D. Pejčinović: Narodni heroj Milan Tepić

Na „velebnoj“ proslavi tridesete obljetnice osnutka srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini dogodio se i jedan neočekivani incident. Gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković otkrio je spomen-ploču majoru Jugoslavenske narodne armije Milanu Tepiću, što je, barem u Hrvatskoj, izazvalo brojne osude i zgražanje. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova odmah je sastavilo prosvjednu notu, koju je uručio veleposlanik RH u BiH. U njoj se „ukazuje na neprihvatljivost odluke gradonačelnika i Gradske uprave Banja Luke, kojom se veliča teroristički čin osobe koja je tijekom velikosrpske agresije na RH u samoubilačkoj akciji svjesno uzrokovala smrt velikog broja hrvatskih branitelja i civila te ogromna materijalna razaranja. Takvom odlukom se gradske vlasti Banja Luke poistovjećuju s tom zločinačkom velikosrpskom politikom, stoji u priopćenju.“ (teletekst HTV-a, 10.1.2022.)

Major Tepić postao je poznat po dizanju u zrak skladišta eksploziva pokraj Bjelovara u rujnu 1991. godine, pri čemu je poginulo 11 hrvatskih branitelja te desetak pripadnika JNA. Nakon tog terorističkog čina Tepić je u Beogradu posmrtno odlikovan ordenom Narodnog heroja, kao posljednji primjerak te vrste „junačina“. Iz nekog nerazumljivog razloga srpske vlasti, i u Srbiji i u RS-u, posljednjih godina nastoje trajno obilježiti suludi čin jednog fanatika, koji nikome nije donio ništa dobra. Jesu li se u Beogradu ikada zapitali što o tom događaju misle obitelji ročnih vojnika tadašnje JNA, za čiju je nepotrebnu smrt izravno odgovoran njihov zapovjednik? Iz današnje perspektive major Tepić doima se kao žalosni anakronizam, poremećeni pripadnik zločinačke organizacije koja je, suprotno očekivanjima svojih tvoraca, uništila Jugoslaviju. No, čini se da čak i takvi primjeri nadahnjuju naše susjedstvo, što je uistinu zabrinjavajuće.

Mlade nade – stari uzori

Kad je srpski političar Draško Stanivuković (PDP) pobijedio na prošlim izborima i postao gradonačelnik Banja Luke, mnogi su se u Zagrebu i Sarajevu ponadali da je to kraj ere Milorada Dodika i dolazak novih, ratom i „nacionalizmom“ neopterećenih naraštaja. Očekivanja su se vrlo brzo izjalovila, što najbolje pokazuje slučaj majora Tepića. Kako je moguće da takav luđak imponira modernim, pro-europskim političarima, poput hvaljenog Stanivukovića? Ispunjava li banjolučki gradonačelnik na taj način želje svojih birača ili stvarno vjeruje u Tepićeve zasluge? U odgovoru na hrvatsku prosvjednu notu Stanivuković drsko poručuje da je major bio heroj i „svijetli primjer Srbina koji je branio zemlju.

Major Tepić je žrtvovao svoj život za vjernost vlastitoj državi i vojsci, postupio je viteški, onako kako se očekuje od vojnika“, stoji u pisanoj izjavi za medije iz banjolučke gradske uprave. (hms.ba/hina, 11.1.) Nakon takvih uvredljivih izjava Zagreb bi trebao ozbiljno razmisliti o uvođenju sankcija, odnosno, zabrani ulaska u Hrvatsku, ne samo gradonačelniku Banja Luke, nego i njegovim suradnicima. Na taj način pokazalo bi se svima koje to zanima da je Hrvatska ozbiljna, energična država, koju ne može vrijeđati svaka „šuša“. Jasno, zabrana ulaska mogla bi se i povući, ali tek kada Stanivuković ukloni Tepićevu ploču i javno se ispriča. Očekujemo li previše od anemične hrvatske diplomacije?

Da je naš ugled u „regiji“ ozbiljno narušen, pokazao je i posljednji gost Aleksandra Stankovića na Hrvatskoj televiziji, osnivač portala „Buka“ Aleksandar Trifunović. Aco je svog imenjaka predstavio kao novu snagu na srpskoj medijskoj sceni, koja zagovara europske, liberalne vrijednosti. (Za što, po vlastitom priznanju, i prima novce od stranih ambasada!) Unatoč pohvalama i srdačnom prijemu, gost je odbio nedvosmisleno osuditi postavljanje spomen-ploče majoru Tepiću, što je vidno razočaralo upornog Stankovića. (HTV, Nedjeljom u dva, 10.1.) Dakle, čak i u kristalno jasnom slučaju ratnog zločinca, „mlade nade“ iz prijateljske BiH pokazuju se još gorima od starih uzora. Po čemu je onda Milorad Dodik lošiji od svojih konkurenata?

Pogled u prošlost

U prosvjednoj noti koju je Hrvatska uručila BiH spominje se „velikosrpska agresija na RH“ i „zločinačka velikosrpska politika“ koja je tu agresiju potaknula. Banjolučki gradonačelnik pak govori o „svijetlom primjeru Srbina koji je branio zemlju“! Mogu li te suprotstavljene procjene izdržati povijesnu provjeru? Pogledajmo malo u nedavnu prošlost!

U rujnu 1991. godine Jugoslavija se raspada, ali još uvijek postoji nekakav državni okvir. JNA pokreće veliku napadnu operaciju s ciljem deblokade kasarni (vojarni) i presijecanja Hrvatske na više dijelova. U toj ofenzivi sudjeluju svi narodi i narodnosti bivše SFRJ, osim Slovenaca koji su se na vrijeme izvukli. Mnogi promatrači u zemlji i svijetu vjeruju da Jugoslavija može opstati, pa makar i u centraliziranom, velikosrpskom obliku. Vodeće pozicije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sigurnosnim službama i saveznoj administraciji popunjavaju i dalje brojni kadrovi iz reda „nacionalno neopredijeljenih Jugoslavena“, kojih, prema popisu stanovništva, ima preko 700 tisuća.

Major Tepić i brojni drugi oficiri u JNA – Makedonci, Crnogorci, Muslimani, Mađari, pa čak i poneki Hrvat ili Slovenac, bore se ponajprije za Jugoslaviju, a tek u kasnijem razdoblju u prvi plan dolazi velika Srbija. Prema tome, sve analize koje zanemaruju ulogu i odgovornost Jugoslavena, „jugokomunista“, ili naprosto „jugovića“, nisu povijesno točne i, vjerojatno, pokušavaju krivnju za propast SFRJ prebaciti na „posvađane“ narode i „nacionalističke“ vođe.

Koliko se Jugoslavene nastoji sačuvati od krivnje za krvavi raspad Jugoslavije najbolje je pokazao sud u Haagu, koji se nije udostojao podignuti optužnice ni protiv vrha JNA, a nekažnjeno je prošla i „savezna“ administracija. Slučajno ili namjerno? Možemo li se nadati da će hrvatski povjesničari konačno rasvijetliti mračnu ulogu Jugoslavena u prošlom ratu?

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo