Nenad Piskač: Što poslije velikog suverenista i branitelja kršćanstva druga Putina?

Mnogi ovih dana pokušavaju iracionalan zločin protiv mira racionalizirati i dati mu opravdanje. U hrvatski medijski prostor plasirane su dvije zanimljive teze. Prva je o tome da se ne mogu uspoređivati velikosrpska agresija na Hrvatsku sa „specijalnom operacijom“ Ruske Federacije na međunarodno priznatom teritoriju Ukrajine. Druga je o tome da je ruski predsjednik Vladimir Putin oličenje obrane „suverenizma“ pred najezdom „globalizma“ i branitelj „kršćanskih vrijednosti“ pred najezdom „sotonizma“ i još nekih izama. Putin je u istoj mjeri „suverenist“ i branitelj „kršćanskih vrijednosti“ kao i Milošević prije trideset godina. Suverenist, dakle, koji na unutarnjem planu svog suverena (narod kao zajednicu državljana) drži pod čizmom, dok na vanjskom planu nekršćanskim metodama brani kršćanske (srp. hrišćanske) vrijednosti!

U mentalnom sklopu iz kojih su izronile te teze ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koliko god branio ukrajinski suverenitet – nije suverenist, i koliko god branio kršćanski identitet Ukrajinaca – nije „branitelj kršćanskih vrijednosti“. A oni koji podupiru Putina jesu. Vučić jest. Dodik jest. Lukašenko jest. Ili saudijski prjestolonasljednik Mohammed bin Salman. Baš me zanima tko je kod nas u toj iracionalnoj projekciji idealan ili barem prosječan pravovjerni hrvatski suverenist i branitelj „tradicionalnih vrijednosti“. Plenković, Milanović, Grbin… tko je hrvatski Putin? Ili je dosta samo jedan, vrhovni suverenist i branitelj, bitno je samo to da dolazi iz središta komunističke „internacionale“, one koja je nekad branila suvereno pravo (malog dijela) naroda na revoluciju, poslije koje su kršćanske vrijednosti, sjetimo se Stepinca, postale „unutarnjim neprijateljem“.

Isti model agresije: Srbija jučer, Rusija danas

Pogledajmo samo neke usporedive sličnosti između dvaju zločina protiv mira, srbijanskoga i ruskoga. Obje agresije pokrenule su države u kojima vlada model cezaropapizma, sprega države i crkve. U cezaropapistički ustrojenoj državi nacionalna „crkva“ zadužena je za pumpanje nacionalnih mitova sve do božanskih visina, koji onda kao „božanski“ („nebeska Srbija“) opravdavaju sva sredstva za njihovo ostvarenje, a država je zadužena za obranu i zaštitu napumpanih nacionalnih mitova u iracionalnim granicama koje ne priznaju međunarodno pravo, teritorijalni integritet i nacionalni suverenitet onih država na koje se protežu i koje obuhvaćaju cezaropapistički mitovi.

Srbijanska i ruska agresija pokrenute su u Europi, na čijem su se ozemlju i omorju u 20. stoljeću već dogodile dvije klaonice tijekom Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Srbijanska agresija zaključila je 20. stoljeće, ruska agresija predstavlja protezu krvavoga 20. stoljeća na početku 21. stoljeća. Obje agresije izvršile su do zuba naoružane države protiv vojno znatno slabijih žrtava agresije. Srbijanska i ruska agresija dugo su planirane i pripremane.

Obje države-agresori prije i tijekom Drugoga svjetskog rata paktirale su s njemačkim nacionalsocijalističkim režimom Adolfa Hitlera. Oba agresora nacističkim metodama dehumanizirale su napadnute narode nazivajući ih fašistima ili ih okrivljujući da obnavljaju fašizam. Obje agresije izvršile su države u kojima je komunistička ideologija i totalitarni komunistički aparat ostao neokrznut poslije pada Berlinskoga zida. Oba agresora nisu izvršila civiliziranu lustraciju komunističko-represivnih ni šovinističkih kadrova. Oba agresora tvrde za sebe da su antifašističke države, premda primjenjuju fašističke i nacionalsocijalističke (nacističke) metode izvan svojih granica i komunističke metode unutar svojih granica.

U objema agresijama planirale su blitzkriegom zauzeti Hrvatsku i Ukrajinu i obje su se u tom pogledu prevarile iako su imale golemu vojno-tehničku nadmoć. Žrtve obje agresije jasno su prije i za vrijeme agresije izražavale svoju volju i težnju za samostalnošću i o tome da same odlučuju o svojoj budućnosti. Obje žrtve agresije prepuštene su bile samo svojoj „moralnoj snazi naroda“ (Franjo Tuđman).

Agresori su se pak vodili totalitarnom komunističkom doktrinom o tomu da države koje ulaze u njihovu imperijalnu sferu imaju ograničeni suverenitet, a sadržaj dopuštene razine suvereniteta određuje vojno nadmoćan agresor i njegov ideološko-mitomanski sustav vrijednosti. U razdoblju mira oba agresora pripremala su se za rat planski naseljavajući Srbijance ili Ruse u ona područja koja u budućnosti žele oteti. Oba su se koristila jezikom kao oružjem. Oba su se poslužila i starom taktikom o ugroženosti (Srba i Rusa) na onim područjima koja planiraju okupirati. Naravno, oba čelnika (Miloševića i Putina) poduprle su nacionalne (pravoslavne) crkve – Milošević je pao s vlasti kad mu je leđa okrenula Srpska pravoslavna crkva budući da nije ostvario veliku Srbiju. Putin će pasti kad mu državna crkva okrene leđa, a okrenut će mu leđa ako Rusiji ne pripoji Ukrajinu ili barem Krim i dvije istočne „republike“, tj. ukrajinske oblasti, kao kod nas „krajine“.

Staljinovim orguljama na Istambulsku konvenciju?!

Druga teza o branitelju kršćanskih vrijednosti pripada među hibridnoratovske dosjetke. Boj protiv zapadne „okultne oligarhije“ ne vodi se naime agresijom na susjednu državu, a ni suverenističkim tenkovima, raketama, zrakoplovima i kršćanskobraniteljskom prijetnjom nuklearnim ratom. Onim sredstvima, dakle, koja uništavaju nevine ljude, gospodarstvo, gradove, kulturna dobra… Pojednostavljeno rečeno, ne ide se „staljinovim orguljama“ (nap. a. – vrsta VBR-a) na Istanbulsku konvenciju. Borba s okultnim vodi se na duhovnoj razini. Riječ je o duhovnom boju, koji tek predstoji, koji se ne vodi konvencionalnim i nuklearnim oružjem, agresivnim ratom i okupacijom tuđega.

Opravdanja za zločin protiv mira – nema. U okolnostima ruske agresije prioritet zdravoga razuma jest zaustaviti agresiju, pregovarati i osloboditi Ukrajinu, pokopati mrtve i vratiti izbjegle ljude. Možda u ovoj fazi ruske agresije nije realno očekivati i raskidanje sveza na globalnome planu između crvenoga totalitarizma i liberalnoga fašizma, koje se previđaju i prešućuju. Nakon što je samo deklarativno prizemljen s padom Berlinskoga zida, crveni totalitarizam u Europi mogao bi napokon crknuti po okončanju rata u Ukrajini. To bi bila posljedica rata koju bi trebalo pozdraviti.

Toga su svjesni i proruski elementi raspoređeni uzduž i poprijeko „velike bojišnice“, pa su se, osokoljeni Putinovim zločinom protiv mira, u rekordnome roku resetirali na tvorničke postavke definirane još u vrijeme Hladnoga rata. Mora se priznati da su dugo vremena, gotovo trideset godina, dobro glumili „miroljubivu koegzistenciju“, čak i „dobre nacionaliste“, pa i naglo obraćene kršćane, dok su iza takvih idiličnih kulisa (kao „Potemkinovih sela“) pljačkali vlastite narode, a onda tako stečeni kapital prvobitne akumulacije pretvorbe komunista u kapitaliste prebacivali na sigurno u zapadne banke, djelomično i u postkomunističke države „ograničena suvereniteta“ – stvarajući tako u njima svoje poluge moći uz pomoć kojih će vratiti, mislili su, izgubljeni komunistički sovjetski „raj“. Da bi sve to opravdali, trebaju im i „sotonisti“ kao (nevidljivi) neprijatelji i ugroza „tradicionalnih vrijednosti“. Time bi, računaju, stekli potporu kršćana, nacionalista i desničara, koji bi trebali klicati Velikom Suverenu kao nekad Velikom Vođi. 

Izgleda kako je Tito „na ovim prostorima“ samo djelomično efikasno riješio problem „informbiroovaca“, pa se postavlja pitanje je li njegovo „historijsko ne“ Staljinu bilo iskreno ili dogovoreno.

Putinov recept neutralnosti po narudžbi budućnosno je zanimljiva opcija…

Zagovornici teze o Putinovu suverenizmu i njegovoj obrani „tradicionalnih vrijednosti“ posve su se približili stajalištima Dodika, Vučića i više od dvije trećine Srbijanaca. Onih, dakle, koji su nekažnjeno izvršili agresiju na Hrvatsku. Takvi se ne usuđuju reći da je i srbijanska agresija bila izraz suverenosti i braniteljskoga žara za kršćanske vrjednote, a zašto i bi, kad je ta agresija dokraja relativizirana, čak dotle da Hrvatska plaća (neformalno) ratnu odštetu agresorima. Prioritet im je sada relativizirati rusku agresiju. Upravo zbog toga snažno zagovaraju tezu kako nije moguće uspoređivati srbijansku agresiju s ruskom „posebnom operacijom“. Naime, kaj. Hrvatsko suočavanje sa srbijanskom agresijom nikako se kao paradigma ne uklapa u doktrinu stogodišnjega totalitarizma u Rusiji, niti godi nečistoj savjesti Zapada.

Od ovih pitanja koja nameću na tvorničke postavke resetirane prototalitarne snage, koje u „specijalnoj operaciji“ vide mogućnost „svjetske revolucije“ ili barem regionalne – u srcu euroazijske ploče, puno ozbiljnije pitanje jest kako što prije, najbolje odmah, zaustaviti ratna razaranja u Ukrajini i kako postaviti stvari i odnose poslije kraja Putinove zvijezde tamnog sjaja, koja se polako ali sigurno gasi. Prihvati li svijet ukrajinsku neutralnost, na kojoj insistira Putin, međunarodna zajednica morala bi tada istodobno insistirati i na neutralnosti Bjelorusije. Ona sada služi kao odskočna daska ruske agresije na Ukrajinu, a sutra bi mogla poslužiti i za druge „specijalne operacije“ ostvarenja cezaropapističkih mitova nekog budućeg velikog suverenista i branitelja kršćanstva. Dosad u povijesti još nije viđena prava pravoslavna obrana kršćanskih vrijednosti.

Nova europska sigurnosna arhitektura po okončanju rata morat će se suočiti s još nekim pitanjima, ne samo s neučinkovitošću NATO-snaga, koje su doživjele svjetsku blamažu s dronom koji je završio u Zagrebu. Primjerice, Europa će morati više pozornosti posvetiti sigurnosnim pitanjima na prostoru južno od Sutle i sjeverno od Grčke. U tom pogledu Srbija se i agresijom od prije trideset godina i svojim utjecajem na tzv. Republiku Srpsku i izbjegavanjem osude Putinove „specijalne operacije“, svrstala u red država koje objektivno znače prijetnju europskome miru. Glede sigurnosti svakako bi u postputinovskom razdoblju s prezrenom Rusijom, oslobođenom i neutralnom Ukrajinom izvan NATO-a, bilo ljekovito tražiti i uspostaviti srbijansku neutralnost i demilitarizaciju. Također, ostane li Bosna i Hercegovina u disfukcionalnom formatu tri u dva, za sigurniji opstanak BiH i za sigurnu europsku budućnost dobrodošla bi i njezina demilitarizacija i neutralnost. Putinov recept za Ukrajinu treba, dakle, uzeti u šire razmatranje i u šire kontekste. Neutralnost je naime kao i batina. Ima dva kraja.

Vlastitim snagama uz pomoć Božju

Naravno, postoje i razlike kod usporedbe srbijanskoga i ruskoga zločina protiv mira. Razlika je u tome što Hrvatska nije imala pomoć Zapada, dok ju Ukrajina, hvala Bogu, ima od prvoga dana ruske agresije. Razlika je i u tomu što Moskva ima nuklearno oružje, a Beograd ga nije imao, ali je imao embargo na uvoz oružja nenaoružanoj žrtvi agresije, što je sa stajališta žrtve agresije isto kao da je imao nuklearno oružje.

Hrvatsko iskustvo sa srbijanskocrnogorskom agresijom, hrvatski način obrane, zaustavljanje agresije i kombinacija vojnog i diplomatskog oslobođenja okupiranih teritorija nisu dobrodošle poruke ni stoljeću neprekidnoga totalitarizma u Rusiji, a ni nečistoj savjesti Zapada. S druge strane, reakcije na rusku agresiju dokazuju kako Europa, iako duhovno devastirana, nije dokraja izgubila svijest o tomu što je to totalitarizam, što je to nepravedan i pravedan rat, a čini se kako njezin srednjoeuropski kontekst sve više shvaća da ne smije više dopustiti da opet bude korisna budala i puki objekt anglosaksonskih interesa. Naglo probuđena europska solidarnost vrijednost je koja bi mogla dati ploda i kad oružje utihne. Da bi dokraja postala međunarodni subjekt, Europa se mora vratiti svojim korijenima i odbaciti zablude koje se u nju agresivno ugrađuju posljednjih dvadesetak godina. Ruska federacija Europu ne će vratiti kršćanskim korijenima. A ne će ju kršćanskim korijenima vratiti ni „okultna oligarhija“. 

Ukrajinci su od početka ruske agresije bezbroj puta podsjetili na sličnosti svoje sudbine s hrvatskim iskustvom agresije. Nije slučajno upravo u glavni grad Republike Hrvatske „zalutao“ vojni dron sovjetske proizvodnje, samo nekoliko dana poslije neuspješnoga pokušaja Moskve da disciplinira Hrvatsku nekakvom prosvjednom notom. Kako ju vojni ataše nije želio primiti, i to po drugi put u kratko vrijeme, nota je doletjela u samo središte Zagreba. Kratko i jasno – Zagreb je napadnut, pritom nije problem samo činjenica što je vojni dron prošao gotovo tisuću kilometara kroz šuplji NATO-ov kišobran, već je puno veći problem u tomu što se Hrvatska kao članica NATO-a mogla osjećati zaštićenom širokim savezničkim „kišobranom“ i samim članstvom… Članak 5! No, i s tom upozorbom i bez nje Ukrajini ne preostaje ništa drugo negoli se ruskoj agresiji suprotstaviti uz pomoć dokazanoga i efikasnog hrvatskog načela – vlastitim snagama uz pomoć Božju.

Lažni suverenisti i lažni branitelji

Zaključno: Srbijanska i ruska agresija u vlas su podudarne. Isti plan, ista priprema, isti način izvršenja. Isti mentalni sklop. Isti civilni ciljevi. Njihovom usporedbom, te analizom uzroka i posljedica, mogu se izvući ozbiljni zaključci osobito važni za daljnju obranu i oslobođenje napadnute i djelomično okupirane Ukrajine, ali i za osudu počinitelja zločina protiv mira, te za buduću sigurnosnu arhitekturu Europe. 

Kršćanske vrijednosti ne brane se zločinom protiv mira, ne brane ih i nikad ih nisu branili totalitarni i autoritarni režimi. Njih brane kršćanski mučenici, a ne vjernici „svjetske revolucije“ koji, dok ju čekaju, prodaju maglu i grade se velikim suverenistima, kao nekad velikim revolucionarima, i velikim braniteljima, a u korijenu bijahu uistinu progonitelji. Suverenisti koji ne priznaju ukrajinski suverenitet lažni su suverenisti. Čineći zlo ne brane se kršćanske vrijednosti, već se širi „civilizacija smrti“ (sv. Ivan Pavao II.) – nespojiva s kršćanskim vrijednostima i s civilizacijom/kulturom života iliti „kraljevstva Božjega“.

Nenad Piskač,Hrvatsko nebo