Sveti Alojzije Gonzaga – bogata imanja zamijenio onima koji su oboljeli od kuge

21. LIPNJA

Sveti Alojzije Gonzaga pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se treba neprestano boriti.

U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofovije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim i strogim redovničkim životom.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568.g. u Castiglioneu kod Mantove, u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanje u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane.

Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru, koja mu je preko molitve Božju stvarnost približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravi smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578., na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to, da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije, nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog toga je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje, tada vlastitoj djeci aristokratskih obitelji. Učio ih je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid, na dvor Filipa II. (1556.-1598.). Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatrovao ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

U studenome god. 1585., Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata, da bi potom stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskom kolegiju, od kojega se razvila današnja Gregorijana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednom od najučenijih ljudi svog vremena, a bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. On je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije se uistinu odlikovao nadasve lijepom dušom, te je s lakoćom svladavao tegobne putove posvećenja.

Jednom ga prilikom neki subrat, za vrijeme sata rekreacije upitao, što bi učinio kada bi znao da će već sljedećega trenutka umrijeti. Alojzije je na to odgovorio kako bi se nastavio igrati.

Kada je god. 1590. izbila epidemija kuge, Alojzije je među prvima pošao u pomoć oboljelima. Skrbio se o njima s nevjerojatnom ljubavlju i predanošću. No, sve je to kratko trajalo, jer se i sam bio zarazio. Na ulici je bio susreo umirućega bolesnika od kuge, pa ga je na ramenima odnio u bolnicu, ne osvrćući se nimalo na pogibao, već naprotiv, sretan kako je u njemu susreo Gospodina.

Taj ga je čin milosrđa stajao života pa je preminuo 21. lipnja 1591. u 23. godini života, na dan koji je prethodno sam bio prorekao.

Alojzije je proglašen svetim 1726.g., od pape Benedikta XIII.,te postavljen mladima kao uzor čestita života, proživljena u čistoći i posve beskompromisno.

Ime Alojzije je franačkoga porijekla i znači: slavan u bitci.

Zaštitnik je: mladih, učenika i studenata.

Molitva

Darežljivi Bože, Tvojim darom sveti je Alojzije Gonzaga divno spojio nevinost života s kršćanskom pokorom. Nema u nas njegove nevinosti; daj da nasljedujemo njegovu pokoru! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.