Ogledi iz prošlosti Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam (13)

Vrijeme:27 min, 41 sec

 

U ovom dijelu knjige odabranih članaka Ivo Korsky bavi se pitanjima tradicionalnog i suvremenog katolicizma i vjerske slobode, protiveći se izjednačivanju vjere i nacije, osvjetljuje nacionalnu veličinu blaženog, to jest svetog nadbiskupa Stepinca te raspravlja o djelovanju katolika u politici u  demokratskom društvu. Riječ je o člancima objavljenima 1960., uoči Koncila, 1964., za vrijeme Koncila, i 1957., prije Koncila.  Članci o strašljivosti ili licemjerstvu i o Beogradskom protokolu (o obnovi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije) doći će nared u sljedećem nastavku.

 

KATOLICIZAM U HRVATSKOJ

 

  • Smrt sveca
  • Sloboda vjerskog života
  • Strašljivosti ili licemjerstvo
  • Beogradski protokol

 

Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to branilo samo hrvatskom narodu?

Alojzije Stepinac

 

Smrt sveca

 U Tebe sam se pouzdao, Gospodine.

(Motto kardinala Stepinca)

U svojih devet stoljeća zagrebačka je nadbiskupija imala mnogo slavnih predstavnika: velikih državnika, velikih pisaca, velikih mecena, velikih vojnika. Bila je jedna od onih ustanova oko koje su se u dobru i zlu skupljali svi Hrvati. “Namjesnik Kraljevstva”, biskup zagrebački, štitio je prava Hrvatske kad nije bilo građanske vlasti i tako je vremenom oko katedrale Sv. Kralja nastao novi glavni grad Hrvatske.

Ta biskupska stolica zagrebačka do sada je dala hrvatskom narodu sve – da mu danas konačno dade i krunu, prvog biskupa-sveca. Ne želimo time reći da dotadanji biskupi i nadbiskupi nisu bili ljudi sveta i kreposna života. Daleko od toga, jer nam je poznato da je krepost, uz muževnost, bila odlika skoro svih tih slavnih muževa. Ali sa Stepincem došao je na nadbiskupsku stolicu svećenik koji je živio samo i isključivo za Krista i za svoj pastirski poziv.

Dr. Alojzije Stepinac nije bio ni umjetnik, ni vojnik, ni političar, nego samo svećenik u najuzvišenijem smislu riječi. I baš tom predanošću svom pozivu, on je za hrvatski narod učinio više nego ijedan od njegovih slavnih predšasnika. Jer u apokaliptičnim prilikama u kojima se našao hrvatski narod za drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon propasti njegove kratkotrajne države, ni diplomat ni vojnik ne bi mogao odigrati ulogu koju je izvršio skromni sluga Božji. Sile, koje su se podignule protiv hrvatskog naroda, bile su tako jake da obična ljudska snaga nije bila dovoljna da im se suprotstavi. Tu je bila potrebna natprirodna pomoć, koju dobiva samo onaj koji vjeruje i živi za Izvor te pomoći.

Stepinac je živio za Izvor svega života i za nj je bio spreman podnijeti sve muke. I time je od Izvora dobio potrebnu snagu da bude svom narodu nešto više od običnog duhovnog pastira. Postao je Hrvatskoj “luč, koja svijetli u tami”. Ta Luč je bila jača od svih tankova, mudrija od svih diplomata, uzvišenija od svih umjetnika. Ona je u najtežim časovima podnijela javno svjedočanstvo da se hrvatski narod ne odriče Boga i Vjere. Ali u isto vrijeme ta je Luč zasvjedočila da se taj hrvatski narod ne odriče ni svoje slobode i da nema razloga stidjeti se što je proglasio hrvatsku državu.

Kardinal Stepinac (“optuženi Stepinac”, kako ga je nazivao državni tužitelj na “sramotnom“ procesu), nije pokušao spašavati sebe i crkvu na račun slobode svoga naroda. On, koji se nikad nije bavio politikom i koji je neustrašivo propovijedao etička načela i onda kad su nosioci vlasti njegove Hrvatske znali pogriješiti, u odsudnom času pokazao je da razlikuje između pogrešaka jednog režima i prava naroda na slobodu. U isto vrijeme branio je i Crkvu i Hrvatsku Državu. Time je postao oličenje stoljetnog sklada između Crkve i Države u Hrvatskoj.

Stepinac je pronio hrvatsko ime po cijelom svijetu, ali to je manje važno od njegova djelovanja u domovini, jer je tamo svojim držanjem pokazao svima da vjera i pravda pobjeđuju unatoč svim tehničkim sredstvima moderne diktature. Sin skromnih hrvatskih seljaka nije se dao zabliještiti ni kardinalskim grimizom, nego je ostao kod svoga stada, vjeran svojem pozivu do zadnjega daha.

Danas, kad je mrtav, moramo biti u izvjesnom smislu zadovoljni što je jugoslavenski komunistički režim u svojoj zaslijepljenosti odbio pustiti kardinala Stepinca na slobodu, te je time jedan sveti, ispovjednički život ovjenčan krunom mučeništva. Ako je dopušteno usporediti ga s njegovim Velikim Uzorom, koji mu je ulijevao snage do zadnjega časa, Stepinac je odigrao ulogu žrtvenog jagnjeta za hrvatski narod pred Pilatom-Titom, oko kojega je Srpska crkva klicala, kao ono farizeji prije dva tisućljeća: “Raspni ga.”

“Republika Hrvatska” br. 38 (10. travnja 1960.), str. 1-2.

 

Sloboda vjerskog života

Kako stoji s katolicizmom u Hrvatskoj? Da li je katolicizam u Hrvatskoj suvremen ili nije? To se pitanje povlači već od prvog svjetskog rata, a dolaskom komunizma na vlast samo je potisnuto, ali nije zastarjelo.

U prvom redu ne smijemo zaboraviti da hrvatski katolicizam nije jedinstven, te da se lako mogu uočiti različni oblici koji odgovaraju povijesnim fazama razvitka u cijeloj Crkvi. Ove faze nisu oštro odijeljene, nego se prelijevaju jedna u drugu ali se unatoč tome može ustanoviti koji su oblici jači, a koji slabiji.

U nekim gorskim krajevima, udaljenim od prometnih sredstava, održali su se oblici koje bismo mogli nazvati predtridentinskim. Kad netko dođe iz drugih krajeva, može osjetiti kako struji XIV. vijek, prema slikovitom izrazu dr. Milana Šufflaya. Ovi se oblici odlikuju jakim formalizmom, priličnom netolerancijom prema drugim vjerama, strogim patrijarhalnim životom, ali slabim doživljavanjem vjere, ako se uzme kao mjerilo suvremeni kršćanski život. Oni su kao atrofirani oblici kršćanstva, posljedica duge odvojenosti, i ne uzimaju uopće u obzir potrebe suvremenog društva, nego bi željeli zadržati nepromijenjene sve stare društvene oblike.

Daleko brojniji su oblici koji odražavaju tridentinski duh i to oni koji su taj duh primili kroz reforme cara Josipa II. Po njima je crkva ustanova javnog prava, dio državne vlasti, sredstvo da se građani drže u moralnoj stezi. Ovi protureformatorski oblici očekuju potporu državne vlasti, jer “cujus regio illius religio” i prema tome smatraju da im pripadaju povlastice od države. Odlikuju se jakim paternalizmom, tj. crkveni krugovi su pozvani da vode, a narod da slijedi. U ovom pogledu ne razlikuju se od starih, predtridentinskih oblika, dok su u bogoslovnom i ćudorednom pogledu mnogo strožiji i napredniji. Predstavljaju dio Europe, Europe XVII. stoljeća, te u naprednijim oblicima i dio prosvjetiteljske Europe XVIII. stoljeća, koja poučava narod i drži ga u stezi. Svjetovnjak nema što da govori u crkvi, nego samo da sluša. Stav prema svim nekatoličkim vjerama je stav stroge osude, odraz duha koji je osuđivao “lutoranske đavle“ i više držao do pravovjerja (formalnog) nego do duboko proživljenog vjerskog života.

No i liberalni katolicizam XIX. stoljeća s posebno ćirilo-metodskom idejom, kakvu su zastupali Strossmayer i Rački, nije još nestao, iako je veoma oslabio nakon što je jugoslavenstvo, kao političko ostvarenje Strossmayerovih ćirilometodskih ideja, pokazalo da taj put vodi do propasti katolicizma. Taj je katolicizam osobito razvijen u manjim gradovima sjeverne Hrvatske, te se očituje samo formalnim prihvaćanjem crkve kao tradicionalne ustanove, te svećenika kao narodne inteligencije, korisne za prosvjetljivanje naroda. Neki dublji vjerski život uopće ne postoji u ovom obliku, a svećenici koji su bili pristalice toga smjera nisu ni očekivali, pa ni željeli, da im vjernici pokazuju posebnu revnost.

Pod utjecajem novih, socijalnih strujanja u Europi i kao reakcija na slobodnozidarski liberalizam, počeo se u Njemačkoj i Austriji razvijati tijekom XIX. stoljeća novi, politički oblik katolicizma, koji je pomoću katoličkih, pučkih stranaka nastojao davati kršćansku notu već duboko laiciziranom javnom životu. Po tom pokretu, politički, gospodarski i socijalni oblici suvremenog društva morali bi se prožeti katoličkim duhom, što bi se imalo postići djelatnim učestvovanjem katoličkih svjetovnjaka u javnom životu u okviru katoličkih političkih, gospodarskih (zadružnih) i socijalnih (sindikalnih)organizacija. U praksi su sve te organizacije stajale pod upravom većeg broja svećenika, iako ne crkvene hijerarhije kao takve, jer u početku nije bilo dovoljno katoličkih svjetovnjaka da preuzmu vodstvo, a kasnije se pokazalo nemogućim odstraniti te politizirane svećenike. Iz Austrije se taj pokret proširio na Sloveniju, gdje je povezan sa slovenskim nacionalizmom zavladao slovenskim javnim životom u obliku Slovenske ljudske stranke i njenih područnih organizacija. U Hrvatsku je ušao na poticaj krčkog biskupa Antuna Mahnića i kao Hrvatski katolički pokret (kasnije Hrvatska pučka stranka) počeo prilično utjecati na javni život. Međutim, povezivanjem s jugoslavenskom ideologijom taj je pokret izgubio svoju prodornu snagu, a kako je u isto doba ojačala Hrvatska seljačka stranka, koja je nakon 1918. godine prihvatila Starčevićev državnopravni program, Hrvatski katolički pokret, kao politička organizacija, bio je osuđen na propast. Održao se dulje vremena samo u onim krajevima u kojima je utjecaj svećenstva na narod bio veoma jak, tj. u onim patrijarhalnim sredinama koje smo nazvali predtridentinskim, čime je izgubio svoju glavnu svrhu, brigu za suvremene probleme, i nehotice se pretvorio u reakcionarnu političku strukturu koja je morala uzmaknuti pred potrebama suvremenog života.

Poslije prvog svjetskog rata počeli su stizati u Hrvatsku novi, suvremeniji oblici katoličkog doživljavanja, koji su dolazili pogotovo iz Belgije i Francuske, pa su se pod utjecajem nacionalno-političkih i vjersko-socijalnih čimbenika pojedine skupine hrvatskih katoličkih intelektualaca odvojile od službenog katoličkog pokreta i počele stvarati nove katoličke organizacije. Ovaj najnoviji oblik katolicizma u Hrvatskoj , koji je za laike predviđao posebno mjesto u Crkvi u smislu Katoličke akcije pape Pija XI., snažno je uhvatio korijena u hrvatskoj mladeži, pogotovo među srednjoškolcima i sveučilištarcima. Nacionalno se potpuno poistovjetio s tradicionalnim vrednotama hrvatskog naroda i zastupao je ideju hrvatske narodne samobitnosti i državne samostalnosti, a načelno je odvajao vjeru od politike. Kao pojedinci mnogi su članovi ovoga katoličkog smjera sudjelovali u hrvatskoj političkoj borbi, čime su se uključivali u redove drugih hrvatskih omladinaca izvan katoličkih organizacija. Novi oblik nije bio dobro primljen od većeg dijela svećenstva koje je tada bilo odgojeno u duhu političkog katolicizma, te je trajalo prilično dugo dok je novo pokoljenje svećenika bilo dovoljno brojno, da podupre ovaj novi smjer. Jugoslavenske vlasti činile su sve moguće smetnje baš ovim katoličkim organizacijama, iako su bile nepolitičke, jer je jugoslavenska diktatura vidjela u njima žarište vjerske i nacionalne obnove u Hrvatskoj. Upravo su ovi katolički omladinci bili prvi koji su u odnosu prema drugim vjerama pokazivali najveću toleranciju i prve obrise spoznaje da prava autonomija vjerskog područja predstavlja najbolje rješenje za hrvatski narodni prostor, jer omogućuje mirno suživljavanje stanovnika Hrvatske bez obzira na vjersko uvjerenje, te njihovu suradnju na zajedničkom nacionalno-političkom polju. Premda je ovaj oblik nepolitičkog katolicizma predstavljao u Hrvatskoj manjinu, a po kakvoći svog vjerskog doživljavanja elitu, on je nosio u sebi sve značajke masovnog pokreta kojemu je trebalo samo vremena da se pretvori u većinu. Rat i komunizam su prekinuli ovaj najsuvremeniji oblik katoličkog doživljavanja u Hrvatskoj, koji je morao otići u katakombe zajedno s drugim hrvatskim narodnim doživljavanjem.

Dolaskom komunizma na vlast cijeli je katolički život u Hrvatskoj u prvim godinama zamro i održao se javno samo u posjećivanju crkava, koje je komunistička vlast katkada više a katkada manje proganjala. U svojim bitnostima nisu se različne skupine promijenile, jer nije bilo mogućnosti javnog nastupa i pročišćavanja pojmova, ali su pod državnim pritiskom razlike smanjene i ojačao je osjećaj zajedničke pripadnosti Crkvi. U takvom je stanju dočekan u Hrvatskoj II. vatikanski opći crkveni sabor, koji je nakon poslanica pape Ivana XXIII. formalno otvorio novo razdoblje u životu crkve. Kao što je slikovito izrazio jedan američki metodistički svećenik, ovaj je sabor u Katoličkoj crkvi zaključio razdoblje protureformacije.

* * *

Prije nego što počnemo proučavati budućnost vjerskog života u Hrvatskoj obzirom na duh II. vatikanskog sabora, moramo zaključiti pregled stanja katolicizma u hrvatskom narodu. Većina katolika doživljavala je vjeru formalistički, u duhu protureformacije, s jakom dozom obrambenog duha, koji je pojačan radi protukatoličke politike kako prve tako i druge Jugoslavije. Samo je manjina proživljavala katolicizam u čisto vjerskom pogledu, ali i kod nje su još bili vidljivi ostaci duha protureformacije, duha “anti”, dakle duha obrane. Isto tako jak bio je osjećaj da je vjera dio javnog prava, dakle ustanova (institucija) koja bi morala ovisiti o državnoj vlasti i davati državnoj vlasti moralno-filozofski temelj. Ovaj duh protivnosti, koji nije bio istovjetan s vjerskom netolerancijom, nego je više odražavao nerazumijevanje prave uloge vjere u narodnom životu, dovodio je nekada i do nezgodnih posljedica u javnom životu Hrvatske, te do politički i nacionalno veoma štetnih pokušaja da se hrvatstvo poistovjeti s katolicizmom. U tom pogledu predstavljao je takav duh veliki nazadak u usporedbi s vjerskom tolerancijom koju je pokazivao dr. Ante Starčević. Starčevićeva je tolerancija bila filozofski utemeljena na liberalizmu XIX. stoljeća, koji je nakon smrti osnivača Stranke prava odveo veći dio stranke u pragmatizam i, naravno, u politički oportunizam, tako da je samo manji dio ostao vjeran liberalnom shvaćanju katolicizma samog Ante Starčevića i spasivši se filozofski od pragmatizma, spasio se i od oportunizma u politici.

Duh protureformacije, koji je prevladavao u hrvatskom katolicizmu, doveo je i do nacionalno-politički potpuno besmislenog pokušaja “prekrštavanja” pravoslavaca za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, jer nije mogao shvatiti da se srpskom cezaro-papizmu, baštinjenom od Bizanta, ne smije suprotstaviti državna vjera tipa cara Josipa II., nego osjećaj zajedničke pripadnosti hrvatskom narodu, što zahtijeva puno poštivanje vjerske slobode uz duboko doživljavanje vlastitih vjerskih oblika. Zastarjeli duh nije mogao shvatiti da je bilo potrebno osloboditi pravoslavno pučanstvo od terora vlastitog klera, koji je mislio da svaki pravoslavac mora biti Srbin, pa je ovoj nesuvremenoj tezi suprotstavio isto tako nesuvremenu, iako neizrečenu, tezu nekih Hrvata da pravoslavac ne može biti Hrvat, te da je potrebno prijeći na katoličku vjeru da bi se moglo biti Hrvat. Ovaj ostatak duha protureformacije, pojačan još predtridentinskim primitivizmom, sprečavao je, osim toga, jačanje kršćanskog doživljavanja među samim katoličkim Hrvatima, jer je upotrebljavao vjeru kao sredstvo nacionalne politike i time ju je unosio na područje na koje ne spada, zbog čega nije mogla potpuno razviti svoju specifičnu funkciju.

No i u drugom smislu takav se duh štetno odražavao na razvitak hrvatskog političkog života. U suvremenom svijetu liberalizma i pragmatizma, a da ne spomenemo marksizam, hrvatska propaganda, koja se temeljila na idejama protureformacije, nije mogla imati uspjeha. Povijesno je veoma lijepo govoriti o “predziđu kršćanstva” i o “vjernosti sv. Petru”, ali na političkom području takvi argumenti ne mogu dobro djelovati. Zar se vjernošću stolici sv. Petra može djelovati na protestantske i liberalne krugove Zapada, koji su imali odlučnu riječ u oblikovanju političkih odnosa u svijetu od početka Prvog svjetskog rata? A zar predziđe kršćanstva može ugodno zvučiti muslimanskim državama Istoka, čiji je glas sve jači u uređivanju svijeta? Konačno ni pravoslavne države istočne Europe (prije dolaska komunizma na vlast) nisu mogle prihvaćati argumentaciju koja je Hrvatsku prikazivala kao štit Zapada protiv “bizantinskog Istoka”, kad su one same poprimile svoju kulturu iz Bizanta. Osim toga taj duh zastarjele protureformacije dovodio je i do znanstveno neispravnih formulacija na političkom području, koje se nažalost i danas ponavljaju u emigraciji, kad se bizantski Istok prikazuje kao nešto drugorazredno i kulturno manje vrijedno u usporedbi s latinskim Zapadom. Prvo, to je povijesno netočno, jer je u doba velikog raskola Bizant bio kulturno daleko viši od Rima, bez obzira na despotska zastranjivanja tadašnje carske vlasti. Drugo, naša suvremena zapadnoeuropska kultura, koja je zadobila novi polet humanizmom i renesansom, izravno je primala poticaje iz Carigrada preko grčkih učenjaka koji su izbjegli na Zapad. I konačno, već stotinu godina ekumenski pokret u samoj Katoličkoj crkvi, a zadnjih desetljeća fatimski pokret za ujedinjenje Rusije sa Crkvom, zastupaju potpuno drugačije stajalište. Kad sv. otac papa Pavao VI. govori o časnim i svetim istočnim crkvama, teško je voditi hrvatsku politiku na temelju shvaćanja, da je sve loše što dolazi od Istoka.

Ovdje moramo spomenuti i jednu, potpuno nehotičnu posljedicu takvog gledišta. Od početka XIX. stoljeća niti s katoličke niti s muslimanske strane nije više pokušavan nasilni vjerski prozelitizam koji je vladao od XV. do XVIII. stoljeća, te je među Hrvatima, katolicima i muslimanima, došlo do praktične tolerancije, što je omogućilo dr. Anti Starčeviću, koji je inače bio, po vlastitom priznanju u oporuci, vjeran sin rimske crkve, muslimane proglasiti najčistijim dijelom hrvatskog naroda. Međusobno poštivanje vjerskih osjećaja katolika i muslimana postojalo je i za Nezavisne Države Hrvatske, unatoč pokušaju nekih velikosrpskih i jugoslavensko-komunističkih elemenata da naknadno unesu pomutnju, ali ipak se mora priznati da je nepotrebno i neopravdano isticanje katolicizma u političkom životu Hrvatske moralo dovesti do sličnog isticanja vjere među muslimanskim Hrvatima, te da služi kao voda na mlin svima koji bi željeli razdvojiti hrvatski narod prema vjerskom ključu.

Na temelju iznijetih činjenica moramo priznati da stav hrvatskog političkog života prema vjerskim pitanjima ne zadovoljava ni vjerske potrebe suvremenog čovjeka, niti je u skladu s nacionalnim interesima hrvatskog naroda, bilo sada u času borbe za slobodu, bilo kao temelj budućeg slobodnog života u hrvatskoj državi. Radi toga je novi duh, koji je probio elementarnom snagom na zasjedanju II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, veoma važan za budući razvitak hrvatskog narodnog života.

* * *

Na drugom vatikanskom saboru došao je do izražaja “liberalni“ katolicizam. Odmah je potrebno istaknuti da pridjev liberalni nema nikakve veze s liberalnim katolicizmom prošlog stoljeća, nego je veoma netočna oznaka za struju koja želi reforme u crkvenom životu u skladu s evanđeoskom naukom i u skladu sa suvremenim potrebama vjernika. Ova struja prešutno priznaje odvajanje crkve od države kako je provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama i u Francuskoj. U ovim zemljama dovela je rastava crkve od države do procvata čistog kršćanskog života s jakim crkvenim zajednicama, koje su politički i gospodarski potpuno nezavisne od državne vlasti i prema tome mogu vršiti svoje poslanstvo bez obzira na potrebe državne politike.

Druga važna oznaka liberalne struje leži u praktičnom provođenju ekumenskog i liturgijskog pokreta, što zahtijeva priznavanje različnih narodnih zajednica i prilagođivanje Crkve tim zajednicama. Crkva priznaje postojanje različnih naroda i prihvaćanje narodnog jezika u službi Božjoj samo je jedna od posljedica toga priznanja. Isto tako i priznanje biskupskih konferencija pojedinih država znači priznanje sustava nacionalnih država, što zapravo nije novost u crkvi. Stare metropolije bile su prilagođene rimskoj državnoj podjeli, a isto tako i u srednjem vijeku crkvena se organizacija prilagođivala državnim, pa i feudalnim podjelama. Samo naglo stvaranje nacionalnih država u XIX. i XX. stoljeću, s naglašenim nacionalnim sukobima, nije našlo crkvu spremnu na promjene, te su mnogi oblici ostali kao anakronizmi i kao znak opreza crkvenih krugova da se ne prenagle u doba brzih promjena granica. Ni sada neće Crkva priznavati sve promjene čim nastanu, ali načelno priznaje potrebu zajedničkog nastupa biskupa jedne države, odnosno jedne narodne zajednice.

U suvremenom životu osjeća se težnja Crkve da se vjera oslobodi od državne vlasti, a da se vjerske vlasti ne miješaju u čisto političke poslove. Iako teoretski još nije definirano, iz svake mjerodavne crkvene izjave izvire kao glavna briga produbljivanje vjerskog i ćudorednog života vjernika, isticanje slobode čovjeka, što je u sukobu s komunističkim totalitarizmom izvanredno važno, te oprezno povlačenje s organizatorno političkog područja, pa makar se to povlačenje očitovalo i u povremenim porazima katoličkih krugova, kao na izborima u Italiji, gdje su kršćanski demokrati izgubili skoro milijun glasova radi nove crkvene politike. No Crkva ne ovisi o rezultatu jednih izbora, pa ni o nizu izbora, nego o odanosti vjernika temeljnim vjerskim istinama, tako da se politički rezultati ne smiju uzimati kao mjerilo njene snage.

Stvarno je Crkva svojim najnovijim potezima priznala autonomiju različitih područja ljudske djelatnosti, te brani autonomiju vjerskog područja od zahvata državne vlasti, iz čega logično slijedi da želi poštivati autonomiju političkog područja.

Autonomija različnih područja ne znači da nemaju nikakve međusobne veze, nego samo da za svako područje vrijede posebni zakoni, pa makar se radilo o istim ljudima. Dobro shvaćena autonomija područja nikada ne bi smjela dovoditi do sukoba, nego bi se područja morala popunjavati, iako su sukobi neizbježivi, budući da je svako ljudsko djelo nesavršeno.

Ispravno shvaćena autonomija vjerskog područja predstavlja pravu slobodu vjere i savjesti, jer omogućuje ljudima da se bez pritiska državne vlasti opredijele za vjeru po kojoj žele živjeti, dok samim vjerskim zajednicama nalaže što strožiji i dosljedniji život, jer samo snagom uvjerenja mogu zadržati i povećati broj svojih vjernika. Na dugi rok, takva autonomija mora dovesti do jačanja vjerskih zajednica.

Ideje trebaju dugo vremena dok iz teorije prijeđu u praksu. Danas je taj proces nešto brži nego u prošlosti, jer su sredstva sporazumijevanja savršenija, ali ipak ne može se prijeći preko temeljnih psiholoških pravila da svaka ideja treba vremena dok se ostvari u dnevnom životu. Prema tome neće ni nove ideje, koje danas zaokupljuju crkvene oce na saboru, preko noći postati vodiljama svakodnevnog života naroda katoličke vjere, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da će si polako prokrčíti put. Pogotovo valja ímati na umu da nisu baš svagdje potpuno nove, nego da u nekim zemljama predstavljaju jake životne snage.

Za hrvatski narodni život nove su ideje došle u pravi čas i mogle bi važno utjecati na rješenje mnogih hrvatskih problema samo ako se iskreno prime i ako se svjesno pomogne odstranjivati oblike prošlostí koji su suprotni tim idejama.

Da komunizam nije nasilno prekinuo vjerski razvitak u Hrvatskoj, ne bi se moglo očekivati da bi nove ideje brzo prodrle, jer je teško vjerovati da će jedna zajednica, pa bila i vjerska zajednica, dobrovoljno napustiti povlastice koje je stekla u prošlosti, premda takve povlastice u novim prilikama predstavljaju teret a ne prednost. Ljudski je element jak i u vjerskim zajednicama, te se ljudska slabost očituje u pitanju dobivenih povlastica. Komunizam je međutim na tom području izvršio temeljito čišćenje i time što je crkvu u Hrvatskoj skučio na najuže duhovno područje i ugrožava je i na njemu, lišio ju je tereta prošlosti i osposobio ju je da primi reforme brže i dosljednije nego tamo gdje nema progona. Zahvaljujući progonima Crkva je u Hrvatskoj mogla odvojití bitno od nebitnog i neće preostati ništa drugo nego na tom produhovljenom temelju nastaviti, kad jednom bude srušen komunistički sustav.

Bila bi prava nesreća kad bi se nakon oslobođenja pokušalo vratiti na prijašnji sustav, iako ne smijemo zaboraviti da se stari, preživjeli oblici teško uništavaju. Kad smo četiri stoljeća nakon tridentinskog sabora mogli još nalaziti u Hrvatskoj oaza koje su živjele predtridentinskim kršćanskim životom s elementima još veće starine (stvarno nepoštivanje celíbata, a da se nije osjećao “scandalum”), ne možemo očekivati da će nekoliko godina komunističke diktature, unatoč suvremenih sredstava propagande i indoktrinacije te promjena u društvenim odnosima, uspjeti izbrisati sve oblike prošlosti.

U Hrvatskoj se više neće moći pojavljivati politički katolicizam, čija se korisnost nikada nije osjetila. Ali neće biti potrebno vratiti crkvene odnose na jozefinski paternalizam, nego će biti potrebno, u duhu novih strujanja, hrabro zakoračiti u XX. stoljeće i svim vjerskim zajednicama osigurati punu slobodu rada, poštujući autonomiju vjerskog područja. Ali s druge strane, i od vjerskih zajednica morat će se zahtijevati da poštuju autonomiju političkog područja i da ne unose vjerske raspre na to područje. Neka gest Ivana XXIII., koji je inače baš među nama Hrvatima bio slabo primljen, posluži kao primjer da je Crkva osnovana zbog duša, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili politička uvjerenja, te prema tome da i ona mora poštivati različita politička uvjerenja koja narod slobodno pri­hvati. Katolici, kao građani, moći će svakako provoditi svoja ćudoredna načela u javnom životu, pogotovo u vlastitom, ali ne kao katolici nego kao građani, te će morati poštivati uvjerenje drugih građana, pripadnika drugih vjera. Isto će tako i ovi imati pravo utjecati na javni život u smislu svojih ćudorednih načela, ali bez prava nametali zajednici neke partikularističke motive.

Za narod koji ima pripadnika različnih vjera, bilo bi idealno stanje kad bi država osiguravala svim građanima slobodno pravo vjerskog udruživanja i iživljavanja, ali bi zahtijevala da se vjerske zajednice same uzdržavaju milodarima svojih vjernika, slobodno i bez državnog oporezovanja, ali i bez državnog financiranja, onako kao što se dešava u Sjevernoj Americi.

Takva autonomija značila bi na hrvatskom području još veću revoluciju od one koju je proveo komunizam, i ta revolucija ne bi bila rušilačka nego stvaralačka, jer bi na najosjetljivijem području uvela slobodu i time osigurala slobodu i na drugim područjima. A potpuna i stvarna sloboda savjesti i potpuno odvajanje vjerskih zajednica od državne vlasti ojačali bi duhovno same vjerske zajednice i učvrstili bi narodnu zajed­nicu koja bi na političkom području mogla onda ostvariti jedinstvo, a da time ne vrši nasilje nad savjestima i vjerskim predajama svojih građana.

Ideja hrvatske državne samostalnosti predstavlja projek­ciju ideje slobode na političkom području. Sloboda, međutim, ne može biti ograničena na jedno područje, ako se želi održati. Kao što je ukidanje političke slobode u Jugoslaviji postepeno dovelo do nestanka slobode na svim drugim područjima ljudske djelatnosti, tako bi i hrvatska politička sloboda bila ugrožena kad ne bi bila istovremeno osigurana sloboda na područjima vjerskom, kulturnom i gospodarskom. U ideji hrvatske države kao formulacije slobode hrvatskog narodnog prostora leži uključeno i priznanje autonomije svih drugih područja ljudske djelatnosti i u ovoj autonomiji vjerska i gospodarska područja imaju osiguran temelj za svoj slobodni razvitak. Takva organska sloboda, koja odbija svaki imperijalizam, bio on politički, vjerski, kulturni ili gospodarski, predstavlja jamstvo reda, sigurnosti i napretka na jednom prostoru koji je radi različnih imperijalizama bio kamen smutnje.

Kad ideja hrvatskog državnog prostora bude ispravno shvaćena kao formulacija slobode, i vjerski će se život svih pripadnika ovog prostora moći slobodno razvijati i iz dubine vlastitog vjerskog doživljavanja izvirat će poštivanje vjerskih osjećaja drugih. U zajedničkom osiguravanju slobode hrvatske državne cjeline pripadnici različnih vjerskih zajednica osiguravat će slobodu svog vlastitog vjerskog doživljavanja bez političkih kočnica prošlosti,

“Republika Hrvatska” br. 57 (10. travnja 1964.), str.22-32.

 

Strašljivost ili licemjerstvo

Iz nekih hrvatskih katoličkih krugova u emigraciji čuju se kritike protiv stranačkog ustrojstva hrvatske političke borbe, kao da bi se takvo stranačko oblikovanje protivilo jedinstvenoj hrvatskoj fronti i duhu kršćanske ljubavi.

Dvije potpuno različite pojave uvjetuju takvo stajalište: nerazumijevanje pojma stranačkog postrojavanja i povijesni postanak nekih hrvatskih katoličkih skupina.

Nema sumnje da su svađe štetne, pa su prema tome i stranačke svađe nepovoljne s općeg stajališta. Ali one nisu bitna oznaka stranačkog života, iako su česta popratna pojava postojanja stranaka, isto tako kao što nisu konstitutivan elemenat braka (premda se u braku i prečesto pojavljuju), niti tvore glavnu oznaku kulturnih, znanstvenih i društvenih strujanja i natjecanja.

Psihološki je važniji drugi razlog, tj. idejni korijen navedenih skupina. Potekle iz austrijskog oblika političkog katolicizma, te skupine nose duh paternalizma i sveobuhvatnosti (danas bi se reklo, totalitarnosti), koji se duh jasno očitovao u svim granama Luegerova pokreta. Takve su skupine klerikalne, jer žele sve podvrgnuti pod kapu Crkve, pa i ona pitanja koja su s vjersko-moralnog stajališta ravnodušna. “To tišti i borbene laike – piše nacionalni savjetnik ACLI (Kršćanskog udruženja talijanskih radnika) Livio Labor – koji su izgubili naviku da misle svojom glavom, a da ne čekaju uvijek – štoviše i u problematičnim pitanjima koja nameće tehničko rješavanje različitih socijalnih pitanja – na riječ i odluku svećenika i naravno pape; izgubili su naviku da izlažu svoju osobu i da ostvare na gospodarskom i društvenom području ono što im savjetuje ljudski razum i kršćanska spremnost na službu.”

Ostaci takvih staromodnih, više formalnih katolika uvijek se zgražavaju nad svakim slobodnim ljudskim djelovanjem, a pogotovo na političkom području, jer se boje odgovornosti koja bi im bila nametnuta, kad bi slobodno, bez savjeta i odobrenja kao izgrađeni kršćani djelovali na području javnog života. Oni žele biti sigurni da im se ništa neće dogoditi, jer oni ne odgovaraju za svoje čine, budući da nisu sami ništa smislili, nego isključivo izvršavali upute priznatih autoriteta. Pokušavaju dakle prebaciti svoju odgovornost na druge, “što je najbolji simptom teškog pomanjkanja stvarne osobnosti u kršćanskom laikatu, pomanjkanje koje šteti demokraciji i koje će – prije ili kasnije, ali nedvojbeno – štetiti i samoj Crkvi”.

To su oni koji se boje rasprave i odmah zacvile da je ružno svađati se, čim im u raspravi ne ide onako kao što bi željeli. Plaču da se vrijeđa Crkvu, narodno jedinstvo, ideale, kada protivnici nemaju obzira s njihovom nesposobnošću, slabošću ili lijenošću. “Ima nešto nekršćansko u želji izbjeći udarcima – piše francuski svećenik O. Daniélou u “Témoignage Chrétien”. – To je kompleks slabosti koji se skriva iza lažnih izgovora. Podsjeća na djecu, koja odmah tuže učitelju onoga koji ih je udario, jer nemaju snage da vrate udarac. ’Ako me dirnete, kažu, napadate Crkvu.’ Ali ne, vi niste Crkva, ni predziđe Crkve. Vi si pripisujete zasluge, kad doživljavate uspjehe. Ali skrivate se iza zastora sakristije kad zaslužujete batina. Držite se pravila igre.”

Nije dakle katolicima namijenjena uloga cmizdrekala u politici, nego im je dužnost poći na političko polje i kao odgovorni borci na tom se polju služiti političkim kriterijima i političkim argumentima. “…napokon možda su Bog i Crkva bili sa svih strana previše upotrebljavani: neki se pozivaju na Jednog i na Drugu; drugi, suptilniji, služe se javno Crkvom ili je pak spominju u sumraku predsoblja. Pustimo to, Crkva vrijedi više od vaših političkih želja, ma kako vrijedne ove bile. U politici treba govoriti politički.” (Georges Suffert, “Témoignage Chrétien”)

Katolik ne ulazi u politiku kao katolik nego kao građanin koji se u svojem životu i u svojim djelima drži kršćanskih načela i zna da je, kao čovjek, odgovoran svom Stvoritelju. Ali on nije na tom polju ni predstavnik Crkve ni vjere, niti može biti izvan društva i njegovih problema i poteškoća; njega vjera ne sprečava da se bavi pitanjima zajednice kao svi normalni ljudi, niti zbog vjere uživa neke povlastice ili imunitet. Ne smije stupiti na političko polje kao sudac drugih i s visoka suditi tuđe djelovanje (ako ima dovoljno hrabrosti), ili iz kutića plakati što svi ljudi nisu dobri i ne ljube se međusobno kao braća, što bi se svakako dolikovalo kršćanima.

“Drugo, – kaže Suftert, – ako smatramo potrebnim sići na političku pozornicu, onda je potrebno da uđemo kao političari a ne drugačije. Ne znam da li politika nije možda samo umijeće stvaranja mogućeg ili pak možda izbjegavanje najgoreg; ali svakako to je jedna vrsta mehanike i ako netko ne želi poznavati njene kotačiće, izlaže se čudnim zabludama. Bojim se da na tom području mi svi previše ističemo mistiku, a premalo kuhinju. Bez obzira koja bila.”

* * *

Takav stav nazivlju neki modernim katolicizmom, ali, bez obzira na točnost atributa, misli su ispravne. Potrebno je služiti se prikladnim sredstvima i poštivati autonomiju različitih područja ljudske djelatnosti, te potražiti skladne oblike za njihovo iživljavanje. Prema tome, biti katolik ne znači kloniti se politike ili pak, što je još štetnije, ulaziti u politiku kao katolik, u katoličku stranku, jedinu, pravu, poštenu i nepogrešivu smatrajući sve one, koji nisu u toj stranci, grešnicima. Ne prestaje se biti katolik, ako se u politici ne slaže s drugim katolicima, ako se u pitanjima zajednice zastupa vlastito mišljenje, raspravlja o tom s drugima i bori se za pobjedu svojih ideja na način koji odgovara zdravom političkom životu. Katolik ne smije ući na političko područje da drugima drži moralne propovijedi i s namjerom da popravlja pojedince. Katolik se ne rezervira, kao što misle neki naši katolici, samo za opću narodnu frontu, u koju bi upao tek u izvanrednim prilikama kao Pilat u Vjerovanje ne poznavajući ni pravila igre ni način borbe, da onda kao zalutala ovčica bleji o jedinstvu, slozi i ljubavi. Katolik zna, kao što je rekao Giorgio La Pira (demokršćanski gradonačelnik Firenze), da se “građani, i kad se radi o najdelikatnijoj političkoj djelatnosti kao što je sudjelovanje u javnom radu, ne uzimaju izolirani, atomizirani, nego organski, tj. kao slobodni članovi političkih zajednica čija je svrha organski definirati narodnu politiku. Stoga pluralizam političkih formacija (stranaka), ako se njihov život razvija u okviru općeg dobra i temelji na načelima ćudoređa i pravde, osigurava demokratskoj državi njenu bit i zdravi razvitak.”

Katolik zna da “praktična afirmacija jednog ili drugog političkog sustava ovisi uvelike, a nekada i bitno, od prilika i uzroka koji su sami po sebi tuđi svrsi i djelatnosti Crkve” (Pio XII., Božićna Poslanica 1940. br. 22), pa prema tome hrabro vrši svoju ljudsku dužnost razmišljanja i prosuđivanja, i svojom slobodnom voljom odlučuje se za rješenja koja mu preporučuje njegov zdrav razum i kršćanska savjest, te se u organskoj zajednici sa svojim istomišljenicima trudi da ostvari ideje koje mu se čine ispravnim. Odlučuje sam, po svojoj savjesti. “Nitko nam nema davati političkih savjeta i uputa, – odgovorio je Francois Mauriac onima koji su ga napadali što se na izborima 2. siječnja 1956. zalagao za “Republikansku frontu” protiv Pučkog republikanskog pokreta. – Dosta smo odrasli da možemo sami stvoriti sud i primiti na se odgovornost. Nema sumnje da ova sloboda izbora sadržava u sebi i slobodu da možemo i pogriješiti. U politici svaka je istina relativna i ništa nije čisto. Vjerujem da moramo preuzeti na se tu odgovornost i ne popustiti zahtjevu za čistoćom, koji izolira tolike kršćane i odvaja ih od njihova doba i od ljudske rasprave u koju smo svi upleteni, htjeli ili ne htjeli.”

Ako to vrijedi za francuske i talijanske katolike, kojima je narodni okvir – država – siguran, koliko više mora vrijediti za hrvatske katolike kojima ni atribut hrvatski nije priznat i koji se kreću kao beskućnici, ukoliko ne žele tamnicu svoga naroda proglasiti svojim domom. Njihova je građanska dužnost (a ne samo pravo) najaktivnije raditi na političkom području, u gradnji doma za cjelinu, i na tom području služiti se prikladnim sredstvima, a ne licemjernim plakanjem i varavim surogatima.

“Republika Hrvatska” br. 26 (srpanj 1957.), str. 22-24.

Prethodno:

Ogledi iz prošlosti Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam (12)

Povezani sadržaji:

Ne možemo, kako je govorio kardinal Stepinac, biti katolici samo kod kuće ili u crkvi a u društvu živjeti poput pogana

Nenad Piskač: Srce slično pepelu nasuprot Stepinčevu srcu pravednika

ZDRAVKO GAVRAN: Deset pitanja o katoličkim medijima i Crkvi među Hrvatima danas

 

Ivo Korsky, Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.