Vladimir Lončarević: Za novu živost hrvatske kulture

Vrijeme:7 min, 32 sec

 

Kultura je, počevši od jezika, za nas vazda pitanje opstanka, za razliku od nekih tzv. velikih nacija, kojima je kultura mogla biti i razbibriga, sredstvo političkoga prestiža i(li) pokoravanja drugih. Matičina nova živost stoga je dragocjen prinos tomu da kulturom očuvamo, jačamo i promičemo svoj duhovni i moralni integritet, nacionalni identitet i narodnom voljom uzdržavan i kreativno razvijan državni suverenitet

Ogledima u nekoliko prethodnih brojeva Vijenca pokušali smo kroz vizuru poslanja Matice hrvatske podsjetiti na kulturnopovijesna obilježja i značenje nekih hrvatskih krajeva i zemalja – Like, Slavonije, Dalmacije, Istre, Hrvatskoga zagorja – za cjelovitost hrvatskoga geopovijesnoga prostora i cjelinu hrvatstva kao kulturno-moralnog osjećaja i doživljaja života. Pokušali i zapravo tek načeli jer „što j’ ostalo, ne b’ u kola stalo“, a ostalo je mnogo, kako unutar državnih granica, tako djelomice ili posve izvan njih na prostorima hrvatske narodne i kulturne prisutnosti: Žumberak i Samobor, Turopolje, Kordun, Gorski kotar, Kvarner, Baranja, „tri srca junačka“ Srijem, Banat i Bačka, Podravina, Varaždinština, Međimurje… da o Bosni i Hercegovini, svakoj posebno, ne govorimo. Boka kotorska, Zagora i otoci ovlaš su dotaknuti. Ostadoše i Gradišće, Moravska, Rumunjska… Da se shvati koliko je i zašto je kultura bitna za održanje hrvatstva kao označja identitetski integralnog entiteta naroda, treba poći i proći tom širokom hrvatskom kulturnom orubnicom, sve do tih otoka (koji čuvaju neka raritetna bogatstva naše kulture), gdje je, nota bene, mnogo teže Hrvatom biti nego „baniti se“ usred Zagreba – utoliko upravo ono što (katkad preuzetno) držimo „kulturnim Zagrebom“ treba da izlazi iz svoje komocije i metropolske taštine i učini sve da ti rubovi i otoci budu mentalno i kulturno posvema uključeni u ono što poimamo hrvatstvom.

Kulturni odgoj naroda

Matičina uloga u tom pogledu nije jedina, ali je bitna, time nezaobilazna i nezamjenjiva. Ona ju izvršava s mnogo elana, i to, što je najvažnije, i po ograncima. Pridoda li se obnova nekih zamrlih i osnutak novih, onda je to baza za nove pothvate. Oni su nam toliko potrebniji i važniji koliko povijesni trenutak ratom u Ukrajini (na čijim su prostorima drevni spomeni hrvatske narodne opstojnosti!) reaktualizira pitanja o smjeru i načinu razvoja koncepcije suverenosti svake nacije i suvereniteta svake države u duhu europske integracijske agende, samim time i naše. Taj vanjski čimbenik reflektira se na unutarnji, odnosno na pitanje koliko i kako hrvatski narod, kojemu prirodno i pravoslovno (ustavno) sva vlast pripada i iz njega proizlazi, suvereno kreira svoju državu. Ako su demografski pokazatelji jedan od ključnih kriterija za kreativnu uporabu i vođenje vlastitih bogatstava i razvoja, onda ne stojimo dobro. (U tome smislu upravo nas europska integracijska agenda sada „krpa“, ali je opasno ako dopustimo da nas to zavarava.) Posljedica je da se zapravo od osamostaljenja najviše bavimo razvijanjem umijeća „upravljanja krizom“, a ne umijećem razvoja. Samim time naša je suverenost više reaktivna nego aktivna. Odgovor na taj problem nije „bildanje“ aktivne suverenosti „samodostatnom“ isključenošću od svijeta, nego identitetski svjesnim upravljanjem vlastitim potencijalima uključenošću u integracijske procese.

„Lijepa naša“

Lišeni kroz povijest mnogih elemenata i kategorija svjetovne moći, Hrvati su svoj narodno-nacionalni identitet i integritet te svoju državotvornu svijest (sa sviješću o „hrvatskom državnom pravu“ kao pravnoj osnovi, sve do faktičnoga privremenog zamrzavanja te pravne osnove 1918) primarno gradili i održavali kulturom. Samim time, i naša politika i naše vojništvo bijahu izraz naše kulture. Ona je, počevši od jezika, za nas vazda pitanje opstanka, za razliku od nekih tzv. velikih nacija, kojima je kultura mogla biti i razbibriga, sredstvo političkoga prestiža i(li) pokoravanja drugih. Kultura kod Hrvata – kršćanski odnjegovana na antičkom kulturnom humusu – odražava čuvstva i poimanja (dostojanstva) osobe, zajedništva, sabornosti, mirotvorstva, poštovanja i razumijevanja čovjeka kao brata i sestre (a ne vuka!), uzvišenosti braka, obitelji, očinstva i majčinstva, pravednosti, solidarnosti, subsidijarnosti, uvažavanja društvene uloge i položaja svake osobe, naposljetku domovine i domoljublja – duh Kraljevstva i Republike. Iz cjeline takva duha proizlaze Bašćanska ploča, Vinodolski zakonik, statuti naših gradova, urbari, pučki običaji, značaj i dometi znanosti i umjetnosti… Kamo god, hrvatski čovječe, pogledaš, gdje god počneš kopati, nalaziš dokaze tome. Ništa drugima oteto, a sve udjelničko i ocjelovljujuće. Hrvat koji to zna ne doživljava Hrvatsku „bijednom našom“, kako ju (znaju li što čine?) krste neki, nego Lijepom, kako ju je opjevao Mihanović. To je sui generis ideja Hrvatske. Ljepota je metafizička i ontološka os Hrvatske, bit njezine bićevnosti, s dodatkom odrednice „U boj! (za narod svoj)“ – kao obrambenim instinktom, realpolitičkom nužnošću i junačkom trajnicom. Ona predmnijeva i sadrži sve gnoseološke, etičke, estetičke i aksiologijske značajke hrvatskoga čovjeka; čini ga sposobnim graditi Povijest kao vidljivu protežnost Istine i Dobra. Ta idealizirajuća imaginacija Hrvatske nije mitos, nego je u svojoj osnovi logos – smisaono identitetsko personificiranje nacije, razumije se: često zaodjeveno domoljubnom/rodoljubnom emocijom, eposom („narativom“), eponimom, simbolom…

Visoka kultura i niska svijest

Život i opstanak Hrvata uvijek su temelj ili interpretacijski ključ samosvijesti, afirmacije, otpora i opstanka, a taj opstanak su tražili u kulturi kao nutarnjem sadržaju, kakvoći i ujedno kao mostu i komunikacijskom kanalu prema drugima. Njome su vođeni svi naši preporodi od Marulićeva doba. Ona je tu i danas – u mjeri u kojoj živi, oživljava, biva aktualizirana i osuvremenjivana (a ne kao mrtva muzejska vrijednost) kada tražimo čvrst oslonac za polugu koja će biti pokretač potrebna nam cjelovita društvenoga preporoda. Da bi to mogla biti, ona mora dobiti više mjesto na ljestvici društvenih i državnih prioriteta! Nedvojbeno, na intuitivnoj razini ona egzistira grosso modo kao važna nacionalna vrijednost. Hrvati osjećaju da su i etnos i demos visoke kulture, ali ako prosječnog Hrvata zapitaš kako to konkretizirati, jedva će što popabirčiti iz školskoga sjećanja. Između s jedne strane intuitivne svijesti da je kultura vrhunski duhovni izraz i snaga hrvatske zajednice i, s druge, njezina njegovanja i primjene njezinih sadržaja u javnom i političkom životu, eh, golem je jaz. Kultura je i nakon ostvarenja državne samostalnosti i Domovinskog rata ostala izvan sustava strategijskih prioriteta, lišena vizije i upravljanja kao vrhunskoga nacionalnog dobra. K tomu, iako je s kulture formalno skinuta „zvijezda“, bjeline i sive zone što ih je ona gotovo pola stoljeća stvarala ostale su. Oni koji imaju nastavno iskustvo na humanističkim i društvenim studijima uočavaju kod hrvatske mladeži široke zone neznanja i nesposobnost rangiranja nacionalnih vrijednosti.

Zbog svega toga posprdna Krležina rečenica o tisućgodišnjoj hrvatskoj kulturi mora nažalost danas biti pročitana ne kao prijezir prema vlastitoj kulturnoj, duhovnoj, materijalnoj, političkoj, vojnoj i drugoj baštini, nego prije svega kao kritika nebrige današnjih(!) Hrvata za najviše i najveće što in continuo imaju vrijedno i potvrđeno kao svoje. Nije li tragično da najveće domete vrednovanja, izgradnje i promicanja hrvatske kulture još vežemo uz Isu Kršnjavoga (pod banom Mađarom Khuen-Héderváryjem!) i (horribile dictu!) Stipu Šuvara? Nije riječ samo o tome koliko (ni)smo (ne)potrebnih kapitalnih kulturnih zdanja izgradili ili obnovili – u tome Kršnjavoga možda nitko neće dostići – nego i o tomu u što svake godine „ulupamo“ narodni novac ne bismo li na državnim jaslama nahranili nezasitne pantagruele, propuštajući ulaganje sredstava i napora u ono što, eliotovski kazano, povezuje „tradiciju i individualni talent“ i zaista pokreće budućnost.

Tko je taj „iz Hrvatske“?

Kada govorimo o živoj sljubljenosti Matice hrvatske i hrvatskih krajeva, tada i to imamo u vidu. Matica hrvatska nije tu da ikome drži lekcije, ali jest tu radi sustavna osnaživanja nacionalnokulturne samosvijesti i otvaranja prostora stvaralačkoj slobodi. Ako je za to nužan odgoj za vlastito ja – da se bude samosvjestan podmet, kako reče Ivo Pilar – kultura u tome ima trajno bitnu ulogu. U tome smislu Matičina nova živost (misleći i na njezine brojne odjele, čija raznovrsnost makar nominalno odražava poimanje kulture kao ukupnosti djelovanja i uma i ruku), bit će važan prinos snaženju uloge kulture u unutarhrvatskom i europskom kontekstu. Hrvatska stoji nedaleko od trenutka kada će svoj novčarski suverenitet prenijeti na druge, u trezor Europske središnje banke (kao Šoljanova Dvanaestorica 1102. „Zvonimirovu krunu“). To je pripremno obilježeno upravo kulturom(!) – ikonografskim izborom naše prepoznatljivosti na kovanicama eura. Povrh toga, suočeni smo i s (pseudo)kulturnom globalizacijom, koja već odjekuje bastardom kroatoengleštine, što bi već bio dovoljan razlog da kultura dobije status strategijski važna nacionalnog i državnog posla!

Matičina nova živost stoga je dragocjen prinos tomu da kulturom očuvamo, jačamo i promičemo svoj duhovni i moralni integritet, nacionalni identitet i narodnom voljom uzdržavan i kreativno razvijan državni suverenitet. U protivnomu, što će Europi i svijetu u nekoj budućnosti značiti onaj što u 103. stihu XXXI. pjevanja Danteova Raja k Veronikinu rupcu prispijeva „di Croazia“. Tko je taj iz Hrvatske? I što je ta Hrvatska?

Matica hrvatska zna da Hrvatska nije slučajan proizvod spleta povijesnih okolnosti, nego održanja samosvijesti, uz ostale, u kulturnim bitkama za nju i u vojnim bitkama za opstanak i slobodu. To tisućljetno iskustvo obvezuje i ovaj naraštaj i može mu davati samopouzdanje. Pa ako, slikovito rečeno, Hrvatska nema nosače aviona niti joj oni trebaju, mora imati nosače kulture. Matica hrvatska jedan je od njih. Ako je sretno brodila poldrug stoljeća i bez samostalne države i nacionalne slobode, sada može i mora ploviti punom snagom. A razni i vrlo raznoliki hrvatski krajevi i sastavnice nisu samo facete jedinstvene nacionalne kulturne baštine, nego im je biti i živim vrelima suvremene kulture, samosvijesti, uzajamnosti i ponosa.

 

Vladimir Lončarević/Vijenac/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.