Zdravko Gavran: Volja je pokretač promjena i preduvjet svakog angažmana!

Sve u svemu, temeljno pitanje budućnosti hrvatskog naroda, u raznim aspektima, jest postojanje ili nepostojanje volje. U čemu je temeljna politička volja vladajućih HDZ-a, SDSS-a, manjinaca? Koji su politički i općenacionalni ciljevi opozicijskih stranaka. Što za ciljeve ima predsjednik države, osim svojih osobnih? Što za natkriljujuće ciljeve imaju škole i učilišta, ustanove, organizacije i mediji? Koji su prioriteti djelovanja biskupa hrvatskog jezika i hrvatski katolički laikat? Kakvu to volju i koje ciljeve imaju sindikati i udružni aktivisti, što u svojoj volji i pred svojim očima imaju za motive djelovanja mladi kao mladi, što intelektualci, što branitelji, što učitelji i odgojitelji, što naraštaji srednjodobnih ili starijih osoba, što nadležni za poslijepotresnu obnovu? Koja je temeljna volja i koji su strategijski prioriteti hrvatskoga (političkog) naroda kao cjeline. Tko uopće ima utvrđenu i izraženu vlastitu volju i vlastite ciljeve – a tko svoju volju, ciljeve i sadržaje angažmana samo eklektički ili oportunistički prilagođuje općem ambijentu ’bez-voljnosti’ odnosno bezidejnosti i neinovativnosti, koji kao da je prevladao posvuda?

Čovjek ne mora čitati Schopenhauerovo cjeloživotno filozofsko djelo (Die Welt als Wille und Vorstellung – Svijet kao volja i predodžba) ili Nietzscheova djela u kojima ističe ideju „Wille zur Macht – Volja za moću“ da bi uvidio koliko je važna ljudska volja. Ona je, ako se odšuti o volji Božjoj, uz razum i naravnu žudnju jedna od triju glavnih odrednica ljudskoga bića. Volja pretpostavlja razum koji spoznaje svijet i vlastito biće, a ujedno njegov položaj, potrebe i ciljeve. Volja pretpostavlja slobodu, inače bi bila isto što i slijepi nagon, poriv ili instinkt, čega ima napretek kod nerazumnih bića.

Volja je „sposobnost osobe da se odluči za određeno postupanje“

Volja je, kako je to izrazio njemački pravni teoretičar Gerhard Köbler, „sposobnost osobe da se odluči za određeno postupanje“. Može ju se odrediti i kao duhovan, unutarnji čin od kojega dolazi poticaj za postizanje određenih ciljeva, dakle kao pokretačku silu. Ona se, uz pomoć razuma i čuvstava, brine i za odabir među mogućim ciljevima kretanja i poduzimanja i za davanje prednosti jednima pred drugima. U svakom slučaju, volja je podloga onoga što hoćemo, što hotimice i slobodno činimo ili što hotimice i slobodno ne odlučujemo odnosno ne pristajemo činiti. Ona je izvor planiranja kako bi se određenu zamisao dovelo do njezina ostvarenja. Ili kako se to ne bi ni pokušalo.

Volja se, iako osobna sposobnost, prenosi i na zajednicu, koja isto tako utvrđuje što je njezina kolektivna volja. Ona to može činiti demokratski, odlukama većine sviju, ili autokratski odnosno uzurpatorski, tako da pojedinac ili moćna  manjina nametnu vlastitu volju čitavoj zajednici. 

Razum je veličanstven po svojim sposobnostima spoznavanja, „srce“ po sposobnosti doživljavanja i osjećanja. No bez volje sve ostaje na razini pasivnog spoznavanja ili doživljavanja, ne i mijenjanja spoznatih zbilja, bile one unutarnje ili vanjske, povoljne ili nepovoljne. Volja je ta koja pokreće ljude. Točnije, pokreću ih njihove noge i drugi organi, pokreće ih fizička, kinetička energija, ali bez odluke, bez volje da se što učini ili ne učini nema ni voljnog postupanja, nemani svojevoljnog pokretanja udova. To isto vrijedi i za svaku zajednicu, narod, organizaciju, društvo, Crkvu, obitelj.

Svaka ideja mijenjanja postojeće zbilje može proisteći samo iz volje

Svaka, dakle, ideja mijenjanja postojeće zbilje, koje god vrste, može proisteći, ako ne iz slijepih i animalnih nerazumnih poriva, samo iz volje. Bez volje nema razumnog i slobodnog djelovanja. Čovjek ili zajednica bez izražene volje u stanju je neslobode ili malodušja, potištenosti, depresije, bez-voljnosti, otupjelosti, malaksalosti, posustalosti, beznadnosti. Čovjek ili zajednica s voljom u stanju je agitacije, u aktivnom stanju poduzetnosti, spremnosti, odvažnosti, hrabrosti, požrtvovnosti, usmjerenosti prema određenom cilju, ispunjenosti određenim htijenjem. A time i određenom snagom usmjerenom k određenom cilju.

Volja je srodna pojmu „odlučno htjeti“, iako ona isto tako može značiti i „odlučno ne htjeti“. Netko primjerice može odlučno htjeti osloboditi se neke potlačenosti, grijeha, poroka ili navike, no isto tako može htjeti ne protiviti se potlačenosti, grijehu, poroku ili navici. Ipak, obično je za „pozitivno htjeti“ nešto drugo od danoga potrebno mnogo više volje nego što je potrebno za ostajanje u statusu quo, u stanu kakvo nam je dano od drugih ili kakvo je nastalo odnosno naslijeđeno. Za nešto novo potrebna je snažna spremnost, pripravnost, odlučnost i hrabrost. Za zadržavanje postojećeg stanja dovoljno je, obično, unutarnje i vanjsko mirenje s postojećim, s razinom dosegnutoga, s prethodnim uspjehom ili neuspjesima.

Za volju su bitni ciljevi kojima biće hoće težiti, i odlučnost

Za volju su, kao što je već rečeno, bitni ciljevi kojima biće hoće težiti, koje hoće nastojati dosegnuti. Njih se identificira pomoću razuma. No volja  je ta bez koje izostaje kretanje prema tim ciljevima. Izostanak volje u pravilu znači i izostanaka razumnog kretanja. Bez volje kretanja ili nema ili je ono zgolj slijepo, spontano, stihijsko, nagonsko, nerazumno.

Iz svega skupa vidljivo je da je za svaku akciju nužna spoznata i odlučna volja. Ponekad volja za nečim postoji, ali je ona slaba, pa se biće ponaša bez-voljno, neodlučno, mlitavo. Takvo se ponašanje općenito ne smatra vrlinom ni osobitom vrijednošću. Naprotiv, smatra se mlakošću, nevoljkošću, oklijevanjem, krzmanjem, nemarnošću, izbjegavanjem onoga čemu se, kao, teži.

U svakom slučaju, da bi bilo kretanja, da bi bilo angažmana, nužna je volja i snaga volje. A da bi bilo volje, nju se mora prethodno u danoj situaciji profilirati i izraziti i zatim joj biti privržen.

Zapitamo li se gdje počinje proces oblikovanja volje, naći ćemo odgovor u njoj samoj (iako je ona, fizički gledano, čista apstrakcija, samo se pretpostavlja da nje „negdje“ ima ili nema), na njezinu izvoru, u postojanju početnoga unutarnjeg htijenja. Bez njega nema ni oblikovanja htijenja odnosno donošenja čvrstih odluka. 

Kako sve to s voljom funkcionira u našoj današnjoj praksi?

Kako sve to s voljom funkcionira u našoj današnjoj praksi? Poslužit ćemo se trima primjerima.

Matica hrvatska, koja ima novo vodstvo, odlučno biti aktivnije od onoga prethodnoga i djelovati prema točno određenim ciljevima, nedavno je organizirala prvu tribinu „Sučeljavanja u Matici hrvatskoj“, ovaj put na temu „Euro – da ili ne?“ 

Ne ćemo se ovdje baviti sadržajem te tribine, koja je svakako bila vrijedna truda i okupila kompetentne sudionike. Pogledat ćemo kako je ona postavljena s gledišta volje kao teme koju pokušavamo osvijetliti. Vidljivo je odmah da je riječ o raspravi, u kojoj su zastupana različita, pa i međusobno oprečna mišljenja o razložnosti, koristima, štetama i rizicima prelaska na euro kao sredstvo plaćanja odnosno punog ulaska u europodručje i sustav njegovih pravila i nositelja. Razumljivo je i to da razumni ljudi tek nakon ozbiljnih prouka i rasprava donose određene zaključke, utvrđuju vlastitu volju i počinju postupati sukladno tako utvrđenoj volji. No Matica hrvatska, koja se  uz ostalo po svom statutu bavi i gospodarskim pitanjima, takve svoje volje u pogledu kune i eura još nema. A kako u tom smislu nema nikakvu vlastitu izraženu volju, ona tu vlastitu volju ne može ni zastupati i promicati u javnoj raspravi kao svoju vlastitu. Može se stoga držati neutralno ili načelno blagonaklono, može na svojim tijelima zauzeti i kritičku poziciju, no dok takvo čvrsto stajalište ne postoji, ona u toj stvari ne može imati ni zastupati svoju vlastitu volju, u smislu svoga vlastita mišljenja i stajališta.

Matica hrvatska spram odluci o ulasku u europodručje nema, a spram zakonu o jeziku ima utvrđenu vlastitu volju

Vlastitu volju ne mora Matica nužno ni izraziti u obliku „za“ ili „protiv“ eura. Vlastita volja mogla bi se izraziti i primjerice ovako: S eurom ili bez njega, Hrvatska mora provesti te i te ekonomske i socijalne reforme koje će ojačati hrvatske financije, dovesti do smanjenja zaduženosti, razmjernih kamata i izloženosti financijskim potresima, i mi matičari na tomu ćemo inzistirati neovisnu o ulasku ili neulasku u euro. Ili se volja mogla formulirati ovako: Nismo protiv ulaska u europodručje, ali budući da u ugovorima nije predviđena mogućnost da se iz europodručja ikada više izađe nakon što se jednom u njega uđe, mi se takvoj neopozivoj predaji monetarnog suvereniteta u ruke drugih protivimo. Za sada, matičari teško da će na ičemu u tom pogledu inzistirati, zato što unutarnji procesi i procedure nisu (još) doveli do utvrđivanja dovoljno čvrstih i cjelovitih gledišta koja bi poslužila kao razumsko uporište za utvrđivanje vlastite volje, a time i javnog i promidžbenog angažmana, u toj stvari. Spram kojoj Matica nema utvrđenu vlastitu volju.

Posve suprotnu situaciju imamo u Matici u pogledu zakonskog reguliranja njegovanja hrvatskog jezika. Tu nije bilo javne rasprave s različitim mišljenjima, nego su Matičina tijela zaključila kako nam je bezuvjetno potreban Zakon o hrvatskom jeziku te kako će posebno radno tijelo izraditi njegov nacrt, koji će se zatim pokušati „gurnuti“ u zakonodavno proceduru u Hrvatskom saboru. U pogledu jezika Matica je dakle i bez stručne rasprave utvrdila i izrazila svoju volju i ciljeve koje želi postići. Rasprave će se voditi naknadno i o samom sadržaju zakonskog teksta, no Matica zna što hoće – ona tu ima posve jednoznačno izraženu vlastitu volju. Angažman će biti posljedica njezine definirane volje, njezina htijenja sukladnoga prethodnoj razumskoj spoznaji. 

Kakvu će političku volju utvrditi Hrvatski narodni sabor 19. veljače?

Kao drugi primjer navedimo situaciju u kojoj su se političke stranke i drugi subjekti koji se bave budućnošću Bosne i Hercegovine i hrvatskog naroda u njoj našli nakon svih dosadašnjih događaja, a osobito nakon neuspjelih pregovora u Neumu prošlog tjednokraja o reformi izbornog sustava.

Sada je, svi to znaju, ključno pitanje kako će 19. veljače Hrvatski narodni sabor – kao tijelo koje obuhvaća gotovo sve stranke „s hrvatskim prefiksom“ u BiH – odrediti prema ustroju i budućnosti države u kojoj djeluje. Hrvatski narodni sabor utvrdit će, i izraziti, svoju volju kao hrvatsku volju, koja će biti polazište za sva daljnja postupanja u ime hrvatskoga korpusa. Bez tog utvrđenja i izraženja vlastite volje ne može biti ni angažmana koji išao za vlastitim ciljevima. I nije sada riječ o tomu koliko će se definirani ciljevi pokazati ostvarivima ili neostvarivima, „konstruktivnima“ ili „destruktivnima“; riječ je o nužnosti da se iskaže vlastita konstitutivna odnosno suverena politička volja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Tek poslije toga doći će do suočenja s isto tako utvrđenim i izraženim voljama drugih i daljnjeg razvoja događaja i mijenjanja odnosa.

Zna li se što u pogledu jako nepovoljnog demografskog stanja Vlada hoće?

Kao treći primjer navedimo jako nepovoljno demografsko stanje u Republici Hrvatskoj, koja ima vladu i sva druga tijela čiji je posao brinuti se o svim bitnim aspektima života, sadašnjosti i budućnosti naroda i države. Može li itko točno reći kakva je politička volja aktualnih vlasti, vlade, vladajućih stranaka? Zna li se što vlast uopće hoće, a kamoli kako to što hoće i provesti u praksi? 

Dobre želje i sporadične poteze sada slobodno zanemarimo: riječ je o tomu postoje li definirani ciljevi, jesu li na stol stavljena svi raspoloživi alati za postizanje tih ciljeva, a prije svega postoji li utvrđena i izražena i elaborirana volja da se te ciljeve nastoji svim raspoloživim sredstvima u točno određenim rokovima i dosegnuti. U protivnomu, imamo posla samo sa statistikama, spoznajama stanja, upozorenjima, negativnim projekcijama, kukanjem ili pak dobrim željama da bude bolje nego što će doista biti. Bez stvarne volje ne će biti ni svih susljednih ni sustavnih odluka, a bez takvih odluka ne će biti ni temeljita angažmana koji bi nas primicao cilju demografskog oporavka. A koji je preduvjet i sveukupnog oporavka, opstanka i budćnosti Hrvata kao naroda u, za sada, vlastitoj im državi. 

Obrnuta je situacija s ulaskom u europodručje i schengensku zonu. U tom pogledu odluke su donesene, Vlada je svoju volju jednoznačno definirala, i sada je samo tehničko, donekle i europsko političko pitanje kako će i točno kada Hrvatska te svoje ciljeve dosegnuti. No volja da ih ostvari nije upitna, neizražena ni nedorečena, a nije ni mlitava, mlohava, nedosljedna ili prevrtljiva.

Je li prevladao ambijent ’bez-voljnosti’?

Sve u svemu, temeljno pitanje budućnosti hrvatskog naroda, u raznim aspektima, jest postojanje ili nepostojanje volje. U čemu je temeljna politička volja vladajućih HDZ-a, SDSS-a, manjinaca? Koji su politički i općenacionalni ciljevi opozicijskih stranaka. Što za ciljeve ima predsjednik države, osim svojih osobnih? Što za natkriljujuće ciljeve imaju škole i učilišta, ustanove, organizacije i mediji? Koji su prioriteti djelovanja biskupa hrvatskog jezika i hrvatski katolički laikat? Kakvu to volju i koje ciljeve imaju sindikati i udružni aktivisti, što u svojoj volji i pred svojim očima imaju za motive djelovanja mladi kao mladi, što intelektualci, što branitelji, što učitelji i odgojitelji, što naraštaji srednjodobnih ili starijih osoba, što nadležni za poslijepotresnu obnovu? Koja je temeljna volja i koji su strategijski prioriteti hrvatskoga (političkog) naroda kao cjeline. Tko uopće ima utvrđenu i izraženu vlastitu volju i vlastite ciljeve – a tko svoju volju, ciljeve i sadržaje angažmana samo eklektički ili oportunistički prilagođuje općem ambijentu ’bez-voljnosti’ odnosno bezidejnosti i neinovativnosti, koji kao da je prevladao posvuda?

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo