Vladimir Trkmić: Zašto istinski katolik ne vjeruje u sudbinu

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:7 min, 16 sec

 

 

Narodno (ne)vjerovanje

Sudbina je, prema narodnom vjerovanju, sila koja određuje život svakog pojedinca i od koje se ne može pobjeći. Sudbina je ono što je nekome predodređeno, pogotovo najznačajniji događaji u životu, uključujući vrijeme, trenutak i način smrti. Događaje koje čovjeka snalaze  u životu smatra se dosuđenima, a ono željeno, koje i pored uloženog osobnog truda ostaje neostvareno, smatra se nesuđenim. 

Sudbina u filozofiji

Filozofsko poimanje sudbine svodi se na neumitan zakon, odnosno nužan red u svijetu kojem je podvrgnuto svako biće. Po definiciji, sudbinsko je ono što je izvan našega utjecaja, na što ne možemo utjecati svojim djelovanjem, bez obzira na to što nas je možda zaskočio nekakav slučaj ili što smo pod utjecajem sila koje su izvan naše kontrole. Pojam sudbine imao je ključnu ulogu u stoičkoj filozofiji. Stoici su smatrali da mudar čovjek treba znati prihvatiti svoju sudbinu, kakva god ona bila, umjesto da joj se opire. U filozofskom smislu, sudbina je nužan red u svijetu kojemu je podvrgnuto svako ljudsko biće. Sudbina nije slijepa ni slučajna kao usud (lat. fatum), nego racionalna, iako je nepoznata pojedincu koji u njoj svojim životom i djelovanjem sudjeluje. Tijekom povijesti mnogi su ljudi bili nezadovoljni intelektualnim objašnjenjem teških bolesti, raznih nesreća i prerane smrti pa su svemu tome pretpostavili natprirodan uzrok nevoljama koje dolaze bez obzira na zasluge. Po nekima, zbog vjerovanja u sudbinu život postaje podnošljiv time što čovjeku omogućuje prihvaćanje racionalnosti univerzuma, unatoč očiglednim i činjeničnim nepravilnostima i nepravdama. Postoje vještine i pseudoznanosti koje nastoje spoznati ljudsku sudbinu. Tako, astrologija tvrdi da raspored zvijezda u vrijeme čovjekova rođenja određuje njegovu sudbinu, dok neki oblici gatanja pretpostavljaju da se sudbinu može otkriti iz crta na dlanu, pomoću snova ili na nekakav drugi način. Čovjekovo previše izraženo osobno vjerovanje u nepromjenjivost sudbine naziva se fatalizam. Fatalizam je vjerovanje u nepromjenjivost onoga što je sudbina čovjeku predodredila. U širem smislu, to je vjerovanje da su volja i inteligencija nemoćne u kreiranju života pojedinca, jer su transcendentalne sile izvan čovjekova dosega i iznad njegovih realnih mogućnosti.

Grčka mitologija o sudbini

Sudbina (gr. moira) je imala vrlo važnu ulogu u drevnom grčkom promišljanju. Grčki pojam sudbine ima značenje onoga što je svakome čovjeku napose dodijeljeno, što određuje što će biti od jednog novorođenčeta. U Homerovim epovima o sudbini se govori u jednini. Ona je bezlična sila jednaka bogovima, a povremeno čak i nadilazi bogove stavljajući ih pod svoju kontrolu. U staroj Grčkoj postojala je veza sudbine i kocke (odnosno, sudbine i slučaja). Kocku ili ždrijeb doživljavalo se kao nepristran sud kojemu je prepuštena odluka u mnogim važnim pitanjima – raspodjeli važnih zvanja i službi, ratnog plijena, novoosvojenih zemalja i drugim slučajevima. Proročanstva su imala važnu ulogu u priopćavanju ljudskih sudbina. Jedno od najpoznatijih mjesta takvih proročanstava bilo je u Delfima, gdje je proročica Pitija udišući isparavanje iz zemlje u zanosu izricala svoja često do kraja nejasna i zbunjujuća predviđanja. 

Hinduizam i islam o sudbini

U nekim monoteističkim religijama pojam sudbine obično se shvaća pod pojmom božanskog predodređenja. Većina hindusa vjeruje da je mnogo toga u životu (društveni položaj, zdravlje, supružnik, broj djece i čas smrti) utvrđeno prije rođenja, bilo sudbinom bilo našim prijašnjim ponašanjem. Jedan od izraza za sudbinu u hinduizmu jest „daivam“ (»od bogova«, »božansko«), što je s vremenom poprimilo značenje »onoga što su odredile neke natprirodne sile«. Južnoindijski Tamili tradicionalno vjeruju da je sudbina utvrđena još prije rođenja i da je nevidljivo ispisana na čelu, što može odgonetnuti samo vješt čitač sudbine. U hinduizmu velika sreća ili nesreća u životu pojedinca ne može se objasniti bez pozivanja na sudbinu, nego pomoću karme. Tako se nelogične događaje u nečijem životu može objasniti kao posljedicu postupaka iz ovoga ili prethodnoga života.

Islam

“Znaj da ono što te je promašilo nije te ni moglo pogoditi, a ono što te je pogodilo nije te ni moglo mimoići”. (Muhamed)

U bliskoj vezi s pojmom sudbine jest arapski pojam kadar (qadar), koji ima značenje ukaza, a znači i ono što je »ukazom određeno«, u smislu sudbinske predodređenosti. To je shvaćanje po kojemu Bog određuje sve što se ljudima događa, i dobro i loše, i to je bitna osobina  islama. Za sve aktivnosti ljudi i životinja u Kuranu se kaže (npr. 10:62) da su zapisane u nebeskoj knjizi, što podrazumijeva da je u njoj zapisan čas smrti svakoga čovjeka. Hadisi prenose da, dok je dijete još u majčinoj utrobi, jedan anđeo po Božjem diktatu zapisuje buduću sreću, životni vijek, spol i poziv pojedinca. Anđeli čuvaju taj zapis i ništa mu se ne može dodati ni oduzeti. Hadis znači “ono što je Muhammed rekao, učinio ili vidio da netko nešto čini, pa svojom šutnjom to odobrio i dotičnog nije opomenuo”. U hadis pripadaju i one vijesti koje govore o Poslanikovim osobinama, o tome kakav je Poslanik bio po svojim vanjskim i duševnim osobinama.

Katolik ne vjeruje u sudbinu

U katoličkoj vjeri nema mjesta sudbini jer Bog je dao svakome čovjeku slobodnu volju oblikovati svoj život. Mnogi kažu da je sudbina samo druga riječ za Božju providnost, u koju mi vjerujemo. U čemu je zapravo razlika? Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi čovjeka i sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Mi, ljudi, ne rađamo se savršeni, ali svatko u životu ima mogućnost postići to savršenstvo, svetost osobnog života. Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi, čovjek odabire najbolji put da to u zajedništvu s Bogom ostvari. Božja providnost, dakle, nije protivna ljudskoj slobodnoj volji nego traži čovjekovu osobnu i neprestanu suradnju. Grijehom i odbijanjem slobodne volje čovjek joj se može i suprotstaviti. No, ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja. Bog nam uvijek daje šansu ako mu se prepustimo. On svojom Providnošću i iz najvećeg mogućeg zla može izvući dobro. Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog… ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro. Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvući dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzročeno od njegovih stvorenja: “Tako”, reče Josip svojoj braći, “niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; …iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro… da spasi život velikom narodu” (Post 45,8; 50,20). Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzročena grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro. “Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu. Tako sveta Katarina Sijenska kaže “onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga što ih snalazi”: “Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu”. A sv. Toma More malo prije svoga mučeništva tješi svoju kćer: “Ništa se ne može dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko nam se god moglo činiti loše, upravo je najbolje za nas”. I Julijana od Norwicha: “Božjom sam milošću naučila da se čvrsto moram držati vjere i s istom čvrstoćom vjerovati da će sve biti dobro… I vidjet ćeš sama da će sve biti dobro.” Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga “licem u lice” (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje – sve do počinka konačnog “Šabata” – “Subote” – za koji je stvorio nebo i zemlju.“ (Katekizam Katoličke crkve 311-314)

Sudbina je praznovjerni koncept; podrazumijeva niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Ideja sudbine tako isključuje čovjekovu slobodnu volju i  moguću suradnju s Bogom. Ona se na neki način događa “sama od sebe”, ona je “unaprijed zapisana”. Gotov plan. U našoj katoličkoj vjeri nema mjesta za takav način razmišljanja i vrednovanja osobnih i zajedničkih životnih događaja.

 

Molitva Božanskoj Providnosti

Božanska Providnosti, moćna djeliteljice svih dobara,

klanjamo ti se i ljubimo te.

Stavljamo u tebe sve svoje pouzdanje.

Budi naša jakost i naša svjetlost,

naše blago i naša nada, naša hrana i naš život.

Izlij svoje milosrđe na nas i smiluj nam se. Amen

 

Vladimir Trkmić,Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.