OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (8)

Vrijeme:24 min, 31 sec

 

Političke posljedice Titova državnog udara

Dok nam je ugrožen narodni opstanak, dok nam nitko nije priznao pravo na puni nacionalni identitet, mi ne možemo govoriti normalno i kritički kao što govore pripadnici naroda koji su priznati kao takvi. Moramo govoriti uvijek u funkciji nacionalizma, tj. reakcije ugrožene narodne cjeline protiv vanjskih pritisaka i unutrašnjeg rastvaranja. Moramo sve podvrgnuti tom nacionalizmu, jer je on čisto obrambenog značaja, za razliku od imperijalizma i od šovinizma koji su navalnog značaja i zato su s općeljudskog stajališta negativni.

“Samo kad budemo politički i gospodarski slobodni, naša će inteligencija moći djelovati na normalan i kritičan način”, rekao je jedan velik čovjek, mislilac i političar, dubok filozof i humanist, Pandit Jawaharlal Nehru, prvi premijer slobodne i nezavisne Indije.[1]

I u toj funkciji obrane nacionalne cjeline, mi se moramo suprotstaviti autoritetima koji žele uništiti naš narod, moramo razotkriti svu moralnu slabost takvih autoriteta, jer: “Nije autoritet izvor istine nego se autoritet temelji na istini”, kao što to reče naš filozof fra Kvirin Vasilj.[2]

U ovom, filozofskom rušenju autoriteta tražimo idejni temelj za svoju borbu, jer ona nije nikada bila, niti ikada smije biti, pusta borba za vlast, nego mora biti etički utemeljena, da bi bila vrijedna i s općečovječanskog stajališta.

Naš nacionalizam, koji je danas zbog diktature življi i aktualniji nego ikada, mora biti politički oblik etičkog poriva prema slobodi. I, da ponovno navedem Vasilja, “u socijalnom smislu, prisilno gušenje slobode zaustavlja i priječi spoznajnu istine. Ali tada će se istina pojaviti ne kao prijatelj, koji nas oslobađa, nego kao neprijatelj, koji nam se osvećuje”.[3] Da nam se to ne bi dogodilo, da naša borba ne bude utemeljena na laži, kao što je utemeljena politika naših neprijatelja, moramo se posebnom ozbiljnošću posvetiti proučavanju suvremenih događaja u domovini, kako bismo svojom spoznajom – i to djelatnom, konkretnom spoznajom – pomogli svom narodu u borbi za slobodu i za istinu.

__

1 Jawaharlal Nehru, “Otkriće Indije”. (Citiram prema španjolskom prijevodu koji je priredio Miguel de Hernani, naklada Editorial Sudamerica, Buenos Aires, 1949., Engleski izvornik ima naslov “The Discovery of India”)

2 O. dr. fra Kvirin Vasilj, “Zašto vjerujem?“, Madrid 1968., str. 6.

3 Idem, str. 19.

__

* * *

Svjesno upotrebljavam riječ “državni udar” za Titovu intervenciju u Karađorđevu dne 1. i 2. prosinca 1971., jer ona predstavlja lom s politikom koja se počela voditi nakon plenuma na Brijunima 1966., kad je svrgnut Aleksandar Ranković i započelo je razdoblje tzv. liberalizacije, što je posebni oblik dobilo u Hrvatskoj nakon X. sjednice Saveza komunista Hrvatske.

Razdoblje liberalizacije može se označiti kao pokušaj spašavanja Jugoslavije djelomičnim zadovoljavanjem hrvatskih zahtjeva, više na kulturnom području, a manje na gospodarskom. Na političkom i na socijalnom području liberalizacija se nije očitovala u stvarnim oblicima.

Ova će se tvrdnja nekima pričiniti prejakom, no ona odgovara idejama i ciljevima pripadnika bivšeg vodstva SK Hrvatske, koji su u emigraciji privukli dosta simpatija, jer su im se pripisivale ideje i težnje koje stvarno nikada nisu zastupali.

Nosilac pokrajinske vlade u Zagrebu – jer nazivati je državnom vladom značilo bi varati sami sebe – dr. Savka Dabčević-Kučar jasno je ograničila domet nacionalnih zahtjeva vladajuće skupine kad je na samoj X. sjednici CK SKH rekla:

“Kao društvena pojava, nacionalizam je podjednako poguban za socijalizam bez obzira na to u kojem se obliku javljao, da li kao unitarizam ili kao separatizam. Nema nacionalizma koji bi mogao biti više simpatičan ili manje opasan za socijalističku Jugoslaviju ili za sudbinu pojedinih naroda.”[4]

Pri tome je dr. Dabčević pokazala potpuno neznanstveno miješanje pojmova, jer nacionalizam nije ideologija, niti su svi nacionalizmi jednaki. Nacionalizam vladajućeg naroda nije iste sociološke ni filozofske kategorije kao onaj potlačenog naroda, niti je obrana isto što i napadaj. No doktorici Dabčević bilo je potrebno obuzdati hrvatski nacionalizam, koji se tada počeo javljati u mladeži, pa ga je zato posve neznanstveno htjela poistovjetiti s već omraženim jugoslavenskim nacionalizmom.

Još jasniji je u tome bio Miko Tripalo koji je na istoj sjednici izjavio:

“Već sam rekao da nas komuniste Hrvatske od hrvatskih nacionalista dijeli, rekao bih, klasni pristup nacionalnom pitanju. Naš je stav da je samo kroz daljnje razvijanje socijalističke revolucije moguće, a ne s nekakvih desnih antisocijalističkih pozicija, riješiti i nacionalno pitanje Jugoslavije. Mi smo isto tako uvijek govorili da je nezavisna Jugoslavija, izgrađena na federativnim osnovama, jedini okvir za prosperitet, budućnost i nacionalnu nezavisnost hrvatskog naroda. Ja bih ovdje morao da kažem, ne bilo kakva Jugoslavija, nego samo Jugoslavija s određenim karakteristikama. Mi smo zainteresirani, drugovi, samo za suverenu i nesvrstanu Jugoslaviju.”[5]

Kraj takvog rezoniranja, koje pokazuje unatoč svemu velik napredak u usporedbi s rezoniranjem dr. Vladimira Bakarića i Jakova Blaževića, ne mogu a da ne citiram kritiku hrvatskih komunista, koju je još 1952. formulirao prof. Ivan Oršanić:

“Po kakvoj to Marks-Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji s razvitkom srpskog društva? Da li je ikada ijedan Hrvat komunist formulirao ikakvo gledanje na hrvatsku problematiku? Osim brbljanja o fašizmu, satelitstvu i ustaštvu, zato da ne bi morali ništa reći, da bi sakrili siromaštvo pogleda i da bi opravdali zločine na liniji svoga izdajničkog služinstva, nema ništa, apsolutno ništa. Valjda nijedan narod nema tako primitivnu kategoriju komunista kao hrvatski narod. Bez znanja, bez hrabrosti da išta shvate, kažu, misle i smisle o Hrvatskoj i Hrvatima, intelektualni i moralni primitivci, bili su sretni da im bude dodijeljena uloga ubijanja i stražarenja vlastitoga naroda.”[6]

Nemojmo zaboraviti da unatoč 20 godina što je prošlo od kada su te riječi napisane, unatoč zagrebačkog proljeća, bit se nije promijenila i tekstovi ostavki dr. Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala nakon Karađorđeva pokazuju da je kod njih jugoslavenstvo bilo temeljna ideja, a hrvatstvo više taktika. Tek u posljednje vrijeme, i to samo među mlađim komunistima, počeli su se javljati prvi znaci izrazitije hrvatske nacionalne svijesti, ali ovi su fenomeni državnom silom sputavani i zato nisu mogli dovesti do normalnog nacionalnog iživljavanja. Radi toga ostao je nepremošten silan raskorak između komunista i nekomunista u Hrvatskoj u pogledima na položaj i sudbinu hrvatskog naroda.

Priznajemo da je na kulturnom području razdoblje nakon X. sjednice pokazalo nešto tolerancije, te da je hrvatskim kulturnim radnicima bilo dopušteno obrađivanje hrvatske povijesti i hrvatskog jezika u prilično slobodnom obliku, svakako slobodnijem nego u prijašnjih 25 godina jugoslavenske vladavine.

Također se znade spominjati veća sloboda na vjerskom području kao posljedica Beogradskog protokola, no potrebno je shvatiti, da je to bila čisto taktička koncesija, a ne idejni preokret u držanju Tita prema Katoličkoj crkvi.

Prilikom Titova posjeta sv. Ocu Papi “The Washington Post” je donio (30. III. 1971.) komentar u kojem stoji:

“Jedno jugoslavensko vrelo je reklo, da kako se 78-godišnji Tito približava koncu svoje vladavine, njegova je glavna zabrinutost da bi se zemlja mogla raspasti u posebne republike, i da je želio da bi Vatikan vršio propagandu za narodno jedinstvo i za bratstvo između 6 milijuna katolika Jugoslavije i njenih 16 milijuna nekatolika.

“Ništa od tih jakih izražaja nije se našlo u formalnom odgovoru pape Pavla ni u ograničenom službenom rezime-u njegovih privatnih primjedaba,” – javlja međutim izvjestitelj Don M. Larrimore.

Ova želja za spašavanjem Jugoslavije bilo kojim sredstvima, dobro tumači liberalizaciju Jugoslavije na vjerskom području.

__

4

5 Idem

6 “Republika Hrvatska” br. 2 (1952), str, 8

__

* * *

 Ipak ne smijemo zanijekati da je razdoblje između X. sjednice i Karađorđeva za mnoge Hrvate predstavljalo dah nekog proljeća. Zatvoreniku se otvaranje prozora nakon dugog vremena stroge samice čini svježim zrakom, dok slobodan čovjek ne bi ni izdržao od zadaha takve “svježine”. Isto tako naraštaji, koji su odrasli u strogom totalitarizmu Titova jugoslavenskog nacionalkomunizma, morali su biti upravo opijeni tom kulturnom, pa makar i samo ograničenom slobodom. Manje je razumljivo da su se neki Hrvati u inozemstvu, naučeni na posve drugačiju slobodu, počeli ugodno osjećati u ovom bijednom popuštanju užeta kojima je od 1945. godine bila vezana Hrvatska u svim svojim manifestacijama.

Gospodarske reforme bile su daleko iza kulturnih popuštanja, te pojačano odlaženje mlađeg svijeta u zapadnu Europu i dodir s kapitalističkim potrošačkim, industrijskim društvom, teško je pogodio jugoslavenske vlastodršce. Nije više bilo moguće lagati o nekim naprecima ljudima koji su, radeći na najnižem stupnju socijalne ljestvice, ipak imali viši standard nego u svojoj normalnoj. rodnoj sredini. Stoga su zahtjevi za gospodarskim reformama postajali sve jači i nije čudo da su u zagrebačkim nemirima upravo gospodarske krilatice bile najizrazitije, iako možda ne najvažnije.

Politički ni najliberalniji članovi ekipe Tripalo – Dabčević nisu nikada dopuštali pomisao na stvaranje neke legalne ili bar tolerirane opozicije, a da uopće ne govorimo o mogućnosti mirne izmjene vladajućih stranaka. I u doba svoje najjače snage tzv. liberalna ekipa nije nikada stavljala u sumnju dva načela: 1) Jugoslaviju kao državu, suverenu i zajedničku svim narodima koji tamo žive, i 2) politički monopol Saveza komunista Jugoslavije. Formalni ustupci nikada nisu išli do napuštanja ovih temeljnih načela, čeličnih obruča unutar kojih su željeli provesti neke reforme kako bi zadovoljili Hrvate i time ojačali Jugoslaviju, odnosno pomogli joj da prebrodi svoju gospodarsku krizu, koja je bila posljedica neuspjele gospodarske reforme, i političku krizu, koja se otvorila vidljivim Titovim starenjem i njegovim skorim odlaskom s javne pozornice.

Kriza je bila toliko duboka, pogotovo u pitanju međunacionalnih odnosa, da je nije bilo moguće prikriti riječima. U svom veoma dosadnom i predugačkom referatu na XVI. sjednici Predsjedništva SKJ Titov prijatelj i ideolog Edvard Kardelj priznao je, na klasično nejasan i uvijeni marksistički način, da to pitanje postoji i da nije riješeno. Prema Kardelju:[7]

“Mi smo s pravom tvrdili i tvrdimo da smo u Jugoslaviji uglavnom riješili nacionalno pitanje u klasičnom smislu toga pojma. Narodi Jugoslavije imaju svoje države, svoju vlast, svoju ekonomsku samostalnost, svoje pravo da raspolažu uvjetima, sredstvima i plodovima svoga rada, i ostvaruju svoja suverena prava prvenstveno u republikama, a preko federacije samo u određenim njihovim aspektima. Međutim, to su principi. Praksa nije bila niti je danas uvijek takva. Tako su se, i pored generalnog rješenja nacionalnog pitanja, u praksi često otvarala mnoga pitanja međunacionalnih odnosa…

“Kod nas su, na primjer, bila, a i danas su, još prilično rasprostranjena mišljenja da su jugoslavenske nacije drukčije od ostalih nacija; drugim riječima, da one, u stvari, i nisu potpune nacije, nego nešto na sredini procesa preobražavanja jedne provincijalne u nacionalnu svijest.     To je izvor takozvanog unitarističkog jugoslavenstva.

“A, u stvari, kao što sam već ranije istakao — jugoslavenske nacije su formirane i stabilizirane nacije, i to ne od jučer, već sa dugom tradicijom i učvršćenom sviješću…”

U takvom podneblju krize, razumljivo je da je Miko Tripalo došao i do nekih formulacija koje su se neopreznim promatračima mogle pričiniti bitnom promjenom u odnosu komunista prema hrvatskoj državnoj ideji. U svom intervjuu danom riječkim “Dometima” Tripalo je formulirao svoje misli o Hrvatskoj na slijedeći način:

“Smatram da pravo nacije na samoopredjeljenje nije stvar propagandističkih plakata… Pravo na samoopredjeljenje bez realizacije prava na organizaciju svoje nacionalne države bilo bi samo formalno pravo. Prema tome kad govorimo o Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao o državi, onda podrazumijevamo da ona ima u prvom redu karakter nacionalne države. Naime, hrvatski narod nigdje na svijetu ne može stvoriti svoju državu nego samo ovdje na svom historijskom tlu. Hrvatska nije neki geografski pojam. To je ime matične nacije u toj državi. Naravno, to vrijedi i za druge naše republike, a Bosna i Hercegovina je država Srba, Hrvata i Muslimana koji tamo žive. A kad govorimo o republičkoj državnosti, onda mislimo da je Hrvatska država i Srba u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj dio su srpskog naroda, ali njihova država nije Socijalistička Republika Srbija. Domovina i država Srba u Hrvatskoj je Socijalistička Republika Hrvatska”.[8]

Kraj takvih, službenih izjava, koje Tito u ono doba nije dao opozvati, nije čudo da su u Domovini mnogi povjerovali, da je moguće hrvatski narod organizirati i u okviru Jugoslavije. No pogrešno je što se u emigraciji politički razvitak unutar SK Hrvatske počeo tumačiti kao pokušaj izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije. Pa ni jedan od najpoštenijih zagovornika nove politike, dr. Hrvoje Šošić, nije nikada smio istupiti iz čeličnog okvira koji je postavilo tadanje komunističko vodstvo Hrvatske. U svom odgovoru, objavljenom u “Tribini čitalaca” zagrebačkog “Vjesnika” (4.X1.1971.), on odgovara na kritike nastale prilikom njegovih prijedloga da se konstituira narodna banka Hrvatske, da joj se imenuje guverner i da taj bude poslan u Washington. Tvrdi da prijedlog za otvaranje filijale “Genexa” u Zagrebu nije antisocijalistički. “Iz čitavog mog istupanja proizlazio je stav za socijalističko opredjeljenje hrvatskog naroda, a ne protiv i to neposredno opredjeljenje za samoupravni socijalizam kakav se nalazi u tek usvojenim saveznim ustavnim amandmanima i prijedlozima amandmana na ustav Socijalističke Republike Hrvatske.”

“Ni moj prijedlog da se amandmanima na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske utvrdi mogućnost da SRH bude član Ujedinjenih nacija ne bi bilo moguće ocijeniti da polazim od ‘platforme separatizma’ da se pošlo od mog izvornog izlaganja u kojem sam izričito upozorio na presedan Ukrajine, koja zato nije nikakva separatistička država, s time da se to utvrdi amandmanima kao Ustav SRH a ne izvan njih.”

__

7 Citirano prema “Vjesniku u srijedu“ od 21. siječnja 1970.

8 “Vjesnik” od 1. travnja 1971.

__

* * *

 

Kao posljedica popuštanja kulturnog nasilja nad hrvatskim narodom, i možda radi neshvaćanja da ovo popuštanje ne znači odmah i političko popuštanje, niti da je ovo nužna posljedica kulturnog popuštanja, pojavila se u emigraciji misao, da je moguće reformirati Jugoslaviju, tako da bi u njoj hrvatski narod imao dovoljno slobode da se normalno razvije kao posebna etnička zajednica, kao nacija u modernom smislu riječi. Ovu misao najviše su zastupali neki noviji emigranti koji su se nazivali socijalistima, a koji su posve ozbiljno raspravljali o ustavnim amandmanima, kao da bi ovi doista išta značili, ako se ne promijeni temeljna struktura države utemeljene na monolitnoj, jedinoj stranci, u kojoj vlada tzv. demokratski centralizam, a koja ima monopol političkog djelovanja i nakon amandmana.

Druga struja smatrala je mogućim, da će liberalizacija dovesti do stvaranja legalne opozicije i tako – na način koji nije nikada bio ozbiljno protumačen – do mirnog stvaranja nezavisne hrvatske države, vjerojatno po uzoru razlaza Švedske i Norveške 1905. godine. Kao temelj ovog plana, ako ga takvim uopće možemo nazvati, bilo je posjećivanje različnih političkih emigranata domovini gdje su neki štoviše smjeli objaviti intervjue u novinama. Pri tome se zaboravljalo da su svi objavljeni intervjui bili u biti povoljni za Jugoslaviju i nisu zastupali ni rušenje ni razlaz, nego samo reforme. Zato nije nimalo jasno na čemu se temeljio optimizam ove struje, koji je kod nekih dovodio do pomisli da bi pod nadzorom Ujedinjenih naroda moglo doći do plebiscita u kojemu bi Hrvati slobodno mogli odlučiti da li žele ostati u okviru Jugoslavije – po njima južnoslavenske konfederacije, kao da bi ova ovisila samo o željama Hrvata – ili žele stvoriti svoju nezavisnu državu.

Ako danas nazivamo sve ove struje utopističkim, i ako kritiziramo kao nemoguće tzv. izmirenje s vodećim hrvatskim komunistima, onda bi nam netko mogao reći, da je to mudrost nakon događaja. No nije bila potrebna posebna pronicavost da se već onda uvidi, da promjene nisu dovoljno duboke da bi doista omogućile mirni, evolutivni razlaz Srbije i Hrvatske, odnosno suradnju između nacionalista i službenog vodstva komunista u samoj Hrvatskoj.

Za izmirenje je potrebno da obadvije strane žele prijeći preko prošlosti i pogledati u budućnost. No još 1970. godine, dakle u punom jeku liberalizacije, dr. Vladimir Bakarić je izjavio o nacionalistima, koje on još uvijek naziva ustašama:

Pitate da li je ustaštvo ’istočni grijeh’ hrvatskog naroda. Svaka ovakva grupacija, ma koliko mala bila, uvijek je na sramotu naroda, i ja to ne bih htio ni u jednom trenutku poreći, niti bih htio da se to zaboravi… Prigovorilo nam se na stanovit način što se idejno ne razračunavamo s tim ustaštvom. Mi se nemamo što idejno razračunavati s njime, među nama su govorile puške. To je poznato i tu nikakvih pomirenja i ničeg sličnog ne može biti.”[9]

Govoriti o puškama 25 godina nakon svršetka rata ne pokazuje ni državničku mudrost ni “socijalističku” humanost, nego mržnju koja je jača od razuma. A protiv toga nije nitko, ponavljam nitko, tada u Hrvatskoj prosvjedovao.

Da promjene u očima samih nosilaca liberalizacije nisu nikada bile zamišljene kao stvarno zadovoljavanje državotvornih želja Hrvata, možemo vidjeti iz Tripalovih razmišljanja o važnosti države kao takve:

Po mom mišljenju, ovakvo osamostaljenje republika, koje se predviđa ovim ustavnim promjenama, ne samo da vodi koheziji Jugoslavije (u tom smislu da će ljudi biti zadovoljniji i prema tome politički raspoloženiji) nego otvara dublji proces sporazumijevanja, dobrovoljnog sporazumijevanja, koje će se zaista temeljiti na realnim interesima republika, pokrajina, pa ako hoćete i poduzeća i privrednih grana.”[10]

Osamostaljenje republika” nije nezavisnost, kao što je imaju nove afričke države i čiju slobodu toliko zagovara sam Tito, nego neka autonomija kao što bi mogle imati pokrajine ili čak privredna poduzeća. Dakle nešto što može zadovoljiti samo one koji unaprijed kapituliraju.

Nasuprot ovim, optimističkim stavovima nekih pragmatista, treća je struja u hrvatskoj politici zastupala nužnost revolucije i u onom razdoblju, dok je, kao što rekosmo, bilo dosta iluzija o mogućnosti suradnje s komunističkim snagama za mirno odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Ova struja nije u sebi jedinstvena po načinu rada, niti u stupnju sile koju smatra potrebnom za ostvarenje hrvatskih ciljeva, no u temeljnom pogledu odbacivala je mogućnost mirnog razlaza ne zato što ne bi željela da dođe do takvog rješenja, nego zato jer nije vidjela mogućnosti za takvo rješenje. Odbacivala je i put reforme Jugoslavije, kao način za zadovoljavanje opravdanih hrvatskih zahtjeva, jer nakon 50 godina iskustva s Jugoslavijom nije više smatrala potrebnim praviti nove reforme kad su se dosad sve pokazale iluzornim. Osim toga načelno je zastupala potrebu tzv. narodnih država, tj. zapadnoeuropski uzorak jedinstva naroda i države. Ovo je stajalište svojedobno definirao prof. Oršanić, kad je 1952. napisao:

Jugoslavija je ili diktatura ili je ne može biti, – zakon je izražen u apsolutnom smislu od 1918. pa sve do danas, i isključena je svaka mogućnost nijekati ga. Ni politika srpske radikalne, demokratske, zemljoradničke, republikanske i komunističke stranke, ni politika hrvatske seljačke, federalističke i pučke stranke, ni politika jugoslavenske muslimanske organizacije, ni politika Koroščeve i Žerjavove stranke, ni politika slobodnih zidara pariške i londonske orijentacije, ni politika srpsko-pravoslavne crkve, ćirilometodstva i konkordata, ni politika svih sindikata nacionalnih, internacionalnih i anacionalnih, ni politika svih manjina: Židova, Švaba, Mađara i dr., ni politika intelektualaca, kapitalista, obrtnika, seljaka i radnika, ni sve stranačko-vladavinske kombinacije, ni svi sporazumi, oblasti, banovine, ni monarhistička, ni republikanska forma, ni politika s parlamentom ili bez parlamenta itd., itd., nisu mogli spriječiti i onemogućiti stalno djelovanje ovoga zakona, jer je životni oblik Jugoslavije diktatura.”[11]

Želim ovdje napraviti malu digresiju. Kad jugoslavenski reformisti zastupaju potrebu stvaranja nove, bolje Jugoslavije i tom prilikom ističu nedostatke hrvatske države, kakva je postojala od 1941. do 1945. godine, pokazuju dva potpuno različna kriterija i time svoju neobjektivnost. Jugoslavija postoji 49 godina, Hrvatska je postojala samo 4 godine. Jugoslavija je postojala usred svjetskog mira, kao opće priznata država, većinom bez važnijih vanjskih neprijatelja koji bi željeli njezinu propast. Hrvatska je postojala samo za vrijeme rata, na strani sila koje su izgubile rat, te većina stranih država nije ju priznala. Jugoslavija je promijenila veći broj sustava: liberalno-demokratsku, parlamentarnu vladu, otvorenu vojničku diktaturu kralja i generala, dirigiranu demokraciju samog kralja, a kasnije namjesničkog vijeća, fašistički sustav dr. Stojadinovića 1988. godine, pravovjernu staljinističku, komunističku diktaturu, nacionalni komunizam, samoupravni socijalizam, strogi centralizam, umjereni centralizam, banovinsku samoupravu, te različne stupnjeve federalizma. Dakle Jugoslavija je iskušala cijeli spektar vladavinskih oblika od krajnje desnice do krajnje ljevice i nijedan joj nije pristajao, nijedan nije doveo do napretka njenih naroda, osim do napretka srpske vladajuće klike i djelomično do materijalnog napretka srpskog naroda. Hrvatska je imala samo jedan tip vladavine, koji je bio uvjetovan tek izvršenom i još nedovršenom revolucijom, kao i sustavom na snazi kod tadanjih njenih saveznika i nuždom autoritativne vlade za vrijeme općeg rata i domaćeg, građanskog rata.

__

9  “Vjesnik” od 13. prosinca 1970.

10 “Vjesnik” od 1. travnja 1971.

11 “Republika Hrvatska” br. 2 (1952.), str. 19.

__

* * *

Ali Titova intervencija je radikalno riješila hrvatsku dilemu o putu za budućnost. Postavljanjem centralističke vojničke diktature i svrgavanjem komunističkog vodstva u Zagrebu, koje je bilo jugoslavensko-reformističko, Tito je uništio svaki pokušaj reforme i zatvorio sve putove za mirni razlaz. Pokazao je time i svu krhkost jugoslavenskog federalizma, koji djeluje samo dok to dopušta središnja vlada.

Nova vladavina, koju je Tito uveo u Karađorđevu, u potpunoj je suprotnosti s proklamiranom suverenošću radnog naroda, jer u Karađorđevu nije bio prisutan radni narod, nije bio izvršen ni formalni proces samoupravljanja, nego je naredbom odozgo određeno kako se ima vladati i skup, koji je bio pozvan da čuje odluku, morao je izvršiti samokritiku da bi time opravdao unaprijed donijete odluke. Ako bismo dakle prihvatili, da je do tada vladala neka samouprava u Jugoslaviji kao cjelini i u njenim sastavnim republikama i pokrajinama, sa skupštinama i saborima, koji bi navodno predstavljali samoupravljačke suverene narode, onda je promjena politike izvršena u suprotnosti s duhom i slovom samog jugoslavenskog ustava i još više njegovih dosadnih i dugačkih amandmana, te nikakvo naknadno sankcioniranje od sabora i skupština ne može pokriti činjenicu da odluku nije donio ni narod, ni tzv. republike, nego samo i isključivo vrhovno vodstvo i središnja vlada, dakle da je donijeta diktatorski i unitaristički. Kako to nije bio po Ustavu i amandmanima predviđeni put i način, ispravno je govoriti o državnom udaru. Možemo tek raspravljati da li je to bonapartistički državni udar, vojnički udar za stvaranje novog cara koji bi nadomjestio dosadašnjeg, ili komunističko-kolektivni udar, koji bi privremeno na Titovo mjesto postavio skupinu nosilaca vlasti dok se ne iskristalizira novi samodržac, no činjenica je da narod nije imao riječi u donošenju odluka.

Tito je na najbrutalniji način razotkrio, što znači njegova protivnost unitarizmu. U svojoj “Uvodnoj riječi” na 21. sjednici Predsjedništva SKJ u Karađorđevu dne 1. prosinca 1971. Tito je rekao, da se ne slaže s tim da je stalno na jeziku unitarizam. “Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, – rekao je Tito prema “Borbi” od 8. XII. 1971., – ja sam, razumije se, također najoštrije protiv njega. Ako se, pak, radi o ostacima dogmatskog, ja sam, naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini – onda sam ja za takav “unitarizam’, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno – naše jedinstvo.“

Nije bilo moguće jasnije opravdati novi jugoslavenski nacionalizam nego što je to učinio Tito. Dopušteni su svi oblici političkih organizacija, sva imena, sva rješenja, dok se ne dira u jedinstvenu Jugoslaviju. Pitanje je samo kakav je to federalizam, kakva je to hrvatska država unutar “jedinstvene Jugoslavije”?

Ali da je diktatura ponovno službeno i formalno proglašena i na političkom području, a ne samo u međunacionalnim odnosima, slijedi iz Titovih završnih riječi: [12]

Savez komunista je jedini faktor koji ima pravo idejno-političkog djelovanja u opšte-jugoslavenskim okvirima. To ne znači nikakvo umanjivanje suvereniteta, niti prava centralnih komiteta saveza komunista u republikama, Predsjedništvo SKJ je za svoj rad i za svoje odluke odgovorno pred čitavom radničkom klasom Jugoslavije. Njegove odluke važe i za republike, jer se donose u forumu u kojem sjede predstavnici svih republika. Tako će biti i u buduće.

Bilo je tendencija, da radnička klasa mora biti potpuno uklopljena u nacionalne okvire. Međutim, u Jugoslaviji je samo jedna radnička klasa, radnička klasa čitave Jugoslavije… Jednom riječju, hoću da kažem da mi radničku klasu ne možemo odvajati po republikama. Ona je jugoslavenska. Ali, ona je, u prvom redu, odlučujući faktor u svojoj republici, i to treba sve više da bude.”

Postavljeno je potpuno jasno jugoslavensko jedinstvo, jer tko bi bili Hrvati, Srbi, Slovenci i Makedonci ako se isključe radnici koji da su Jugoslaveni? Gdje je taj suvereni narod u republikama, ako njegov najbrojniji stalež djeluje mimo republika u središnjoj vladi (tj. ako na čas priznamo, da tzv. radnička klasa uopće vlada, što se nakon državnog udara u Karađorđevu doista ne može ni teoretski zastupati). Ostaju republike kao upravne jedinice, točno onako kao što je nekoliko mjeseci ranije govorio Tripalo kad ih je postavio na istu razinu kao poduzeća i privredne grane.

Ali diktatura vrijedi na svim područjima, a ne samo unutar Saveza komunista, te i oni koji bi htjeli dovesti do promjena izvan njega moraju računati na progon, jer kao što jasno reče Tito u svom završnom govoru na Drugoj konferenciji SKJ u Karađorđevu dne 2. prosinca 1971.:

No, ne smije se dozvoliti ako je, recimo, neko isključen iz partije, da može opet slobodno svašta pričati i rovariti. Ako to on ponovo radi, onda je to teže i treba drukčije postupiti i udariti po njemu. Ne može on, svejedno što je van partije, da radi što hoće. Prema takvima ćemo se oštro postaviti…” [13]

Ne može se ići onako kako bi svaki želio. Zato je odgovoran CK Hrvatske, pa ako nešto ne bude učinio, on će odgovarati i pred nama, jer je on sastavni dio naše jugoslavenske organizacije Saveza komunista. Jer, pitanje ponašanja komunista i foruma pojedinih republika nije samo njihova unutrašnja stvar. To je isto tako stvar Saveza komunista Jugoslavije. A to nisu htjeli bivši rukovodioci u Hrvatskoj. Toga je bilo i ima još dosta u Srbiji i u nekim drugim republikama. Možda sada više neće biti, ali bilo je. Mi ne možemo imati toliko partijskih centara koji bi radili što hoće i protiv interesa cjeline – Saveza komunista Jugoslavije. Moramo imati jedinstvo, jedinstveni Savez komunista.”[14]

Totalitarizam je dobio svoju službenu formulaciju i time je opravdana svaka nasilna djelatnost opozicije, jer više nema ni formalnih mogućnosti za mirne promjene. Stvarnih nije nikada ni bilo. Kraj ovih decidiranih formulacija, suverenitet republika, o kojemu i nadalje govori Tito, nije drugo nego obično marksističko fraziranje, uglavnom za vanjsku upotrebu, da oni, koji žele vjerovati, mogu opravdati svoje podupiranje čistog totalitarizma u Jugoslaviji.

Silom je, dakle, uništen hrvatski nacionalizam u domovini, koji se mimo i pokraj službenog jugoslavenskog reformizma partijskog vodstva u Zagrebu stvarno razvijao u narodu. Narod je vjerovao u riječi toga vodstva, isto onako kao što je 1935. vjerovao, da je dr. Vladko Maček doista za hrvatsku državu, a ne samo za autonomiju. Razočaranje koje je zavladalo u širokim narodnim slojevima mora dovesti do pojačanja revolucionarnih djelatnosti, htjeli mi to u emigraciji ili ne. Ako održimo idejnu vezu s revolucionarnim pokretom, koji nastaje kao odgovor na Titov državni udar, moći ćemo mu ideološki pomoći da ne zastrani, da ne postane obična negacija i reakcija na balkansko nasilje koje danas tamo vlada.

Odluka o načinu borbe ne ovisi više o nama, jer je ona uvjetovana vladavinskim sustavom u Jugoslaviji kao i metodama i odgojnim sredstvima jugoslavenske diktature. Nemojmo zaboraviti da jugoslavensko vodstvo sprema narod na totalni rat, na tzv. “strategiju opće narodne obrane”, koja se sastoji od gerilskog ratovanja i od sabotaže. Još prije državnog udara u Karađorđevu ovaj se sustav očitovao u manevrima jugoslavenske vojske na Baniji i Kordunu u jesen 1971. godine. Pišući o toj koncepciji pukovnik Ivan Babić kaže:

Teritorijalne jedinice ostaju na svojim mjestima, te na “privremeno’ okupiranom teritoriju – dapače i onda, ako bi cijela zemlja bila okupirana – same, ili u zajednici s dijelovima redovite vojske, produžuju rat u obliku gerile, uništavajući manje i izolirane dijelove okupatorskih snaga, napadajući njegove komunikacije, zapovjedne organe, skladišta i druge objekte, vršeći sabotažu, sprečavajući okupatoru da se koristi ekonomskim potencijalom zemlje, otežavajući mu održavanje reda, mira i normalno funkcioniranje vlasti, itd.”[15]

Državni udar na političkom području, spremanje gerile i sustavne sabotaže na vojničkom području, kažnjavanje svake pa i najmanje kritike u javnom životu – to je slika današnje Jugoslavije i to odgaja i politički uslovljuje nove hrvatske naraštaje.

Ako mislimo da se moramo držati po strani da se ne bismo kompromitirali, nemojmo se čuditi, ako se novi pokreti razviju potpuno mimo hrvatske tradicije, jer krivnja će biti na nama a ne na njima. Sila i nasilje, koje je vlada Josipa Broza Tita upotrijebila da uništi jugoslavenski reformistički pokret u Hrvatskoj, opravdava silu i nasilje što će morati razviti Hrvati, ako se ne žele pomiriti sa činjenicom da hrvatski narod mora nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti. A da to nije nekakav slijepi nacionalizam, svjedoči nam Milovan Đilas, koji je u intervjuu danom novinaru Adalbertu Reifu u münchenskom listu “Abendzeitung”’ od 28. ožujka 1972. rekao:

Nekoliko godina neće biti aktivnog hrvatskog nacionalizma, ali ovaj nacionalizam može biti samo za neko određeno vrijeme potlačen, tj. odgođen, jer nezadovoljstvo u inteligenciji i nadalje postoji.”

Događaji u tijeku posljednjih mjeseci pokazali su da je Đilas samo djelomično imao pravo. Nacionalizam je odgođen u inteligenciji, tj. u jednom dijelu hrvatskog naroda, no veoma je djelatan, djelatniji nego ikada prije, u mladeži i među radništvom.

A ovo je normalno i tako mora biti. Pa kao što smo počeli s indijskim filozofom i državnikom, inače Titovim prijateljem, Jawaharlalom Nehru-om, završit ćemo s njegovim riječima, koje pristaju na naš slučaj:

Nacionalizam je neizbježiv u Indiji mojega razdoblja; on je prirodna i zdrava pojava. Za svaku zarobljenu zemlju nacionalna sloboda mora biti glavna i dominantna težnja…

Nedavni događaji u cijelom svijetu dokazali su netočnost ideje da bi nacionalizam nestajao pred pritiskom internacionalizma i proleterskih pokreta. Još uvijek je jedan od najsnažnijih poticaja koji pokreću narode i oko njega se okupljaju osjećaji, predaje i smisao zajedničkog života i cilja. Dok su se intelektualni slojevi srednjeg staleža postepeno odalečivali od nacionalizma, ili bar su tako mislili, radnički i proleterski pokreti, svjesno utemeljeni na internacionalizmu, kretali su prema nacionalizmu.”[16]

__

12 “Vjesnik” od 5. prosinca 1971.

13 “Hrvatska Danas”, Izdavač Komisija za vanjske migracije Izvršnog vijeća Sabora S. R. Hrvatske, Zagreb, 1972.,str. 15.

14 Idem, str. 16.

15 “Hrvatska Revija”, god. XXI br. 4, prosinac 1971., str. 398

16 Vidi bilješku br. 1.

__

Republika Hrvatska” br. 98 (prosinac 1972.), str. 14-30.

 

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (1)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.