Što Hrvati nisu imali u domovini, a imaju u Irskoj

Što Hrvati nisu imali u domovini, a imaju u Irskoj, na ta i druga pitanja odgovara vlč. Josip Levaković, svećenik koji u ime Katoličke crkve u Hrvata vodi pastoralnu brigu za Hrvate u čitavoj Irskoj.

Poštovani vlč. Josipe, recite nam nešto o sebi, svom svećeničkom zvanju i odluci da budete misionar za Hrvate katolike u Irskoj?

Rodom sam iz Slavonije, iz Župe Rokovci, koja sa Župom Andrijaševci, povezana zajedničkim  župnikom i našim Bosutom, čini svojevrsnu „slavonsku Budimpeštu“, kako nas je jednom zgodno netko nazvao praveći reportažu o ova dva lijepa slavonska sela. Rođen sam godine 1987. u Vinkovcima, od oca Ivana i pokojne Ankice, r. Ferić. Odrastao sam na selu, onako, kao pravo domaće dijete. Igrali smo se, radili, veselili, Boga molili, odrastali smo uz roditelje, djeda i baku. Moji su roditelji od 1991. godine pa do majčine smrti bili zvonari tako da smo sestra, brat i ja (C)crkvu doživljavali drugim domom. Župnik je bio uvijek dobrodošao gost, a i mi smo k njemu često odlazili. Brat i ja smo ministrirali, sestra pjevala u zboru, bili smo članovi mjesnoga Kulturno-umjetničkog društva… Živjelo se onako, „po seoski“, punim plućima, pa i kad je posao u štali u pitanju ili u bašči ili na njivi. Danas sestra Anamarija sa suprugom Ivanom i obitelji radi i stanuje u Vinkovcima, brat Franjo sa suprugom Marijom i obitelji radi i stanuje u Stuttgartu. Na obitelji sam dobrom Bogu neizmjerno zahvalan, kako na ovima koji su još na zemlji tako i na onima koji su, vjerujem, u Očevu domu. Za njih uvijek molim. Osnovnu školu završio sam u Andrijaševcima, gimnaziju u Vinkovcima, te sam u ljeto 2006. upisao filozofsko-teološki studij pri KBF-u u Đakovu i započeo formaciju za svećenika u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu. Za đakona sam zaređen u kasnu jesen 2011., praktikum sam služio u Đakovu. Za svećenika sam zaređen na Petrovo, 29. lipnja 2012., u Đakovu. Službovao sam potom dvije godine kao župni vikar u Đakovu 1, a onda kao upravitelj župe i župnik u Kuševcu pokraj Đakova. I onda sam 2016. godine pošao put Irske. Priča o tome malo je poduga pa ju ne bih sad ovdje prepričavao, no, sve u svemu – djelo Providnosti. To čvrsto vjerujem. 

Nedavno ste u Dublinu proslavili petu godišnjicu postojanja Hrvatske katoličke misije u Dublinu. Kako je ta proslava izgledala i kako ste ju vi i ostali vjernici doživjeli?

Tu proslavu, moram odmah na početku to istaknuti, nismo inicirali prvotno zbog broja godina – pa, tek smo započeli svoj život! Nego, trebalo nam je malo snažnijeg Božjeg „vjetra u leđa“ nakon što nas je pandemija COVID-a po višemjesečnoj zatvorenosti naših crkava za javno bogoslužje, usuđujem se reći, poprilično „prodrmala“, ostavila zbunjenima, zastrašenima, neke i egzistencijalo, duhovno izgubljenima… Irska je otočna zemlja pa se iz nje ne može drukčije doli zrakoplovom ili brodom. Neke je ta činjenica i ponukala da odu na „kontinent“ odmah po početku pandemije. A i mnogi dobri i vrijedni suradnici Misije otišli su iz Irske. Tako, to se dvoje nekako poklopilo i nismo dvojili oko toga što nam je činiti. Uputili smo poziv uzoritom kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom, koji je čovjek snažan na Riječi i djelu, kojega je tolika patnja i nevolja „izbrusila“ u njegovu gotovo proročkom propovjedničkom poslanju, da nam predvodi dvodnevnu duhovnu obnovu, kao i nedjeljno zahvalno misno slavlje, 19. prosinca 2021. godine, te nam blagoslovi sliku nove zaštitnice, sv. Majke Tereze iz Kalkute, a i relikvijar u koji smo položili relikvije prvoga stupnja naše Zaštitnice. On je taj poziv, unatoč narušenu zdravlju, prihvatio, tako rado, tako spremno. I, na kraju, sam je rekao po povratku u Sarajevo: „Nakon puta u Dublin, moja su putovanja smanjena, jer nisam više zdravstveno krjepak za putovanja (ako baš moram)… Ja polako polazim u mirovinu.“ U međuvremenu to se i dogodilo. Tako, sad smo još radosniji jer smo ga uspjeli imati među nama. Također, na tome našemu slavlju bila su još dva nadbiskupa, nekoliko svećenika iz Irske, kao i iz Domovine. Neki bivši članovi Misije za tu su prigodu došli iz Domovine u Dublin. Sve u svemu, svi prisutni bili su ili članovi koji našu Misiju doživljavaju svojim drugim domom, svojom obitelji, ili pak naši prijatelji. Mnogi su, poslije su mi rekli, bili spriječeni doći. Malo je tko ondje bio po službenoj dužnosti. I to se osjećalo. To je bilo tako lijepo i snažno iskustvo.

Irska je katolička zemlja. Vjerojatno su useljeni Hrvati razasuti po čitavoj Irskoj. Slavite li nedjeljom više svetih misa? Putujete li često kako biste posjetili i pastoralno se brinuli za povjerene vjernike?

Kako moja služba nije samo vezana uz našu HKM Dublin, nego jednim dijelom i uz domaću Irsku, dublinsku Župu Haddington Road (Ballsbridge, Dublin 4), nisam u mogućnosti nedjeljom redovito imati više od jedne mise na hrvatskom jeziku, doli one u 18.30 sati u župnoj crkvi Sv. Marije. Često nedjeljom ili radnim danima slavim jednu, a nekada i dvije sv. mise na engleskom jeziku. S druge strane, povremeno odlazim i u osam ostalih zajednica na irskome otoku želeći tako našim ljudima pokazati dobru volju za služenjem u onome u čemu mogu, pritom ne obećavajući svima redovitu pastoralnu brigu jer to u svih devet zajednica, na cijelom otoku, s jednim svećenikom nije moguće. I vjernici to razumiju. Ne prihvaćaju to lako, no razumiju. Oni, kao što i sam činim, trebaju započeti integraciju u svoje domaće, irske župe. Nekako, biskupi od samog početka djelovanja naših zajednica na tome i inzistiraju, jer Crkva u Irskoj prolazi kroz veliku krizu vjere pa im je svaki brat, svaka sestra u vjeri, svaka obitelj, svaki mlad čovjek dragocjen. I to treba razumjeti. Uz to, nas uvijek potiču da maksimalno, koliko možemo, čuvamo svoje i ne gubimo vjeru koju smo donijeli sa sobom. Svakako, valja kazati da nisu svi Hrvati koji se nalaze u Irskoj praktični vjernici. Dapače, ima mnogo i onih koji se živo protive postojanju naše misije. I sam poznajem već nekoliko takvih, koji su se s vremenom ipak malo predomislili. 

U domovini često čujemo kako velik broj mladih obitelji, Hrvata, živi u Irskoj. Postoje li neke grube procjene, statistike, koliko je doista danas Hrvata u Irskoj?

O brojkama je teško govoriti jer ni sami Irci nemaju nekakva saznanja o tome koliki je realan broj Hrvata u Irskoj. No, postoji jedan pokazatelj – broj izdanih PPS brojeva (nešto kao naš porezni broj ili OIB). Za razliku od godine 2016., kada je broj izdanih PPS brojeva na godišnjoj razini za Hrvate u Irskoj iznosio 5.312, u 2019. godini taj se broj spustio na 3.229, dok je u  2020. pao na 1.399. Tako je od 2000. godine pa do lipnja 2020. godine izdano ukupno 28.599 PPS brojeva. Bez toga broja ne možete primati punu plaću te je potreban za mnogo drugih područja života u Irskoj. Po odlasku iz Irske PPS broj nije potrebno odjaviti pa nam ovaj broj zapravo ne može ništa pouzdano kazati. Uz to, ne postoji nekakav drugi relevantan pokazatelj koji bi nam dao i približan broj naših sunarodnjaka u Irskoj. 

Velečasni Josipe, što po Vašemu sudu naši iseljenici imaju u Irskoj, a nisu mogli ostvariti u domovini?

Odgovor je vrlo jednostavan, a došao je iz naroda s kojim živim: imaju posao koji prilično jednostavno pronađu, imaju dobru i redovitu plaću koja će im sigurno na kraju tjedna ili mjeseca „sjesti na račun“, imaju zajamčena prava kao radnici, na poslu se napreduje prema sposobnostima, a ne prema nekim drugim kvazikriterijima… Mnogi svjedoče: da su to imali u Domovini, nikamo van iz nje ne bi išli. S druge strane, neki su bili materijalno sređeni, no društveno-politička klima, korupcija, neuređen pravni sustav i slično motivirali su ih da odu iz Domovine. No, svakako, uvijek ostaju otvorena pitanja smještaja i visokih cijena smještaja u Dublinu i nekim većim gradovima, pitanje zdravstvenog osiguranja koje vam poslodavac nije dužan uplaćivati, pitanje cijene dječjih vrtića, koje baš i nisu tako niske, itd. 

Vjerujem da ste često u kontaktu s našim iseljenicima. Na koje poteškoće i probleme nailaze Hrvati u Irskoj?

Pa, evo, neke sam naveo i u prethodnom odgovoru. Rekao bih da, kad govorimo o problemima, više do izražaja dolaze osobni problemi – pitanje različitih ovisnosti u koje mladi ljudi tako lako upadaju, pogotovo u Dublinu i većim gradovima. Tu je i odvojenost od obitelji, prijatelja, problemi sa stanodavcima itd. Mnogim roditeljima kao problem se izmeće odgoj djece u velikim gradovima, pa i onaj vrijednosni odgoj, odgoj u vjeri, koji u pravom smislu u većini irskih katoličkih škola i nema. No, to je opet neka zasebna tema. I tu se onda trudimo mi kao Misija „uskočiti“ i pripomoći roditeljima – katehetskim pripravama za sakramente, katehetskim susretima za djecu itd. Tu bih mogao ići u beskraj. Tu više, rekao bih, prelazimo na osobnu razinu svakoga čovjeka.

Postoje li već neke formirane udruge oko kojih se naši iseljenici okupljaju?

Koliko znam, ne postoji baš neka registrirana, ozbiljno organizirana udruga. No postoje razne lijepe inicijative naših Hrvata oko kojih se mnogi okupljaju. Lijep primjer svakako je zajednica Hrvata u gradiću Fermoyju, u okolici Corka, koja se okuplja oko sportskih susreta, oko organizacije kazališnih predstava za djecu… Vrlo su vrijedni!

Tijekom petogodišnjeg postojanja Hrvatske katoličke misije u Dublinu bilo je sigurno uspona i padova. Gdje slavite svetu misu u Dublinu? Imate li dobru suradnju s Katoličkom crkvom u Irskoj, mjesnim biskupom i svećenicima?

Misno slavlje na hrvatskome jeziku slavimo u našoj crkvi Svete Marije u Župi Haddington Road, u kvartu koji se zove Ballsbridge i nalazi se na južnom dijelu Dublina (St. Mary’s Church, Haddington Road, Dublin 4). Nedjeljna misna slavlja redovito su u 18.30 sati, uz poneke dane u godini kada slavlje sv. mise premjestimo na 12.30. S mjesnom Crkvom, kako u Dublinu tako i u mnogim drugim sjedištima biskupija u kojima se naši ljudi okupljaju na misna slavlja, imamo izvrsnu suradnju. Uvijek se dive mladim obiteljima, pojedincima, djeci koju vide na susretima. Svakako, tu dobru suradnju kroz povjerenje, kroz zahvalnost, morate graditi. I mi, Bogu hvala, u tome kao zajednica uspijevamo. Zasad smo, čini se, na dobrom putu. Mjesne Crkve nas žele i u svojim župnim zajednicama pa polagano razmišljamo o načinima integracije u župe. Pritom uvijek čuvajući svoj identitet. 

Kakva je suradnja Hrvatske katoličke misije s hrvatskim diplomatskim predstavnicima u  Irskoj?

Ono što će vam i sami ljudi potvrditi, oni koji su se potrudili i naše veleposlanike i djelatnike Veleposlanstva izbliza upoznati, jest kako je suradnja izvrsna. Bogu hvala, do sada smo imali, ali i još uvijek imamo, i veleposlanika i djelatnike koji su na prvom mjestu ljudi spremni pomoći svojim sunarodnjacima u svakoj prilici i neprilici. U našim odnosima svatko se bavi svojom službom, a zajedno činimo sve moguće za dobrobit našeg naroda u Irskoj. 

Pretpostavljam da su Irci vezani uz Katoličku crkvu. Kako ih vi doživljavate kao narod? Jesu li po mentalitetu bliski našim iseljenicima?

Pa, čujte, kako su Irci dugi niz stoljeća, pa sve do prije možda dvadesetak godina, bili jedina nacija na svojemu otoku, svakako, žele vas integrirati u svoju Crkvu, župu, u svoje društvo. Kakva je nekad bila situacija u pogledu pohađanja nedjeljne svete mise, a kakva je sada, možda će nam najbolje opisati ono što mi je jednom ispričao sakristan župe u kojoj se mi okupljamo u Dublinu. On mi je ispričao kako je nekad u toj našoj lijepoj velikoj crkvi bilo nedjeljom slavljeno osam svetih misa. Crkva je bila dupkom puna. Čak su i na stepeništu koje vodi na kor nasred stepeništa napravili rukohvat pa su s jedne strane ljudi izlazili s kora, a s druge strane ulazili na kor kako bi se pripremili već za sljedeću svetu misu. Danas je ta ista crkva na nedjeljnim misama poluprazna. Evo, ja mogu govoriti o tome primjeru. No, kažu da je što idete dalje od Dublina na bilo koji kraj Irske situacija ipak nešto bolja. Koliko, ne znam. Želja za integracijom normalna je pojava. To treba razumjeti i poštivati. Mi ne živimo u Hrvatskoj, nego u Irskoj, koja ima svoj jezik, kulturu, običaje… Nas Hrvate jako vole, jer svi dobro znamo engleski jezik i ne ustručavamo se govoriti tim jezikom. Zapravo, smatram, to je jedan od prvih znakova poštovanja zemlje u kojoj živiš – znati jezik. Marljivi smo ljudi. Isto tako, naša je zajednica mlada. Jednom me prilikom jedan Irac pitao, ne znajući tko sam, „Tko su ovi ovoliki mladi ljudi u crkvi?“ Sav ponosan, odgovorio sam: „Moji Hrvati!“ Pa sam mu se i predstavio. A on je rekao: „Father, vi ste poslani nas vratiti u crkvu“. Iznenadio sam se… To sam čuo još jednom ili dvaput u posljednje četiri godine. No, često se javi pitanje od njih samih: „Zašto niste s nama na misi?“ I to je naš izazov. Jer, kud Crkva u Irskoj nije baš više nikako dobrodošla u javni prostor, s obzirom na to kako je to bilo u posljednjih 100-tinjak godina, tu mi, katolici iz Hrvatske, držimo se zasebno. Katolici i jedni i drugi. I Irci i Hrvati. Kako god zvučalo, to nam je izazov. Izazov koji je pred nama. Nismo mi došli „spasiti Irce“. Gospod spašava. Nama je tražiti putove zajedništva.

Naši se ljudi u domovini ponekad pitaju zašto je baš Irska kao država atraktivna za mlade obitelji koje su napustile Hrvatsku? 

Iskreno, ne vidim u Irskoj neku toliko baš atraktivnu zemlju, nego više zemlju u kojoj postoje neki redoviti i tako potrebni uvjeti za život o kojima smo već govorili. Uređenija je u nekim pitanjima koja našim ljudima znače život.

Što biste poručili Hrvatima u Irskoj, a koju biste poruku uputili Hrvatima u domovini koji maštaju o životu u tuđini?

Teško je i nespretno davati poruke, i jednima i drugima. To je vrlo osjetljiva tema. Uvijek. Jer, ispadne da vi nekome osobno sudite, a druge opravdavate. Mislim da je dobro prvo moliti i sve činiti kako bi ostali Božji – i jedni i drugi. I u Domovini i mi ovdje u Irskoj. To je zalog Života. Da se klonimo svake srdžbe, podjele, ogorčenosti, zavisti, lažnih životnih iluzija, pa da živimo u Božjem miru, slozi i ljubavi. 

Razgovarao: Vladimir Trkmić,Hrvatsko nebo