći njihovu važnost, nisu u stanju da nadomjeste gubitak monolitnog političkog jedinstva koje je omogućilo ove uspjehe. I da nema istovremenog američkog slabljenja, odnos snaga ponovo bi bio na korist Sjedinjenih Država, kraj svih materijalnih i tehničkih dostignuća koje je Sovjetski Savez ostvario nakon Staljinove smrti.

  1. Drugi utjecaji

Slabljenje polarizacije stavilo je u pokret mnoge druge sile, neke od njih povoljne za održavanje Titove Jugoslavije, a neke nepovoljne. Titova “nesvrstana neutralnost”, u koju danas ne vjeruje više ni Amerika, ponovno je postala aktualna upravo radi slabljenja položaja supervelesila. Nijednoj nije potrebna Titova pomoć, no u labilnoj ravnoteži snaga s tolikim manjim, prije nevažnim utjecajima, ni Sjedinjene Države ni Sovjetski Savez ne žele izgubiti nijedan položaj, pa makar u ovaj čas nemao posebne važnosti. Ovo svakako koristi Titu i on obilno upotrebljava ovaj argument da održi nepromijenjeno stanje u Jugoslaviji, ali s druge strane dinamički pokreti u svijetu počinju utjecati i na Jugoslaviju, danas više nego ikada prije, jer je veliki broj njenih državljana u svijetu, gdje nužno primaju više vijesti nego kad su u Jugoslaviji. Neposredno opažanje ovakvih promjena djeluje kao kvasac koji uništava Titovu zgradu, pa i onda kad se čini da tijek događaja ide u korist komunističkih sila.

  1. a) Oružana borba manjih naroda

U različitim dijelovima svijeta započele su u šezdesetim godinama borbe protiv državnog ustrojstva ili državnog okvira, koje su bile nezamislive nekoliko godina ranije kad bi supervelesile odmah spriječile takve pokrete. Niti su one mogle spriječiti državni udar grčkih pukovnika koji su izgurali s vlasti tadanju, više ljevici sklonu vladu, niti su kasnije mogle spriječiti njihov pad kad je jedan dio časničkog zbora uvidio nesposobnost vojničkog vodstva i potrebu da se promijeni vlada. Sigurno je da su u jednom kao i u drugom pokretu postojali vanjski utjecaji, američki i sovjetski, ali poticaj je došao iznutra, i vanjski su čimbenici morali upotrebljavati postojeće sile, a ne stvarati ih. Izborna pobjeda Konstantina Karamanlisa nije pobjeda ni Washingtona ni Moskve, nego poraz i jedne i druge strane koje su imale svoje, njima više sklone kandidate.

Unutrašnje rasulo u Portugalu pokazalo je različne nove oblike borbe. U prvom redu potvrdilo je ispravnost komunističke taktike da je potrebno ideološki izgraditi političku elitu, infiltrirati neprijateljske političke strukture i iskoristiti narodno nezadovoljstvo za napredovanje prema vlasti. U ovome je portugalska komunistička stranka pokazala veće savršenstvo od nekih drugih komunističkih stranaka, ali nije nam pružila ništa nova. Portugalska revolucija pokazala je da je najbolji način rušenja diktature, pogotovo ako je ova totalitarnog, ideološkog oblika, ideološko razaranje samog temelja unutar već postojećih organizacija: vojske, uprave, sveučilišta, sindikata i drugih ustanova.

Ali portugalska revolucija je pokazala da nije lako zamijeniti totalitarizam sustavom slobode, jer uglavnom nedostaju političke strukture unutar kojih sloboda može postati stvarnošću.

Kratko vrijeme iza revolucije, dr. Francisco de Sa Carneiro, ministar bez lisnice i predsjednik Pučke demokratske stranke (umjerena ljevica), dao je intervju u kojemu je rekao: “Poslije 50 godina diktature, logično je da je došlo do takvih nemira i zahtjeva, koji su uostalom opravdani, jer je životni standard portugalskog naroda daleko ispod onoga na što bi imao pravo … U ovom prvom razdoblju procesa rekao bih da bi pomanjkanje političke izgradnje naroda kao i ekstremizmi mogli uništiti sam proces. U drugom razdoblju, narod sam moći će odlučivati na izborima.” („Visión“ od 18. srpnja 1974. str. 37). Danas, kad je portugalska revolucija skrenula toliko u lijevo da dr. Francisco de Sa Carneiro predstavlja najviše na desno orijentiranu još dopuštenu političku snagu, vidimo koliko je bilo opravdano njegovo mišljenje da je najveća opasnost za demokraciju pomanjkanje političke izgradnje. General Antonio de Spínola je doduše dao kritiku portugalske kolonijalne politike i svojim istupom poslužio kao katalizator u revoluciji protiv Salazarovih nasljednika, no nije bio u stanju da narodu pruži političku alternativu koju bi ovaj shvatio, te je polje prepušteno snagama ekstremne ljevice koje su se spremile za razdoblje poslije revolucije, a nisu se ograničile samo na revolucionarni čin rušenja.

Grčki i portugalski primjeri mogu nama najviše koristiti, jer pokazuju da postojanje unutrašnjih snaga otpora omogućuje povezivanje s vanjskim snagama bez kojih nije moguće ni izvršiti revoluciju niti održati se na vlasti. Kratkotrajni ustanak na Cipru protiv nadbiskupa Makariosa pokazao je kako je potrebna politička sprema da se jedan pokret održi na vlasti. Ali svi slučajevi, pa i irski i baskijski, pokazuju činjenicu da je unutrašnji otpor temelj vanjskog savezništva, a da je uspjeh u omjeru s političkom izgrađenošću pokreta, sa stupnjem infiltracije u postojeće strukture i tek u trećem redu ovisan od vanjske pomoći. Da je ova odlučna, irski bi pokret prvi uspio, jer ima najveću materijalnu pomoć.

Svi ovi pokreti dokazuju da u današnjem svijetu velesile osuđuju upotrebu sile samo kad ova nema uspjeha, a da ih ona ne smeta da priznaju nosioce nasilja nakon pobjede. Svi afrički državnici, koje s počastima primaju u Moskvi i u Washingtonu, imaju ruke zamrljane krvlju, a neki još i danas temelje svoju vlast na običnom teroru, a da to ne smeta ni Ujedinjene narode ni velesile.

Ovime ne opravdavam takve ljude, niti upotrebu sile i nasilja, nego želim samo istaknuti činjenicu da je etički osjećaj u današnjem svijetu veoma površan i često ne ide dublje od naslova u novinama.

  1. b) Katolička crkva

Iako nije ni država niti joj je svrha ovozemaljska, Katolička crkva je svojim silnim utjecajem na odgoj i na poglede ljudi neizravno, a nekada i izravno. utjecala na međunarodni život.

Veliki dio antikomunističkog pokreta u Europi i Americi temeljio se na nauci Crkve koja je u komunizmu gledala zlo, izražaj bezbožnog, materijalističkog duha, a ne stranku protiv koje se treba boriti u ime drugih ideja. Upravo Crkva je svojim držanjem dala mnogim nekomunističkim pokretima onaj križarski, antikomunistički značaj koji je odlikovao nacionalizam u nekim narodima, pa i u hrvatskom, prije rata i neposredno nakon rata. Na čvrstom temelju ideja “trijumfalizma” i sigurnosti jedne dogmatske filozofije mnogi su nekomunistički pokreti zaboravili da je njihova dužnost izgrađivanje vlastitih političkih programa, a da Crkva ima svoje posebne ciljeve koji se ne moraju uvijek poklapati sa ciljevima određene narodne zajednice.

Smrću pape Pija XII. i izborom pape Ivana XXIII. dolazi do dramatskog preokreta. U mnogome je ovaj preokret bio nuždan i koristan. Odvojio je Crkvu od saveza s kapitalističkim sustavom i s povlaštenim, višim staležima i počeo isticati evanđeoski, socijalni duh ljubavi prema potlačenima i siromašnima.

Ali ovakvi snažni preokreti ne mogu se ograničiti u svojim učincima i novi je duh doveo do nove politike koja se može izraziti talijanskom lozinkom “appertura alla sinistra” (otvaranje na lijevo). što je mnoge nacionalističke pokrete, kako u Italiji tako i drugdje, upravo iznenadilo i dovelo u smutnju. Zato kad je Vatikan počeo svoju politiku usmjerivati prema sporazumu s postojećim komunističkim državama, nastale su ozbiljne poteškoće u onim političkim krugovima koji su ostali bez određenog ideološkog temelja. Danas antikomunizam nije više prihvatljiv ni u Vatikanu ni u Washingtonu, iako su obrazloženja različita kao što su i razlozi promjena različiti. Politički pokreti koji su se ideološki poistovjetili s antikomunizmom osuđeni su na političku smrt, jer nemaju međunarodnog temelja, iako u konkretnim sredinama mogu biti opravdani. Samo nekomunistički pokreti s pozitivnim političkim, ekonomskim i socijalnim programom mogu nastaviti u novom stanju, jer ne ovise o vanjskim, kao što smo vidjeli, veoma bezobzirnim i promjenljivim silama.

Ako dodamo da je jedan dio svećenstva posuvremenjenje shvatio kao prijelaz u marksizam, a ne samo odvajanje od kapitalizma (što je bila namjera Rima), vidimo da se nalazimo u svijetu koji je potpuno različit od onoga koji smo poznavali do 1960. godine.

U tom dinamičnom svijetu, gdje nije dovoljan primitivni antikomunizam da bi se moglo djelovati, nego je potrebno odrediti svoj program na temelju konkretnih narodnih potreba, postoje veće mogućnosti za borbu nego u prvo doba poslije rata. Mali narodi mogu bolje uskladiti svoju borbu sa svojim stvarnim potrebama, nego kad su morali u ime viših ciljeva popuštati u svojim zahtjevima.

Ipak, ova kriza u Katoličkoj crkvi kočila je našu borbu upravo zato što je ova bila idejno previše vezana s prošlom, danas napuštenom politikom Rima protiv komunizma.

(Nastavit će se)

 

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (15)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.