OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (6)

Vrijeme:38 min, 31 sec

 

DESETOTRAVANJSKA REVOLUCIJA

• Duh i smjer našega programa
• Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske

                                                         “Hrvati bijasmo, jesmo i ostajemo. U tome smo svi složni, a ostalo je posao stranačkih taktika. Hrvat je svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti.”
A. G. Matoš

Duh i smjer našega programa

Nadnevci kao što je 10. travnja služe da nas podsjete da je vrijeme praviti bilancu rada. Ne možemo srljati kroz život misleći da idemo prema cilju, dok stvarno trčimo u krugu. Tek kad se zaustavimo u toj trci, možemo sabrati misli i pogledati odakle smo pošli, gdje se nalazimo i kamo smjeramo; da li smo zastranili ili smo na dobrom putu, da li smo napredovali ili se vrtimo u krugu. Pa neka nam i ova prilika posluži da zastanemo, da se ogledamo, da se malo zamislimo i da krenemo novim poletom prema postavljenom cilju.
Slobodni narodi slave svoje blagdane s nekim osjećajem zahvalnosti, jer su postignuli ono za čime su išli. Neslobodni narodi, kao što je hrvatski narod, slave svoje spomendane da bi skupili snagu za daljnju borbu. Gledaju u prošlost da bi zacrtali svoj put prema budućnosti.
Jer prema prošlosti stavovi mogu biti različiti. Ima ljudi koji toliko cijene prošlost, da ne dopuštaju bilo kakvu kritiku. Samo je hvale i stvarno žive u prošlosti. Njima se prošlost pretvara u životnu svrhu umjesto da im bude učiteljica života, iskustvo koje će ih povesti prema sretnijoj budućnosti. Ima pak drugih koji s toliko kritike nastupaju prema prošlosti, da sijeku granu na kojoj sjede, jer bez prošlosti nema budućnosti. Onaj koji se odriče svoje vlastite kao i narodne prošlosti nalazi se izgubljen u svijetu, kao siroče bez oca i majke. Tek onaj koji prošlost cijeni, uči iz nje, proučava što su rekli naši stari, što su učinili, kako su se borili i u čemu su pogriješili, te na temelju izučenoga radi za bolju budućnost, stvarno predstavlja pravog borca u općenarodnom pokretu.
Nije potrebno da idemo u daleku prošlost, ako želimo shvatiti važnost desetotravanjske revolucije i što nam ona govori u današnjem času. Potrebno je samo da pođemo do duhovnog oca naše suvremene osloboditeljske borbe, dr. Ante Starćevića, pa da u nekoliko riječi pronađemo srž borbe, svrhu i cilj. Nije svrha naroda uživanje materijalnih dobara, iako je potrebno da ih ima na raspolaganju. ni prostorno širenje ili vojničko jačanje, nego je glavno da narod čuva svoju samobitnost, okvir svoga života i razvoja, te da potraži sredstva da osigura ovaj okvir. A u čemu se sastoje ova sredstva?Kaže Otac Domovine: „…dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa. Samo onda, kada se ovaj opstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka unutarnjega narodna života.”

Dakle samostalnost i nezavisnost su temelji na kojima se može kasnije izgraditi narodni život. Bez njih nema prave slobode, ne može biti pravog gospodarskog napretka, ne može doći do socijalne pravde. Svi oni koji su mislili rješavati ova narodna pitanja ostavljajući po strani, za kasnije, za drugu priliku, rješavanje ovih, po Starčeviću temeljnih pitanja, pokazali su da su fantasti, dok je Starčević, koga su isti nazivali fantastom, bio jedini kruti realist u hrvatskom političkom životu. Znao je lučiti bitno od nebitnog, prvotno od drugotnog. Znao je da je za rješavanje svih narodnih pitanja vlastita narodna država neophodan preduvjet. Kao prorok je stajao visoko iznad onih koji su u ime spašavanja hrvatskog naroda “srljali kao guske u maglu”, kao što reče Stjepan Radić u Hrvatskom saboru kobnih dana 1918. godine. Bez narodne nezavisnosti nema napretka.
Na temelju Starčevićevih misli razvio se novi, borbeni hrvatski nacionalizam, koji je zahvatio široke slojeve hrvatskog naroda kad je ovaj vidio kamo su ga odveli zaslijepljeni predstavnici 1918. godine. U različitim oblicima, no uvijek s istim temeljnim sadržajem, mlađi su naraštaji sve otvorenije odbacivali Jugoslaviju i svaku zajednicu s drugim narodima, i sve dosljednije su zastupali Starčevićevu misao slobode i nezavisnosti. I što je jače neprijatelj pritiskivao, to je čistije izbijala iz naroda ova Starčevićeva misao. Zato je posve pogrešno kad se hrvatskom narodnom ustanku pripisuju različiti strani utjecaji, ili kao što je to jasno formulirao prof. Ivan Oršanić:
“Hrvatski narod u događajima oko 10. travnja nije imao nikakvu ideološku vanjsko-političku orijentaciju, nego isključivo volju da se oslobodi Jugoslavije i da se organizira u svojoj državi.
Podmetanje fašističke ideologije i fašističke kvalifikacije 10. travnju 1941. povijesno je neistinito i neispravno, te ga vrše oni koji bi htjeli nanijeti sramotu hrvatskom narodu namećući mu oznaku da nije imao volju za svojom državom, nego za Jugoslavijom, zato da bi oni dobili opravdanje za svoje stalno djelovanje protiv hrvatske države.”
Možda će poneki doći na pomisao da je ovo samoobrana pred napadajima, prikrivanje istine, pa ću zato navesti izjavu koja pokazuje da se ovako mislilo ne samo poslije tragedije 1945. godine, nego davno prije 10. travnja, i to ne makar tko ili nekakva u Ustaškom pokretu nevažna osoba, nego sam poglavnik dr. Ante Pavelić koji je još 1932. godine napisao:
“Tko god se je i malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregledao ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentanog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjega državnog centralističkog uređenja tako zvane Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju, nego je to borba za potpuno prekinuće i razrješavanje veza s Beogradom i Srbijom, a za uspostavu potpuno samostalne nezavisne države Hrvatske.”
Tko želi čuti istinu, taj je u ovim riječima mogao vidjeti da hrvatska borba koja je kulminirala 10. travnja 1941. nije imala ideološki značaj, pa prema tome niti fašistički kao ni bilo kakav drugi, nego je išla samo i isključivo za ostvarenjem “potpuno samostalne i nezavisne države Hrvatske”, kao što je to rekao 1932. dr. Ante Pavelić, u čemu je samo potvrdio riječi dr. Ante Starčevića koje smo spomenuli na početku, da su samostalnost i neodvisnost “duh i smjer našega programa”.
Na ovoj činjenici ne mijenjaju ništa neke drugotne pojave kao i neki pojedinci koji su možda drugačije mislili. Narod se sastoji od mnogih i različitih ljudi, no kao narodna misao ne može se uzeti misao nekih pojedinaca, nego tek one misli koje su zajedničke jednom narodu, i to ne samo časovito, nego u duljem vremenskom razmaku. A u takvom svjetlu nema dvojbe da je temeljna misao hrvatske narodne borbe bila doista ona koju je izrekao Starčević, a koju su doveli do pobjede dne 10. travnja 1941. najširi slojevi hrvatskog naroda što su se podignuli na ustanak protiv Jugoslavije. Ne mijenja ništa na značaju narodnog ustanku činjenica da je kasnije bilo pogrešaka i zastranjivanja. Danas, kad smo već udaljeni od onih travanjskih dana i kad gledamo druge oslobodilačke ratove i stvaranje novih država, moramo se čuditi koliko je malo pogrešaka učinjeno. Koliko je mirno hrvatski narod proveo svoju revoluciju i s kako malo žrtava! Da se kasnije nisu podignule različite skupine, potaknute i jednom i drugom zaraćenom stranom, hrvatska bi revolucija ušla u povijest kao jedna od najmirnijih. A ipak normalno je bilo da dođe i do izgreda, jer se narod nije dizao protiv jedne kulturne vlasti, nego protiv ugnjetavanja i nasilja, a znamo da sila silu rađa.
I upravo ovo pitanje krasno je protumačio prof. Ivan Oršanić, kad je o toj provali hrvatske snage pisao:
“Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i proganjali. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.”
Ako je dakle kraj velikog i uzvišenog onoga dana izbilo na površinu i ono što je loše, ni toga se ne trebamo stidjeti, jer je to loše posljedica strane vlasti, nasilja i uništavanja kojima smo bili podvrgnuti. Pa kad smo svjesni toga, lako ćemo se oduprijeti, jer sve ono zlo je samo natruha i talog stranih nasilnika, dok ispod toga leži plemenita narodna duša koja želi stresti lance ropstva i pokazati svijetu što je Hrvatska u stanju dati čovječanstvu kad jednom bude slobodna, kad se ne mora boriti za goli život, za svoj narodni opstanak.
*
Vidjeli smo u ovo nekoliko poteza da je bit desetotravanjske revolucije bila u oslobođenju Hrvatske, u stvaranju nezavi¬snog okvira unutar kojeg bi narod mogao urediti svoj život po svojim željama i za zadovoljenje svojih potreba. No znamo da je ova država bila silom uništena. Neprijatelji hrvatske ne¬zavisnosti iskoristili su položaj pri koncu rata i oduzeli su hrvatskom narodu slobodu i nezavisnost. Nije nam ovdje na¬mjera ulaziti u pojedinosti ove tragedije, nego želimo istaknuti samo jedno: od 1945. godine do danas, unatoč silnoj vanjskoj pomoći, usprkos vlasti koja se oslanja i na Istok i na Zapad te izigrava obje strane na veoma vješt način, ni nakon svih pro¬gona, pranja mozgova, bjesomučne i dugotrajne propagande, današnji vlastodršci nisu se usudjeli pitati hrvatski narod da li odobrava uključivanje u Jugoslaviju. Umjesto jednostavnog plebiscitarnog načina da se riješi ovo pitanje sada gdje su došli novi naraštaji, neopterećeni, kako oni kažu, ustaškom prošlošću, Tito i njegova vrhuška zadovoljavaju se natezanjem riječi i iskrivljavanjem činjenica, a njihovi slugani na različitim uči¬lištima i u sredstvima javnog komuniciranju govore da su se naši narodi (a zašto ne kažu koji?) tijekom narodnooslobodilačkog rata izjasnili za Jugoslaviju i da je prema tome pravo sa-moodređenja tih naroda jedanput za uvijek konzumirano. Ko¬like li himbenosti! Kolikog li izvrtavanja činjenica! Zašto bi se slučajni ishod jednog rata u kojemu neki od tih naroda nisu ni imali svoje nezavisno vodstvo na drugoj strani, zašto bi se taj ishod imao smatrati konačnom odlukom u narodnom životu? Zašto ne bismo radije smatrali takvom odlukom velebnu skupštinu hrvatskih seljaka na Borongaju 1920., gdje je Stjepan Radić proglasio neutralnu hrvatsku seljačku republiku? Zašto ne bismo takvom odlukom smatrali glasovanje u hrvatskim zemljama 1935. godine, kad je vlast govorila da onaj koji daje svoj glas za dr. Vladka Mačeka daje glas za Janka Pustu, pa je u hrvatskim predjelima do 90 % glasova palo za Mačeka i za Janka Pustu, tj. protiv Jugoslavije. Zašto ne bismo smatrali takvim odlučnim djelom samo proglašenje hrvatske države 10. travnja 1941., kad su u svim hrvatskim krajevima, bez strane pomoći, a često u sukobu sa stranim pokušajima, Hrvati na poziv iz Zagreba uspostavili hrvatsku vlast? U tome je doista vladala jednodušnost. Ne govorim sada o vrsti vladavine, ni o kasnijim događajima, nego o onom ključnom narodnom opredjeljenju, kad se radilo o biti ili ne biti: o spašavanju Jugoslavije nasuprot stvaranju hrvatske države. Tada su i oni, koji su kasnije bili protiv hrvatske vlasti, bili za hrvatsku državu. Jedan stari borac rekao mi je jednoć veoma jednostavno no dobro: “Svi smo mi za 10. travnja, ali ne moramo biti svi za 11. travnja.” Ovaj borac je pogodio srž pitanja: Narodna odluka o temeljnom pitanju stoji izvan dvojbe. Dakle zašto svi ovi nadnevci ne bi imali nikakvu odlučnu vrijednost nego samo navodna borba nekih Hrvata u okviru nehrvatskog, srpskog, partizansko-četničkog gerilskog pokreta? Čim postavimo pitanje ovako, u svojim najjednostavnijim oblicima, odgovor postaje jasan: Tito i njegovi sateliti nemaju nikakvog oslonca ni u pravu ni u narodnoj volji, pa zato moraju izmišljati neku već konzumiranu odluku, jer se ne usuđuju pitati narod za mišljenje.
A da je tako, najbolje nam govore događaji unutar same Jugoslavije. Najmanje popuštanje poslije 1966. godine, kad su vlastodršci mislili da je nestao stari, desetotravanjski naraštaj i kad su dorasli Titovi pioniri, pretvorio se u neviđeno bujanje hrvatskog nacionalizma, koje se pozna pod nazivom hrvatsko proljeće i masovni pokret, te koji je nacionalistički val bio tako jak da je povukao za sobom i one krugove koji nikada nisu bili u krilu hrvatskog nacionalizma, nego su u svojoj mladosti stajali bliže jugoslavenstvu. Mislim time na hrvatske komuniste tada na vlasti, koji su u svojoj većini u mladosti bili jugoslaveni – za razliku od najnovijeg naraštaja hrvatskih komunista koji su radi jugoslavenske diktature odrasli u hrvatskom duhu. Ne, nisam se zabunio. Rekao sam radi jugoslavenske diktature, jer nacionalizam je upravo onda najjači kad je narod proganjan. Nacionalizam naime nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja.
Zastrašeni ovom elementarnom pojavom hrvatske želje za slobodom i nezavisnošću, kad su i sami komunisti počeli isticati ne samo Stjepana Radića nego i Antu Starčevića, beogradski vlastodršci su se vratili na politiku Svetozara Pribićevića da silom učine Hrvate manjim od makova zrna. No kako je Pribićevićeva Orjuna rodila borbeni pokret Stjepana Radića, a četnička diktatura kralja Aleksandra najborbeniju hrvatsku organizaciju, Ustaški pokret, čime su obadvije nehotično pripremile 10. travnja, tako je nova, još oštrija beogradska diktatura, danas premazana crvenom bojom, očeličila hrvatski narod i sprema novi Deseti travnja. U časovima kad je ponovno padala batina po hrvatskim leđima, jedan od prvaka hrvatskog proljeća, hrvatski sveučilištarac Dražen Budiša, upravo vidovito je rekao da će nakon njih doći novi, mnogo radikalniji borci.
I doista, što se nije dogodilo preko dvadeset godina, počinje se događati nakon Titova državnog udara u Karađorđevu. Pojavljuje se oružani otpor protiv diktature. Udarac hrvatske mladeži u Bugojnu 1972., možda tehnički nesavršen, ipak pokazuje da hrvatski narod neće čekati skrštenih ruku dok mu Beograd uništava zemlju. A zatim se redaju različiti podvizi, neki više neki manje uspješni. Mate Prpić i Ivan Matičević borave šest mjeseci 1972. u domovini, te se opet vraćaju u inozemstvo. Pri drugom njihovom povratku u domovinu (a da li je to samo drugi ili ne, tu su tajnu ponijeli u grob) prerana zima im onemogućuje povlačenje i padaju 1974. na Velebitu. To su samo oni borci za koje znamo. A koliko ih je koje ne znamo ni po imenu, a mnoge ni po činima, jer je vlast otkrila da je najbolja propaganda za hrvatske borce, kad ih Beograd napada i širi vijest o njihovim podvizima, pa zato taji udarce koje prima.
Svatko tko je stupio u dodir s novim hrvatskim naraštajima osjeća u njima svježinu borbenosti. Njih ne mori nikakva prošlost, nego su puni budućnosti, puni vjere u uspjeh, dakle puni onog desetotravanjskog duha koji smo nosili i mi stariji prije 1941. i koji je tada doveo do pobjede i dovest će ponovno do pobjede. Zato su spremni na borbu i na žrtve kao što su to pokazali na mnogim mjestima. Danas više nitko ne može reći da ne zna što hoće Hrvati, jer je hrvatska mladež, njezini novi naraštaji, uz žrtve vlastite slobode, pa i života, pred svijetom posvjedočila da hrvatski narod danas želi ono isto što je želio 1941. godine, te da je spreman za taj svoj ideal platiti cijenu i u krvi, ako mu ne bude dopušteno da ga ostvari na miroljubiv, kulturan način, slobodnim i pod međunarodnim nadzorom provedenim plebiscitom.
Nitko ne traži od nas da u tuđim zemljama vršimo nasilna djela, no naša hrvatska dužnost, naše “deržanstvo” zahtijeva da mi koji živimo u slobodnom svijetu i uživamo prednosti slobodna života, nikada ne zaboravimo da hrvatski narod u domovini nije slobodan, da se Hrvatska danas nalazi u najtežoj borbi za svoj opstanak i da treba svakog Hrvata i svaku Hrvaticu, svakog od nas, starog i mladog, jakog i slabog, da bi mogla pobijediti. Nitko se ne smije oglušiti, jer desetotravanjski duh nije duh elite i malih skupina, nego duh širokih slojeva hrvatskog naroda: hrvatskih seljaka i hrvatskih radnika, hrvatske inteligencije i hrvatskog građanstva. To je duh hrvatske vojske, onih divnih mladih seljaka, radnika i đaka u odorama, koji su pokazali da duh Zrinskih i Frankopana nije nestao u hrvatskom narodu.
Živeći u gostoljubivim zemljama slobodnog svijeta ne smijemo misliti na svoju sreću što smo se dobro smjestili, nego moramo od svojeg vremena i od svojih sredstava odvojiti nešto malo i za Hrvatsku. Danas gdje su se već mnoge hrvatske snage u svijetu počele okupljati u Hrvatskom narodnom vijeću, kao u slobodnom sklopu i radnoj zajednici hrvatskih struja i skupina, nitko od nas ne bi smio ostati po strani. Već sam postanak ovakvog zbora zastrašio je Tita i njegove dželate, jer su oni svjesni, možda svjesniji nego mi, da ovakvo okupljanje može značiti samo jedno, a to je da su Hrvati spremni na odlučnu borbu za oslobođenje. U predzorje novog Desetog travnja, koji će obnoviti hrvatsku državu i nakon doživljenog iskustva urediti je tako da više nikada ne bude srušena, svi moramo sudjelovati u borbi. Moramo pokazati cijelom svijetu da smo spremni na borbu i da imamo ne samo pravo nego i snagu da budemo slobodni. Pred više od stotinu godina rekao je u tom pogledu Otac Domovine dr. Ante Starčević:
“Čemu se imaju… nadati narodi, koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati, što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali, da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu, ali budu li radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će im i pravo biti, da propadnu.”
A mi, nakon što smo jedanput osjetili slobodu i nezavisnost, sigurno želimo biti ponovno svoji i znat ćemo to dokazati u svakom času, pa i u najtežem, kako su to pokazali toliki znani i neznani hrvatski borci i hrvatske mučenice, koji su omogućili 10. travnja 1941. i koji će omogućiti novi, još svjetliji 10. travnja.

“Republika Hrvatska” br. 118 (10. travnja 1979.), str. 8-13.

Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske

Da je kojim slučajem hrvatska revolucija od 10. travnja 1941. urodila trajnim uspjehom. ne bismo morali pisati o njenim pogreškama i neuspjesima, nego bismo o istim činjenicama pisali kao o uvjetima uspjeha. Ovako, činjenice koje su u drugim narodima ili zaboravljene, ili se smatraju normalnim popratnim pojavama svake revolucije, tvore u našoj emigrantskoj literaturi glavne teme o kojima se piše već dvadeset godina.

Mogli bismo, zajedno s ostacima jugoslavenskih nacionalista, tvrditi da je raščlanjivanje prošlosti znak zaostalosti i tvrdoglavosti, politički romantizam zaodjenut plaštem realizma, kad nam ne bi baš ovi ostaci, uz druge neprijatelje hrvatskog naroda, iznosili svu tu prošlost kao argumente protiv mogućnosti postojanja nezavisne hrvatske države, dakle protiv temeljnog postulata svih hrvatskih nacionalističkih pokreta od 1860. godine pa do danas. Ako su događaji prošlosti podobni da služe kao argumenti protiv temeljnog postulata glavnih hrvatskih političkih strujanja današnjosti, onda je njihovo proučavanje, pa i opravdavanje, veoma realan zadatak i preduvjet za budući rad.
U ovih dvadeset godina emigracije iskristalizirala su se tri gledišta na tu prošlost. Jedno se sastoji u nijekanju bilo kakvih pogrešaka i u idealiziranju prošlosti, pogotovo razdoblja od 1941. do 1945. godine. Na temelju ovakvog idealiziranja pokušavaju se obesnažiti svi prigovori protiv hrvatske države, da bi se tako opravdala daljnja borba za uspostavu hrvatske države. Nije potrebno dokazivati unutrašnju slabost ovakvog stava. Dovoljno je samo s nekoliko činjenica dokazati lažnost ovako idealizirane prošlosti, da se sruši cijeli sustav obrane i time potkopa idejni temelj političkog rada. Nitko naime ne voli graditi na temeljima koji su očito neistiniti, i tu su činjenicu spoznali svi neprijatelji hrvatske nacionalne borbe i zato se već dvadeset godina trude da dokažu neistinitost idealizirane prošlosti, čime dovode do malodušja one koji svoj rad temelje na ovoj idealiziranoj slici.
Druga dva gledišta polaze s kritičkog proučavanja prošlosti, ali se razlikuju u svom temeljnom stavu prema njoj. Dok jedni sude prošlost sa stajališta neprijatelja hrvatskog naroda, drugi kritiziraju činjenice s hrvatskog gledišta. Potpuno je razumljivo da su rezultati takvih kritika različiti. Proučavanje razdoblja Nezavisne Države Hrvatske s talijanskog stajališta ne može biti jednako onome koje se vrši, recimo, s njemačkog gledišta. Ili ako se isto razdoblje analizira sa stajališta američkog ratnog napora onoga razdoblja, ne može se doći do istih rezultata kao kad se analizira s gledišta međunarodnog komunizma. Pa ako je dopušteno prosuđivati hrvatski fenomen s tuđih stajališta i time opravdavati, na primjer, englesku politiku prema ustašama (svjesno upotrebljavam ovaj termin umjesto naziva hrvatski) u svibnju 1945. godine, jer, konačno, Englezi su se borili protiv Nijemaca s kojima je hrvatska vlada bila u savezništvu, onda je isto tako opravdano i nužno promatrati hrvatski fenomen s hrvatskog gledišta. Hrvati, naime, ne govore o tom fenomenu kao o jednom od sastavnih dijelova općeg položaja (i to veoma malom dijelu), nego kao o temeljnom događaju koji je cijeli život hrvatskog naroda skrenuo drugim smjerom, dakle je bio bitan fenomen čije su posljedice još i danas veoma realne.
U hrvatskim analizama prošlosti, što su se vršile na kritički način, prečesto je prevladavala kritika utemeljena sa stranih stajališta, što je dovodilo do povijesno i politički pogrešnih rezultata. Ovakve analize nisu uvijek posljedica nepoštenih namjera, nego im je razlog sama emigracija. Živeći izvan domovine, nehotice se uzimaju tuđi kriteriji i “objektivnost”’ se zamjenjuje s jednostavnim prihvaćanjem stranih, pristranih pogleda.
Upravo zato što često puta pristranost nije svjesna, nećemo nikoga citirati, nego ćemo navesti nekoliko temeljnih prigovora protiv hrvatske države od 1941. do 1945., te ih pokušati osvijetliti s hrvatskog gledišta.

Dva razdoblja Nezavisne Države Hrvatske

Pogrešno je uzimati cijelo razdoblje Nezavisne Države Hrvatske kao jedinstvenu pojavu sa jednakim mogućnostima i jednakim problemima. Isto je tako pogrešno uzimati u obzir samo velike, svjetske poteze, a prelaziti preko hrvatskih političkih poteza i utjecaja na stvaranje temeljnih strateških ciljeva.
U glavnim crtama možemo podijeliti ratno razdoblje, obzirom na Hrvatsku, na dva dijela: prije i poslije konferencije u Teheranu 1943. Na ovoj su se konferenciji definirali strateški ciljevi Saveznika i razdoblje poslije konferencije bilo je samo ostvarivanje postavljenih ciljeva. Do konferencije u Teheranu različna su pitanja bila u fluidnom stanju i prema tome bilo je moguće utjecati na stvaranje odluka, u većoj ili manjoj mjeri. Nakon nje su se stvarale samo taktičke odluke, dok se temeljni ciljevi više nisu mijenjali.
Godine 1941. Jugoslavija je bila opće priznata činjenica medu svim zaraćenim strankama. Nijedna je strana nije željela rušiti, nego su obje željele pridobiti Jugoslaviju za sebe, bilo u obliku aktivnog saveznika, bilo u obliku sklone neutralnosti. Protiv postojanja Jugoslavije bili su samo hrvatski nacionalisti. Njihova glavna organizatorna snaga sastojala se od Ustaškog pokreta pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Njegovo su vodstvo priznavali kako inozemni nacionalisti tako i različne, inače raznorodne nacionalističke skupine u domovini. Nasuprot tome, Hrvatska seljačka stranka zastupala je, po svom vodstvu, politiku očuvanja jugoslavenske države i tražila je samo unutrašnje promjene u Jugoslaviji, služeći se pri tome mogućnošću raspadanja samo kao zastrašujućim sredstvom. Malobrojna komunistička stranka u Hrvatskoj bila je u teškom položaju, kad se radilo o pitanju hrvatske samostalnosti. Dok je još uvijek postojala struja protivna Jugoslaviji, koja se držala ideja Manuilskog, a za koju je bio i Staljin sve do konca rata, prelazilo je idejno vodstvo u stranci sve više u ruke beogradske čaršije i crnogorskih komunista koji su zastupali jugoslavensku liniju dr. Sime Markovića. Službena linija Komunističke partije Jugoslavije bila je tada u korist Jugoslavije, što se u praksi očitovalo u pokušajima stvaranja Pučke fronte. U Hrvatskoj, posebno, ova se politika odražavala u pokušajima ulaska manje poznatih komunista u organizacije Hrvatske seljačke stranke kao posebnog oblika ove pučkofrontaške djelatnosti. Uspomena na razdoblje kad su i komunisti bili za rušenje Jugoslavije nije doduše potpuno nestala, ali je izgubila na snazi.
Omjer snaga između antijugoslavenskih i projugoslavenskih snaga u hrvatskom narodu nije se mogao odraziti na izborima, jer je bila dopuštena samo jedna hrvatska lista, radi čega su svi Hrvati, kako reformisti (projugoslavenski elementi) tako i revolucionari (antijugoslavenski elementi) glasovali za istu listu. Polarizacija se nije mogla legalno obaviti niti za Banovine Hrvatske, jer u 19 mjeseci njenog postojanja nisu raspisani izbori za Hrvatski Sabor, nego je Hrvatska seljačka stranka preuzela mjesnu vlast u Hrvatskoj na autoritativan način, tumačeći dotadanje izborne rezultate kao povjerenje dano vodstvu i mandat podijeljen Vođi (kako se tada nazivalo dr. Vlada Mačeka).
Zato je tek revolucijom od 10. travnja 1941. došlo do izražaja da je u pitanju jugoslavenske države hrvatski narod bio protiv vodstva Hrvatske seljačke stranke a za stvaranje Hrvatske Države. Neoprostiva je pogreška ustaškog vodstva što nije odmah, u prvima mjesecima dok još nije bilo većeg građanskog rata, raspisalo slobodne izbore. Razumljivo je opravdanje da je u tadanjem času osovinska politika bila protiv izbora i za autoritativan sustav, no ovo ne mijenja na činjenici da bi takvi izbori, pa makar i krnji, bili izvanredno važan čimbenik u pripremanju budućnosti hrvatskog naroda.
U prve dvije godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske izvršena je stvarna polarizacija u vodstvenim skupinama, iako se ova nije mogla izraziti na području širih slojeva naroda.
Na jednoj strani ustaški prvaci i oni prvaci drugih skupina, koji su im se priključili, zastupali su opravdanost hrvatske države bez obzira na časovite poteškoće i ograničenja nezavisnosti, dok je na drugoj strani jedan dio vodstva Hrvatske seljačke stranke (dr. Juraj Krnjević, dr. Jure Šutej i dr. Ivan Šubašić) predstavljao nastavak projugoslavenske linije među Hrvatima svojim sudjelovanjem u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi. Uzaludno je danas tvrditi da je ovo bilo zbog ustaške diktature, jer se je ovaj dio dobrovoljno povukao s jugoslavenskom vladom u času dok ustaška vlast još nije bila uspostavljena, te se do konca rata nije ni u kojem obliku ogradio od jugoslavenske države. Komunisti su bili po strani sve dok se Njemačka nije zaratila sa Sovjetskim Savezom, pa su tada – zbog sovjetskih interesa – stupili u borbu. Kako je Nezavisna Država Hrvatska bila na strani Njemačke, komunisti su se borili protiv Hrvatske. U času odluke pokazalo se koliko je među komunistima srpska i jugoslavenska linija bila jača od hrvatske. Borba je mogla biti protiv ustaške vladavine, a ne protiv države, kao što je bila u drugim zemljama gdje se razvilo komunističko podzemlje protiv desničarskih vlada, no nakon prvih kolebanja, koja su mogla biti ne samo taktičke nego i idejne naravi, u Jajcu 1943. godine prevladala je jugoslavenska koncepcija, što nije bilo posljedica komunizma nego jugoslavenskog nacionalizma. (Kako Dedijer priznaje, i sam je Staljin upitao Tita da li će nova Jugoslavija moći zadovoljiti Hrvate.)
Kakav je, dakle, bio položaj 1943. godine, kad su se stvarale velike odluke i konkretno formulirali ratni ciljevi? Na liniji hrvatske države stajali su ustaše, vanjskopolitički povezani sa Osovinom, ali stvarno samo trpljeni od nje. Njemačka je još uvijek simpatizirala s idejom Jugoslavije te prema tome nije imala mnogo interesa za učvršćivanje hrvatske države. Na liniji Jugoslavije stajali su predstavnici Hrvatske seljačke stranke u Londonu i hrvatski komunisti u šumi, dakle obje strane koje su imale riječ kod Saveznika. U času kad su Saveznici donosili svoje odluke o budućnosti hrvatskog područja, oni hrvatski predstavnici koji su im bili saveznici bili su za Jugoslaviju. Za ovo pitanje nije važno da li su bili za monarhističko-četničku Jugoslaviju, kao dr. Ivan Šubašić, ili za reformiranu, federalističku Jugoslaviju, kao dr. Juraj Krnjević, ili za komunističku Jugoslaviju, kao Tito, jer je oblik za Saveznike bio drugotno pitanje. Bili su za Jugoslaviju, te je saveznička politika preuzela u svoje ratne ciljeve uspostavu Jugoslavije. Kako je saveznička strana pobijedila, Jugoslavija je morala nastati, i to ne kao pitanje načela i nužde, nego kao posljedica djelovanja jednog dijela hrvatskih predstavnika koji se nisu borili protiv ustaške vladavine nego protiv hrvatske države. Ustaška linija, povezana s poraženom stranom, nužno je morala izgubiti. Ona je omogućila postanak hrvatske države, ali nije mogla osigurati njeno održavanje. Druge hrvatske skupine pak nisu se htjele brinuti za održanje hrvatske države, nego su zastupale obnovu Jugoslavije. Time je mogućnost hrvatskog utjecaja na budući razvitak bila iscrpljena i sve su daljnje rasprave zapravo akademske. No kako se baš o drugim argumentima najviše raspravlja, pregledat ćemo ih, naravno držeći na umu, da je u Teheranu sudbina Hrvatske bila odlučena i da različne akcije, kao na primjer Vokićeva i Lorkovićeva, već nisu imale nikakve vrijednosti. Zakasnile su za dvije godine.
Ustaški zločini
Više od polovice svih prigovora, koji se formuliraju protiv Nezavisne Države Hrvatske, sastoji se od navođenja zločina koje su počinili ustaški elementi kao nosioci tadanje državne vlasti. “Ustaški” u ovim kritikama obično znači svaki hrvatski državotvorni stav bez obzira na ideologiju. Ovi se zločini ne navode iz moralnih razloga, nego kao dokaz da hrvatska država nije bila sposobna za život i da je zbog tih zločina morala propasti.

Potpuno je razumljivo kad otvoreni protivnici hrvatskog naroda, te oni koji su protiv hrvatske državne samostalnosti, upotrebljavaju taj argument, ali nije razumljivo kad isti argument upotrebljavaju oni koji inače tvrde da nisu protiv hrvatske samostalnosti.
Protivnici hrvatske države ne mogu naime zanijekati hrvatskom narodu pravo na samoodređenje i na nacionalnu državu jer su danas ova prava općenito priznata – bar u teoriji – i nije politički oportuno nijekati ih. Ova su prava dobila prizvuk “moralnosti” i prema tome izuzeci se moraju opravdavati također “moralnim“ razlozima. Kako je zbog hrvatske revolucije postalo nemoguće nastaviti fikciju o jednom jugoslavenskom narodu, te su i takvi integralni jugoslaveni kao komunisti i četnici morali priznati hrvatskom narodu posebnu narodnost, a jugoslavenstvo degradirati od narodnosti na zajednički okvir, odnosno od stvarne narodnosti na potencijalnu narodnost, bilo je potrebno naći razlog da se hrvatskom narodu zaniječe pravo na nezavisnost. Ne smijemo zaboraviti, da su Saveznici vodili rat pod lozinkom narodnog oslobođenja onih naroda koji su svoju slobodu izgubili radi njemačkih osvajanja. Zato, čim je oduzet jugoslavenstvu značaj narodnosti, izgubljen je temelj za narodno oslobođenje Jugoslavije, pa se rat pretvorio u običnu uspostavu jedne državne vlasti mimo i protiv prava naroda.
Dok je ovo bilo manje očito kod zapadnih saveznika, gdje ne postoji oštro razlikovanje između naroda i narodnosti (“nation” je na Zapadu i država i narod u političkom smislu, a ovaj većinom istovjetan s narodom u etničkom smislu), dotle je na području srednje i istočne Europe veoma oštra razlika između naroda (“Volk”) i države (“Staat”), pa je bilo potrebno dati ideološko opravdanje za ukidanje hrvatske države. Ne smijemo zaboraviti da su ovo opravdanje komunisti davali za sebe i za narode u srednjo i istočnoeuropskom prostoru, te da se ono samo sekundarno odražavalo na Zapadu.
Nije potrebno ulaziti u svaki pojedinačni zločin, jer nijedan normalan Hrvat neće nijekati da je bilo zločina, te da nisu samo protivnici hrvatskog naroda vršili zločine. Ni Hrvati nisu sveci, te prema tome u krvavom ratu, a pogotovo u oslobodilačkom, građanskom ratu, bilo je i previše zločina. Nitko ih ne žali više nego hrvatski nacionalisti, jer zločin kvari sredinu koju upravo nacionalisti žele uzvisiti, truje duhove koji su potrebni za stvaranje bolje i pravednije zajednice i blati sliku takve zajednice.
“Mi, koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve, što tu ideju blati i dovodi u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju, koju su Bizant, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima, da nas se u svakom pogledu uništi. – Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kad su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.”1
Danas, kad su i Sjedinjene Američke Države upletene u rat koji se vodi na gerilski način2 i u kojem je politička propaganda oružje ravno topništvu ili bilo kojem konvencionalnom oružju starih vojski, kritike o zločinima i nasiljima upravljene su protiv njih isto tako kao što su bile upravljene prije desetak godina protiv Francuza u Indokini, prije petnaest godina protiv Holandeza u Indoneziji, prije dvadeset godina protiv Židova u Palestini, a prije dvadeset i pet godina protiv hrvatske države. Ubijanje u gerilskom ratu nije jednako kao u frontalnom ratu. U frontalnom se ratu ubija hladnokrvno, neosobno, fabrički, u gerilskom ratu pak emotivno, osobno, individualno. Kad je bačena atomska bomba na Japan ili kad se bombardiralo Coventry ili Hamburg, piloti nisu bili ni emotivno ni osobno povezani s neprijateljem, koji je bio daleko od njih i duboko pod njima. Kad se američki vojnik danas šulja džunglama Južnog Vijetnama ili ulicama Santo Dominga te padne u stupicu, on se brani kao primitivan čovjek, spasi se ili pogine, a njegov drug, koji je s njime još prije nekoliko minuta prijateljski razgovarao i dijelio s njime posljednji zalogaj ili pušio istu cigaretu, ne može hladno promatrati njegovu smrt, nego ga po mogućnosti osvećuje. U samom karakteru gerile postoji nešto što dovodi do povratka na primitivnog divljaka, pa makar gerilu danas izgrađuju i vode ljudi koji su sve samo ne primitivci. Ali i suptilni pjesnik Mao Cetung, kad pripravlja gerilu kao što šahist pripravlja svoje figure, stavlja u pogon instinkt primitivnog divljaka i svjesno dovodi do divljačke reakcije. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digla se već 11. travnja 1941. unaprijed pripravljena gerila, prvo monarhističko-četnička, a onda komunističko-jugoslavenska. I reakcija je bila ista. Moralno neopravdana isto tako kao i gerila, ali logična, neizbježiva. Primjenjivati na takvo stanje normalne, mirnodopske kriterije jednako je kao i primjenjivati propise kaznenih zakonika na vojnike koji ubijaju u frontalnom ratu, jer da je ubojstvo po kaznenom zakonu kažnjivo. Kao što u ratu vrijede drugi propisi nego u miru, i u gerili su propisi različiti od frontalnog rata, te prema tome nema temelja licemjerstvo koje u ime morala osuđuje hrvatsku državu. Najprije bi valjalo osuditi gerilu, kao uzrok, a tek onda protugerilu, kao posljedicu.
Ne želimo, ponavljamo, opravdati nijedan zločin, ali ne prihvaćamo da se na jedno stanje primjenjuju pravila drugog, posve različitog stanja, jer to nije ni opravdano ni objektivno. Američki liberalni krugovi u sličnom položaju (iako daleko blažem, jer se ne bore za svoj opstanak) pišu: “Nema humanog čovjeka koji bi odobravao ratne okrutnosti, ali nijedan čovjek, kojemu je do dostojanstva, neće odbaciti rat ako želi obraniti svoju slobodu. Ratovi, naime, često jasnije rješavaju pitanja nego li diplomacija. Izrael postoji danas ne zato što su Židovi bili sposobniji pregovarači, nego što su bili hrabri borci protiv Arapa. Indija je zaboravila svoje svetačko hvaljenje mira i silom uzela portugalsku Gou i time zauvijek izvadila otrovni trn iz svojeg boka. Naprotiv, borba između ciparskih Turaka i Grka još i dalje truje sredinu, unatoč mnogogodišnjim pregovorima i možda se nikada neće riješiti osim ako dođe do pravog građanskog rata. – Rat je, jednom riječju, užasan ali konačan, odbojan ali — dok se ne ostvari san o svjetskom poretku – neizbježiv…”3
_ _
1 Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska br. 1, str. 7 (god. 1951.)
2 Time Essay “On War as a Permanent Condition” “(Esej časopisa Time: O ratu Kao stalnom stanju), Time, New York, 24. rujna 1965., str. 27
3 Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska br. 1, str. 7 (god. 1951.)
_ _

Savez s Osovinom

Nerazumljivo je da su mnogi hrvatski intelektualci usvojili ratnu propagandu svojih protivnika, da je hrvatska država morala propasti zbog ideološke protivnosti zapadnog svijeta. Tvrdi se da je kao “fašistička tvorevina” Nezavisna Država Hrvatska morala propasti nakon poraza Njemačke i Italije. I iz poraza se izvodi zaključak da je razlog propasti “fašističko” podrijetlo hrvatske države, čime se opravdava “post factum“ projugoslavenska politička djelatnost onih hrvatskih političara koji su bili protiv ustaške vladavine a nisu bili komunisti.
Međutim, s gledišta Osovine, odnosno ako se želi fašizma i nacionalsocijalizma, hrvatska država nije bila ni nužna ni predviđena ni poželjna. Kad je nastala, nakon pada filonacističke jugoslavenske vlade Cvetković-Maček, Nijemci su je iskoristili da skrate rat na Balkanu i uvedu red sa što manje njemačkih četa, dok su je Talijani samo trpjeli i nerado gledali, jer su u njoj vidjeli zapreku za stvaranje talijanskog imperija na istočnoj obali Jadrana.

Mišljenje osovinskih krugova o postanku hrvatske države možda je najbolje formulirao austrijski vojnički povjesničar Rudolf Kiszling: “Nezavisna Država Hrvatska, za kojom su hrvatski rodoljubi čeznuli već stoljećima, nastala je u proljeće 1941. kao slučajna tvorevina drugog svjetskog rata”4 Ova definicija sadržava oba elementa stvaranja hrvatske države: unutrašnji, hrvatski, i vanjski, osovinski. S hrvatske strane država je nastala kao logični rezultat stoljetnih želja hrvatskog naroda da bude nezavisan, što odgovara činjenici i o čemu se samo malo raspravlja. Sa stajališta Osovine hrvatska je država nastala kao slučajna posljedica njemačkih ratnih poteza, dakle nije bila u planu, niti je bila poželjna niti predviđena. Nastala je zato što su se Hrvati u onom času podignuli, s hrvatskog gledišta potpuno logično, ali s njemačkog samo slučajno. Prema tome, hrvatska država nije mogla biti “fašistička tvorevina”, nego samo iskorištavanje stvorenog položaja i odnosa snaga.
Dok su hrvatske nacionalističke snage uspjele iskoristiti “slučaj”, nisu imale ni snage ni sposobnosti da se u doba fluidnog stanja u Europi priključe strani koja je kasnije pobijedila. Logično, ova uloga nije mogla pripasti onoj liniji koja se politički vezala uz Osovinu, nego liniji koja je bila protivna Osovini. Ali ta linija, odnosno te dvije linije, nisu radile na održavanju hrvatske države, naravno s drugom vladavinom, nego na uspostavi Jugoslavije, radi čega hrvatska državna ideja nije imala prilike ostvariti se na pobjedničkoj strani. Kako je hrvatska država, zbog svog zemljopisnog položaja i općenitih smjerova angloameričkih i ruskih prodiranja, bila najdulje pod stvarnom vlašću Reicha, za ustašku vladu su realne mogućnosti preorijentacije nastale tek u času kad takvo preorijentiranje više nije zanimalo pobjedničke vlasti. A kako je već u njihovom općem planu bila predviđena uspostava Jugoslavije, jer u doba stvaranja te odluke nije na hrvatskoj strani postojala nikakva druga hrvatska državotvorna alternativa, hrvatska je država morala propasti kad se srušila Njemačka.
Kratak pregled drugih “satelitskih” država pokazuje da njihova sudbina poslije savezničke pobjede nije bila ni u kakvom omjeru sa stupnjem njihove ovisnosti o Njemačkoj, odnosno s dubinom njihova “fašizma”, nego je ovisila od unaprijed stvorenih odluka u Teheranu, te od odnosa snaga između samih Saveznika u određenom času. Badogliov državni udar u Italiji i prijelaz na stranu Saveznika došao je u času kad je izgledalo da će se time skratiti rat na južnoeuropskoj fronti, te je zato Italija u poslijeratnim prilikama daleko bolje prošla nego, na primjer, Slovačka, iako se Slovačka ne može mjeriti s Italijom ni po ratnoj krivnji ni po fašizmu, pa ni po važnosti u ratu. Prema Italiji su postojali i drugi momenti koji su doveli do blažeg postupka (utjecaj Vatikana, strah od komunizma nakon 1946. godine, Amerikanci talijanskog podrijetla), dakle momenti koji nisu imali nikakve veze s fašizmom, ratnom krivnjom ili sličnim argumentima. Prijelaz Rumunjske na stranu Sovjetskog Saveza više je koristio ovome, nego li prijelaz Mađarske, te je i Rumunjska kao država relativno bolje prošla nego Mađarska. Naprotiv poljska vjernost Saveznicima nije Poljskoj upravo ništa koristila niti što se tiče države kao takve, niti u pitanju političkog poretka. Zbog Poljske su zapadni saveznici navodno ušli u rat, ali zbog Poljske nisu bili spremni zavaditi se poslije rata sa Sovjetskim Savezom, nit su željeli zbog nje produljiti rat. Tako je Poljska za nagradu dobila ono što je Rumunjska dobila za kaznu.
_ _
4 Rudolf Kiszling, “Die Wehrmacht des Unabhingigen Staates Kroatien 1941-1945″ (Vojska Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945.”), Oesterrebchiache Militar –Zeitung, god. 1965., str. 261.
_ _
Pa ako se zbog Poljske nije produljio rat, ne može se očekivati da bi se zapadni saveznici odlučili na produljenje rata da je kojim slučajem, u zadnjem času, ustaškoj vladi uspio prijelaz na drugu stranu kao što je izvršen u Rumunjskoj i Bugarskoj. Obzirom na navedeni zemljopisni položaj, takva preorijentacija spada u veoma labave pretpostavke o kojima se ne može ozbiljno raspravljati. Činjenica je samo da u prvoj polovici rata nije postojala hrvatska državotvorna alternativa ni među predstavnicima Hrvatske seljačke stranke ni među komunistima, te je na načelu hrvatske državotvornosti stajalo samo ustaštvo, vezano s Osovinom. U drugoj polovici rata već su i alternative bile nezanimljive, te je za to razdoblje netočno govoriti o propustu hrvatske vlade da osigura opstanak države na drugoj strani. Da je kojim slučajem hrvatsko područje bilo poslije 1943. zanimljivo za velike strateške poteze Saveznika, moglo bi se realno govoriti o čvrstoj germanofilskoj ili fašističkoj orijentaciji ustaške vladavine koja bi i u takvim prilikama ostala na strani Reicha. No na hrvatskom se području, kao i na cijelom Balkanu uopće, odigravala samo mala diverzantska djelatnost prema Churchillovom receptu da je onaj prijatelj koji ubije najviše Nijemaca (bez obzira na žrtve sredine koja bi to vršila, što je Draža Mihajlović uvidio već 1941. godine), dok velikih strateških poteza, u koje bi se Hrvatska mogla uključiti, nije bilo nakon što je Roosevelt odbio da se druga fronta otvori na Balkanu. Kako je osim toga talijanska fronta pružala anglo-američkim četama izravan put u Njemačku, a mađarska i poljska fronta otvarala put Sovjetima, nakon 1943. godine hrvatske mogućnosti manevriranja nisu postojale te je iluzorno govoriti o mogućnosti prelaženja na drugu stranu. Netočno je govoriti o vjernosti ustaške vlade Hitleru, jer jednostavno razvitak ratnih operacija nije pružao nikakvu alternativu, osim možda veoma slabe mogućnosti koju je 1944. godine navodno ponudio maršal Tolbuhin.
Zato što je Hrvatska 1941. nastala na području njemačke prevlasti, te je ostala zadnje područje ove njemačke prevlasti i radi toga morala ostati u njemačkoj sferi do zadnjeg časa, ispala je najvjernijim satelitom, u što – osim nešto Hrvata – nitko nikada nije povjerovao, pa ni sami Nijemci. Zapadnim saveznicima poslužila je ova činjenica kao dobro došlo opravdanje da zbog načela narodnog samoodređenja ne moraju doći u sukob s Moskvom.
A da se Hrvatska uspjela održati u ratnom stanju nekoliko mjeseci nakon pada Njemačke, što vjerojatno nije bilo moguće, cijela pripovijetka o fašizmu i nacizmu isto bi se tako zaboravila kao što se zaboravila u Iraku, u Indoneziji i, u manjoj mjeri, u Egiptu. Iz istih razloga konvenijencije morala je stradati Poljska, kao što su morale izgubiti svoju državnu samostalnost Estonija, Letonska i Litva.
Ne samo pobijeđeni nego i pobjednik treba opravdanja za svoje čine. Razlika je samo da se opravdanja pobjednika automatski prihvaćaju, jer je pobjeda ipak najjači argument, dok su argumenti pobijeđenih uvijek slabi po onoj klasičnoj “vae victis”. Ali zato ipak nije potrebno da i pobijeđeni usvoje argumente pobjednika, te svoju prošlost sude po njihovim argumentima, kao da je pobjeda istovjetna s pravom i moralom.

Nesuvremenost nacionalizma

Posljednjih godina sve se više upotrebljava protiv hrvatske države prigovor da opća tendencija ide od nacionalnih država prema višim, nadnarodnim jedinicama, te se implicira da je i ova tendencija bila razlog zašto su pobjednici radije imali veće, integrirano područje, Jugoslaviju, nego manje područje kao što bi bila hrvatska država. Ovaj argument uopće ne vrijedi za konkretno razdoblje kad je postojala hrvatska država, jer, ukoliko je postojao, bio je argument fašista i nacionalsocijalista, a ne Saveznika i Sovjetske Rusije koji su, bar formalno, stajali na načelu samoodređenja naroda. Ništa ne smeta što su oni, nakon pobjede, na svakom koraku stvarno vrijeđali ovo načelo, jer i u povredama se očituje načelno priznanje. Najgrublje su vrijeđali ovo načelo komunisti, ali su ga oni uvijek zaodijevali u formule usklađene s načelom narodnog samoodređenja i time potvrđivali koliko se boje toga načela. Razdoblje od 1945. do danas pokazalo je da je na nekomunističkom području likvidiran i kolonijalizam, dakle velika političko-gospodarska područja, i priznato je pravo malih naroda na državnu i narodnu samostalnost, bez ikakvih obzira na gospodarske i strateško-prometne razloge. I opet, nije u ovaj čas važno da li je to načelo primijenjeno spontano ili pod pritiskom političke nužde, niti da li je sama provedba bila logična. Činjenica je da su u ime toga načela nastale brojne države mnogo manje i siromašnije nego Hrvatska, da su nastale države s velikim inorodnim etničkim manjinama, da su nastale države u kojima nema ni traga parlamentarnoj demokraciji, dakle da se u ime prava na samoodređenje naroda odustalo od mnogih drugih, inače važnih kriterija. Za uspjeh svih tih oslobođenja jedini je preduvjet bio da su odgovorni predstavnici svih političkih struja bili za nezavisnost a protiv bilo kakvih okvira, što nije bio slučaj kod Hrvata za vrijeme drugog svjetskog rata.
Nasuprot tome umnožavanju suvereniteta na području tzv. slobodnog svijeta, na području komunizma bila je uvedena koncentracija suvereniteta u jednom središtu, Moskvi, i atrofirana su druga, nacionalna središta. Dakle stvaranje velikih područja ponovno je oznaka totalitarističkog sustava, danas komunističkog, kao što je prije četvrt stoljeća trebalo biti nacionalsocijalističkog i fašističkog. Pojavom sukoba između Moskve i Pekinga ova tendencija velikih područja samo je doživjela podjelu na dva imperija, umjesto dotadanjeg jedinstvenog komunističkog imperija.
Prema tome, nacionalizam i nacionalne države kao posljedica nacionalizma nesuvremeni su samo u sustavu imperijalističkih tvorevina, dok se veći broj manjih suverenih jedinica dobro slaže s demokratskim poretkom, isto kao što se s njime slaže veliki broj osobnih suverenosti na unutrašnjem području u suprotnosti prema vladavini manjine bilo u oligarhijskom, fašističkom ili komunističkom sustavu.
Možemo dakle ustanoviti da hrvatska država nije uništena 1945. godine zato, jer je cilj pobjednika bila integracija, odnosno jer su pobjednici načelno bili protiv nacionalizma i nacionalnih država. Na istom načelu stvorene su u to doba i nešto kasnije mnogobrojne države, što nije smetalo ni Ujedinjenim narodima ni drugim, iskrenim solidarističkim pokretima.
U ovom pitanju zanimljivo je mišljenje bivšeg zamjenika ministra predsjednika i dugogodišnjeg delegata Izraela u Ujedinjenim narodima, Abbe Evana:5

Abba Evan“Jedan od paradoksa našega doba jest da množenje malih naroda-država ide usporedno s traženjem širih oblika integracije, kao što su primjerice Ujedinjeni narodi, Europsko zajedničko tržište, Organizacija američkih država i Organizacija afričkog jedinstva. Ustav Ujedinjenih naroda uspostavlja osjetljivo ravnovjesje između narodne samobitnosti i univerzalne solidarnosti. Narod-država je, unatoč svemu, još uvijek glavni izvor različitih kultura. U nekim pogledima svi su narodi jednaki drugima; i nijedan ne može izbjeći općem ljudskom udesu. Ali one osobine koje specifično pripadaju jednom narodu, njegove uspomene i njegovi snovi, mogli bi biti njegov glavni doprinos ljudskoj kulturi. Pobjede nacionalizma tijekom zadnja dva stoljeća postignute su u borbi protiv tiranije i kolonijalizma. Oni koji tuguju zbog fragmentacije političke karte i koji žude za većim političkim jedinicama trebali bi se sjetiti kako je došlo do eksplozije nacionalizma. U jednom dijelu Europe, gdje su nekad bile dvije suverenosti, austro-ugarsko i otomansko carstvo, danas ima 11 država. U Africi, gdje su nekada vladale imperijalne sile Velika Britanija, Francuska i Belgija, danas ima 33 nacije.”
“Rast nacionalizma bio je, uglavnom, povijest oslobođenja. Nacionalne raznolikosti mogu biti izvorom snažne i pozitivne vitalnosti, ako se usklade s ograničenjima i solidarnostima međunarodnog poretka…”
Međutim, Abba Evan ne ostaje kod teoretskog, miroljubivog nacionalizma, nego iskreno govori o činjenici oslobođenja naroda i otkriva da takvo oslobođenje ne može uvijek biti izvršeno miroljubivim sredstvima, nego stvarnom ili potencijalnom silom. “U prošlim razdobljima nacionalni pokreti mogli su njegovati, prema Jeffersonovim riječima, ’pristojno poštivanje javnog mišljenja’. Ali uglavnom su postignuli i održali svoju slobodu nametnuvši pristojno poštivanje svoje sposobnosti da prouzroče velike neugodnosti.”6

“Republika Hrvatska” br. 65 (10. travnja 1966.), str. 10-23.

_ _
5 Abba Evan, “Do we really need the UN?” (“Da li zaista trebamo UN ?”), Look, 29. lipnja 1965., str. 75/76.
6 Idem str.
_ _

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (5)

(Nastavit će se)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.