Nataša Božinović: Zajedničarstvo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:9 min, 17 sec

 

 

U emisiji U svome filmu  gostovala je književnica Ivana Bodrožić. Kći nestaloga branitelja iz Vukovara i potpisnica Deklaracije za zajednički jezik. Uhvatila sam baš trenutak kada ona, ili stvarno bješe U svome filmu ili ju je poglavnik nacionalističke tvorbe RH, Milanović prije emisije pozvao na  razgovor kao onomad ’67. Tito Krležu u SFRJ, te se ona ili pritisnuta povukla iz Deklaracije o zajedničkome, ili se samo javno outala da se izražava jezikom Hrvata. Vidim da je njena potpora velikosrpskoj hegemoniji, potpis za zajednički jezik i dalje tu. Bar na internetu. I nadalje njena retorika svjedoči da zajedničko srce tuče, ali se više bar glede jezika, odlučila je odrješito ispred Tončice Čeljuske, neće javno blamirati. Kao Krleža ispred Tita. S bitnom razlikom. Krleža je Krleža i što god o njemu razmišljali, on je hrvatski pisac  te je burnih godina dajući time i vjetra u leđa hrvatskome proljeću podupro borbu PROTIV velikosrpske hegemonije, a ne ovu ZA, kao naša Ivana. Krleža se povukao iz CK SKH, ali je ostavio potpis  davši do znanja da se kao književni i intelektualni autoritet za hrvatski jezik  vrijedi boriti i u tadašnjoj SRH, republici okupiranoj jednoumljem i velikosrpskom hegemonijom. Po tome pitanju tadašnja SRH ne razlikuje se mnogo od današnje RH. Mnogi potpisnici; jezikoslovci i književnici iz ’67. bili su na razne načine sankcionirani, ali odjek njihova djelovanja ostavio je bitan pečat u jačanju nacionalne svijesti kod hrvatskoga naroda koji je trpio desetljetnu sustavnu indoktrinaciju od koje se do današnjih dana nismo rekuperali.

2017. našla se gomila kukavelji s hrvatske strane, među kojima i borkinja Ivana, željna stare dobre indoktrinacije i velikosrpske batine da pljune po junacima iz 67, da pljune po stoljetnim versima harvatskim, drevnom i lijepom jeziku Hrvata, da kako si vole laskati, ukradu zemlju Hrvata ustašama i nacionalistima(čitaj Hrvatima), te da je bez ispaljenoga metka predaju svojim gospodarima u Beogradu. Da, kako to Bodrožićka veli, isprave krive vrijednosti( čitaj stare, tradicionalne, drevne, kulturno identitetske) i postave nove koje imaju za cilj brisanje hrvatskoga imena, jer veli ona, klima je ta za koju će se i Srbi i Hrvati i svi živi u budućnosti zajednički poput zajedničara za zajednički jezik, boriti. Veli nadalje da što djecu opterećivati prošlošću. Brate pored tolikih ozonskih rupa i sličnosti sa srpskim jezikom. Zanimljivi su ti klimatski nacisti, piše roman o svojoj osobnoj prošlosti, referira se na patrijarhalno, žensku snagu i bla bla…, daje značaj  obiteljskom povijesnom stablu; baka, majka, kći, politički je zajedničar, bori se za zajednički jezik, a kad je hrvatstvo u pitanju, izbrisala bi mu povijest, utopila u bratstvo i zajednički jezik, a potom i u klimu.

Kod ekspresije tih novovalnih vrijednosti od rodne, multikulturne do klimatske ideologije,  ne vidim da bi svi ideološki Ivanini burazeri  njegovali to na način da budu sretni ako im je sin gay, kći zamotana od glave do pete, vlastiti stan pun migranata i da umjesto korištenja naftnih derivata putuju na svoje skupove konjima, umjesto mobitelom s litijem, komuniciraju dimnim signalima. Samo će zamjerati tuđim reakcijama i ponašanjima koje u manjoj ili većoj mjeri sami izražavaju. Licemjerje je to gore od  političara na  državničkim skupovima o brizi za planet Zemlju gdje se aktivistica Greta pojavljuje kao kakva maskota. S Gretom se fotkaju svi ozbiljni eko ministri kako bi pokazali koliko ozbiljno planiraju zaštititi Zemlju od ekološke katastrofe. Samo bacite pogled na fotografiju našeg Ćorića s tim djetetom, poraste vam povjerenje u zelenu budućnost.

Greta djeluje histerično, ali ne vidim da njen osobni aktivistički poriv ima nekakvu skrivenu  rabotu kao što je to slučaj u nas.

Borkinja Ivana koja ne ulazi direkt u fenomen aktivizma, ali u jednu ruku ti isprazni misica govori o miru,  feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i na koncu konca klimi, stavljaju je u širi kontekst pojma. Ono u čemu bitnije odudara od Gretine iskrenosti je što uz licemjernu priču o klimatskim promjenama s jedne strane ide konkretna borba za zajednički jezik s druge strane.  Drugim riječima miss retorika  borba za mir i za planet Zemlju, a s druge strane davanje štofa ratnoj politici Beograda da teritorijalne i svake druge aspiracije imaju plodnoga tla. Tako Srbi iz dana u dan gledaju multipliciranje podobnih aktivista za svoju stvar s hrvatske strane, Jakovinu, Dežulovića, Markovinu, Tomića, Jutarnji, Index, Slobodanku i sve potpisnike zajedničkoga jezika, većinom predstavnike društvenih silnica i kulturno-povijesne baštine, odnosno osobne taštine. Beogradu preostaje zaključiti: kultura je naša, ostalo je formalnost.  Činjenično, hrvatska povijest i kultura nikad neće biti njihova, ali popriličan broj današnjih predstavnika kulture i kulturne politike, hoće. Posljedice su primjerice između ostaloga svojatanje stare dubrovačke i bokeljske književnosti. Argument: napisane su na zajedničkome jeziku. Zar ne?

Isti ti aktivisti za srpsku stvar, bez sumnje, uočili su bratsku volju i želju komšija da se pronađe jedan nesretni mladi Splićanin u Beogradu dok nikakve humanosti ne pokazuju spram 1853 nestale osobe  iz rata koje čekaju jednu jedinu informaciju srpskih vlasti i bilo koga sa srpske strane da samo prstom ili anonimnom porukom, ne moraju kopati, roniti, samo pokažu gdje su ta grobišta. Pitam se, s kojom vrstom komšijske ljubavi, zajedničari povezuju taj muk?

U svome filmu, Ivana Bodrožić je naperena na hrvatski nacionalizam kao uzrok rata, rame uz rame s osvajačkim, srpskim. I jedan i drugi jednako su bratski rajcali na rat. Vjerojatno po načelu bratstva i jedinstva i zajedničkoga jezika. Po tome djelovanju prepoznajemo i Bojana Glavaševića kojemu je kao i Ivani  otac nakon pada Vukovara stradao od takva srpskog nacionalizma jednakoga hrvatskome.

U stvarnosti, u ratu smo, posebno u  Vukovaru, svi  za Srbe bili ustaše. Riječ Siniše Glavaševića iz etera, puška u ruci Bodrožićkina oca branitelja i  dječji plač jednako su provocirali komšije na rat kao i mitske utvare ustaše kojima su se u doba Jugoslavije strašila dječica.   Iz rezultata vidimo da se i usred oslobođene i samostalne Hrvatske nastavilo  babarogama ustaškim strašiti malu Ivanu i maloga Bojana.  Da su bar tako četnici senzibilni u gradaciji Hrvatstva. Da razlikuju Hrvatstvo  koje ih motivira na rat i ubijanje od onoga koje ih po tumačenju maloga Bojana i male Ivane ne bi trebalo motivirati. Izuzeli bi možda od ubijanja 402 djece, i ova dva oca među toliko drugih očeva. Provokatora rata.

Sve gluparije o zajedničkoj provokaciji i krivnji  za rat, građanskome ratu, povijest počinje od 45, prespavati devedesete, zajednički jezik, imaju politički background.  Milanović je jednom  prilikom, da ono o građanskome ratu nije samo lapsus,  pokazao u govoru gdje veli da smo zbog ugroze prava manjina išli u rat. I onda se čudiš malome Bojanu i maloj Ivani. I ovaj, tada premijer, a danas predsjednik je odgajan na ustaškim babarogama. Ali više nije mali, nego veliki. Evo link u kojemu se, ako do sada niste, možete zapitati je li njegova lucidnost precijenjena:

 

 

O priči o ugroženosti i zajedničarstvu  uklapa se savršeno savršeni Novak Đoković. Novak je postao heroj na mrežama kod nas, a u Srbiji Isus. Nije mi jasno da neki naši krkani, a koji se smatraju nacionalistima, ne vide to srpsko pozorište, tu provokaciju javnosti na tobožnju srpsku ugroženost od vas celoga sveta. Nema to veze s necjepišama.  Kad pogledate spiku njegovih roditelja  o Novaku Isusu, jasna je špranca za svaki njihov mit, pa tako i onaj o Jasenovcu. Novak na jednoj fotografiji drži rakiju sa slikom Draže Mihailovića. Rekli bi Srbi: sin i otac sveti! Novak kao i svaka srpska propaganda, laže kako god okreneš. Treće nema.

Tu bih istakla još jednog širitelja hegemonije, Aleksandra Stankovića. Njegov mit se o Novaku Isusu srušio, ne nakon Dražine rakije, nego, saznajemo iz njegove patetične objave na faceu, nakon Australije. Aco piše pismo samome sebi gdje se vidi toliki navijački žar i ljubav spram srpskoga tenisača gdje sebi, nakon bolnoga razočaranja u svoju ljubav, zamjera sve ono što je  godinama zamjerao najviše navijačima reprezentacije ističući tom prilikom kako je takva vrsta navijanja za Vatrene, nazadna. U toj objavi vidimo da bi do Australian Opena, Stanković  spavao k’o sretna beba zarivši nos u Noletov netom rabljeni dres, na mjestu pazuha ili međunožja. Iako je gadljivo, bilo bi donekle ljudski i razumljivo da jednostavno nije bio bitan kotač i propagandist medijske harange na  reprezentaciju uoči Svjetskoga prvenstva 2018. Sav bi se bjesomučno od mržnje zapjenio kad bi pričao o Vatrenima. Čak bih i to razumjela da čovjek ne radi na HTVu i tu platformu nije koristio da i drugima nametne mržnju prema Vatrenima i svim drugim hrvatskim vrijednostima. Svoje je mrziteljsko nenavijanje licemjerno htio zakrabuljati u moralni i civilizacijski doseg ne bi li se tko od naših idiota zakačio, dok je  cijelo vrijeme, kad je ljubitelj Draže, Đoković u pitanju, bio Planet majmuna.

Iako, začudo kao ni spomenuti Bojan Glavašević, nije potpisnik Deklaracije o zajedničkoj debilani, Aco i Bojan, svaki na svoj način imaju ulogu i raspoređenost u sustavu služenja beogradskoj politici kao uostalom i svi potpisnici.

Deklaracija o zajedničkom jeziku vijest je iz 2017. ali nas friško neprestano u medijima bombardiraju s izmišljenim sjajem bratstva i jedinstva koje je krepalo 1991., stoga ne smatram suvišnim nabrojati poneke potpisnike jer je Hrvatski tjednik jedan od rijetkih medija koji stavljaju to u pravi kontekst. Kontekst jada i sramote. Evo pojedinih sramotnika:

Sandra Benčić

Boris Dežulović

Heni Erceg

Dejan Jović

Viktor Ivančić

Željko Komšić

Dragan Markovina

Vladimir Matijanić

Jurica Pavičić

Drago Pilsel

Vedrana Rudan

Sanja Sarnavka

Rade Šerbeđija

Vesna Teršelić

Lenka Udovički

Dubravka Ugrešić

Jasmila Žbanić

Petar Skansi

Ella Dvornik

Vilim Matula

Nadežda Čačinović

Leon Lučev

Ognjen Sviličić

Nikola Visković

Rajko Grlić

Ivana Bodrožić

Ante  Tomić

Petar Panjkota

Snježana Banović.

Neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavila.

Pomogli su ovim potpisnicima i razne kolege iz svih srpskih zemalja. Bošnjakinja  Jasmila Žbanić primjerice. Lijevom rukom poništava hrvatski jezik dok desnom svakim svojim filmom jača bošnjačku nacionalnu svijest. Rade je opet benigni hegemonist, pa ne će na silu upirat samo na srpski, ali i on kao i svi ostali Srbi potpisnici, znaju da je to skala ka tome. Jasno, to naši ne kuže ni malo.

U svome filmu saznajem da je Jasmila  pisala scenarij za Bodrožićkinu  filmsku adaptaciju knjige Hotel Zagorje. To je propalo. Vele zbog nedovoljno Havcove love. Možda je i to, a možda je lukava i poprilično angažirana Bošnjakinja Jasmila zaključila: „Ne mo’š od ovih krvožednih ustaša napravit žrtve, da se hebeš. A to mi je specijalnost.“

A i teško je  napravit  moralne pobjednike i uopće išta dobro od Hrvata pored cenzora: iskrenih jugonostalgičara, Slobodankinih dalmatinera, Balaševićevih fanova i fanova srpske batine uopće. A baš nam to treba. A Jasmila je odradila za Bošnjake  odličan poso. Odličan! Baš sam govorila, ako mi ne znamo snimiti film o sebi, a ne znamo baš iz spomenutih razloga i trošenja love od kretenizma do gretenizma, pa da kao i Hajduk, uzmemo stranca. Ali i to glede Ivanina Hotela neslavno propade. Ima još jedna nada. Amerikanci su joj otkupili pravo na  film, pa jednom možda. Ako se od Smojinih jugoslavenskih besida i još u doba totalitarne SFRJ, mogla izvući i po koja hrvatska, u Malome mistu, pa možda i od Hotela Zagorje u formalno slobodnoj RH, uz pomoć Amera, može proći ispod radara, ako ne ništa posebno nacionalno, ono bar da nas liše smrada nostalgije za bivšom državom. Gledajući Matanovićevo Područje bez signala, uguše me tim smradom.

 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.