I. Bekavac: Teške riječi političkih ekologa

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:14 min, 12 sec

Zelenocrveni osvetnici: Tuđman i Mladić su na istoj strani

Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti.” To je rečenica iz pisma predsjedniku RH Z. Milanoviću, napisana početkom prosinca 2021., koju potpisuje dvadesetak ‘organizacija građanskoga društva’. Izgleda posve nevjerojatnim da potpisnici ne osjećaju Bekavacpotrebu prikazati kako su pripremljeni za takva vrjednovanja i prosudbe o ‘našoj’ povijesti i sadašnjosti. Svojim su bezprizivnim sudom otklonili mogućnost da možda niti ne znaju o čemu pišu, niti su dali naslutiti zbog čega bi bilo tko povjerovao u njihove kompetencije za prosudbu o ‘najmračnijem’ i ‘najružnijiem’. Budući da se obraćaju predsjedniku države, treba pretpostaviti da kad pišu o ‘našoj’ povijesti i sadašnjosti, misle na hrvatsku stvarnost, iako ni to nije posve sigurno. U jednoj od mnogih, ne pretjerano razumljivih definicija, organizacije građanskih udruga prikazuju se kao “društveni prostor koji uključuje institucije i interakciju u području kulture, znanosti, obrazovanja, ekonomije i građanskih inicijativa koji su autonomni i izvan dosega države”. To su ‘skupine, inicijative i organizacije, pa i pojedinci’, koji formalnim i neformalnim ‘uključivanjem u javni politički prostor’ zastupaju različite interese i vrjednote. “Civilno društvo prostor je inicijative i slobode, ali i djelovanja u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka.” Prvu rečenicu iz ovoga teksta s tonom takve neupitnosti i konačnosti sadržaja tvrdnji teško bi se usudila potpisati i HAZU, a ne dvadesetak prvaka organizacija među kojima su ‘zeleni’ i B.a.B.e. To, naravno, ne znači da i njihove riječi ne zaslužuju pozornost.

Zelena akcija

U njoj je, jednako kao i ostalom dijelu pisma, gusti sloj egzaltiranosti, kojim se pokušava prikriti bitna intencija. Pišu da je i F. Tuđman ‘protagonist najmračnijih događaja u našoj povijesti’. I pored toga u pismu se naslućuje i svijet Milanovićvedrine koji prosvjetljuje njihove umove, a ostao je, na njihovu strašnu žalost, s one strane vremena, među razbacanim krhotinama različitih iluzija. Potpisnici pisma, odbacujući neke izjave Z. Milanovića, prosuđuju da je stao na stranu negativaca, među koje su uz još nekoliko ‘protagonista’, eto, stavili i prvoga hrvatskoga predsjednika. Kako se još uvijek ne usuđuju eksplicite izreći ono što, prema sadržaju pisma, ispunjava njihovu svijest, tj. da je današnja hrvatska država u sferi mračnih povijesnih činjenica, poslužit će se napadom na Milanovića kako bi izdvojili ‘protagoniste’ koji to dokazuju: jedan eminentni europski ‘suverenist’, koji je dignitet vlastite države pretpostavio diktatima internacionale i zbog toga, kao i Tuđman, dobio negativne ocjene globalističkih ‘progresista’. U pismu se spominju i tri lika s one strane zakona. Treba ovdje reći i to da smo vrlo daleko od bilo kakvoga osporavanja prava pismopisaca na vlastito mišljenje i izražavanje. Oni bi, ponajprije, sve vratili u vrijeme prije rušenja Zida. Onda bi prosuditelji razine hrvatskoga mraka, dograđivali propali poredak novim konceptima ljudskih prava i sloboda, podizali spomenike Titu i iz ‘novih’ kalendara brisali Božić i ‘kontaminirana’ imena kršćanskoga svijeta. Čuđenje nad tim pismom ipak ostaje.

Iako bismo htjeli da samo provjerljive i provjerene činjenice usmjeruju naše mišljenje i javno djelovanje, ponekad previđamo da ljudska svijest i nije tako prozirna kako se može učiniti. U podlozi su često skrivene naslage nasljeđa, upitnikvanjskih utjecaja, trauma, osobnih potencijala i drugih važnih elemenata, među kojima je i puno posve nerazumljivih. O tomu dosta govore nastupi političkih grupa koje svoj glavni oslonac, komunističku isključivost, maskiraju različitim ‘modernim’ kamuflažnim nazivima. Tako je, primjerice, među potpisnicima optužujućega pisma predsjedniku Milanoviću i grupacija pod brojem 5. koja se naziva Zelena akcija. Zelena akcija kao politički arbitar!? Bez obzira na sva prikrivanja, teško je ne čuti ‘zelene’ tonove ‘obvezujućega’ globalizma i univerzalizma: ‘progresisti’ svih zemalja slušajte i provodite upute koje vam stižu iz središnjica. Glavni su aktivisti školovani baš za ‘posao’ ‘pripremanja ‘nove’ budućnosti’. Akcije i nisu toliko zelene koliko se čini da jesu. Njihove ih središnjice najčešće instaliraju u sfere kulture iz kojih bolje mogu utjecati na afirmaciju novih identitetskih orijentacija. Tu se kriju razlozi uvrštavanju imena aktualnoga predsjednika prijateljske države V. Orbana među ‘mračne protagoniste naše povijesti’. (Iz pisma Milanoviću: “Umjesto aktiviranja u obrani temeljnih prava i sloboda, sve se više obznanjujete kao govornik sa „suverenističkim“, rigidno nacionalističkim programom.”)

Orban i hrvatska povijest

Nije prošlo ni mjesec dana od ‘kolona sjećanja’ uz tridesetu obljetnicu najtežih stradanja 1991., od Slavonije do Dalmacije, kad je u medijski prostor upalo to Pismo s potpisima više pošiljatelja, upućeno hrvatskom predsjedniku Z. Milanoviću. Optužuju ga da je stao ‘na posve ‘krivu’ stranu povijesti na kojoj su, kako im se čini, i aktualni predsjednik Mađarske, V. Orban, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, dva osuđenika za ratne zločine i jedan neosuđeni Orbančovjek iz BiH koji je okrivljavan za sudbinu 19 nestalih logoraša, bugojanskih Hrvata. Pismo šalje 18 ‘organizacija civilnoga društva’, a prvi potpisnici su Centar za mirovne studije i Gong. Tu su još Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, B.a.B.e., Kuća ljudskih prava, spomenuta Zelena akcija i još desetak manje poznatih ‘udruga’.

Prva je Milanovićeva ‘krivnja’ to što je stao na onu stranu na kojoj je Franjo Tuđman. Optužbe za ‘suverenistički’ program pokazuju što je središnji vir u intencijama pisaca i potpisnika. Suverena hrvatska država glavna je meta. “Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Orbana, Tuđmana, Merčepa, Dodika, Mlaće i Mladića.”

Ma kako izgledalo apsurdno postavljati bilo kakvo pitanje piscima takva teksta, ipak je dobro još malo pogledati njegove sastojke. Kako bi, primjerice, aktualni predsjednik Mađarske, V. Orban mogao biti protagonistom “najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti”? Kako bi u istoj rečenici, na istoj strani mogli biti predsjednik V. Orban, prvi hrvatski predsjednik F. Tuđman i osuđeni ratni zločinac R. Mladić? Tu je i T. Merčep koji je pravomoćnom presudom Vrhovnoga suda osuđen na 7 godina zatvora za ratne zločine počinjene pod njegovim zapovjedništvom. Kako bi mogli biti na istoj strani V. Orban i F. Tuđman s Dževadom Mlaćom koji je pred Sudom BiH potvrdio autentičnost rečenice iz svojega dnevnika: “Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati.” Merčep i Mlaćo u pismo su stavljeni radi ‘balansa’.

R. Mladić u Škabrnji i Srebrenici

O Ratku Mladiću hrvatska javnost zna i nešto više. Srebrenica je najsablasniji dio njegova ratnoga puta. Bio je među zapovjednicima osvajačkih pohoda JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj i u BiH. Pred Sudom u Haagu pravomoćnom je presudom osuđen na doživotni zatvor, za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine koje je Škabrnjapočinio u svojstvu najviše rangiranoga generala u Vojsci RS. Sarajevo i Srebrenica glavna su mjesta njegovih zločina u BiH. Pred sudom u Haagu nije suđen za zločine u Hrvatskoj iako je svoj zločinački pohod s činom potpukovnika JNA započeo u našoj zemlji u ljeto 1991. (Kijevo, Vrlika, Šibenik, Zadar, Škabrnja). Kad Mladićeve postrojbe nisu uspjele osvojiti Zadar, s brda Križ je najavio nove pokušaje: “U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti”. S tridesetak tenkova i više stotina vojnika i Srba iz okolnih sela, Škabrnju je napao 18.11.1991. Mali broj branitelja nije mogao zaustaviti toliku silu. Najtužniji dan u novijoj hrvatskoj povijesti, uz Vukovar obilježava i Škabrnja u kojoj je stradalo 96 civila i branitelja. Okupatori su za sobom na jednom zidu ostavili poruku napisanu ćirilicom: “Dobro došli u mrtvo selo”. Mladićev poziv da treba poubijati 30 tisuća Hrvata, koje naziva ustašama, u BiH je dobila drukčije usmjerenje. Tamo su se Bošnjaci Muslimani našli pred njegovim oružjem. Opet je jedino ne-srpstvo bilo razlogom za ubijanje. O svojim je ciljevima razgovjetno govorio na brdu Križ. To je vrijeme ‘najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti’. Zadaća je zelenocrvenih pokušati intervenirati u korist drukčije povijesti.

Kako bi istinoljubiv čovjek mogao optužiti Z. Milanovića da je stao na stranu pravomoćno osuđenoga ratnoga zločinca R. Mladića? Nikako, to bi bile nemoralne i vrlo uvrjedljive optužbe. Pisac ili pisci pisma su mogli u toj svojoj drskoj pretencioznosti i pogriješiti pa pisati bezvezarije, ali osamnaest potpisnika ne mogu uživati blagodat popustljivosti zbog moguće brzopletosti i emocionalne nesabranosti. Mogli su u miru pročitati i razumjeti što potpisuju. Tko je bio Mladićizložen zločinima ‘koji su prema njima počinjeni devedesetih’? Autori pisma predsjednika Milanovića pitaju “kako se danas mogu osjećati građani i građanke srpske ili bošnjačke nacionalnosti kad vide relativizaciju zločina koji su prema njima počinjeni devedesetih?” Predsjednik Milanović nije ‘relativizirao’ zločine nad ‘građanima i građankama srpske i bošnjačke nacionalnosti’. On zna da su se dogodili i ne poriče ih. On zna i tko ih je počinio, isto tako zna tko je agresor, a tko žrtva agresije. Predsjednik zna da se ne mogu relativizirati ni zločini u Škabrnji, ni u Voćinu, ni u Dubrovniku…? Tko je počinio te zločine? Je li u međuvremenu Srbija priznala agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo i preuzela odgovornost za zlodjela napadača koji su nastupali za njezin račun u odorama JNA i ‘krajinskih’ ratnih postrojbi? Sredinom prosinca 2021. hrvatski ministar Grlić Radman izjavljuje: “Krajnje je vrijeme da Srbija krene s procesuiranjem ratnih zločina, da započne istragu o nestalima, kojih je još 1858 i da osigura manjinska prava”.

Zelenocrveni osvetnici

Potpisnici pisma Z. Milanoviću tvrde: Tuđman i Mladić su na istoj strani. To je izravno sramoćenje Republike Hrvatske, jer ako je njezin prvi predsjednik, koji je vodio obranu i oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske, na istoj strani na kojoj je i ratni zločinac, onda temelji hrvatske države ne stoje na pravednim temeljima. A zelenocrveni osvetnici baš to tvrde. Njihov moral dopušta izjednačavanje branitelja i okupatora. Odlučili su se za neprikriven napad na protivnike teze o ‘građanskom ratu’ na prostoru bivše države. Prihvatljivije su im teze koje dolaze s nekoga od lubeničariglobalističkih tronova, od onih koji su mogli zaustaviti rat, ali su imali svoje favorite među sukobljenim stranama, dok im nije postalo posve neprijeporno da se Hrvati ni pod koju cijenu ne će odreći svoje zemlje. Mnoge simplifikacije, potpomognute snažnom diplomatskom ofanzivom zagovornika ‘građanskoga rata’, dovele su do uplitanja i poticanja politika koje baš i nisu bile posebno demokratski profilirane. Pred neke ‘neprofitne građanske organizacije’, stavljene su zadaće dopisivanja i iskrivljavanja onoga što se stvarno dogodilo.

Zelenocrvena inicijativa nije iznjedrila samo pismo, nego je, primjerice, dala i aktualnoga zagrebačkoga gradonačelnika koji je došao iz Instituta za političku ekologiju u Zagrebu. (Ekologija, znanost koja proučava odnose među organizmima te odnose organizama i njihova okoliša; uz biološku ekologiju danas se razvijaju, služeći se biološkim modelima, još i socijalna ekologija, grana sociologije koja se bavi utjecajem okoline na ljudsko društvo ili pojedince (Hrv. encikl.)). Uz pomoć britanske stipendije, završio je poslijediplomski studij okoliša, društva i razvoja u Cambridgeu. Radio je i u zelenoj zakladi Heinrich Böll Stiftung. Upitajmo, usput: kako zapravo udruge građanskoga društva same sebe definiraju? Nisu rijetke postavke da one, ustvari, kreiraju ideologije ‘za izgradnju konsenzusa i legitimiziranje moći’, odnosno ‘kreiranja i održavanja kulturalne i socijalne hegemonije dominantne grupe putem suglasnosti’. Toliko će za ovaj tekst biti dovoljno, jer je pismo osamnaestorice dovoljno ocrtalo važni dio njihove naravi.

Svijetla i mračna strana

Pri pokušajima iskrivljavanja provjerljivih činjenica o hrvatskom oslobodilačkom ratu, trebalo bi odgovoriti i na pitanje o tomu kad je započeo konflikt između hrvatske strane i ratnika Slobodana Miloševića? Komunizam je u našoj zemlji Tuđman plakatpropao 1990. na prvim slobodnim, parlamentarnim izborima. Pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom. HDZ je osvojio 42 posto glasova biračkoga tijela (ili 58 posto zastupničkih mjesta u Saboru), Račanovi komunisti, nazvani SDP, sa 26 posto osvojenih glasova (ili 30 posto zastupnika u Saboru) bili su drugi, a na trećemu je mjestu bila Koalicija narodnog sporazuma s 15 posto glasova i 21 mandatom u Saboru. Nakon poraza komunista, hrvatski su državljani 1991. na referendumu odlučili živjeti u samostalnoj, demokratskoj državi izvan SFRJ. Je li sve to bilo na svijetloj ili tamnoj, mračnoj strani povijesti? Hrvatski je referendum 1991. bio glas ‘civilnoga društva’, glas građanskih osoba s imenom i prezimenom, koji su pristupili glasačkim kutijama i u njih ubacili svoje listove i svoje odgovore na postavljena pitanja.

Tuđman je pobijedio na izravnim izborima za predsjednika RH u kolovozu 1992. (56,7%) i u lipnju 1997. (61,4%). Bio je predsjednikom RH i kad je umro 1999. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju. Iako deklarativno prikazuju poštovanje hrvatskoga ustavnoga poretka, u praksi poriču obrambeni i oslobodilački karakter Domovinskoga rata, pa time izravno udaraju na temelje toga poretka. Prigovaraju Z. Milanoviću da “obilje predrasuda koje koristi/te govoreći o susjednim sredinama, predstavljaju trganje veza i ekstremno nazadnjaštvo te nas “udaljavaju od susjeda i od svijeta”. Od kojih susjeda: Mađarske, Slovenije, Italije, UN-a? Nije predsjednik trgao te veze nego su ih trgali tenkovi, ratni zrakoplovi i ubojice iz Škabrnje i Srebrenice. Danas Hrvatska nastoji jačati veze među narodima i surađivati sa svima na pravednim temeljima, odanosti miru i slobodi.

Ekološki jezik sekularizacije

Na parlamentarnim su izborima građani i građanke izabrali nekomunističku stranku i tako završili povijesno razdoblje od 1945. do 1990. Kad je govorio na Križu nad Zadrom, na Mladićevoj je kapi još uvijek bila petokraka. Hrvatska se ne ‘udaljava od svijeta’ o čemu svjedoče veze unutar EU-a, NATO-a i ostalih važnih institucija međunarodnoga poretka. Ipak, zašto u svoje pismo stavljaju ime aktualnoga predsjednika Mađarske? Za njih koji navodno nude Jezik Eupluralizam i tvrde da “bez udruga i građanskih inicijativa koje su najvažniji entiteti civilnog društva, nemoguće je imati kvalitetnu demokraciju” predsjednik V. Orban je simbol nepodnošljivoga neistomišljeništva s njihovim politikama. On zastupa drukčiji politički koncept. I zbog toga je zelenocrvenima na ‘krivoj’ strani povijesti. Njegovo ime u pismu je glas podsvijesti koja bi htjela što više ugoditi nalogodavcima.

Ako ne stanete na njihovu stranu znači da ste na krivoj strani povijesti i protivnici ‘progresa’. Tu sliku, taj odnos prema političkoj ispravnosti potpisnici pisma Z. Milanoviću nude i Hrvatskoj. Oni su istinonosci, a tko misli drukčije nepodnošljivi je izgubljenik. Demokratski svijet sve manje gleda ideološke i ekonomske podjele, a sve više se dvojba vrti oko pitanja identiteta. Novi, ‘ekološki’ jezik sekularizacije već zahtijeva uklanjanje oznaka koje su nadrasle usko vjerske okvire i postale baštinom civilizacije.

Bilo bi pogrješno i neopravdano motriti civilno društvo u Hrvatskoj samo kroz onih 18 (‘neprofitnih’) udruga koje su potpisale pismo Z. Milanoviću. One su samo djelić, kap među tolikim inicijativama i udrugama koje se upisuju u ‘civilna društva’.

Civilne udruge i novac

Pomagati drugima motiv je koji vodi ‘nevladine’ organizacije, koje će, pretpostavljamo, samo iznimno tražiti novac od nečlanova. Oko nas su mnogi ljudi koje usrećuje pomaganje drugima, gledamo ih i slušamo s koliko zanosa govore o radosti pomaganja ljudima u nevolji, od Petrinje do bedblueboysa pred Rodilištem u Petrovoj. Ima ih, doista, puno i GONGzaslužuju naše divljenje. Teško bi ih bilo sve nabrojiti, od onih koji skupljaju hranu za gladne do baštinika učenja i djelovanja Majke Terezije. To su oni ljudi koje ne treba pozivati da misle na druge, jer je u njihovoj duši i umu već budan zov Dobrote. Na drugoj strani su ljudi koji misle i osjećaju drukčije, koji misle samo na sebe i na svoje interese. O interesima organizacija građanskoga društva koje nisu upisane na popis političkih stranaka, a politika im je u središtu interesa, ne ćemo pisati nego tek natuknuti da o novcu u njihovim džepovima i na njihovim računima pišu mnogi mediji.

Uz tu temu, ipak ne treba prešutjeti da su potpisnici pisma Milanoviću imali i drukčije odnose s njim: “U Hrvatskoj su parapolitičke udruge bliske SDP-u, poput Gonga, Dokumente, CMS-a, CESI-ja okupljene u Platformi 112, bez ikakvih kriterija u zadnjoj godini Milanovićeva mandata dobile više od 1,2 milijarde kuna na razne načine (650 milijuna iz proračuna i još otprilike toliko iz županijskih, općinskih i gradskih blagajni). Te iste “nevladine udruge” kojima je Kukuriku vlast dijelila milijarde kuna organizirale su prošle godine i predizborna sučeljavanja u kojima su hvalile Milanovićevu koaliciju i Pametno, stranku obitelji Puljak.” (Narod, 26.2.2017). Dodajmo još dvije bilješke: “Nepreciznost se vidi po tome što su, primjerice za Kuću ljudskih prava ispravno zbrojili da je od 2013. do 2020. godine imala prihode oko 11,6 milijuna, kunedok su promašili u slučaju npr. Zelene akcije. Njima je DP odredio prihode iznad 48 milijuna kuna, a u stvarnosti je ta udruga od 2013. do 2020. godine imala 40,2 milijuna kuna prihoda. Uračunamo li i 2012. godinu, taj se iznos penje do 44,35 milijuna. (Faktograf.hr 28.5.2021) ).

Zanimljiv je i još jedan javni zapis: “Udruge za demokratizaciju i razvoj civilnog društva, među kojima je i onih par koje bodu oči ostrašćenom dijelu desnice, dobile su sve zajedno 48,7 milijuna kuna, odnosno 8 posto ukupnog novca za udruge. Iz državnog proračuna je u 2014. za nevladine udruge otišlo oko 600 milijuna kuna. (Jutarnji, 31.1.2016). U vlastitom samorazumijevanju neke udruge sebe vide kao garanciju kvalitetne demokracije, sudca koji sve motri i presuđuje, ali ne zbog toga što ima znanja i drugih pretpostavki za meritorno prosuđivanje i presuđivanje, nego zbog toga što su sami sebi dali takve mandate, a u nekim slučajevima dali su im ih nalogodavci s različitim adresama. Doduše, nalogodavci su davali i novce. Sebe nazivaju ‘psima čuvarima demokracije’ i korektivom vlasti. Tvrde da nadziru, nameću, informiraju i podučavaju. (Izvor, Gong). O naravi i ciljevima toga podučavanja svjedoči i prva rečenica našega teksta.

Ivan Bekavac/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.