Zdravko Gavran: Predbožićno primirje?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:7 min, 39 sec

 

 

 

 

Mir, pomirenje s Bogom i ljudima, neizmjerno opraštanje drugima, radost, dobrota, ufanje… bitne su značajke i Božića i božićne vjere. Riječ je o eminentno vjerskoj, duhovnoj, unutarnjoj, osobnoj dimenziji, o onomu čega ima ili nema najprije u ljudskom srcu. O onomu kako se postavljamo sami u sebi, prema sebi, zatim i prema drugima, potom i u zajednici vjernika, pa u zajednici i odnosima s nevjernicima, protivnicima, neprijateljima. Snaga kršćanske vjere nije u „topuzu“, u fizičkoj snazi i sili. Ona je, naprotiv, u snazi nemoćna Djeteta, koje će, kada odraste, kao Janje, bez očnjaka i oružja, ući u veliki boj sa svim zvijerima ovoga i onoga svijeta. I u njemu pobijediti. Kako – to samo Bog zna i samo Bog može učiniti mogućim.

 

Vjerovao to tko ili ne, državnici i dužnosnici zemalja kršćanske tradicije, i ne samo oni, obično se  nekako potrude da bi u predbožićne i božićne dane i oni i mi ostali imali u svijetu kakav-takav mir; zatišje, izostanak dramatičnih zbivanja ili oružanih sukoba. Nadajmo se da će tako biti i unatoč ovoj znatno drukčijoj „sezoni“, kako božićne blagdane preporučiše nazivati u Europskoj komisiji, a što mnogi u praksi prihvatiše. O što zapravo masovno prakticiraju već godinama. Mnoge božićno-novogodišnje čestitke u domaćoj i međunarodnoj komunikaciji, pa tako i u dijelu hrvatske diplomacije, i opća ornamentika i simbolika, praktički su kod mnogih već dugo posve napustili božićno-vjerske sadržaje. 

Božić, sezonski pozdravi, ponoćka i tjelesnost u središtu misnog slavlja

„Djed Mraz“ i „Djed Božićnjak“, potrošačka groznica („božićni darovi“), božićna stabla („borovi“) s kuglicama i ukrasima, božićni sajmovi, preobilje hrane, nezaobilazni zimsko-američki „zvončići“ sa sanjkama i jelenima i slične ovozemaljske slike, navade i trice okupirale su uvelike predbožićne i božićne dane i „božićnu“ ikonografiju. Možda se ne bismo zapravo ni trebali čuditi što se na čestitkama i u komunikaciji na službenim razinama s vremenom umjesto Sretan Božić odnosno Merry Christmas tako masovno počelo pisati Sretni praznici odnosno Season’s greetingsSezonski pozdravi.

Ovaj Božić, po drugi put, obilježen je i opterećen kovidom 19. Neki dužnosnici odnosno stožeraši, iz razloga brige da se delta i omikron ne prošire na božićnim crkvenim i privatnim okupljanjima, pozivaju vjernike da ne idu u crkve, nego da ponoćku i mise prate putem televizije. Takvi zapravo i ne razumiju da sveta misa odnosno euharistijsko slavlje nije nematerijalna „predstava“, nego u svojoj biti i u svojoj srži materijalni događaj. Kao što se Krist nije utjelovio u novozačeto Dijete Isusa odnosno u ovaj naš ovozemaljski svijet virtualno ni digitalno, neizravno i netjelesno, nego izravno tvarno, tjelesno, tako ni misno slavlje nema u svom središtu virtualan događaj. Nego, naprotiv, misao ima u središtu zbiljski događaj koji se svaki put iznova opetuje, događaj u kojem se, kako ispovijedamo i vjerujemo, događa „transsuptancijacija“: pretvorba kruha i vina u mistično Tijelo i Krv Kristovu, u tijelo Jaganjca koji se prinio za ljude kao njihov otkupitelj od grijeha i spasitelj od vječne smrti, propasti, „prokletstva“. To tijelo vjernici na misi, ispovjeđeni i duhovno pripravljeni, „blaguju“ da bi imali udjela u vječnoj Žrtvi koju je za nas prinio novorođeni Kralj –dokinuvši tako svaku drugu žrtvu kao sredstvo kojim se umiljavamo Stvoritelju i Sudcu, koji nas sve čeka na po isteku svega ovozemaljskoga, nastojeći ga udobrovoljiti ili „potkupiti“. Dapače, koji nas u savjesti pita jesmo li već sada prihvatili da je tako i da bude tako.

Osim toga, valjda sukladno nekoj još lanjskoj odluci „sveznajućeg“ Stožera, čini se da ne će biti ni božićnih ponoćki koje bi počinjale u ponoć. Nego će biti one koje počinju o osam ili u deset navečer. Izlazit će se s „ponoćke“, a ponoć još ne će ni doći, kamoli proći.

Božić u razdoblju teških restrikcija, pomutnji i razdora u svijetu i Crkvi

Ovaj Božić događa se u razdoblju teških restrikcija, pomutnji i razdora u svijetu i kod nas, pa tako i teških pomutnji i razdora u mišljenjima unutar Crkve nam katoličke i unutar drugih kršćanskih Crkava odnosno zajednica. Razloga za to ima sve više, a ovdje ih se ovaj put ne će navoditi. Reagiranje Pape i biskupa na „pandemiju“ odnosno pozitivno i nekritičko reagiranje na mjere koje državne vlasti poduzimaju samo je jedan od posljednjih, premda nipošto ne najmanje važnih, razloga unutarnjih prijepora, nezadovoljstava, ogorčenosti, pa i pravih otpora, prosvjeda i pobuna u savjesti i iskazima kojima svjedočimo, sve češće razrogačenih očiju. No možda je to samo „vrh ledene sante“, dok je mračna ledena gromada, koja je dugo nastajala, mnogo veća po obujmu, teža po problematici i dublja po značenju i domašajima. 

Nadalje, živimo u svijetu koji je sve manje stabilan, sve manje siguran, sve bliži širenju fronte raznih vrsta suprotstavljenosti, među kojima i financijski i politički i oružani sukobi, pa i ratovi, ili iznenadni fizički udari raznih vrsta postaju sve vjerojatnijima. Živimo i u doba, kako nam se čini, kada su se i prirodne sile osobito uznemirile, a stupovi svijeta poljuljali; svjedočimo raznim vrstama dosad neviđenih nesreća i katastrofa izazvanih silama koje djeluju u zemlji i zraku, u vodi i vatri, a i onih kojima je asistirao ili ih proizveo čovjek. Tjelesne i duševne te opće posljedice dvogodišnjeg razdoblja blokada i zastrašivanja kovidom 19 i njegovim učincima na ljude i sustave, posljedice kampanja propagiranja i provođenja cijepljenja i svega ostaloga, uznemiruju nas, izazivaju strepnju i tjeskobu, gorčinu i nemir. Pored svih drugih gorčina i nemira koje inače mnogi osjećaju naspram ovomu svijetu i svim slabostima, nepravdama, lažima i zlima njegovim.

U takvim okolnostima dolazi nam u subotu Božić kao „tradicionalni“ veliki kršćanski blagdan, kao, kako se to uvijek isticalo i ističe, blagdan mira i radosti u obiteljima, među ljudima i narodima, kao dan kada se prvo roditeljima i pastirima, zatim i trima mudracima odnosno kraljevima, objavila Radosna vijest o rođenju Božjeg Pomazanika – Mesije – Spasitelja. Radosna vijest o Kraljevstvu Božjemu koje počinje nastajati. Pa i o ostvarenju navještaja proroka Izaije o prekivanju mačeva u plugove i o sretnu suživotu djeteta s gujama otrovnicama i dobroćudnih domaćih s inače krvoločnim divljim zvijerima.

Tu dimenziju značenja Božića, dimenziju mira, pomirenja, radosti i nade, da i ne ulazimo u dublje slojeve i dimenzije Utjelovljenja, nipošto ne bismo – unatoč svemu! – smjeli ni ove godine zanemariti, zaboraviti niti dopustiti da ju izgrizu, potamne i zasjene ovozemaljske brige, kivnosti, negodovanja, gorčine, nesreće, prijepori, otpori, prosvjedi i međusobna sukobljavanja. A da bi Božić bio koliko je to moguće blagdan mira, prijeko nam je potrebno u uzavrelim socijalnim, političkim i vjerskim, untarnarodnim i međunarodnim odnošajima – predbožićno primirje! Neka vrsta, neka dimenzija primirja.

Papin Angelus kao uvod u moguću i potrebnu uspostavu „božićnog primirja“

Kao uvod o moguću i potrebnu uspostavu „božićnog primirja“, i kao uvod u dublje doživljavanje i razumijevanje i prihvaćanje božićnog Duha, može nam poslužiti i ono što je na predbožićnu nedjelju rekao u Angelusu papa Franjo. Vrijedi njegove riječi ’čuti i počuti’ – koliko god on osobno zbog ovoga ili onoga bio za mnoge prijeporan, kao što su za mnoge prijeporni i mnogi drugi biskupi, svećenici i drugi vjernici. 

Papa je izdvojio, razlažući evanđelje, dva glagola: „ustati“ i „pohitjeti“. Tumačeći drugi glagol, kao da je postao nesvjestan svih aktualnih fizičkih ograničenja ljudskog kretanja u „doba pandemije“. Naprotiv, u duhu sasvim slobodnog vanjskog i unutarnjeg kretanja, kazao je:

“Drugi pokret je pohitjeti. To ne znači zabrinuto jurcati i juriti bez daha. Ne, ne znači to. To, naprotiv, znači nastaviti živjeti svoje dane radosno, gledajući u budućnost s pouzdanjem, ne prepustiti se nevoljkosti, ne pretvarati se u robove kukanja – ta kukanja uništavaju mnoge živote, jer se počne kukati i kukati i samo se sve dublje tone. Kukanja te dovedu do toga da uvijek tražiš nekoga koga ćeš okriviti. Hodajući prema Elizabetinoj kući, Marija ide hitrim koracima one čiji su srce i život puni Boga, puni njegove radosti. Zapitajmo se dakle, na svoju vlastitu korist: kakav je moj ’korak’? Jesam li proaktivan ili zastajkujem u melankoliji, u tuzi? Koračam li naprijed s nadom ili se zaustavljam plačući nad samim sobom? Ako kročimo kroz život umorna koraka s gunđanjem i ogovaranjem, nećemo nikome donijeti Boga, donijet ćemo samo gorčinu, mračne stvari. Jako je dobro, umjesto toga, gojiti zdrav humor, kao što su, na primjer, činili sv. Thomas More ili sv. Filip Neri. Možemo moliti i za tu milost, milost zdravog humora: to je tako dobro za nas. Ne zaboravimo da je prvi čin ljubavi koji možemo učiniti bližnjemu pružiti mu mirno i nasmijano lice. Donijeti mu Isusovu radost, kao što je Marija učinila s Elizabetom. Neka nas Majka Božja primi za ruku, neka nam pomogne ustati i pohitjeti prema Božiću.“

Mir, pomirenje s Bogom i ljudima, neizmjerno opraštanje drugima, radost, dobrota, ufanje… bitne su značajke i Božića i božićne vjere. Riječ je o eminentno vjerskoj, duhovnoj, unutarnjoj, osobnoj dimenziji, o onomu čega ima ili nema najprije u ljudskom srcu. O onomu kako se postavljamo sami u sebi, prema sebi, zatim i prema drugima, potom i u zajednici vjernika, pa u zajednici i odnosima s nevjernicima, protivnicima, neprijateljima. Snaga kršćanske vjere nije u „topuzu“, u fizičkoj snazi i sili. Ona je, naprotiv, u snazi nemoćna Djeteta, koje će, kada odraste, kao Janje, bez očnjaka i oružja, ući u veliki boj sa svim zvijerima ovoga i onoga svijeta. I u njemu pobijediti. Kako – to samo Bog zna i samo Bog može učiniti mogućim.

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.