J. Sabol: Bog Stvoritelj i nesavršene strukture svijeta

Katolički vjernik u izgradnji boljeg i ljepšeg svijeta

Svaki čovjek, bio on vjernik ili nevjernik, otkriva u sebi i u svijetu mnoge stvari koje ga smetaju, uznemiruju pa čak i ljute. To osjećanje mu nadolazi iz spoznajnog doživljavanja da bi moglo i da bi trebalo biti drukčije nego stvarno jest. Stoga si čovjek nužno postavlja pitanje zašto je tome tako – to je ta znanstvena znatiželja, koja ga muči, i drugo pitanje: tko je kriv, tko je odgovoran za to neprihvatljivo stanje? To je pitanje morala i etike.

Razmišljajući o svom životu i o svijetu čovjek se pita, zašto zlo u svijetu u obliku prirodnih katastrofa, bolesti i patnji, i zašto zlo u svijetu u obliku mržnje, nepravde, ubojstva, mučenja, preziranja. Ta pitanja se postavljaju čovjeku kao biću, koje posjeduje sposobnost razmišljanja. Ta pitanja se postavljaju također čovjeku kao religioznom biću. Odakle će čovjek naći odgovor na ta važna pitanja? On osjeća da bez odgovora na ta pitanja ne može biti smiren niti pomiren sa svojim životom. Još više, čovjek ne može reći sam sebi, tko je on i što je smisao njegovog života, dok nije našao odgovor na pitanja odakle svijet i život; zašto je svijet tako nesavršen da u njemu vlada fizičko i moralno zlo; zašto čovjekova zla djela čine čovjeka zlim i odgovornim?

Načinimo ovdje jedno metodičko razlikovanje između čovjeka, koji se u traženju odgovora na spomenuta pitanja odlučio služiti isključivo svojim razumom, i čovjeka koji se odlučio tražiti odgovor na ta pitanja svojim razumom potpomognutim Božjom objavom Staroga i Novoga zavjeta. Jednom riječju: čovjek kao biće razuma može rješavati probleme života oslanjajući se samo na svoj razum – to bi bio današnji „službeni“ sekularizirani čovjek, koji vjeruje prirodoslovnim znanostima, dakle samom sebi, i nikome drugom izvan sebe i izvan ovog empirijskog svijeta, i čovjek kao biće razuma može rješavati životne probleme oslanjajući se na svoj razum i na Razum, na Logos, kojega otkriva u stvorenom svijetu i u kojeg vjeruje jer se objavio u savezu s izabranim narodom Izraelom, po prorocima i konačno u osobi Isusa Krista. Ova dva tipa čovjeka, metodički gledano, postoje danas unutar današnje civilizacije: religiozno-vjernički tip i religiozno-laički tip, kojeg možemo nazvati a-teističkim u smislu da on ne niječe Boga nego da živi i djeluje kao da Boga nema. Taj tip čovjeka je po mom mišljenju ipak religiozan, jer prihvaća postojanje neke više Sile, kojoj obično daje ime „evolucija“, „slučaj“, „sudbina“.

Iz rečenoga proizlazi da je put traženja odgovora na spomenuta pitanja unaprijed određen kako za vjernika tako i za ne-vjernika: za prvoga je to put vjere i znanosti, a za drugoga je to put empirijske znanosti. Vjernik se doduše nalazi na putu traženja, ali tako da u vjeri već posjeduje odgovor na postavljena pitanja izazvana fizičkim i moralnim zlom u svijetu. U toj perspektivi ima vjernik prednost pred nevjernikom koji mora priznati da još ne posjeduje konačni odgovor na postavljena pitanja, izazvana postojanjem fizičkog i moralnog zla u svijetu. On se za sada zadovoljava uvjerenjem da moralno i fizičko zlo – on radije upotrebljava riječ nedostatak umjesto zlo – govore o postojećem neprekinutom procesu daljnjeg razvoja svijeta i čovjeka, i da je njihovo postojanje izazov za stvaralačke snage čovjeka da porade na smanjenju zla u svijetu s ciljem njihovog konačnog eliminiranja. Čovjek „nevjernik“ vjeruje u moć znanosti da će postići svoj cilj: usavršavanje svijeta i ostvarenje idealnih uvjeta života. O žrtvama tog procesa ne razmišlja na način traženja krivca. Prirodne katastrofe, pandemije i druga zla, nastala zahvatom čovjeka u prirodne procese, on smatra normalnim pojavama još nedovršenog razvoja ljudskih sposobnosti. Za njega to nije pitanje etike ili morala nego pitanje nužne zakonomjernosti prirodnog razvoja po principu dijalektike. Takav stav ne može i neće zauzeti čovjek, koji vjeruje u osobnog Stvoritelja svijeta i čovjeka. Za nas vjernike predstavlja fizičko i moralno zlo u svijetu jedan veliki problem i čak iskušenje. Odgovori naše vjere jesu istiniti i mi ih kao takve prihvaćamo osobnom vjerom i vjerom Crkve. Prihvaćamo vjerom da je Bog stvorio sve postojeće ex nihilo, iz ništa, i da održava na životu sve što jest i kakvo jest. Prihvaćamo istinu o istočnom grijehu, o sotoni, o krivnji, o kazni, o nebu i paklu. No, te istine naše vjere nas ne umiruju nego provociraju u nama nova i teža pitanja. Pitamo se dolazi li zlo na svijet činom neposlušnosti prvog čovjeka ili je pak ono već prisutno u svijetu od početka, primjerice u obliku fizičkog zla kao prirodne katastrofe, o kojima nas izvještavaju prirodne znanosti da su se događale prije nego je postao čovjek? Time potvrđuje današnja znanost mišljenje sv. Ireneja Lionskog, koji kaže da zlo ne dolazi na svijet zbog pada prvog čovjeka nego je ono prisutno stvaranjem i zbog toga je svijet potreban otkupljenja od početka postojanja (2.st..Gloria Dei vivens homo).

Bog je, dakle, htio fizičku nesavršenost – fizičko zlo – svijeta otpočetka? Čovjek onda nije izvor fizičkog zla nego samo moralnog zla? Prema tome možemo zaključiti da je Bog namjerno stvorio nedovršeni, nesavršeni svijet usadivši u njegove strukture snage i zakone za daljnji razvoj, za razvoj programiran na milijarde godina, o kojima nam danas govori teorija evolucije. Odatle možemo zaključiti da je Bog Stvoritelj usadio u stvoreni svijet princip dijalektike, koji traži da se dobro ostvaruje samo u suprotnosti, u nekom zlu, koje predstavlja antiteza kao negacija teze. Patnja svake vrste spada u tu dijalektiku svijeta. Ona će prestati tek kada Bog stvori novo nebo i novu zemlju. Do toga časa vrijede zakoni evolucije i dijalektike. Njihov najizrazitiji svjedok je životna činjenica da čovjek ne može ništa postići bez truda i muke, i drugo iskustvo: da je žrtva iz ljubavi najplemenitiji čin, kojeg neki čovjek može izvršiti. Žrtvu na križu Sina Božjega možemo ovdje također spomenuti kao djelo, koje je u skladu s vječnom voljom i ljubavlju Oca za pomirenjem s čovjekom i svijetom.

Bog je stvorio strukture svijeta koje imaju dvostruko naličje u odnosu na čovjeka: one mogu poticati čovjeka na vjernost Bogu, na nadu i ljubav prema Bogu, ali one mogu isto tako povesti čovjeka na nevjernost Bogu pa sve do nijekanja njegove egzistencije. To će reći da mogu biti povod grijeha, izvor moralnog zla. Moralno zlo je te naravi da čovjeka odvaja od Boga i time od spasa i punine života u savršenosti. Čovjek grešnik, naime, neće doživjeti novo nebo i novu zemlju kao život punine i savršenstva u zajedništvu s Bogom, neće imati udjela u životu bez svakog fizičkog zla: bez boli i patnje. Smijemo li logički ustvrditi da je drama istočnog grijeha bila nužna da bi se mogao odvijati Božji plan spasenja kroz povijest čovječanstva? Čovjek je počinio prvi grijeh jer ga je na to zaveo đavao.

Sotona kao Božje stvorenje – čak mudriji od čovjeka – povukao je prvog čovjeka na put neposlušnosti Bogu, na put izdaje svoje sreće za sva vremena i za sva buduća pokoljenja (usp. IV. Lateranski sabor 1215.). Bog je mogao sve to spriječiti, ali nije spriječio. Jedno teško teološko pitanje je to, na koje moramo tražiti odgovor samo na prihvaćanju istine vjere da Bog ne može htjeti grijeh kao moralno zlo niti biti neposredni uzrok moralnog zla. Uzrok moralnog zla, dakle grijeha, može biti jedino čovjek kao Božje stvorenje, koje posjeduje slobodu odlučivanja i izbora za ili protiv Boga. Tako je bilo s anđelima kao s prvim stvorenjima, tako je bilo i s čovjekom na početku povijesti. Da je Bog stvorio čovjeka kao slobodno biće, koje može Bogu reći „ne“, je zajedno sa stvaranjem svijeta najveći misterij kršćanske vjere. To je misterij za nas ljude, ukoliko hoćemo razumjeti i shvatiti Boga u njegovoj bitnosti. To nam neće uspjeti dok smo stanovnici Zemlje. No, stvari nam se prikazuju u posve drugom svjetlu, ukoliko hoćemo shvatiti ovaj misterij u odnosu na nas same. Sigurno je da nas je Bog mogao stvoriti bez slobode, kao što je stvorio i životinje bez slobode. Time ne bismo mogli posjedovati ono nama najdraže i najdragocjenije: dostojanstvo koje nas stavlja u neposrednu blizinu s Bogom, jer smo njegova slika. Mi smo zaista božanski dok slobodno njegujemo zajedništvo s Bogom, koji je sam postao jedan od nas, koji je postao čovjekom u Isusu Kristu. Stoga se stvaranje čovjeka kao slobodnog bića, i time sposobnog na moralno zlo, ne pokazuje pred našim očima kao neshvatljivi misterij nego kao razumljiva stvarnost nastala iz ljubavi Boga, koji je u sebi Trojedini: odnos Ljubavi između Oca i Sina u Duhu Svetom.

Ta Ljubav je izvor stvaranja čovjeka: „Načinimo čovjeka na svoju sliku“. Čovjek je stvoren iz Ljubavi Boga. Ljubav stvara za slobodu; Ljubav stvara za razvoj, za usavršavanje, za ostvarivanje sve veće slobode u obliku oslobađanja od nedostataka, od manjka, od ograničenosti. Ljubav pokreće duh i razum na stvaranje novog, na izgradnju nedorečenog svijeta. Ta Ljubav je prisutna u nama, ta Ljubav je prisutna u svijetu ne-slobode: Prirode, u njezinim ljepotama, u svjetlosti boja, u njezinim plodovima nama na radost. Ta Ljubav nas podržava u našim stvaranjima u smjeru uvijek ljepšeg i boljeg na slavu i hvalu Boga Stvoritelja i Spasitelja.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo