AKADEMIK MLADEN BEVANDA O USTAVNOJ KRIZI U BIH: Rješenja nadohvat ruke, žele li ih svi?

Glasoviti rimski orator, filozof i političar Marko Tulije Ciceron (106. – 43.), govoreći u rimskom Senatu, rekao je: “Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? Dokle ćeš, Katilino, napokon izrabljivati našu strpljivost?” A taj Katilina bijaše nevaljao, loš, pokvaren čovjek, urotnik; imao je drskosti govoriti u Senatu. Danas bi se slične riječi mogle uputiti pojedinim dužnosnicima međunarodne zajednice i ponekim domaćim liderima koji su zaduženi i odgovorni riješiti, provesti odluku Ustavnog suda BiH o izmjenama Izbornog zakona. Dokle će se, dakle, sastančiti i (ne)rješavati odluka Suda oko čega se godinama održavaju sastanci, reklo bi se, radi sastanaka. Dokle će se javnost uznemiravati i obmanjivati. Razvidno je tko stvari razvodnjava, zamagljuje, odugovlači, odlaže. Zapravo, tko ne želi predmet riješiti, nego hoće pod svaku cijenu zadržati status praesens – sadašnje stanje. Problem se preusmjerava, bježi se od glavnog pitanja, od onoga što je meritum, srž, bit spora. Bard je hrvatskog novinarstva, s pravom, upozorio u svojoj Tjednoj inventuri od 29. siječnja: “Jalovi pregovori dodijali su i Bogu i čovjeku, vrijeme je za hrvatski entitet u BiH.”

Stvara se “apsurdistan”

U svaki se sastanak uvode novi problemi, druga pitanja, pa i protivna Ustavu i Daytonu, slovu i duhu, povijesti i opstojnosti BiH, kako bi se što više udaljio i zanemario sržni predmet razgovora. Ovaj igrokaz, ova farsa, kazalište apsurda, sliči na čuveno djelo nobelovca Samuela Becketta – “Čekajući Godota”. Dugo se, naime, iščekuje rješenje pa se više i ne zna što se čeka, jer sve je više opcija u igri. Razgovori se pretvaraju u nadmudrivanje, u mudrijašenje, svode se na sofističke metode dokazivanja, vrši se ispiranje mozga i napad na zdrav razum. Slušaju se prazne priče, stotinu puta ponovljene buđave fraze. Ali, neistine mogu zavesti, obmanuti lakovjerne. Pa zar se govor laži nije pokazao uvjerljivijim od govora istine za Sokratove sudce… Nažalost, i za poneke haaške… Znakovito je, međutim, da su se samovoljno i s lakoćom vršila radikalna prekrajanja daytonskih odredbi, a danas je europska i svjetska zajednica tobože nemoćna implementirati, provesti, izvršiti jednu odluku Ustavnog suda. Neshvatljivo, neobično, nenormalno! Na djelu je izmotavanje, iznurivanje, iznuđivanje, iscrpljivanje.

Dokle?

Nije moguće ni zamisliti, ali pretpostavimo da je hrvatska strana ta koja ne želi provesti odluku Ustavnog suda, da opstruira, bojkotira rješenje. S kakvom bi nasladom, s kakvim zadovoljstvom, takav slučaj riješili visoki predstavnici. Bilo bi uhićivanja, zabrane bavljenja politikom, optužbi za podrivanje stabilnosti BiH, ugrožavanje Daytona i sličnih optužbi kojih smo se naslušali minulih godina i još uvijek slušamo. Uostalom, javnost se uvjerila da su upravo visoki predstavnici mnogo stvari zamrsili, samovoljno nametnuli statute, mnoge odredbe, prekrajali Dayton i time stvarali nepravdu, krizu, razdor, nepovjerenje među narodima. Nužno je pročitati studije priznatih autoriteta ustavnog prava prof. dr. Mate Arlovića i Mate Tadića i informirati se kako se urušavao i kako se (ne)provodi Daytonski sporazum od onih koji su pozvani da ga čuvaju i pravedno tumače. Danas se više i ne zna o kojemu se Daytonskom sporazumu govori, kao što se ne zna ni što je predmet brojnih sastančenja, što se čeka, iščekuje. Odviše je čekanja, nada i razočaranja. Nema sporazumijevanja oko Izbornog zakona kao da se gradi babilonski toranj i govori babilonski, nerazumljivim jezicima…

Od BiH se stvara “apsurdistan”, a sve je tako rješivo. Stvara se aporem, kvadratura kruga, a rješenja su nadohvat ruke. Ima li još negdje primjer u civiliziranom demokratskom svijetu da jedna politička opcija, jedna strana pod svaku cijenu hoće drugom narodu birati najviše predstavnike. Pojedini predstavnici birani tako, otvoreno govore da nisu Hrvati, ali ipak ih biraju u Dom naroda kao hrvatske vijećnike, zastupnike, ali ni oni ne daju ostavku jer tu su i zbog visokih primanja. Reklo bi se, Hrvati su narod u kojega se nema povjerenja, narod o kojemu se prosuđuje temeljem predrasuda, stereotipa i najcrnjih etiketa koje su drugi stvarali o njima, pa su im onda nužni protektori, skrbnici, tutori, i to što brojniji. Nametanje krive slike o Hrvatima i događajima, osobito iz bliže, ali i dalje, povijesti, dugo traje. Nije dopušten čak ni TV kanal na hrvatskom jeziku, kao da nisu, iako stari europski narod, dostojni demokratskih standarda koje uživaju druga dva konstitutivna naroda.

Ipak se kreće

Naravno, nije sve sivo, beznadno, nerješivo. Teško je, međutim, biti ravnodušan, ali i neodgovorno je prema žalosnom stanju u kojemu je BiH. Poznati su uzroci duboke krize: društvene, političke, gospodarske, moralne, duhovne, ali se rasprave i sastanci uglavnom fokusiraju na posljedice pa i manje važna pitanja. Zapostavljaju se bitna pitanja funkcionalnog političkog ustroja kao i egzistencijalni problemi svih uzrasta i kategorija društva te budućnost BiH. Sastanci su konačno počeli razotkrivati pravo stanje stvari, živu stvarnost. Nepravde, deformacije, prekrajanje daytonskih odredbi, odnosno problemi na koje hrvatski znanstvenici i političari već godinama upozoravaju postaju jasniji i onima koji su takoreći do jučer negirali svaki argumentiran prijedlog, artikuliran i upućivan u najboljoj namjeri. Provedba ustavne odredbe o izmjeni Izbornog zakona nije više lokalna obveza nego i europska i međunarodna. U dugotrajnim raspravama sazrijevala je opća i politička kultura zainteresiranih političara i intelektualaca.

Ono što posebno ohrabruje su iznimno zreli nastupi pojedinih mlađih hrvatskih intelektualaca i političara koji razborito, objektivno i bez politikantskih fraza, bona fide, elaboriraju nužnost izmjena Izbornog zakona i, uopće, poboljšanje političkog ustroja, napose uređenje Federacije. Isto tako, raduje što u Republici Hrvatskoj ima sve manje Meleta, Anita i Likona (Sokratovi tužitelji) koji su značajno utjecali, a poneki Anit još i danas, na izrazito nepovoljan, ponižavajući položaj Hrvata u BiH. Hrvatski narodni sabor, s obzirom na zajednički artikulirana načela, jamči izlazak iz ove krize. Davno je kazano: Ubi concordia ibi victoria – Gdje je sloga, tamo je i pobjeda. Nije više, na sreću, moguća ni “Alijansa” ni “platforma”, ali se nikad ne smije isključiti sindrom Sejdo, Radak i slični. Podsjećamo, Bobovac – grad-tvrđava bosanskih kraljeva bio je neosvojiva utvrda. Narodna predaja kaže da je vojvoda Radak, zapovjednik grada, predao tvrđavu bez borbe očekujući za taj (izdajnički) čin bogatu nagradu. Kada je došao po nagradu, sultan mu je, predaja kaže, rekao: “Kad nisi bio vjeran svome gospodaru s kojim si iste vjere, kako ćeš biti vjeran meni?” Zatim je naredio da ga bace s jedne visoke stijene. Stijena se i danas naziva Radakova stijena.

Ustav i Dayton

BiH je u dubokoj krizi, ali ulijeva nadu povratak roditelja Daytona i njihova odlučnost ponovno preuzeti skrb o svom čedu jer je dugo bilo pod tutorstvom neodgovornih i nestručnih skrbnika. Amerikanci ne zaboravljaju svoju Deklaraciju o neovisnosti usvojenu na Kongresu 1776., a koju je sastavio glasoviti Thomas Jefferson. Deklaracija polazi od uvjerenja da svakom narodu “zakoni prirode i Boga daju pravo na neovisan i ravnopravan položaj”. Deklaracija je u velikoj mjeri odredila pravac razvoja zapadnih demokracija. Svjesni su da mir u BiH donosi samo istina, pravda, jednakopravnost konstitutivnih naroda. U načelima završnog Helsinškog akta iz 1975. utvrđena je ravnopravnost, suverenost i samoodređenje naroda. Hrvatski je ban Ivan Erdödy u saborskom govoru 1790. rekao:

“Regnum regno non praescribit leges – Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.”

Dakle, narod narodu ne nameće zakone, nema pravo drugoga podčinjavati, ponižavati, nametati mu svoju volju. I Europska unija pokazuje da se nije ugasila savjest i dostojanstvo T. Morusa, zaštitnika vladara i političara, da još ima hrabrosti i pravednosti E. Zole i razboritosti E. Rotterdamskog. Rekli bismo onu čuvenu što izgovori Galileo Galilej: “Eppur si muove – Ipak se kreće”, ili svevremensku izreku starogrčkog mudraca Heraklita: “Panta rhei – Sve teče, sve se mijenja”. Narod kaže, nema zla koje zauvijek opstaje. Vrijeme je da se i Hrvate pita u kakvom političkom ustroju žele živjeti budući da su izlaskom na referendum presudno utjecali na međunarodno priznanje BiH, njezinu neovisnost i suverenost. Ne može im se nametnuti B. Kallayev projekt BiH koji se nije mogao provesti ni prije 130 godina niti politika “jedan čovjek, jedan glas” koja je završila ogromnim žrtvama i rasulom nekad zajedničke države. Hrvati su po Ustavu i Daytonu suveren, konstitutivan narod. Imaju pravo odlučivati o svojoj sudbini temeljem svih bitnih međunarodnih konvencija i deklaracija, odnosno europskih demokratskih tečevina. Zahtijevaju jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda, odnosno žele imati političke mehanizme kojima, kao i drugi, mogu zaštititi i razvijati svoj identitet, ostvarivati svoja ljudska i kolektivna prava.

Danas umjesto ostvarivanja kolektivnih prava sustavno se optužuju za kolektivnu krivnju – iracionalnu, izmišljenu. Narodi BiH i građani nakon svih patnji, stradavanja, progona, zaslužuju život u miru, u slobodi, u ostvarivanju svojih ljudskih i kolektivnih prava, u jednakopravnosti bez bilo čije hegemonije, dominacije. Rat je davno završen, a godine prolaze u razmiricama, optužbama, svađama, trovanju ljudskih i međunacionalnih odnosa, u zaostajanju BiH i napuštanju mladih svoje nesigurne i nestabilne domovine. Vrijeme je da svi konačno glasno, iskreno i otvoreno kažu: BiH je svih nas, BiH s pravdom ravnopravnih konstitutivnih naroda i građana, bez bilo čije dominacije, preglasavanja i nametanja drugom, različitom svoje volje. Ako su pak visoki predstavnici potrebni, neka budu što dalje od BiH.

Mladen Bevanda/VL/https://www.vecernji.ba /Hrvatsko nebo