Nataša Božinović: Oskar 2022.

Will Smith je pokazao kako se Oskar srozao na niske razine. Oskar je oduvijek bio mainstream ogledalo političke korektnosti i pokazatelj vremena. Od trenutaka pedesetih kada su stotine raspamećenih  Indijanca padali k’o muhe oko kaubojskih tvrđava do modernoga filma gdje vidimo da su  itekako imali pametnu taktiku i strategiju s oružjem kojim su raspolagali (Posljednji Mohikanc 1992.).  Od trenutaka kada Indijance glume loše našminkani plavooki bijelci do toga da je nekima upitno smije li nežidovka Helen  Mirren glumiti Židovku Goldu Meir, ili  straight osoba transrodnu itd. 

Od ljudskih prava do direktiva nakaradnosti političke korektnosti. Od istinskih sloboda koja su jamčila  neovisnost umjetničkih djela do okova i smjernica gorih od onih u srednjem vijeku.

Sama se Jane Campion dobitnica drugoga Oskara za režiju, rugala Hollywoodskome establišmentu.  Priznala je davne 1994. godine kada je dobila prvoga Oskara, za režiju Piana. Za najbolji film, Piana je tada pretekla Spielbergova Schindlerova lista. Zaredali su se filmovi više od desetljeća o holokaustu i svi su bili redom oskarovski uspješni. Polanski s filmom Pijanist 2002(Oskar za režiju),  pa poljski Ida, pa mađarski Saulov sin. Svi redom ovjenčani zlatnim kipićima, zahvaljujući temi holokausta i što su bili dobri filmovi. Koliko su zaslužili Oskara više od nekih drugih nominiranih u istoj konkurenciji, ostaje pitanje kao i koliko je  zaista Schidlerova lista te 1994., bila bolja od Campioninog Piana? Meni nije. Dara iz Jasenovca, zakasnila je bar dva desetljeća. 

Tema homoseksualna ljubav uspješno se ubacuje u dokazano uspješne teme. 2006, Planina Brokeback i Oskar za redatelja Ang Leea. 2017., Moonligt ide i dalje. Dva u jedno. Crnac je homoseksualac.  Moonligt  je nezavisni art film za kojega bi inače bilo teško naći mjesto i među nominiranima, a kamoli ovjenčanima. Ali, taj miks, hm, što reći? Zvijezde su se poklopile.  BLM stvar pomalo gura LGBT- stvar.

 2022. Will Smith dobiva Oskara za ulogu oca sestara Williams. Dobar i sportski poticajan film. Will je kontroverziju lika Richarda Williamsa shvatio kao dijeljenje peščurdi. Poistovjetio se s tim obiteljskim likom koji je promijenio tri obitelji, imao nesvakidašnji pristup i sreću da vlastitu ambiciju utjelovi u dvoje od svoje osmero  djece s različitim ženama. Upitno je koliko je stvarni Richard objektivno veličina i zaštitnik obitelji. Svih članova obitelji. Lik u filmu svakako jest.

 Will Smith puni stupce i naslovnice: „ Mračna strana Willa Smitha“. Nema veze. Broji mu se samo ona svijetla. Kao i Richardu. Netko ima sreće da mu se izvuče sve najbolje, a netko nesreće, ono najgore ili samo laž. U ruskoj agresiji, Slava Ukrajini postao je legitiman svjetski prepoznatljiv, mirovno-obrambeni pozdrav, Zelenski državnik i ratni strateg No 1, Azov heroji. Kod istih naših krelaca kojima su ukrajinske veličine neupitne, Za dom spremni, Tuđman i HOS, su sve najgore. 

Isti su likovi diljem svijeta Domagoja Vidu i Ognjena Vukojevića 2018.  osuđivali za Slava Ukrajini. (Vukojević je morao odlepršati sa svjetskoga nogometnog prvenstva). Samo četiri godine after, 2022. oboje su došli na svoje. Cijeli svijet pozdravlja: Slava Ukrajini!  

Jane Campion, novozelandska redateljica, odnosno njenu filmu Šape pasje, za dlaku je skinut Oskar za najbolji film. Ok. Sama Jane je ponovila onoga iz 1994., za režiju, ali  Oskara za najbolji film dobio je film CODA. Ovoga puta nije riječ o holokaustu. Riječ je o djevojci koja dolazi iz gluhonijeme obitelji. Opet se nameće pitanje kao i davne 1994. za Schindlerovu listu. Je  li CODA bolja od Campioninih Šapi pasjih? Meni nije.  Film CODA s obiteljskom temom i preglumljenom socijalnom osjetljivošću bogatoga Zapada spram radničke sirotinje, osvojio je holivudska srdašca. Šapama psećim, ni homoseksualni spojler nije pomogao. Priznajem, onaj dio o obitelji, u CODA, kao nukleusu društva koji se provlači i u svakoj američkoj komediji, te u niz filmova, dotaknuo je i mene. Posebno što se Zapadu događa uništenje svih vrijednosti, a da ne govorim koliko je obitelj meta . 

Don’t look up, parodija o iščekivanju pada kometa nije se baš proslavila.  Hollywood se ne voli gledati u ogledalo. Slika je to, ne samo hollywoodskih zakonitosti, nego i današnjega svijeta. Znanstvenici, biznismeni, cajkaške pjevačice, predsjednici, generali, klošari, influenceri, svi prinose općem ludilu. Svatko je sebi selfi Bog. Svi su jednaki. Jedna će tako zabavnjačka pjevačica u filmu, pandan našoj Sevki par desetljeća mlađoj, reći znanstveniku nakon što joj se lijepo obrati: „stari jarče“. U TV emisiji gdje je nastupila prije znanstvenika, ona će dobiti  milijune lajkova i ogromnu gledanost za razliku od znanstvenika i ozbiljne teme. Ista će u TV emisiji  govoriti kako ju je momak ostavio, a znanstvenik će upozoravati na komet koji će razvaliti ljudski život na zemlji. Sve ćete to vidjeti u ovome filmu. Ali i u stvarnosti.

Pažnja svjetine usmjerava se na beznačajno. Da bi shvatili bit, beznačajno i značajno, morat će udružiti snage. Intelektualno podkapacitirana, mlada zabavnjakinja će u Warholovskome svijetu 15 minutno slavnih, morati pomoći „starome jarcu“ da  proširi istinu. Slično gledamo oko sebe. Političari se ujedinjuju s pjevačima, znanstvenicima, komičarima, zabavnjacima…, da bi isplivali iz „vode duboke“ i prodali neku svoju, nazovi istinu.  Da bi jednoga dana sam  pjevač, komičar, znanstvenik postao političar.  Svi prodaju neku svoju „istinu“. A ona se mjeri određenim brojem poklonika, a ne time koliko je stvarno istina. 

Oskar je ogledalo stvarnosti. Transrodnost je također in.  Elliot Page, nekad glumica Ellen iz poznatoga filma Juno, našao se među prezenterima. Na Wikipediji u slavu toga čina, biti će izbrisano da je glavnu žensku ulogu imala žena zvana Ellen dok se Elliot još nije ni „rodio“. Bravo za podivljalu kulturu Zapada. Revidiranje povijesti. Za zamijetit je golemu sličnost s fotografijama iz doba SSSRa.  Kako su nepodobni likvidirani iz života, tako su brisani i s fotografija. Na jednoj ih je bilo četvero, pa troje, pa dvoje, dok konačno Staljin nije ostao sasvim sam. Tako je izbrisanoj nekad uspješnoj glumici Elleni, zasluge prisvojio podobni Elliot.

Rugali smo se i DDR-ovom bildanju  sportašica muškim hormonima. Nedavno se 400 i neki po redu u muškoj konkurenciji, američki plivač Leo Thomas, našao u ženskoj konkurenciji.  Postavši Lia, istisnuo je  pravu, od Boga danu ženu. Ostavio ju je 38 sekundi iza sebe. Druge žene i više. Cijeli život su  plivačice naporno trenirale da bi došlo „ono“ i nepošteno ih potuklo  do nogu. Ponizilo. Transgenderizam je proždro  feminizam. Umiješao se sam vrag. Jer kako to drukčije nazvati!? Gdje ste feministkinje? Da vas čujem. Nije li ovaj slučaj težak udarac na prava žena? 

U drugome slučaju će feminizam proždrijeti stručnost, u trećemu će BLM srediti holokaust, u četvrtome će se ponešto od nabrojanoga ujediniti da bi proždrlo ono treće i na kraju krajeva stvarno: revolucija ždere svoju djecu.

Teško je ne zamijetiti da se žrtve holokausta, crnci, homoseksualci, žene, transrodni, sve moguće manjine, guraju pod  kišobran ljudskih prava u kojima se privilegiranost naziva jednakim pravima. Životno, u određenim slučajevima,  potrebno mi je da mi 20 kg krumpira u kuću unese muškarac, ali ne bi mi bilo ugodno kada bih dobila neki posao nauštrb stručnijeg muškarca, samo zato što sam žena, a da ne govorim da mi muškarac u haljini ulazi u ženski zahod. Svijetu i Hollywoodu se to i druge varijacije na temu već desetljećima događaju. Kratak skeč na YouTubu: Modern Educayshum, pokazuje svu silinu toga problema.

Zaslužuje Oskara!

Nataša Božinović, Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo