Sveti Lovro iz Brindisija – propovjednik i obnovitelj koji je svetu misu služio i po nekoliko sati

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: “Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.”

“Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi “Salve Regina”, o “Magnificatu”, “Zdravo Mariji” te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

“Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).