MISTERIJ SMRTI HEROJA HVO-A U MOSTARU TIHOMIRA MIŠIĆA I 30 GODINA KASNIJE Tuđmanu je rekao da Mostar neće napustiti, makar bio zadnji

Ono što je za Vukovar bio Blago Zadro – za Mostar je bio Tihomir Mišić. Ovaj heroj, legenda HVO-a i Domovinskoga rata, preminuo je prije 30 godina pod nerazjašnjenim okolnostima dok je obilazio položaje IV. bojne nedaleko od Staroga mosta u Mostaru prema srpskim snagama i rezervistima.

Darko Mabić nije bio tu kobne večeri. Ali je kratko vrijeme proveo s njim. – Došao je na vrh Avenije u zapovjedništvo. Nije ga bilo deset dana. Donio nam je hrane. Rekao je da ćemo se vidjeti za dva, tri dana. Iza ponoći došao je Miki Leventić i prenio nam tužnu vijest da je poginuo u Starome gradu – svjedoči Mabić koji za Tihu kaže kako je bio “Božji čovjek”.

Naš Blago Zadro

Mabić i Mišić živjeli su u istome dijelu grada. – U jednoj objavi rečeno je da su sličnu sudbinu imali on i pokojni Blago Zadro. Tiho je od prvog dana sebe davao u političkome pluralizmu, ali i organizaciji otpora, naoružavanju, trošenju svog novca. Bespoštedno je davao sebe za hrvatsku stvar, zapostavljajući čak i obitelj. Nakon oca, bio mi je uzor u životu kako se treba ponašati i odnositi prema državi, naciji, prema Crkvi – dodaje on.

Zatječemo ga u društvu s nekadašnjim zapovjednikom 9. bojne Milom Pušićem koji je pod kišom metaka bio među rijetkima na ispraćaju Tihomira Mišića. I postavio je njegov križ. – Tiho je ostao legenda za sve nas i sva vremena. Kako za nas u HVO-u, vojnike, zapovjednike, tako i za hrvatski narod. Jednostavno je bio iznad. U samim počecima dobrim smo se dijelom oslanjali na njega. U njemu je bilo nešto nesvakidašnje. Hrabar, ponosan, prkosan. U Mostaru je bio najveći. Da je ostao živ, sve bi bilo drukčije u organizaciji, otporu, obrani. Nakon njegove smrti nosilo nas je sjećanje na njega. Tijekom cijeloga rata bio nam je uzor – svjedoči Pušić. Podsjeća kako je nakon raspoređivanja rezervista još u listopadu 1991. sa svojim momcima priskočio u pomoć. Tiho je bio nepokolebljiv – od zaustavljanja tenkova na izlazu iz Mostara do izdaje kada je pukovnik KOS-a Vladimir Perak, ubačen u redove HVO-a, u travnju 1992. godine naložio povlačenje iz Mostara. – Kada je bila teška situacija, kada smo doživjeli izdaju početkom travnja 1992. od Peraka, bio je obaviješten. Nije promijenio izraz lica, još je jače utvrdio crtu. Tada se osobno predsjedniku Tuđmanu javio u Zagreb i rekao: “Mogu svi napustiti Mostar, ja i moji momci ćemo do kraja ostati i braniti Mostar”. Znam da je predsjednik Tuđman jako cijenio Tihu kao hrvatskog domoljuba, branitelja i političara. Bio je jako tužan kada je čuo da je preminuo – naveo je Mabić. On je osobno pokušao doći do detalja kako je stradao njegov zapovjednik. Nije uspio. Istina nije još dostupna javnosti. Prema jednome od svjedočenja, oko ponoći je skupina od devet ljudi iz zapovjedništva pošla obići postrojbe HVO-a i Prvog mostarskog bataljuna nedaleko od Staroga mosta. Najednom se počelo pucati. Iz smjera postrojbe kojom je zapovijedao Arif Pašalić. Nastradao je drugi u skupini. Tiho. Pogodio ga je metak iz lovačke puške, sačmarice, a zatim i iz strojnice. Bio je mrtav odmah nakon što je klonuo i tek nešto prošaptao.

Spriječen sukob

Uspjele su se spriječiti očekivane napetosti između Hrvata i Bošnjaka koje bi, posve sigurno, ugrozile obranu grada te bi olakšale poziciju srpske strane. Od njegove smrti do danas bili su na deseci raznih verzija istine. Od toga da je Tiho smetao Arifu Pašaliću i ekipi oko Prvog bataljuna. No, istina je kako su ga jako cijenili i Bošnjaci i Hrvati jer su zajedno branili domove. Sam Pašalić napisao je izvješće o incidentu. Kasnije je vođena istraga protiv pripadnika Muharema Dugalića, Šerifa Ćušića, Mirze Kazaza i Đemila Berberovića. Neovisnu istragu provela je i Služba sigurnosti Hrvatskoga vijeća obrane, no nikada nije ugledala svjetlo dana. Nalazi i danas imaju oznaku tajnosti.

Zoran Krešić/VL/https://www.vecernji.ba /Hrvatsko nebo