OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (3)

 2. HRVATSKO PODRUČJE I HRVATSKI NAROD 

* Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske

* Narodne države i narodne manjine

* Hrvatski federalizam

* Srbi u Hrvatskoj

„Samo prihvaćanje raznolikosti može našem zajedništvu osigurati onu slobodu odnosa, koja nastaje iz autentičnog harmonijskog udjela u raznolikosti i određena je jedino razmjerima toga udjela.”

Vlado Gotovac

Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske

Kad govorimo o geopolitičkom položaju jedne zemlje, naučeni smo da je stavimo u određeno, šire područje, unutar kojega ona tvori posebnu jedinicu sa svojim posebnim značajkama.

Isto vrijedi kad govorimo o pripadnosti jedne zemlje kulturnim sferama. Normalno je uokvirujemo u jednu kulturnu sferu, te možemo analizirati pojedinačne utjecaje različitih, više ili manje udaljenih kulturnih sfera.

Ovo pravilo ne vrijedi za države koje nisu jedinstvene, jer stvarno ne predstavljaju jedan narod, nego veliko područje (imperij), kao na primjer Indija ili Sovjetski Savez.

Međutim, ima naroda i zemalja koji leže na granici širih područja ili kulturnih sfera, te koji su, iako maleni brojem i prostorom, primjer pretapanja ili sukoba. Na području manjem od mnogih poznatih država ovi narodi predstavljaju pravi mozaik unakrsnih utjecaja.

Takav je slučaj Hrvatske koja na malenom području, jedva nešto većem od 100.000 četvornih kilometara, predstavlja vrtlog utjecaja kako političkog tako i kulturnog reda. Zato je teško razumljiva za površnog promatrača, a i svojim vlastitim sinovima pruža složena pitanja. Kako to da jedan narod, koji postoji na istom području 1.300 godina, s izgrađenom narodnom sviješću, s jakom tradicijom, s izraženom željom za slobodom i nezavisnošću, ipak doživljava u svojoj povijesti toliko neuspjeha i tragedija, toliko komadanja i tuđinskih osvajanja? Kako to da unatoč svih tuđinskih osvajanja, unatoč gubitka područja i stanovništva, Hrvatska je ipak ostala svjesna cjelina? I na jedno i na drugo pitanje daju nam mnoge odgovore geopolitički položaj Hrvatske i utjecaji različnih kulturnih sfera na nju.

Zemljopisni smještaj Hrvatske i oblik njena tla

Pod utjecajem prirodnih znanosti mi smo navikli misliti u geometrijskim oblicima, te nam je i u političkim znanostima teško otresti se toga načina mišljenja. Zato često ne vidimo jedinstvo u područjima koja su stvarno jedinstvena, jer nemaju određeni geometrijski oblik, dok drugi puta vidimo jedinstvo u područjima koja stvarno nisu jedinstvena.

Jedinstvenost jednog područja nije isključivo fizičkog reda, nego je to kombinacija fizičkih i kulturnih elemenata, dakle nešto što je složeno izvan čisto fizičkih zakona. Ali iako je izvan fizičkih zakona, nije i ne može biti protiv fizičkih zakona. Ako jedno područje nije fizički jedinstveno, ako ne tvori fizičku cjelinu, ne može se smatrati jedinstvenim ni ako su drugi faktori jedinstveni. Pakistan ima jedinstvenu vjeru, koja je tamo odlučan čimbenik, ali oba dijela Pakistana udaljena su više od 1000 kilometara te pripadaju različnim etničkim i kulturnim sredinama, tako da se ne mogu smatrati jedinstvenim područjem. Isto je vrijedilo za kratkotrajnu Ujedinjenu Arapsku Republiku, a vrijedi i za malenu Belgiju. Prema tome, moramo prvo pogledati da li područje Hrvatske predstavlja geografsku jedinicu, jedinstvenu unatoč mjesnih razlika, ili su to različna područja tek slučajno spojena u jedno.

Jedan pogled na zemljopisnu kartu uvjerit će nas da je područje Hrvatske jedna cjelina. Okosnicu tvore izdanci Alpa (Dinarske Alpe), koje se u luku pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku, paralelno s istočnom obalom Jadranskog mora, te koje ne prelaze dalje prema istoku, nego samo prema jugu, gdje prestaju u Albaniji. Područje Srbije ne leži u istom spletu, nego ima kao okosnicu rijeku Moravu, s posve drugačijim smjerovima planinskih lanaca. S obje strane ove gorske okosnice hrvatskog područja imamo otvorena područja: na jugozapadu usko primorje, na sjeveroistoku panonsku ravnicu, i to njen južni dio, točno omeđen rijekama Murom, Dravom i Dunavom. 

Kao područje Hrvatska je dakle geografska cjelina, iako postoje velike mjesne razlike. 

Ne smijemo zaboraviti, da područja koja se okupljaju oko jednog planinskog lanca, na njegovim obroncima, predstavljaju otvorena područja, dok područja koja se okupljaju oko jedne rijeke ili riječnog spleta, a ograničena su planinskim vijencima, predstavljaju zatvorena područja. Hrvatska je veoma otvoreno iako neprohodno područje.

Još od pretpovijesnog doba, od neolita pa kasnije od brončanog doba, rijeke i sredozemna mora ne predstavljaju ograde, nego naprotiv najlakše prometne putove, tako da Jadransko more, koje predstavlja zapadnu granicu hrvatskog područja, ne štiti ga od utjecaja sa zapada, nego ga baš otvara tom utjecaju. Isto tako ravnice, pogotovo ako nisu močvarna, predstavljaju lakše prometne veze nego li gorska područja. Osim toga velike plovne rijeke na sjeveru hrvatskog područja predstavljaju prepreke samo u ratu, ali ne u mirno doba, te je zato i na sjeveru hrvatsko područje otvoreno. 

Smjer planinskih vijenaca, koji tvore okosnicu hrvatskog područja, ide od sjeverozapada prema jugoistoku i u istom smjeru prostiru se doline i rijeke, tako da je i prema sjeverozapadu ovo područje prilično otvoreno radi paralelnih prolaza između pojedinih planina. Tek na jugu i jugoistoku ovo se područje zatvara, te rijeka Drina na istoku predstavlja prilično tešku zapreku svakom prirodnom prometu, jer u svom većem dijelu teče duboko urezana između strmih obala i ne vežu je sa susjednim područjem pogodne, poprečne doline, osim na njenom donjem tijeku, blizu utoka u rijeku Savu, gdje su obale pitomije i gdje se područje ponovno otvara vanjskim utjecajima. Između gornjeg tijeka Drine i Jadranskog mora planinski masivi postaju potpuno neprohodni i na tom susretu mladih (geološki govoreći) alpskih vijenaca i izdanaka starih rodopskih masiva područje je potpuno zatvoreno. 

Želim ovdje istaknuti da je to samo u općim crtama točno, te da ima različnih sekundarnih pojedinosti, no u geopolitici se ne govori o strogim geometrijskim oblicima, kao ni o današnjim prometnim mogućnostima (tuneli, gradnja cesta, zračni promet). Ovo su čimbenici koji su nastali tek u najnovijoj prošlosti i nisu mogli utjecati na oblikovanje područja kao oni koje smo naveli i koji djeluju već od pretpovijesnih vremena.

Osim otvorenosti prema susjednim područjima, hrvatsko se područje, zbog svog gorovitog središta, odlikuje većim brojem odvojenih zona. Lakše je bilo održavati veze sa susjednim područjima nego s dijelovima istoga područja. Radi toga se uvijek osjećao sukob između dvije težnje na hrvatskom području: s jedne strane osjećaj cjeline koji je dovodio do ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u jedno državno tijelo, a s druge strane slabe veze između pojedinih dijelova, što je dovodilo do partikularizama i do odvajanja pojedinih dijelova. Prema tome, u časovima kad nije bilo vanjskih pritisaka hrvatsko se područje samo od sebe ujedinjavalo, dok je pod vanjskim pritiscima postojala tendencija komadanja, te se čitava hrvatska povijest može protumačiti u toj borbi Hrvata protiv stranih utjecaja i presizanja, koji su se uvijek pokušavali oslanjati na partikularizam hrvatskih pokrajina i pomagali ga, kako bi onda oduzimali pojedine pokrajine i pokoravali ih zbog privlačnosti njihova bogatstva ili zbog njihove strateške vrijednosti.

Utjecaji susjednih području

Dok je hrvatsko područje zbog svoje konfiguracije veoma raznoliko i kao takvo sposobno da zadovoljava sve potrebe svoga stanovništva, dakle potencijalno je autarkično, susjedna su područja većinom jednolična u svom sastavu i prema tome trebaju vanjsku pomoć za svoj razvitak. Autarkična su područja po svojoj prirodi defenzivna a jednolična ili siromašna područja po prirodi su ofenzivna. Zato i vidimo da je Hrvatska bila tijekom cijele svoje povijesti uvijek u obrani, jer nije imala što osvajati kod svojih susjeda, dok su susjedi bili većinom u ofenzivi, jer su htjeli imati pod svojom političkom vlasti pojedine dijelove Hrvatske, koji su im bili potrebni za ekonomsko popunjavanje. Ovaj pritisak susjeda osjetio se kako sa strane Italije, koju je kroz duga stoljeća predstavljala Venecija, tako i sa strane Mađarske te konačno i Nijemaca, koje je predstavljala jedna od njihovih najsiromašnijih pokrajina, Austrija. U novije doba nastaje i srpski pritisak, kad je Srbija opet mogla djelovati kao samostalna jedinica, jer je srpsko narodno područje zatvoreno, jednolično i siromašno. No pokraj ovih, mjesnih snaga, koje su utjecale na hrvatsko područje, postoje i kontinentalna središta snaga koja su u međusobnim sukobima dodirivala hrvatske zemlje i u koje su se uglavnom uklopljavale navedene mjesne snage.

Kontinentalne snage, koje su utjecale na hrvatsko područje, imale su svoja središta u Italiji, u Njemačkoj i na spojnici između Europe i Azije koja se može karakterizirati glavnim gradom Carigradom. Ova tri središta utjecala su na sudbinu Hrvatske kroz cijelo vrijeme njenog postojanja, iako ne uvijek u ime istih nosilaca, niti u ime istih ideja.

Prenapučeni i siromašni Apeninski poluotok tražio je proširenje još od rimskih vremena i uvijek je imao kao cilj osvajanje zemalja oko Sredozemnog mora. Smjerovi širenja nisu bili stalni, jer je otpor bio različit; nekada su periferne zemlje toga područja bile jače od središta i osvajale središte, dok je u drugim razdobljima bilo jače središte te izbijalo sada na jug (u Afriku), sad na zapad, a većinom na istok, na balkansko područje, gdje mu je na prvom udaru ležalo područje današnje Hrvatske i današnje Albanije.

Novi pritisak nastao je od doba seobe naroda, koja je započela kad tadašnje područje sjeverne Europe i Rusije više nije moglo prehraniti sve veći broj pučanstva uz ekstenzivni način obrađivanja zemlje. Tada je ovo pučanstvo počelo tražiti put prema jugu, prema toplijim krajevima. Poslije godine 1.000 kristalizirala su se dva nova središta ekspanzije. Njemačko središte doživljavalo je na zapadu sve veći otpor u bogatoj Galiji, koja se tada već bila pretvorila u Francusku mješavinom između romaniziranih Gala i germanskih Franaka, pa je zato usredotočilo svoje pokušaje širenja prema jugu (Italiji) i prema istoku, što je konačno dovelo do stabilizacije dviju ekspanzivnih njemačkih zemalja: Pruske, kao temelja ekspanzije prema istoku, i Austrije, kao temelja ekspanzije prema jugoistoku i jugu. Drugo je središte ekspanzije bilo mađarsko, koje je nastalo u središtu panonske ravnice bez ikakvih prirodnih granica i koje je do tada jedinstveno slavensko područje prekinulo na dva dijela. Radi potpune otvorenosti mađarskog narodnog prostora stvoren je osvajački duh kod Mađara po pravilu da je napadaj najbolja obrana, te se od svojih neznatnih početaka Mađarska stalno širi na račun svojih susjeda Slovaka, Rumunja i Hrvata. Nakon što je austrijsko središte ekspanzije pregazilo slovenske zemlje i zaustavilo se u svom napredovanju prema jugu radi sukoba s talijanskim središtem, koje predstavlja Venecija, ostala mu je kao mogućnost širenja samo jugoistočna linija, te je od tada i austrijsko i mađarsko središte zadovoljavalo svoju glad za novim područjima bilo u međusobnom natjecanju bilo u suradnji na račun hrvatskog područja.

Treće središte, koje smo označili imenom Carigrada, imalo je u istočnom sredozemnom prostoru isto takve ekspanzionističke namjere kao što je apeninsko središte imalo prema srednjem i zapadnom Sredozemlju, te je u svojoj ekspanziji često dolazilo u sukob s apeninskim središtem. Iako su prvotni nosioci toga ekspanzionizma bili Grci, koji su kasnije, nakon diobe rimskog carstva u zapadno i u istočno carstvo, svoju ekspanziju nastavljali pod imenom Bizanta, nije ta linija bila odlika grčkog karaktera, nego samog područja koje je bilo presiromašno da uzdržava svoje pučanstvo i koje je upravo upućivalo ljude na širenje. Isti smjer ekspanzije imali su i drugi narodi koji su zavladali na dulje ili kraće vrijeme ovim središtem ili njegovom bližom okolinom. Bugarsko carstvo preuzelo je u doba svoga sjaja iste osvajačke poteze prema sjeverozapadu, koje su dotada pravili Bizantinci, a kratkotrajno srpsko carstvo Dušana Silnoga, čim je ušlo u Solun, dakle u dio bizantskog područja, počelo je tražiti ekspanziju i prema Bosni. Promjena nosilaca političke vlasti u Carigradu, koja je nastala 1453. godine, kad su Turci osvojili grad, nije promijenila značaj područja, nego je samo istrošene nosioce ekspanzije zamijenila novim, svježim silama, koje su se iz novog središta širile istim smjerovima kao Grci dvije tisuće godina ranije i stvorile su carstvo od Perzije do Beča, te od Crnoga mora preko sjeverne Afrike do Atlantika, dakle u sukobu kako s apeninskim središtem tako i s njemačkim središtem. (Ovdje ne želim analizirati utjecaj galskog [francuskog] područja, jer se taj nije jače očitovao na Hrvatsku.) 

Vratimo li se sad na Hrvatsku, lako ćemo moći ustanoviti da su se snage ovih triju središta ukrštavale na području Hrvatske, koje je trpjelo čas od jednih čas od drugih, te da su umjesnim savezima sa susjedima ove snage bitno utjecale, kao što još uvijek potencijalno utječu, na sudbinu hrvatskog prostora.

Ako se uzmu u obzir velike, kontinentalne snage koje u stajale iza tih osvajanja, pravo je čudo što u tom sukobu Hrvatska nije potpuno propala, i baš njezino održavanje kraj svih tih sila pokazuje unutrašnju snagu i koheziju hrvatskog područja, koje je znalo očuvati svoju individualnost i poslije svakog napadaja počelo asimilirati svoje osvajače.

Različne kulturne sfere

Osim na različita politička središta, iz kojih su išle linije širenja preko hrvatskog područja, potrebno je osvrnuti se i na različne kulturne sfere koje se ukrštavaju na hrvatskom prostoru, nekada samostalno, no većinom u savezu s političkim, osvajalačkim linijama.

Kad govorimo o kulturnim sferama, moramo biti svjesni da se taj pojam može različno tumačiti. Prije se govorilo o različnim kulturama, kao na primjer o istočnoj i zapadnoj kulturi, kao da su to posve različne kulturne jedinice, dok se danas govori o različnim kulturama samo kad se radi o bitno rasličnim oblicima duhovnog iživljavanja. Posve je opravdano govoriti o europskoj kulturi za razliku od indijske, kineske ili afričke kulture, iako se u svima njima pokazuju međusobni utjecaji. Ali svi ti utjecaji imaju više površinski karakter i svatko – a ne samo stručnjaci – lako uočava da se radi o spletu različnih vrednota koje stvaraju različne kulture.

Tako zvana europska kultura ima neke značajke koje je čine jednom, iako ne jednoličnom, te nam je zato dopušteno govoriti o sferama unutar europske kulture. 

Europska kultura ima za temelj one duhovne vrednote, društvene običaje i način života, kako su se razvili u sredozemnom bazenu na temelju starih kultura Bliskog Istoka i istočnog Sredozemlja. To je kultura židovsko-grčko-rimska, primijenjena i promijenjena kad je prešla na novodoseljene barbare u Europi, ali koja vuče svoj korijen još od stare sumerske kulture, te preko babilonskih, asirskih, perzijskih i feničkih oblika dolazi do univerzalnog značaja poslije Aleksandra Velikog u tako zvanoj helenističkoj kulturi. Na području helenističke kulture, koja se proširila s rimskim carstvom po većem dijelu Europe i sjeverne Afrike, a kasnije za vrijeme Karla Velikog i po cijeloj sjevernoj Europi, a na Istoku primanjem kršćanstva pod sv. Vladimirom i po cijeloj istočnoj Europi, nastale su razlike uvjetovane primjesama starijih, autohtonih kulturnih utjecaja, geografskom udaljenosti od središta tih kultura i posebnim prilikama razvitka u svakom središtu.

Ova se europska ili mediteranska kultura razvila u tri oblika koji su zadržali neke zajedničke temelje, ali se ipak međusobno razlikuju, tako da možemo govoriti o tri kulturne sfere na tom području. Jedna je sfera koja se naziva zapadnoeuropskom kulturom i koja se razvila na području zapadnorimskog carstva odnosno kasnije zapadne Crkve. Drugo je sfera koja se razvila na području istočnorimskog carstva, odnosno istočne Crkve, a treća je sfera koja se razvila na najistočnijem dijelu područja i koja je svoju vjersku formulaciju našla u Islamu, a kulturni oblik u spoju arapske (primitivne) autohtone kulture s visoko razvijenom helenističkom kulturom, što se oblikovala u Siriji, Mezopotamiji i Perziji.

Ove tri kulturne sfere bile su u neprestanom pokretu, u jačim ili slabijim dodirima, te u jačim ili slabijim sukobima. Nije potrebno ulaziti u pojedinosti sukoba između istočne i zapadne kršćanske sfere, koji je došao do svog vrhunca u crkvenom raskolu od 1054. godine, kad su se prekinule formalne veze koje su prikrivale postojeće stvarne razlike. Između muslimanske sfere i zapadnokršćanske sfere sukobi su postojali unatoč udaljenosti i španjolska i sjeverna Afrika bile su područja gdje su se vodile najveće borbe. Pri tome je sjeverna Afrika izgubljena za zapadnu sferu, dok je Španjolska formalno ostala u njoj, ali su arapski kulturni utjecaji živi i nakon konačnog izgona Maura. U teškim borbama između istočnokršćanske sfere i muslimanske sfere, istočno je kršćanstvo izgubilo svoje središte Carigrad, te je njegovo težište otišlo na sjever, u Rusiju, i time se uvelike izoliralo od drugih sfera.

Svjesno govorimo ovdje o kulturnim sferama a ne o vjerskim zajednicama, jer iako se uglavnom ove sfere poklapaju vjerskom podjelom, nisu ipak identične s njome. Istočne sjedinjene Crkve, koje pripadaju Rimu, unatoč ove pripadnosti koja se održala skoro tisuću godina, kulturno ne spadaju u zapadnu nego u istočnu sferu: A isto tako i neke pravoslavne zajednice, kao na primjer ona u Hrvatskoj, samo vjerski pripadaju Istoku, dok su stvarno dio zapadne kulture.

* * *

Kojoj kulturnoj sferi pripada Hrvatska? Često se na ovo pitanje odgovara jednostavno i odlučno: zapadnoj sferi, i odmah se griješi. Hrvatska pripada najperifernijem dijelu zapadne kulturne sfere, te premda je geografski dosta bliska njenom starom središtu Rimu, ona je u svakom pogledu periferija. Zapadna kulturna sfera (ne mislim na vjeru) najizrazitije se oblikovala u onim dijelovima koji su bili daleko od utjecaja drugih sfera. U cvatu srednjeg vijeka to je bilo područje sjeverne Francuske, Burgundije, Flandrije i srednji tijek rijeke Rajne. Ovo je središte kulturno nadvladalo druga središta, kao na primjer Rim, Lombardiju, Provansu i Katalunju, koja su se prije razvila, i iz njega je potekla današnja zapadnoeuropska kultura koja je pobjedonosno nastupila svoj put na sve strane. Prema tome području Hrvatska je bila samo periferija, i to periferija veoma izložena utjecaju istočnog kulturnog područja koje je u ranom srednjem vijeku snažno djelovalo preko bizantskog vazala Venecije (jedina katolička katedrala u bizantskom slogu), te neposredno preko dalmatinskih gradova koji su još u doba kralja Tomislava bili pod upravom Bizanta. Pojava bogumilstva u najistočnijoj hrvatskoj pokrajini Bosni, koje uz prastare autohtone elemente pokazuje izravni utjecaj istočnih krivovjerja, jasno nam očituje otvorenost hrvatskog područja istočnim kulturnim utjecajima.

Provalom Turaka na Balkanski poluotok dolaze i pripadnici arapsko-perzijske kulture na hrvatsko područje i četiri stoljeća turske političke vlasti kao i upravnih, vjerskih i kulturnih veza sa Carigradom, širom otvaraju hrvatsko područje utjecaju muslimanske kulturne sfere koji se osjeća ne samo među muslimanima, nego i među kršćanima koji su živjeli pod tim utjecajem.

Iako je dakle glavnina Hrvatske orijentirana prema zapadnoj kulturi i razvila se pod njenim utjecajem, sama perifernost dovela je do toga da taj kulturni krug nije mogao biti apsolutnog reda u Hrvatskoj, nego da je morao poprimiti dosta i od istočnokršćanskog i još više od muslimanskog, arapsko-sirsko-perzijskog kulturnog kruga, tako da danas imamo u Hrvatskoj utjecaje svih triju sredozemnih kulturnih krugova, u različnom omjeru u različnim pokrajinama, ali uvijek i svagdje prisutne.

Spojeni s hrvatskim partikularizmom, kao posljedicom oblika tla i stranih ekspanzija, ovi različni kulturni utjecaji slabe hrvatsku koheziju, te je samo bitna jedinstvenost hrvatskog naroda i hrvatskog područja uspjela održati hrvatsko ime i hrvatsku svijest unatoč tolikih utjecaja.

Ali ma koliko ova kulturna raznolikost može škoditi u današnjim prilikama, na dulji rok predstavlja izvanredno bogatstvo, jer u ukrštavanju različnih kulturnih sfera, ukoliko postoji zajednički supstrat, leži mogućnost velikog napretka. Sinteze su sjeme novih spoznaja i novih snaga, tako da bi hrvatsko područje, toliko raznoliko po svojim geografskim osobinama, toliko raznoliko po stranim utjecajima, toliko raznoliko po različnim kulturnim sferama, jednom oslobođeno stranih pritisaka, u svojoj raznolikosti moglo procvasti do neslućenog kulturnog napretka. Osiguran narodni okvir – narodna država – i osigurana vladavina slobode unutar ovog okvira. Svi bi elementi koji su danas negativni mogli postati pozitivni i dovesti do procvata novih kulturnih oblika koji su nam danas još nepoznati.

“Republika Hrvatska” br. 73 (10. travnja 1968.), str. 19-27.

Narodne države i narodne manjine

Pitanje narodnih manjina postalo je aktualno tek u novo doba razvitkom država čije se područje uglavnom pokriva s etničkom skupinom koja državi daje obilježje. 

Srednjovjekovne, feudalne države i kasnije dinastičke državne tvorevine težile su za povećanjem svog područja i broja svojih podanika bez obzira na etničku pripadnost novoosvojenih krajeva, pa često ne obazirući se ni na teritorijalni kontinuitet. Zemljopisna karta Europe pokazuje početkom novoga vijeka upravo nevjerojatnu šarolikost, te više sliči mozaiku nego onom što mi danas zamišljamo pod izrazom političke i upravne podjele. Najtipičniji primjer toga mozaika bilo je ogromno carstvo Karla V. – “u kojem sunce nikada ne zalazi” – i koje se protezalo, s velikim teritorijalnim prekidima, od Gibraltara do Češke s negdje više nominalnom, s drugdje više stvarnom vlašću “svetoga rimskog cara”, a da ne govorimo o prekomorskim posjedima, koji su izravno ovisili o njegovoj španjolskoj kruni.

Francuska revolucija predstavlja u tom pogledu raskrsnicu. Definitivno ruši ideju dinastičkih država, iako u praksi ona postoji u nekim krajevima sve do 1918. godine, i postavlja načelo da svaki narod mora imati svoju narodnu državu, u kojoj bi se granice uglavnom poklapale s povijesnim područjem pojedinih etničkih skupina, a među građanima vladala “sloboda, jednakost i bratstvo”. Držeći se tog načela prve vojske francuske republike ne pripajaju Francuskoj sva osvojena područja, nego samo ona koja su etnički francuskog značaja, odnosno koja historijski i geografski spadaju u onu zaobljenu teritorijalnu jedinicu koja se zove Francuskom. Ulazeći u krajeve izvan te Francuske, Prva Republika izdaje proglase za te narode i stvara nove države (Batavska Republika, Helvetska Republika, itd.). Danas nam se neki od tih jakobinskih poteza čine naivnim, a granice svojevoljne, no valja uzeti u obzir slabo zemljopisno znanje tadanjih europskih političara i duboku naslagu krivih predodžaba stvorenih stoljećima dinastičkih politika, pa da bi se shvatila veličina djela tih prvih nacionalnih revolucionara.

Iako već za Napoleona dinastička politika ponovno počinje prevladavati, tek na bečkom kongresu dolazi dinastička reakcija do vrhunca i pokušava vratiti unazad zemljopisnu kartu Europe. Ponovna podjela Poljske najjači je indicij te politike.

No vrata su jednoć bila otvorena i ni najljući apsolutizam nije bio u stanju izbrisati ideju narodne suverenosti, koja tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća uspijeva osvojiti svijet.

Izuzeci s kojima se još i danas susrećemo nisu znak slabosti načela, jer baš ti izuzeci predstavljaju najbolji dokaz da je temeljna ideja “svakom narodu svoju državu” svagdje pobijedila. Nitko ne ističe glasnije svoje pristajanje uz to načelo od onih koji ga u stvarnosti gaze. Sitni imperijalizmi, kao što su na primjer češki i srpski, trude se već skoro četrdeset godina da dokažu postojanje čehoslovačkog odnosno jugoslavenskog naroda, čime bi pravdali postojanje svojih država koje po suvremenim, narodnosnim načelima ne bi smjele postojati. Pa i moćni ruski boljševizam nije se usudio otvoreno nastaviti s ruskim carskim imperijalizmom, nego pretvara carstvo u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, dakle u neko naddržavno tijelo unutar kojeg smiju postojati “samostalne” narodne države. A kod novih osvajanja u Europi, Rusi su išli još dalje, te mnoge novoosvojene države nisu uopće formalno uklopili u Sovjetski Savez, nego su ih vezali međunarodnim ugovorima i tako još pojačali fikciju o samostalnosti ovih nacionalnih država. 

Možemo dakle zaključiti da unatoč svih odstupanja i povreda, načelo narodnih država priznato je u svim krajevima zemaljske kugle gdje stanuju bijelci, a na najboljem je putu da bude – bar u teoriji – priznato od cijelog čovječanstva.

Politički pojam naroda

No narodne države nisu svojim ostvarenjem riješile sve probleme. Problemi ostaju i dalje, tek je pružen logičan i pregledan okvir za rješavanje pitanja koja nastaju u ljudskoj zajednici što se zove narod. 

Što je narod? (1.) Kakav je to skup ljudi? Kojoj kategoriji pripada? To su prethodna pitanja koja se moraju donekle razjasniti prije nego što ćemo prijeći na daljnje razlaganje.

Iako se već u romantizmu nazrijevaju tragovi nauke da je narod krvna zajednica, ipak su romantici uglavnom temeljili svoj pojam naroda na jeziku i zato su naučavali da je narod skup ljudi koji govore istim jezikom. Činjenice su pokazale da je ta definicija netočna i da se ne poklapa sa stvarnošću, jer uz nekoliko višejezičnih naroda (Švicarska, Belgija, Irska, Kanada) ima dosta naroda koji govore istim jezikom a ne žele biti jedan narod (Danci i Norvežani, Englezi i Amerikanci, Španjolci i latinsko-američki narodi).

Daljnji razvitak te ideje sve je više podvlačio krvni čimbenik, tj. zajedničko porijeklo pripadnika jednog naroda, te je dobio svoju konačnu idejno-političku formulaciju u Hitlerovom nacionalsocijalizmu. No rasni mozaik što se zove Europom ne dopušta takvih definicija, pa bi zato ona, da bi se pokrivala sa stvarnošću, morala biti tako široka da bi obuhvatila veći dio tzv. bijele rase, čime bi praktički izgubila svu vrijednost kao kriterij za određivanje narodnosti. 

——————–

      1.        U našem političkom rječniku riječ “narod” počela je gubiti na jasnoći i zbog utjecaja srpskog političkog jezika. Dok je     kod Hrvata riječ narod istovjetna s riječju nacija, kod Srba ista ta riječ, a pogotovo od nje izvedeni pridjev “narodni”, često ima   značenje koje u klasičnoj hrvatskoj terminologiji označavamo riječju “puk” (peuple). Tako se izraz “gouvernement national”   prevodi na hrvatski “narodna vlada” (na srpskom bi trebalo biti, prema više ili manje ustaljenom običaju, “nacionalna vlada”,   ali u tome postoje prilična kolebanja), dok je “front popolaire” na hrvatskom “pučka fronta”“, dok se u srpskom političkom   rječniku zove “narodni front”. No zajednički život Hrvata i Srba pobrkao je i kod jednih i kod drugih te pojmove, te smo čuli   gdje se u Hrvatskoj puk naziva “narodnim masama”, a usred kraljevskog, srpskog Beograda kočio se hrvatski izraz “Narodna   Banka”, koja bi se zapravo, srpski, trebala zvati “Nacionalna Banka”, budući da tada nisu još postajale komunističke “narodne”   (hrvatski “pučke”) vlasti.

Time se ne želi nijekati postojanje rasnih i jezičnih skupina, nego im se samo niječe vrijednost da bi služili kao kriterij za određivanje narodnosti. 

Zbog tih poteškoća pokušan je drugi put, te su se definicije naroda počele temeljiti na kulturnim čimbenicima. Smatralo se da je narod skup ljudi iste kulturne sredine i tradicije, koji su po mogućnosti vezani krvnim i jezičnim sponama. No i ta definicija ne pokriva se sa stvarnošću, jer unutar jednog naroda, kako ih danas poznamo, ima ljudi vrlo različitih kulturnih kvaliteta, ne samo po stupnju već i po biti, a mnogi ljudi različnih naroda lako bi se mogli svesti na isti kulturni i rasni, pa često i jezični nazivnik, te bismo imali narode po slojevima, što ipak ne odgovara stvarnosti.

Zato je i u zapadnoj Europi i Americi usvojeno novo mjerilo te se narodom smatra ljudski supstrat države, tj. identificiraju de narod i država. Po tome nema naroda bez države, ni države bez naroda. Takvo gledište, iako se slaže sa činjeničnim stanjem u nekim zapadnoeuropskim državama, niti je teoretski ispravno, niti se može primijeniti na cijelu Europu, a još manje na cijeli svijet. 

Država – narodna država, a ne dinastička ili kakva diktatorska tvorevina – nije nastala prije naroda, već je narod prvo. On postoji i zahtijeva svoju političku organizaciju koja se zove državom. Ne može se otac prezivati po sinu, već sin po ocu, te iako veoma zavodljiva, ova nas teorija vodi ravno natrag u doba prije francuske revolucije.

Moderna sociologija, koja sve više odbacuje apriorističke definicije i pokušava svoje teorije izgrađivati na činjenicama života, pokazuje da je narod politički pojam. Može postojati skupina ljudi istog ili sličnog porijekla, iste ili slične tradicije, pa i istog jezika, raspršena kao manjina na širokom području među drugim skupinama, a da ipak ne bude narod. To je etnička skupina, može biti i rasna skupina (ako je krvni faktor istovjetan kod velike većine pripadnika), no narod nije i ne može biti. 

Narod je skup ljudi koji kompaktno nastavaju prirodno povijesno omeđeni prostor, koji ih je definirao kao cjelinu i dao im istu tradiciju i osjećaj zajedničke pripadnosti.

Prirodne međe nisu samo gore, rijeke i mora, nego i različni nefizički čimbenici kao npr. kulturne sfere, politički odnosi, razmjer snaga između pojedinih naroda (borba između susjeda koji se žele proširiti na račun drugih i obrana protiv tih tendencija, koja konačno dovodi do ravnoteže na crti koja uglavnom odgovara tom razmjeru snaga). Dakle ta međa nije statičkog već dinamičkog karaktera, rezultanta prirodnog obličja tla i živih sila koje se u stoljetnom naponu zalažu bilo za proširenje bilo za obranu stečenog područja.

To dinamičko područje oblikuje ljude koji ga nastavaju, stvara među njima osjećaj solidarnosti i tijekom vremena narodnu tradiciju. Promjenom snaga može se dogoditi da se neko područje smanji ili da nekog naroda i nestane, no ti se procesi ne mogu diktirati, niti mogu biti na dulje vremena suprotni čisto fizičkim osobinama tla.

Prirodno je da zajednički život na istom području dovodi i do miješanja, do stvaranja iste kulture i konačno do određenog fizičkog tipa ljudi, do jedinstvenog jezika i do jedinstvene svijesti. Taj zajednički život dovodi i do prvog organiziranog političkog izraza, ksenofobije, mržnje protiv stranaca, tj. protiv svih onih koji ne pripadaju tom području. Pozitivni izraz te ksenofobije jest želja da stanovnici toga teritorija, oblikovani kroz pokoljenja u toj retorti, sami upravljaju svojom sudbinom. Tek kada je jedna skupina došla do toga stupnja, možemo govoriti o narodu. Nisu sve skupine istovremeno došle do tog stupnja u svom razvitku, jer mnogi vanjski čimbenici ometaju taj razvitak ili ga usporuju (invazije nadmoćnih susjeda, vjerske spone sa susjednim, jačim narodima, unutrašnje razmirice, siromaštvo, itd.), no prirodna je težnja da se na svakom određenom području oblikuje jedan jedinstveni narod.

Narod je dakle politička zajednica, vrhunac integracije jedne skupine na jednom određenom prostoru.

Da usporedimo stvaranje naroda s drugim prirodnim procesom, mogli bismo uzeti za primjer kristalizaciju. Iz amorfne mase stvaraju se pod utjecajem velikih prirodnih sila kristali, te njihovo vraćanje u amorfno stanje zahtijeva isto tako velike sile kao što su bile one što su ih stvorile.

I narodi, kada su se jednoć oblikovali, pokazuju izvanrednu otpornu snagu. Otpor amorfne mase protiv osvajača obično je slab i tek velika nasilja dovode do neke solidarnosti. Narod kao kristalizirana skupina ne čeka na ta nasilja, već se odupire iz principa, da očuva svoju narodnu samobitnost. Svaki otpor, svaki uspjeh, pa i svaki neuspjeh samo jačaju narodni osjećaj i sve jače uloptavaju masu koja čini narod u jednu organsku cjelinu, povećavaju blago zajedničkog doživljavanja i u svemu upotpunjuju onaj proces koji je doveo do postanka narodnih zajednica. (2.)

Europa je u doba pada zapadnorimskog carstva ponovno postala amorfna masa u narodnosnom smislu. Velika seoba naroda s jedne strane, a unutrašnje migracije u samom carstvu s druge strane, razorile su osjećaj solidarnosti u pojedinim krajevima i time uništile dotadanje narode i u tom kaosu počeli su se oblikovati novi narodi. No taj proces nije mogao biti ni slučajan ni samovoljan. Dioba franačkog carstva između sinova Ljudevita Pobožnog jasno pokazuje utjecaj prirodnih čimbenika, područja s jedne strane a ljudskog supstrata s druge strane. Stara Galija pod novim imenom počinje se formirati kao poseban narod, zemlje istočno od Rajne isto tako, a umjetna središnja tvorevina, Lotaringija, sve više nestaje, lomi se na pojedine svoje dijelove koji se pripajaju jedinici kojoj prirodno pripadaju, a njezin jedini prirodni dio, Italija, ponovno dobiva svoje historijsko lice i postaje kolijevkom za stvaranje novog, talijanskog naroda. Hispanija na jugu i Britanija na sjeverozapadu spajaju osvajače i podjarmljene u nove narode, a na Balkanu Ilirik i Mezija, Dacija, Tracija i Aheja uzrokuju stvaranje različnih naroda sa starom podjelom. Niti zajednički karakter podloženog stanovništva (romaniziranih Ilira), niti isto rasno porijeklo slavenskih osvajača, pa niti univerzalna crkva (prije raskola) nisu u stanju da promijene geofizičke čimbenike koji neumoljivom snagom oblikuju stanovništvo što nastava taj prostor.

——————

  2.      Zgodno je ovdje spomenuti primjer Kine koja je pala pred svakim napadačem, pokorila se svakoj invaziji, te asimilirala sve svoje tlačitelje. Svaki osvajač, koji je i zagospodario Kinom, pretočio se u Kineza, pa i onda kad se nije rasno miješao sa svojim podložnicima.
Još je zgodniji primjer nadmoćnosti prostora stvaranje južno-američkih naroda, koji su svi nastali na temelju mješavine urođenika lndijanaca i španjolskih (odnosno u Braziliji portugalskih) osvajača. Svi ti narodi pripadaju jednoj vjeri, jednom kulturnom krugu, a oni španjolskog govora bili su u doba svog oblikovanja pod jednom vrhovnom vlašću. Unatoč tome oblikovali su se različni narodi s vrlo različnim osobinama,, a novija etnološka istraživanja otkrile su da ne samo države već i mnoge povijesne pokrajine slijedile u glavnim crtama međe bivših indijanskih državnih i upravnih podjela, te da je utjecaj tla umnogo uvjetovao i narodne diferencijacije.

Srednjovjekovna Europa je kotao u kojem se kraj jedne vjere i kulture, kraj vrlo sličnih rasnih faktora, uz jedinstveni međunarodni jezik, oblikuju razni narodi, tako da pokraj svih dinastičko-političkih dioba koncem srednjeg vijeka imamo već stvorene narode, svaki sa svojim više ili manje točno omeđenim područjem. Daljnji razvoj nije ništa drugo nego samo učvršćivanje tih naroda, njihovo okupljanje i borba za postignuće adekvatnih političkih oblika – država.

Manjine u narodima

Oblikovanjem naroda nije prestao utjecaj centrifugalnih sila, niti su izostale migracije. Život naroda nije statičan, već dinamičan i isti čimbenici koji su doveli do stvaranja naroda djeluju i dalje. Jedan se problem rješava, a dva nova nastaju. Nasuprot nivelatorskom utjecaju prostora stoji promjenljivi ljudski element, koji stalno narušava jedinstvo i jednoličnost kojima teži prostor.

Početkom novog vijeka razbio je protestantizam vjersko jedinstvo srednje i zapadne Europe. U glavnim crtama vjerski je raskol slijedio političke podjele, ali kako se te nisu poklapale s narodnim podjelama, nastala je vjerska diferencijacija u okviru pojedinih naroda. Isti utjecaj imao je na Istoku osmanlijski prodor, te danas mnogi europski narodi nisu vjerski jedinstveni.

Seljenja pojedinaca te većih i manjih skupina sa svoga područja na područje drugih naroda nisu nikada prestala. Politički, vjerski i gospodarski momenti silili su neke ljude da potraže utočište u tuđem domu, eda bi spasili svoj život ili ideju koju su nosili, ili pak oboje. Jedan od najtipičnijih primjera iseljenja jest odlazak hugenota iz Francuske nakon opoziva nanteskog edikta. Daljnji, upravo masovni primjer, jest kolonizacija novoga svijeta, kamo su ljudi išli potaknuti vrlo različitim motivima. Konačno i osvajanja tuđega područja dovodila su sa sobom i migraciju vojnika, činovništva i uopće ljudi vezanih s okupatorom, što se vidjelo, na primjer, u Dalmaciji pod mletačkom vlasti, te u banskoj Hrvatskoj pod Austrijom.

Svi ti čimbenici stvaraju tako zvane manjine. U Francuskoj su protestanti kao brojčano slabiji vjerska manjina, dok u cjelokupnoj Njemačkoj taj položaj imaju katolici. Pripadnici mediteranske rase brojčano prevladavaju u zemljama oko Sredozemnog mora, te su u tim krajevima nordijski tipovi rasna manjina. U svim američkim državama pojedine slavenske skupine tvore etničke manjine prema etničko većinskim skupinama (Španjolcima u Južnoj Americi i Anglosasima u Sjedinjenim Državama i Kanadi). Konačno različita politička mišljenja unutar jednog naroda dovode i do podjela, te jedni imaju većinu, dok drugi ostaju u manjini. 

Manjina je dakle čisto prirodna posljedica diferencijacije ljudi unutar pojedinih naroda bilo zbog fizičkih bilo zbog intelektualnih čimbenika, te ne prouzrokuje nikakvih poteškoća, ako se primjenjuju temeljna načela slobode i jednakosti i normalna tolerancija prema građanima koji se u jednom pogledu razlikuju od većine drugih građana.

Ako npr. u Francuskoj zakon i upravna praksa ne prave razlike među Francuzima zato što su jedni katolici a drugi protestanti, ili što jedan potječe iz rasno keltske Bretanje a drugi iz germanske Alzacije, ili što je jedan sin francuskih roditelja, a drugom se djed doselio iz Poljske, ili što je jedan ljevičar, a drugi desničar, onda pitanje manjine nije političke nego privatne prirode. Ako su svi Francuzi jednaki pred zakonom bez obzira na spol, dob, vjeru, porijeklo i ekonomsko stanje, ako svi imaju ista prava i iste dužnosti, onda je zajednica savršena i pitanje manjina ne postoji. Povreda te jednakosti, bez obzira o kojoj se manjini radi, pravi je atentat na jedinstvo naroda te dovodi do teških posljedica.

No nije povreda samo u tome što se jednoj manjini uskraćuju prava obzirom na njihov manjinski značaj. Ista je povreda ako manjina ne želi primiti na sebe dužnosti koje terete sve građane (npr. porez, vojničku dužnost), ili zahtijeva za sebe povrh redovitih prava i neke izvanredne povlastice (dva državljanstva, zaštitu druge države, ekonomske povlastice).

Sa stajališta suvremenih narodnih država, svi građani moraju imati jednaka prava, ali i jednake dužnosti.

Narodne manjine

Potpuno je logično da u jednoj suvremenoj, narodnoj državi ima državljana različne vjere, rase i etničkog porijekla, a da ta raznolikost ne mijenja bit jedinstva političkog naroda koji je subjekt narodne države.

No usporedo s afirmacijom ideje narodnih država kročila je i krilatica o zaštiti “narodnih manjina”. 

To je nov pojam, nepoznat u dinastičkim državama, a i stran zapadnoeuropskoj i američkoj narodnoj koncepciji. Uglavnom je ograničen na srednju i istočnu Europu, Bliski Istok i neke dijelove Azije, dakle na krajeve gdje načelo suverenih narodnih država nije još u cijelosti primijenjeno.

Ako bismo htjeli sažeto definirati što se danas smatra narodnom manjinom, došli bismo do prilično različitih rezultata. Nije naime dovoljno reći da je narodna manjina skup ljudi druge narodnosti od većine stanovnika jedne države, jer bismo došli do različitih rezultata, te bi svaka država istovremeno mogla biti i jedinstvena i imati veliki broj narodnih manjina. Naime po jednom kriteriju narodnost je isto što i državljanstvo, te bi prema tome svi stranci bili narodna manjina. Drugima je to oznaka etničke pripadnosti, a poznato je da većina europskih i sve američke države imaju veliki broj državljana, rođenih na svom području, koji su etnički stranog porijekla. Ne smatra se svaka etnički tuđa skupina narodnom manjinom, niti su oni koji žele biti ili za koje drugi tvrde da su narodna manjina uvijek manjina na određenom području.

Uzmimo, na primjer, slučaj Srednje Europe poslije 1918. godine, kad se pitanje narodnih manjina pretvorilo u međunarodni problem.

Italija je u svojim sjeveroistočnim krajevima imala brojne slovenske, hrvatske i njemačke manjine. Prva je bila sva u Julijskoj krajini i tzv. Slovenskom primorju, druga u Istri i na Kvarnerskim otocima, a treća u južnom Tirolu. Glavne značajke tih manjina bile su: 1) da je svaka stanovala na određenom području, geografski tik uz maticu zemlju, 2) da su na tom svom području tvorile apsolutnu većinu, 3) da su te pokrajine bile povijesno i geografski točno omeđene i oblikovane i 4) da su došle pod Italiju kao posljedica izgubljenog rata matice zemlje.

Drugi je zanimljivi slučaj pitanje Makedonaca. Poznata je uporna borba Makedonaca za slobodu, prvo protiv Turaka, a kasnije protiv Srba i Grka. Makedonija nije nov geografski pojam, već siže duboko u stari vijek, davno prije dolaska Slavena i formacije današnjih Makedonaca. Njezin položaj i dolina rijeke Vardara s važnom lukom Solunom privlačio je mnoge strance, koji su se naselili na tom području i radi pomanjkanja makedonske državne vlast stvarali narodno-političke enklave u Makedoniji. Kao posljedica drugog balkanskog rata Makedonija je razdijeljena između Srbije, Grčke i Bugarske, te je makedonsko pitanje ostalo neriješeno i postalo kamen smutnje na Balkanu.

Dok je zahtjev za ujedinjenjem i oslobođenjem Makedonije potpuno razumljiv i logičan sa stajališta načela narodnih država, zahtjev da bi se Makedoncima, podijeljenim na različite zemlje, pružila manjinska zaštita u tim državama, trpi na nelogičnosti. Ili su Makedonci narod, te su prema tome većina u Makedoniji, ili su manjina u Makedoniji, te prema tome nisu nikakav narod. Pitanje je njihova brojčanog omjera u cijeloj Makedoniji, a ne u Jugoslaviji ili Grčkoj. Znači, da je “manjinski” značaj Makedonaca samo posljedica nepravednog razgraničenja, tj. cijepanja Makedonije na tri dijela i pripajanja tih dijelova susjednim državama. Dakle situacija je potpuno identična sudbini Poljske prije 1918. godine, kada nitko nije smatrao Poljake manjinom, već narodom nasilno pocijepanim i zarobljenim. Treći tip “manjina” najbolje predstavljaju Nijemci. Radi turske invazije opustjeli su mnogi krajevi Mađarske i Hrvatske, te su nakon oslobođenja na pusta polja naseljavani seljaci iz različnih krajeva. Tako je iz prenapučene Njemačke doveden velik broj seljaka na prostrana feudalna i krunska dobra da ih obrađuju, i stvorena su cijela sela s njemačkom većinom na mađarskom i hrvatskom narodnom području. (3.)

Zbog prirodne simbioze s okolnim većinskim stanovništvom ti su se doseljenici polagano suživljavali s većinom, pogotovo u Mađarskoj gdje je ideja narodne države i jedinstvenog mađarskog političkog naroda postala službenom politikom nakon 1866. U Hrvatskoj je taj proces asimilacije tekao potpuno prirodno i bez ikakva službenog utjecaja, jer je Hrvatska u doba moderne organizacije Europe (XIX. i prva polovica XX. stoljeća) bila bez svoje državne vlasti. Kad najedanput, dolaskom Hitlera na vlast, poremećen je taj mirni i prirodni proces prilagođivanja ljudi području, njegovom strukturalnom povijesnom kontinuitetu i

—————–

  3.      Ima u Češkoj, Slovačkoj i Sedmogradskoj, a vjerojatno i u Mađarskoj i Hrvatskoj, naselja koja su nastala prije turskog prodora kao posljedica pozivanja njemačkih kolonista sa strane kraljeva i feudalaca kojima je bila potrebna radna snaga, no u Mađarskoj i Hrvatskoj njihov broj nije odlučan.

njegovim povijesnim zadacima, i proglašena je potreba da se ti Nijemci zaštite i njima probudi osjećaj pripadnosti velikom njemačkom narodu, a da ipak ostanu i dalje na području češkog, slovačkog, mađarskog, rumunjskog i hrvatskog naroda. Dakle, retrogradni proces, suprotan onome koji se svagdje u Europi odvijao, izdvajanje i odvajanje jednog dijela stanovništva od prostora na kojem prebiva i njegovo nasilno vezivanje uz život i sudbinu potpuno različnog prostora.

Konačno postoji i četvrti tip manjina, čiji primjer imamo u Židovima. Izvan Izraela oni, osim u Poljskoj i Rusiji, nigdje nemaju kompaktnih naselja, nego žive u dijaspori. Kao vjerska manjina oni su se u mnogim europskim zemljama potpuno priključili većini i srasli s prostorom (Francuska, Njemačka do Hitlera, Mađarska), dok su u drugim narodima često bili nosioci tuđe narodne ideje, kao na primjer mađarske ideje u Slovačkoj i Hrvatskoj. Želja da se oni izdvoje iz naroda u kojem žive i počnu smatrati ne samo vjerskom nego i narodnom manjinom, vezanom uz neku drugu, stranu državu, isto je tako neprirodna kao što je protuprirodan bio zahtjev podunavskih Nijemaca u doba Hitlera. Kao što smo rekli na početku, prirodno je da stranac, kad dođe na novo područje, polagano se počne asimilirati, tj. počinje suosjećati s prostorom, dijeliti njegove uspjehe i neuspjehe, te konačno, nekada brže a nekada polakše, postane dijelom onog naroda koji nastava taj prostor i kojega je taj prostor formirao. Stoga izdvajanje člana jednog naroda, ili cijele jedne skupine, zbog različne vjere, rasnog ili etničkog porijekla, lišavanje stečene narodnosti i pretvaranje u stranca, jest nasilje protiv prirode, te mora dovesti bilo do dobrovoljnog bilo do prisilnog iseljenja s područja čijim pripadnikom ne želi više biti i naseljavanja na prostor čijim se pripadnikom želi smatrati.

* * *

Prve dvije skupine koje smo naveli (Slovenci, Hrvati i Nijemci u Italiji do 1945. i Makedonci u Jugoslaviji, Grčkoj i Bugarskoj), uopće se ne mogu smatrati manjinama, niti se za njih smije, u suvremenom demokratskom svijetu, tražiti neko manjinsko rješenje, zaštita manjina, jer su to samo amputirani dijelovi drugih narodnih tijela, pokrajine otrgnute od već oblikovanog narodnog prostora, dakle posljedica imperijalističkog razgraničenja. Takva se “manjinska” pitanja mogu riješiti samo novim, pravednim razgraničenjem.

Treća i četvrta skupina (Nijemci u Podunavlju i Židovi u dijaspori), stvarno su manjine, etničke, vjerske i rasne, te je uputno pogledati kako je to pitanje riješeno u zemljama priznate demokratske tradicije i sa starim, narodnim državama, prije nego što se pokuša pronaći neko novo rješenje za srednju i istočnu Europu.

Sjedinjene Američke Države danas su već jasno oblikovani narod. Prostor i zajednički interesi, te još više dva velika rata u kojima su sudjelovale, stvorili su čvrstu svijest o zajedničkoj pripadnosti kod stanovnika te države i uloptali su ih u jedan narod. Bez ikakve sile milijuni vjerski, rasno i etnički različitih europskih useljenika osjećaju se pripadnicima toga naroda. Oni nisu Irci, Nijemci, Talijani ili Poljaci rođeni u Americi, već Amerikanci irskog, njemačkog, talijanskog ili poljskog porijekla, protestantske, katoličke ili židovske vjere, ravnopravni pred zakonom – i točka. Taj proces ne ide ni lako ni brzo. Prvo pokoljenje, a nekada i drugo, ima još mnogo jakih spona sa svojom europskom domajom, drži se donijetih tradicija, te ističe svoje neameričko porijeklo. Pojam “hyphenated American” (Amerikanac sa crticom, tj. Irsko-Amerikanac, Germano-Amerikanac, Italo-Amerikanac i sl.), politički je nesimpatičan problem i vrlo važan kod određivanja ključa po kojem se dopušta useljenje u Sjedinjene Američke Države. (4.)  Svi američki politički čimbenici, iako ne djeluju aktivno u tom pravcu, rado gledaju kako se ta crtica gubi (dehyphenization), jer se tek onda stvara pravi Amerikanac koji ne gleda uvijek preko ograde u tuđu baštu i izvan svoje zemlje traži izvor vjernosti. 

U Francuskoj je situacija još jasnija. Stanovnici Francuske ili su Francuzi ili stranci, tj. ili su građani, pripadnici političkog naroda koji tvori Francusku, bez obzira na spol, dob, vjeru, rasu i etničko porijeklo, nasuprot onima koji su pripadnici drugih naroda bez političkih prava Francuza, ljudi koji su Francusku zbog osobnih motiva odabrali za svoje privremeno boravište. Stotine tisuća Poljaka na sjeveru i Talijana po cijeloj Francuskoj nisu ni poljska ni talijanska narodna manjina, nego stranci koji su došli raditi i koji slobodno mogu otići ako im se ne sviđa, ali nemaju prava kao skupina ulaziti u francusku politiku i odlučivati o sudbini Francuske. Ako se pak stalno udome, rađaju i odgajaju djecu, ta su djeca Francuzi sa svim pravima i dužnostima Francuza, a ne nekakvi Polono-Francuzi ili Italo-Francuzi, ili poljska odnosno talijanska manjina. Ako ta djeca ne žele biti Francuzi, mogu se iseliti iz Francuske i vratiti u zemlju svojih predaka i tamo poljakovati ili talijančevati po miloj volji.

I Francuska i Amerika, a da ne govorimo o drugim zapadnoeuropskim zemljama, daju prednost području a ne krvi. No ni Njemačka, gdje je kriterij krvi dugo bio ideal znatnih političkih skupina, i kroz 12 godina službena politika vlade, nije nikada u svojim granicama priznavala narodne manjine. Pa ni onda kad je držala dijelove Poljske (Poznanj) i Francuske (Alzacija) nije priznavala ni poljsku ni francusku narodnu manjinu, već samo njemačke državljane, pripadnike njemačkog naroda. O etnički različitim skupinama unutar Njemačke (Lužičkim Srbima), te o dijaspori drugih naroda, nikada se nije politički vodilo računa, budući da su ih – ako su bili rođeni u Njemačkoj – smatrali Nijemcima odnosno, ako su samo privremeno boravili, strancima.

U svim državama, gdje je stvaranje narodnih država išlo svojim prirodnim tijekom, vrijedila su ista načela kao na Zapadu. Predkumanovska Srbija bila je na cijelom svijetu smatrana narodno jedinstvenom državom. U njoj nije bilo nikakvih narodnih manjina. Svi su stanovnici Srbije bili Srbi i o tome nisu raspravljali ni oni sami ni međunarodni forumi. Unatoč tome cijelu sjeveroistočnu Srbiju kompaktno su nastavali Vlasi koji kod kuće nisu govorili srpski već vlaški. Srpski su gradovi bili puni Cincara i Grka, koji su govorili cincarski ili grčki, u Beogradu je cvala jaka židovska skupina koja je govorila španjolski, a uz istočne granice Srbije bilo je sela čiji je govor bio daleko sličniji bugarskom nego srpskom jeziku. Ipak, službena politika Srbije bila je da su svi ti ljudi Srbi i da kao takvi imaju samo prava srpskih građana, a ne nekakva još posebna, “narodno-manjinska” prava. Tko se rodio u Srbiji bio je Srbin, član političke i društvene zajednice koja se naziva srpskim narodom. Dakle u jednoj tipično balkanskoj zemlji, gdje su postojali samo začeci demokracije, postojala je razvijena zapadnoeuropska teza o jednom jedinstvenom državnom narodu.

——————–

  4.    Ovo je vrijedilo 1954., kad je obavljen ovaj prikaz.

Nitko ne zabranjuje Amerikancu da sa svojom bakom govori talijanski, niti Francuzi sprečavaju naturaliziranog Poljaka da svoje u Francuskoj rođeno dijete poučava u poljskom jeziku. Pa ni srpske vlasti nisu zabranjivale Vlasima da govore vlaški, Cincarima cincarski, a beogradskim Židovima španjolski. To su privatne stvari u kojima je građanin isto tako slobodan kao i na vjerskom području.

Ali kad su neki Amerikanci njemačkog porijekla htjeli kao Nijemci utjecati na američku politiku, bili su za vrijeme rata internirani. Francuzi njemačkog prezimena, koji su iz nacionalnih razloga htjeli raditi za Njemačku, osuđeni su kao veleizdajnici, a nijedan Vlah u predratnoj Srbiji nije se ni sjetio da osnuje rumunjsku narodnu stranku i da kao član takve kandidira za poslanika na izborima za beogradsku skupštinu.

Suvremena narodna država točno razlikuje privatnu, slobodnu sferu svojih pripadnika od javne, političke, obvezatne sfere, koja ima svoj izvor u postojanju jedinstvenog političkog naroda, ljudskog supstrata određenog i povijesno omeđenog područja.

U vidu načela političkih naroda i obzirom na ustaljenu praksu u priznatim demokratskim narodnim državama, što su to dakle “narodne manjine”?

Narodna manjina je zahtjev jedne skupine građana da se na temelju svog posebnog etničkog ili rasnog porijekla izdvoje iz političkog naroda kojemu teritorijalno pripadaju, da se posebno politički organiziraju te da kao posebna politička jedinica budu pod zaštitom stranih sila. Takva narodna manjina zahtijeva, uza sva redovita prava svakog građanina, još i neka posebna, manjinska prava, a u krajnjoj konzekvenciji i oslobođenje od nekih obveza koje terete sve građane. Dakle, to bi bila neka privilegirana skupina na jednom području, proviđena većim pravima nego većina i po mogućnosti opterećena manjim obvezama. U odnosu prema njima, suverenost države bila bi ograničena višim pravima stranih sila zaštitnica, te bi u sukobu vjernosti između države u kojoj stanuje i države pod čijom je “zaštitom” narodna manjina nužno morala slijediti svoju zaštitnicu, dakle bi se pretvorila u veleizdajnički kolektiv. 

Pojam “narodne manjine” u suvremenoj narodnoj državi, kao politički pojam, nije ništa drugo nego zakonom priznato petokolonaštvo, međunarodno uzakonjena veleizdaja, rastakanje tuđeg narodnog područja i stvaranje kolonijalnih posjeda na području europskih naroda. U svakom pogledu, narodne su manjine posljedica (često nesvjesnog) imperijalističko-kolonijalnog kompleksa sila zaštitnica, a sužanjsko-kolonijalne zaostalosti naroda koji na svom području moraju priznavati takve manjine.

To je natražni i neprirodni proces sprečavanja prirodne, organske i moralno logične integracije jednog prostora, prikrivena penetracija na tuđi prostor, koja je samo prelazni stadij do otvorenog prodiranja, komadanja i pripajanja tuđeg prostora, te pretvaranja dotadanje većine u manjinu. Ako se onda takvom, novopripojenom području i prizna neka autonomija, i to je samo privremeno stanje koje u svojoj završnoj fazi dovodi do ukidanja autonomije i prisilnog odnarođenja. Rječit primjer toga procesa jest sudbina Julijske krajine, Istre i južnog Tirola poslije 1918. godine, gdje je dotadanja talijanska manjina postala većinom (budući da je pripadala narodu koji je u cjelokupnoj Italiji tvorio većinu), dok su slovenske, hrvatske i njemačke manjine prvo svedene na neke inojezične Talijane (“Italiani aloglotti”) sa sve skučenijim manjinskim pravima i s priznatom namjerom da se pridjev “aloglotti” što prije odstrani.

Narodne manjine kao politički pojam protivne su prirodi europskih naroda koji su se oblikovali ne na krvi, već na zajedničkoj tradiciji uvjetovanoj životom na jedinstvenom području. Protivne su ideji suvremenih narodnih država, prema kojoj svaki narod ima pravo na svoju narodnu, suverenu državu. Protivne su konačno i načelu jednakosti građana, prema kojem svi građani imaju uz jednaka prava i jednake obveze i veže ih jednaka vjernost prema zajednici.

Pa kada se danas nijednog građanina ne smije zapostavljati zbog druge vjere, rase ili etničkog porijekla, ne smiju mu se zbog tih raznolikosti davati ni posebne povlastice. Jednakost vrijedi za sve, te su sve povlastice protudemokratske. 

* * *

Hrvatski je narod oblikovani narod kojemu je prostor definiran već više od tisuću godina, te prema tome nikakva sadašnja nasilja ne mogu tu činjenicu zanijekati, niti dovoditi u pitanje njegovu cjelinu kao niti realne ciljeve organiziranja vlastite države zbog toga što se na njegovu prostoru nalaze doseljene skupine ili potomci jednom doseljenih skupina. Vjernost prema hrvatskoj domovini veže sve stanovnike hrvatskog narodnog i državnog područja, te je svaki stav i rad protiv njegova organskog i prirodnog cilja veleizdaja. (5.)

“Republika Hrvatska” br. 14/15 (prosinac 1954.), str. 2-11.

  ——————

  5.      Želimo samo podcrtati, da ne bi došlo do nesporazuma, da se u ovom članku govori teoretski o narodnim državama, a ne o nekim višenarodnim državnim tvorevinama u kojima postoji više točno definiranih političkih naroda sa svojim omeđenim područjima.

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (2)

Hrvatsko nebo