Damir Pešorda: NATRAG U KURUZU

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:3 min, 25 sec

 

Jedna u nizu stvari koja je privukla pozornost javnosti u ovom komešanju oko pandemije jest web stranica Hrvatske izdajice na kojoj se poziva građane da prijave u bazu podataka hrvatske izdajnike, odnosno one koje oni takvima drže. Uvijek budni hrvatski mediji i poslušna im hrvatska policija tu su plemenitu akciju ubrzo nakon otkrića sasjekli bez milosti. Kažem plemenitu jer je borba protiv izdaje i izdajnika oduvijek držana dužnošću svakog časnog člana neke zajednice. Metoda jest malčice nezgodna budući da je odveć demokratska i impresionistička, to jest svatko je od pristupnika stranici na temelju nekog svoga vlastitoga dojma mogao na listu izdajnika uvrstiti koga mu drago – ali teška vremena zahtijevaju inventivne metode.

Iako je sastavljanje sličnih lista posao prljav i gadan, licemjerno je da ga osuđuju oni koji se ničim drugim i ne bave nego sastavljanjem lista nepoćudnika. Osim toga, njihove liste dobace puno dalje i nanesu puno više štete nego lista jedne provincijske učiteljice, posvećene borbi Billa Gatesa i njegovih gušterolikih gospodara. Izdaje pak što se tiče, o njoj se uvijek može dugo i strastveno govoriti, pa tako i danas. Evo, recimo. danas na dvadeset drugu godišnjicu Tuđmanove smrti zgodno bi se bilo prisjetiti svih onih koji su oblijetali oko njega dok je bio živ s istom onom revnošću kojom su ga ogovarali kada je umro. Kao, primjerice, mentor sve trojice trenutnih predsjednika u Hrvatskoj, Mate Granić. Čiju je diplomatsku vještinu u borbi za hrvatske interese najbolje opisao pokojni Ivan Milas koji mu je Danima osjećao jake bolove: Mate Granić završio na operacijskom stolu, osjeća se dobro nakon zahvata - RTL VIJESTIdevedesetih na Klubu zastupnika HDZ-a zahvalio što je u pregovorima sa Sarajevom uspio da Imotski ostane u Hrvatskoj.

Danas kada kolo vode Matini tići, Imotski je, hvala Bogu, još uvijek u Hrvatskoj. Ali je teško utvrditi koliko je još Hrvatske u Hrvatskoj. Shodno tomu, gotovo je nemoguće utvrditi tko je izdajnik, a tko domoljub. Ili po novom – patriot. Još je Dante izdajice smjestio u najdublji krug Pakla, od izdajica roda i grada do samog Lucifera, koji je izdao Boga. Danas je doba koje je s Danteom počelo konačno dokončalo i pakao je rezerviran samo za one koji se još manje ili više nemušto nećkaju izdati koju od zaostalih popudbina iz potonulog vremena: obitelj, vjeru, istinu, ljubav…A iz definitivno ukinutog danteovskog pakla, kao nakon kakve sveopće amnestije, pokuljala tma i tušta nevoljnika, cvijet grešništva. I oni su moralne okomice suvremenog društva. Strogi redari u kulturi isključenja.

Međutim, Duh Sveti puše gdje hoće. Tako kada duh malodušja, s prizvukom izdaje, zavlada i najvišim mjestima u ovoj zemlji, On puhne kroz – za tu prigodu Božjom providnošću ispražnjenu – Milanovićevu glavu. Pa ta glava kaže riječi okrepljujuće. O Puhovskom, o beogradskoj i sarajevskoj čaršiji, o Pupovcu, o perfidnom podjebavanju germanskih i balkanskih moralnih reketara, o slučaju Zec i o slučajevima o kojima srednjostrujaški mediji ne govore jer su žrtve Hrvati…No, ne treba se zanositi, okolnosti će Milanovića ubrzo vratiti na tvorničke postavke i on će nam opet uvaliti nekog Dobronića, Ostojića… Da ne kažem kajlu. Svejedno, neka nama njega, kad ga se ionako ne možemo riješiti, s njim barem nije dosadno.

Dugo sam se pitao što to ljudima toliko privlačno u Milanovićevim verbalnim eskapadama, koje su inače često neprimjerene i krajnje šašave. Na kraju sam zaključio da je posrijedi ta njegova literarna žica. I najjednostavnije se duše lakše hvata govor odjeven u literarno ruho, zato uostalom narodne poslovice upečatljivije djeluju od suhoparnih pouka. Npr. kad Milanović oplete po Banožiću: ”Banožić je pao sa zrele kruške. Došao je u Zagreb, maznuo si je s stan, odvojeni život, ima i jedno i drugo, ima sve. Leti Pilatusima, ide svaki dan doma u kockastom Mercedesu valjda pucati po veprovima i to je to. Svjestan je da kad ovo završi, da se mora vratiti doma, u kuruzu.” To je čista literatura, i ne treba puno mašto da se zamisli taj kockasti Mercedes, lov na veprove, kuruza… Na žalost, to je literatura uz koju se može samo rezignirati. One što su izašli iz Matina šinjela nemoguće je tamo vratiti, kao ni duhove iz boce natrag u bocu, kao ni ministre natrag u kuruzu… Čak ni preko Remetinca.

 

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.